Mala smrt

    Čudna je ta priča o maksimumu nekog čovjeka i o osjećaju pada sposobnosti te subjektivnom doživljaju i preživljavanju istog.

   Nema boljeg primjera od sportaša u zalasku. To je obično između 30. i 35. godine života. Tzv. obični ljudi to niti ne osjete. Zato što nisu prebacili iznad 3. brzine...prva, druga, treća i - stop! Pojma nemaju što se događa kad samo prebace u četvrtu, samo prebace... 

   Da bi o(p)stao godinama u sportu, moraš furat' u šestoj...stalno, svaki dan...i kad te boli, i kad te boli kurac, kad se cijelo nebo i zemlja sruše na tvoja leđa, furaš...smiješno nam izgledaju opravdanja za nečinjenje i kočenje ljudi koji žive "normalne" živote...gdje prestaje težak fizički rad, počinje sport...

   No, kad stalno ideš na najjače i kad idu svi oko tebe, svaka se sitnica osjeti, svaki mali pad je veliki pad...

   U običnom životu iskustvo i dotad učinjeno se honorira i poštuje. U sportu ništa...ono od jučer ne vrijedi ništa, samo danas....

   Svaki pad funkcionalnih sposobnosti, mali pad, ili ozljeda je znak za najveći alarm...toliku razinu zamjenjivosti nitko ne osjeća u normalnom životu...biološki sat kao tempirana bomba...

   Zato se svaki pad toliko osjeti, zato što iz sebe daješ maksimum. A, iza 30te je on manji nego s 20, ili, 25...znam, reći ćete " ja sam s 35 mogao ovo, ili, ono..." znam, ali ako se gleda svaka sitnica na maksimumu, svaki mali pad je velika frka...i, ogromna frustracija...

   Imaš sve, znanje, iskustvo, trofeje, status, novac, faca si, ovo, ono...preko noći ništa...ne postojiš...

   Višak si doma, jer te nisu navikli gledati, višak si svagdje gdje se pojaviš, što si bio veći, veći si višak...a, imaš 35...

   Nije lako biti rashodovan ni sa 75, šok je to, ali zamislite s 35....

   Ajde, neki dovoljno zarade, pokrenu nešto, razmišljaju na vrijeme o vremenu iza...takvih je možda 10%, možda s najvećim M....

   Ostatak? Tuga. Velika i prevelika. Prvo, nema više tog adrenalina i osjećaja bitnosti. Shvatiš da je on tvoja umišljena velika kurčina. Drugo, svi ljudi oko tebe iščeznu, nestanu, kao da je pala atomska bomba...

   Treće, lova se topi kao snijeg u svibnju...panika je na najjače...

   Četvrto, ništa ne znaš i ništa te ne zanima, a kupaš se sa mediokritetima, koji su skupljali tvoje sličice...

   Peto, ništa se više samo ne podmazuje, sve je muka Isusova...kad i kreneš u nešto, krećeš sa potrošačkim navikama i obitelji iza sebe, a tako malo i tako se teško zarađuje, u odnosu na vrijeme igranja...

    Slijedi lom...osjećaj manje vrijednosti...pucaju brakovi i obitelji...izgubljeni adrenalin i bitnost se traže na krivim mjestima...

   Ako to nije mala smrt, s tim da priče idu i dublje u provaliju, ne znam što jest?

   Kao i uvijek, što si senzibilniji, to si fragilniji

Ok? Ok!

   Taj kotač, koji juri i ruši sve pred sobom, treba prvo nekako zaustaviti. Nekako. Kako?

   Nemam pojma, meni je, uz sve pročitano, isprobano, uz ne baš skromnu životnu i mentalnu poputbinu, trebalo, ne znam, desetak godina...možda i više...ej, meni, kojem mozak radi 1000 na sat...

   U normalnom društvu, glazba i sport su prilika da sirotinja nekako preživi, da im daš privid šanse...i, ti vidiš one gore...ne pitaš kako im je, a ne pitaš ni kako je onima usput otpalima, a njih je 99%...i, onda se čudim roditeljima, koji su me svim silama odgurivali od tog izbora....

   Nisam se dao, adrenalin je bio na vrhu. Nije mi bilo dosta. Podržao sam i sina u tom naumu. To je već žešći mazohizam.

   Zaista, ako postoje programi za ljude koji su ratovali, ili radili neke ekstremno stresne poslove, zašto nema psihološke pomoći za bivše sportaše. Pa to je jedan školski primjer zanemarenog ptsp-a, hodajućeg, u najboljim godinama i pri punom (fizičkom) zdravlju...

   Prehrambene navike ostaju, energetska potrošnja osjetno padne. Dolazi višak kilograma. On sam po sebi, bez onog ptsp-a, lagano gura kolica života prema beznađu i prvim depresivnim epizodama. Slijedi i pokoja tjelesna dijagnoza, tek toliko da upotpuni mentalnu, zna se da je to savršen tango...

   Vjerujem kako je najveće sranje ostati okružen starom ekipom, naime bivšim sportašima. Vodeći klub 10 godina, shvatio sam da je najveća smrt i prijetnja normalnom funkcioniranju nekog kluba, uz besparicu, prisutnost bivših igrača. Samo seru, ništa ne znaju i ne žele raditi, nisu u stanju donijeti lipu u klub, a misle da su ostali zakinuti...

   I, ti ih sad ne možeš odjebat, jer, jeli, to su legende, a sve razjebavaju iz vlastite razjebanosti...

   Da bih to shvatio, morao sam biti s obje strane, s tim da sebe ne smatram nikakvom legendom, nego samo razjebanom kantom od otrovanosti sportom, u kojem nisam otišao dovoljno visoko...talent je postao najžešći otrov...neiskorišteni talent...nezarađene pare, nedosegnute visine...iskreno govoreći...

   Najgori primjer potpune promjene mentalnog sklopa, prave monstrumizacije ličnosti, uz čast iznimkama, su bivši igrači, koji postanu treneri. Nema tih pridjeva, kojima bih slikovito opisao tu kombinaciju opsesivno - kompulzivnog, bipolarnog i još ponekog poremećaja nekad zdrave ličnosti...

   Vrhunski sport je leglo bolesti. Bio sam dio jedne super nadarene generacije mladića, enorman postotak nas je živio od sporta dugi niz godina. Ali, u jednom trenu, prije naših 30tih, od 15torice meni najbližih ljudi, sedam nas je razvilo autoimune bolesti. 

   Visoki krvni tlak, visoki šećer, gastritis i čir na želucu, Chronova bolest, poremećaji na koži i da ne nabrajam dalje, 7 od 15, a jedina nam je životna poveznica da smo živjeli i igrali skupa, od 15 do 22 godine, na istom mjestu...

   Profesionalna orijentacija je neopravdano zanemarena kategorija kod nas. Nije sve za svakoga. 

   Upućujem apel, upozoravam, molim, kako god hoćete, tko ovo ikad pročita, a usput je možda i roditelj, da triput dobro promisli da li će i na koji način uputiti i podržati svoje dijete da se bavi sportom.

   Rekreativni sport, doziran, je relativno zdrav. Uz neke preduvjete i ograničenja.

   Vrhunski sport stvara invalide i otpad ljudskog društva. U velikoj mjeri.

   Razmislite dobro da li želite da to bude i vaše dijete?

Prva misao

    Svi mi bauljamo svijetom u potrazi za malo mira, malo vjere i malo ljubavi. Treba nam, u osnovi, jako malo. Ali, to malo je puno i nedostižno kad tražimo na krivom mjestu i nespremni. Od tuda kreću sve naše dubioze.

   Kako se budim? Kako kad. Nekad usred nekog sna, barem mi se tako čini, nekad sretan što sam se probudio, ali, Bogami, nekad i malo razočaran što se sve prekinulo, a taman sam ga trebao...

   Uglavnom, nisam tip kojem treba sto godina da se razbudi i dođe k sebi. Trenutna orijentacija. Čak i u hipoglikemiji, odnosno, možda i zbog tog okidača budnosti.

   Postalo mi je zanimljivo promatrati svoju prvu jutarnju misao. Ona mi često može odrediti tok dana. Tok u smislu doživljaja. A, to je jedino bitno.

   Imam dobru vijest. Ako dovoljno na vrijeme osvijestim da sam se probudio u zakurac raspoloženju, mogu korigirati prvu misao. Blokirati. Prebrisati. Doslovno reći sebi: "aj ponovno, možeš ti to bolje"!

   Skužio sam da prvom mišlju kao da vučem energiju cijelog Svemira u svoju glavu. Pozitivnu, ili negativnu. Ovisi kako odaberem. Doslovno tako.

   Probudio sam se, sišao na doručak. Švedski stol je poslužen. Biram. Na meni je. Mogu sve. Mogu ništa. Mogu malo, ali odabrano. Mogu kombinirati. Čak i nespojivo. Sve je na meni. Sve je na nama.

   Jutros sam se probudio u Pratu. Mali talijanski gradić nadomak Firenze. Oaza tekstila. Smjesteni smo u malom dvorcu, van centra, ali tu je sve na 5 minuta autom.

   Kad noću dolazite zna biti malo sablasno, ali danju je predivno. Pogled na toskanski mali gradić, stiliziran namjestaj i uredenje, sve baš kao u vodiču BellaItalia....

   Kad putovanjem promijenimo energiju svojih života, sve izgleda drugačije.

   Jutarnja kava miriši intenzivnije, dan pred nama ima bolju projekciju, a i ženin dodir i pogled ujutro ima neki poseban sjaj. Čudo je kako odmah nema niskog tlaka, sporog budenja, u sobi nije hladno, a cvrkut ptica zasjenjuje neko drugo cvrkutanje...

   Obzirom da ovaj blog razvlačim više od mjesec dana, pogledat ću kakva mi je prva misao u ovakvim uvjetima?

   Nemam kamo pobjeći. Prva, druga i treća misao je samo sex. Na starom, ali još uvijek čvrstom krevetu, koji, nadam se, ne škripi, da se ne uzbune duhovi prošlosti, koji kao da vire iza svake zavjese i mile glave iz svake vaze, ćupa ili neke stare posude, za koju sam dragi Bog zna čemu je služila, danas je ukras.

   Valjamo se među prevelikim plahtama, ali ništa nas ne smeta. Kao da plutamo beskrajnom pučinom ili lebdimo u bestežinskom stanju. Ne pomišljamo još ustati, makar čekaju neki dogovori. Čak je i ta samoproglašena jutarnja panika na temu (ne)stizanja ovdje zanemariva...

   Ono što je doma bio ne baš najčišći plan puta, ovdje se kristalizira. Znamo sve. I odgovore na pitanja zašto, kako i u kojem vremenskom periodu te kojim redoslijedom nešto radimo. Koja je osnovna ideja, zašto je promjena okoline nezamjenjiva u procesu kad se bistri slika. Susjedova trava je zelenija, zrak bolji, a energija inspirirajuća. Naravno, sve je to ogranicenog vijeka trajanja. Ko je živio vani, zna o čemu govorim.

   Što je to predosjećaj? I, koliko utječe na misli? Ili, možda misli utječu na njega?

   Naravno, razvukao sam tekst i na dane nakon povratka s putovanja. U studenom se život komplicira. Manjak sunca, kraći dan. Kakve su sad prve misli?

   Moram priznati, nimalo ugodne. Vidim i da ljudi u mojoj okolini imaju problem razbistriti i svoje misli. I ideje. Mene također udara kriza identiteta. Velike su promjene na pomolu.

   Naučio sam da to nije nužno loše. Jer, što još učinimo u studenom, učinili smo. Prosinac nosi neka pjenušava stanja, u kojem je slika nerealno svjetlucava.

   Sad je trenutak za najžešći rad na sebi. Boravak na suncu. Post. Puno tekućine. Skok u more. Tenis. Svaka iole teža hrana nas blokira. Alkohol također, makar se na prvu čini drugačije.

    Završio sam jedno poglavlje svog života. Dugo točno 35 godina. 

   U njemu sam bio klaun. Organizator cirkusa. Tragač za novim klaunovima. A, i jedno mi je dijete postalo klaun. Iz toga ću se najteže iskobeljati. No, pravo je pitanje: želim li to zaista? I, što me još negdje čeka?

   Snažno osjećam da ima još. Ali, pojma nemam ni gdje, ni što..?

   Istovremeno sam uplašen i uzbuđen. Na smjenu. U dnevnom režimu. 

   Kakva mi je prva misao sada? Muči me neizvjesnost. Ali, ako se samo malo udaljim od tog straha, dolazi neka nova soba. U njoj je mir. To je kao kad zaronim, dok vani puše bura. Sve se trese, a metar pod morem savršeni mir. 

   Bura. Mir. Čistoća. Povezanost sa sobom. I, sa svojim mislima. 

   Opet ponavljam. Što je svrha tvog postojanja? Na kojem mjestu i u kojoj ulozi ćeš osjetiti ispunjenost i vlastitu svrhovitost? Umjetnost postavljanja pravih pitanja. Krećeš uvijek sa sobom. 

   Razdvajam se od svega. I svih. Svih tudih misli i situacija. Povratak sebi. Kad uredim sebe i dam sebi neke odgovore, tad mi je s drugima milina. I, obrnuto.

   Drugo je strpljenje. Pa što ako ne vidim sve odmah. Pa što ako se dogode i nepredvidive situacije. Puštam te misli. Idite. Sretan put.

   Ostajem sam sa sobom. Učinit ću prvi idući dan najboljim na svijetu i u svom životu.

  I, nije fora hoće li on biti bogat događajima, novim ljudima, idejama, novcem, ili ne znam čim drugim. Na to mogu samo djelomično utjecati.

   Moj prvi idući dan će biti produkt mog bogatog mozga, spremnog na prijem svega dobrog što trenutno postoji u i oko mene. Ne wanna be...što je danas tu. Ne sutra, danas. Sutra ćemo opet promiješati karte. Fokus na moguće. Fokus na ono što je danas tu. 

   Naš narod voli reći da netko " od šume ne vidi drvo"...

   Preneseno, dok sanjam o tome što sve nemam, ne vidim, promiče mi što sve imam...što sve mogu...što je nadohvat ruke...

   U kojem smjeru gledam, što biram, kakav je moj odnos prema švedskom stolu mogućnosti?

   To u mnogočemu određuje moja prva misao. I, nakon nje - druga...i, svaka iduća...sad i ovdje....

   Bože, hvala ti što se uvijek ukažeš kao misao. Sve ostalo je na nama smrtnicima. Ili, tvojom djecom. Da nam misao bude inspiracija i nit vodilja. 

   Kako izgraditi prvi idući dan. Prve situacije.

   Kako usmjeriti svoje misli da rade za nas. Da budemo zadovoljni i svrhoviti. Ispunjeni. 

   Da ne ovisimo o vanjskom. 

   Da nađemo mir. I, mir svojih misli...

   Krećem od prve....

Balans (Sandri, with love)

   Moze nešto lakše? Vikend na Lošinju mi je napunio baterije i mozak kisikom pa sam spreman uhvatiti se u koštac s najvećim izazovom u nepunih 50 godina života...

   Sad mi je jasnije zašto kao dijete nisam imao neki poseban afinitet, ako uopće jesam, za odlazak u cirkus. Sve silne vratolomije sa svojim tijelom, životinjama, pomoćnim predmetima, sve te poluiluzije, sav košmar pojava na granici sna i jave, života i smrti, tromosti oka i brzine uma su meni bile potpuno nezanimljive. Niti trunke uzbuđenja. Potpuna dosada. Ignoriranje. Čekanje kraja.

   Zapravo, nisam razumio, šta je u svemu tome toliko posebno, da masa ljudi hrli pogledati show?  Nije to samo vještina, nije to samo snaga tijela, snaga divljih zvijeri, snaga vatre, visine, dubine, čega god...fora je u tome kako cirkusanti sve to vješto balansiraju, niti bježe, niti pretjeruju, na rubu stalno, ali preko ruba nikad...

   Moj je život bio nešto drugo. Olimpijada krajnosti i gaženje svih pravila. Provalija je za mene dio litice, a skok u nju neophodan kao kisik. Ako nisam u dilemi govorim li sam sebi istinu, definirajući sebe tako, zanimljivije je postaviti (si) pitanje zašto je to tako?

   Slovenci imaju jednu meni vrlo dragu i slikovitu riječ - skrajnež...ekstremist...

No, oni ju koriste uglavnom u nekom ratnom kontekstu, dok je meni skroz fora upotrijebiti je u opisu vlastitog karaktera i ponašanja.

   Neka čudna potreba za crno - bijelom slikom, jasnoćom, nešto tog tipa, kao, ne želim se utopiti u sivilo, nejasne odnose, nedefinirana ponašanja...

   I, koliko god pokušaš pobjeći od tih sivih faza, one se nameću kao neminovne. Nije svaki dan jednak, nisu svi ljudi isti, a i naša se percepcija stalno mijenja. U takvom bogatstvu mogućnosti, samo crno - bijela opcija - nije opcija...

   Dakle, što preostaje, odnosno, što može dati osjećaj neuskraćenosti, živog života, da imamo sve što poželimo, a da ni u čemu ne zaglibimo previše?

   Putevi ravnoteže u fizici su jasni. Stabilna, labilna i indiferentna. A, u životu?

   Možemo malo i o ravnoteži geometrijskih tijela u prostoru, slova i riječi u rečenici, o optičkom dojmu, nasuprot stvarnom stanju stvari. Dakle, o ravnoteži iz kuta nekih paradigmi. 

   Simetričnu ćemo najbolje i najlakse razumjeti. Asimetričnu možemo dobiti kad na klackalici imamo odraslu osobu s jedne, a dijete s druge strane. Balans će se ostvariti kad dijete, koje je lakše, sjedne dalje centru od teže, odrasle osobe, jer masa puta krak daje silu, a ako nema mase, ima barem duljina kraka...

   Optička se ravnoteža neda matematicki objasniti, ali dva, npr. istostranicna trokuta, istog opsega, ne izgledaju jednako teški. Onaj s vrhom okrenutim prema dolje izgleda teže. A, u stvarnosti nema razlike. Slicno je i s onom dječjom pitalicom: što je teže, kilogram perja, ili kilogram željeza?

   Koliko se samo puta priroda poigra? Da nekome talent, a nekome da upornost. Ili, ambiciju. Pa dobijemo svu silu konačnih rezultata.

    Što bi onda trebala biti referentna točka, kad pričamo o zadovoljstvu životom?

   Opet, kako kome. A, mi svi zajedno ostvarujemo balans. Rijetko tko samo unutar samog sebe.

   Mir je preduvjet balansa. No, kako doći do mira? Ja se najbolje i najmirnije osjecam nakon neke fizičke aktivnosti, kad sam korak do sna. Tad imam osjecaj da mi se okretaji u mozgu potpuno normaliziraju. Nema suludih ideja, sve je jasno i - svejedno...

   Ambicije i očekivanja su najveće ubojice mira i dobrog raspoloženja. 

   Nakon svega, ostaje dobar osjecaj, na više razina, kao konačna potvrda izbalansiranosti.

   Vjerujem da svatko, iole introspektivan, može i zna pronaći svoj osobni put do toga. Također vjerujem da nas lavina života često i odvuče van balansa. 

   Manifestacije su različite i individualne. Osobno, najbolje primjećujem da sam ispao iz ravnoteže kad sam nervozan, nestrpljiv i svadljiv.

   Tada mi ništa nije dovoljno dobro, dovoljno začinjeno, dovoljno smisleno...

   Obzirom da smo mi kemijske kutije, preporučujem uspostavu nirvane na fizičkom nivou, kao primo piato...

   Ubij tijelo, glava pada sama...i, obrnuto...

   Sjajna je Einsteinova misao: " prije nego li si dijagnosticirate depresiju, provjerite da niste okruženi idiotima"...kao secondo...

   Rad oslobađa, koliko god to u povijesti imalo negativnu konotaciju, ali, ja sam prije par dan nekoliko sati - brao dunje, prvi put u životu...fantastična yoga...kao terco...

   Koliko si knjiga pročitao, toliko si života proživio, koliko jezika govoriš, toliko ljudi vrijediš...kao četvrto...

   I, za kraj, dajte nekom ljubav...ne brinite što će taj/to s njom, to je njegov problem...

   Do davanja i ljubavi je, naime....

Preskočena generacija

    Trebalo je proteći 30ak godina da osvijestim. Neki događaji imaju, gledano kroz prizmu tajminga pojavljivanja, tendenciju doći kad već sve zaboravimo...

   Nemam ambiciju biti ničiji pa ni vlastiti psihoterapeut, za to mi nedostaje prvenstveno znanja, a potom i prakse, ideje, često i kontinuiteta. Pišem ovaj tekst i blog općenito da se malo umirim i zagledam unutra. Kao kad odem na servis, mali, s autom. Ništa se tamo posebno ne događa, osim što majstori "pronađu" neku grešku, nebi li si dali posla i malo podebljali konačni račun. Deja vú....

   Tamo, ipak, provjere osnovne parametre pa odemo s nekim mirom, da je "sve pod kontrolom"...kvarovi ionako nastaju nenadano i često tamo gdje najmanje očekujemo...

   Motiv i inspiraciju za temu sam povukao iz sličnosti sudbina i životnih puteva ljudi moje generacije, odraslih u regiji ex yu.

   Sport mi je omogućio jednu komparativnu prednost, životnu prednost, a zove se broj ponavljanja u različitim sredinama.

   Ponekad se osjećam poput klinca, kad mi raznorazne gluposti lete glavom, no često sam u filmu čovjeka koji je proživio pet života. Toliko brzo primjetim, reagiram, ili ne, svejedno, predvidim, osjetim...

   Ono što ću danas staviti na stol je neopravdano preskočena, makar u usporedbi s osnovnom fizičkom egzistencijom sigurno "manje" važna tema. Reći ću ponešto, iz svog kuta, o jednom sporom karcinomu mišljenja i djelovanja, koji uzrokuje rat i poraće.

   Nakon što se kvalitetno poubijamo, razorimo domove, preselimo, naravno humano, tisuće ljudi, nakon što utvrdimo broj nestalih, svirepost egzekutora, nakon što nas trag uzroka nepogrešivo odvede uvijek na istu adresu, uz iste motive, nakon što se preproda sve što se može, promjeni se valuta, fondovi zdravstvenog osiguranja počnu kihati pod teretom pravih i lažiranih ozljeda, nakon što veliki isporuče setove naoružanja i posredno pokažu 'ko je glavni i kamo odlazimo po vlastito mišljenje, nakon što utvrdimo da smo uvijek najgori sebi samima, jer bez nas i naših ničeg ovog nebi ni bilo, jer što je veće sranje, jača utjecaj mediokriteta, koji normalnim stazama nikad nebi došli do statusa, pozicija i novca, kao što im to konfuzija omogućuje, doći ćemo do nekih daljih malformacija.

   Nije, naravno, današnja najveća, niti najgora kasna komplikacija, da se izrazim jezikom dijabetologa. Ona je tako tiha, polagana, njoj se ne žuri, ona nas razara polako, sustavno, nepogrešivo precizno...

   Besperspektivnost. To je onaj osjećaj da što god radiš i koliko god imaš dobro posložene prioritete i vrijednosti u životu, koliko god si spreman uložiti i dati sebe - ne vrijedi...

   Ponekad mi se čini da su ljudi moje generacije, izgubljene generacije, bili lakše spremni dati dupe, nego se poigravati s vrijednostima. Barem oni najbolji. Ili najambiciozniji, na zdrav način. 

   No, onda se susretneš s vršnjacima, koji u osnovnoj školi nikako nisu mogli dokučiti kako je moguće, da u najobicnijem razlomku, u brojniku stoji slovo a, a u nazivniku broj 2. Kako je, jebeno, moguće prepoloviti slovo a? Možda štampano još nekako, ali, ovdje je malo, okruglo slovo a...pa ga onda još neki lumen zatvori u zagradu s minus predznakom, taj mali a kroz 2, i pomnoži ga s nekim drugim brojem. On množi, a minus ostaje, kako to? Mi kad množimo, plus mora rasti...

   Dogodi se taj prasak da bez nečijih jakih leđa ili stranačke pripadnosti - ne možeš udahnuti...ti si učio, radio, trenirao, vježbao, jebo si sam sebi mater, od preskočenog mladenaštva do ko zna koje žrtve još, a "a kroz dva" odlučuje o tebi, ili "stvara" takav višak da tebi preostaje samo očaj...i misao, nikad na zelenu granu. To je sve nakon ratnih pojava. Debelo iza.

   Onda, logično, ljudski um traži solucije. One nisu ovdje, kod nas. Tu je solucija samo jedna. Solucije su u bijelom svijetu. E, tu počinje pakao. Pravi pakao. Razaraju se obitelji, razdvajanjem, prekida se kontinuitet srednjeg višeg sloja, nositelja svega dobrog u jednom društvu. 

   Oni koji odlaze su u početku, logično, euforični, no, nakon pet godina, većina tih, u svojoj zemlji nekad najboljih, su "čardak, ni na nebu, ni na zemlji"...

   Stvorili su živote negdje, a srce je ostalo ovdje. I, razara svaki dan jače. Neovisno o destinaciji. One mogu biti vrlo cool i naoko perspektivne. Dakle, djeca su nam naša, ali stranci, a mi smo stranci, ali naši....ni vrit, ni mimo....ali, to su oni koji su, ipak, somehow, nešto napravili od svojih života. Što i kako, jebiga, skupo i nedovoljno, ali, ajde, nekako je...

   No, ima i ostatak generacije. Oni koji su ostali. Nije se potrefilo da odu, nije bilo kuraže, ideje, mladom čovjeku distrakcija uvijek stanuje na vlastitom rukavu košulje, uđe se u neki ritam života, a nisi "a kroz dva"...

   Svakakvih tu izlaza ima, ali im je zajedničko da ništa nema pravog smisla u nekoj široj slici. Puno je previše, od svjetskog prosjeka, pojava koje su nusprodukt tihog očaja...

   Spomenuo sam rak mišljenja. E, to je tek ono pravo. Kad iz poraza u poraz tražiš pobjedu, vjerovatnost razvijanja svojevrsnog tipa mišljenja, onog koje postaje ovisno o nokautu, je prava posljedica...

   Kad se zapitamo, tamo negdje oko 50te, kad se rade neke inventure, gdje smo bili?, što smo radili? prečesto su odgovori, blago rečeno, nedovoljno dobri...ovo čak ne govorim niti iz vlastitog iskustva, jer su mene "vile pronosale" u jedan super život. Sad, koliko sam sreće imao, ili muda za neke odluke, nije presudno, niti tema, pišem o svojim zapažanjima generacije, čiji nisam reprezentativni uzorak.

   Debeli, frustrirani, pod kreditom, u lošim vezama, narušenog tjelesnog i mentalnog zdravlja, skloni zadovoljstvima koja otupljuju osjete, pogubljeni u prostoru i vremenu...obilježje generacije. Preskočene generacije.

   Često u nekakvim popularnim, možda ne niti pretjerano ozbiljnim medijima, nailazim na jadikovke ženskog roda "kako više nema pravih muškaraca"...

   A, jebote, kako će ih i biti, kad su sluđeni besperspektivnošću, lažnim vrijednostima, krivim uzorima, kad samo nekim ludim uspjehom, a ne normalnim putem, mogu preuzeti ulogu glave obitelji, koja o istoj brine na kvalitetan način. To je, takoder, refleks poraća.

   Jačanje feminističkog pokreta također ne pomaže, jer je velika razlika između ženskih prava, ženskog obrazovanja, ženskih poslovnih poduhvata i sličnih kategorija, koje apsolutno podržavam i ženskog istjerivanja maka na konac od strane isfrustriranih i neizjebanih pojedinki, koje u svakom muškarcu vide neku prijetnju, kao da je to nama zapisano u dnk. 

   Globalno, intencija jest potreba za smanjenjem broja stanovnika na Zemlji za otprilike polovinu, a feminizam je tu sjajan alat, no, što je s mentalnim i fizičkim zdravljem sada živih ljudi, koji ne zadovoljavaju svoje temeljne, biološke ljudske potrebe, a sve na oltaru Boga "jednakosti spolova". Pa normalno da smo jednaki, samo nemoj mi to dokazivati na način da samo promijenis predznak neravnopravnosti, a usput se posereš i na cijeli biološki red i niz...

   U takvim uvjetima je vrlo teško muškarcima održati neki "očekivani" nivo egzistencije i štetu trpe cijele generacije, a ne samo muškarci. 

   Problematično obrazovanje, životne navike, pad svih normalnih društvenih vrijednosti i redoslijeda napredovanja i uspjeha, loši međuljudski odnosi, neimaština, pesimizam, sve su to tihi ubojice jednog društva, počevši od izgubljene generacije, izgubljenog kontinuiteta. 

   Lijepo nam je, samo je prošlo ispod radara, rekla Hilary, onda kad su samo sletjeli na Pleso: " kakva lijepa zemlja, šteta što njome ne znate upravljati. No, nema veze, ima tko će..."

   U 15 godina smo izgubili oko pola milijuna stanovnika, na 4 milijuna. Osminu. Za sto godina ćemo se zvati drugačije, sve vodi ka tome...

   Volio bih da sam se potpuno zajeb'o...

Dok sanjam...

    Samo smo 5% svjesni, ostalo je sve drugo. I, snovi, između ostalog...

    Dugo sam bio slijep&gluh na ono što sam sanjao. Ponekad bi mi bilo žao što sam se probudio, usred najboljeg dijela sna, ali, Bogami, ponekad me buđenje spasilo padanja, čekanja, trauma, promašaja i još sve sile potisnutih i nepreživljenih emocija...sve što sam propustio i potisnuo na javi, čekalo bi u snu...

   Dugo mi je trebalo i da pozitivno shvatim snove, noćno buđenje nakon toga i kreativnu nesanicu. Nesanicu pa tek onda, kad sam se smirio, ja i hipohondar u meni, kreativnu nesanicu...

   Vozim ja tako jednom iz Ärea u Mälmo...neki dzip je bio, led i snijeg, Djed Mraz i Coca Cola ambijent...jako svjetlo, dvostruka refleksija...da bolje vidim stazu i da jasnije vidim put...

   Slusao sam nesto na radiju, ponijelo me, stisnuo sam gas...bilo je zaleđeno...ali, to može valjda samo u snu, auto se krenuo vrtiti na cesti, a ja sam plesao - sa svojom bakom...bila je baš strastvena, rekoh joj, "nisam znao da si takva sila", a ona meni "ni ja nisam slutila da će onakav posranko, stidljivko i preplašeni dječarac postati ovakav dodavač gasa..."

   Jesam li se njoj htio dokazati i zašto mi se baš ona vratila kroz san? Zna li stvarno da sam pobijedio sve one nerazumljive strahove od mora, od sunca, od krava, od barke, od čovjeka bez noge, od psa, od noći, od samoće, od nestanka struje, od nestašice svega i svacega s kraja 70tih, od sebe samog pa onda sramežljivosti, plahosti, hipersenzibilnosti...?

   Sve je to gledala moja baka. Silnom pažnjom, nježnošću, razumijevanjem, tolerancijom, ludom ljubavi prema meni je pokazala put...a, ja sam ga u zametenim tragovima otkrio tek puno kasnije...

   Kad danas razmišljam o svom pristupu ljudima koji su vrhunski, ali blago izgubljeni u prijevodu ludila svakodnevice, vidim svoju baku u sebi...

   Niti u najluđem snu nisam očekivao da ću u sebi naći tu količinu svih onih ljubavi, koje mi je pokazivala, neovisno o stupnju mog ludila, mojih oscilacija, svih onih osobina potpuno neprilagođenog djeteta....

   Kad kazem da u snu bolje vidim stazu i jasnije razaznajem put, pricam zapravo o cilju i putu. Znate ono, ciljem realiziraš, ali putem učiš...

   Ima još. 

   Sve što na javi danom ne vidim, u snu je jasno. Sanjam situacije. Danas puno lakse zaspim bez rjesenja, nego nekad. 

   Konačna je istina, da sve od čega sam prije imao nesanicu, danas san rješava. Posljedica problema je zapravo uzrok rješenja. Sve se poklopilo i složilo. Doslovno mogu etablirati vlastitu školu suočavanja sa situacijama. Kao oblik nadmeditacije, o kojoj ću nekom drugom zgodom.

   Bog nas miluje po glavi kad uronimo u baru problema. Samo što oči krokodila ne vide i ne osjete taj blagi, tihi, njezni dodir i poruku: " dajem ti baru da se suočiš, da se i usereš ponekad, sve dok ne shvatiš da sam tu, da te gledam, da te i izazivam na rast, na hrabrost, na akciju...da sam ti dao sav arsenal naoružanja da se izboriš i riješiš...ali, očekujem na tri svoja koraka jedan tvoj...jedan iz muda, iz srca, čak i kad ne vidiš svjetlost na kraju tunela...kreni, upalit ću ga"

   Hrabrost nije odsustvo straha, samo se budale ne boje, kuraža je način suočavanja sa strahom. Kad ne znam kud bi, kad nemam predznanje, plan puta, niti viziju, najotvoreniji sam za nova učenja. Paradoksalno, ali priprema nas zapravo uškopi. Zašto kampanjci redovito bolje prolaze u životu od štrebera? Zato što su prisilili same sebe na bolji rang sustava trenutacne prilagodljivosti. 

   Obično sam budan između pol 5 i 6 ujutro. Nakon nekog sna. Nevjerovatan je mir koji tada vlada. Senzacionalna je bistrina uma. Često se smijem jednostavnosti rjesenja, koja mi se tada ukazuju. Još ako mi pritom padne i razina glukoze u krvi, imam osjećaj da sa drugog oblaka promatram samog sebe. Udaljim se od sebe, da bolje vidim - sebe...

   Život je kompliciranom stazom jednostavan. I, najbolja su jednostavna rješenja. Do kojih je najkompliciranije doći. 

   Osim ako snove ne shvatimo ozbiljno. U snu je sva naša snaga. I vizije, i misije, i puta...

   Čini mi se da bi bilo senzacionalno budan sanjati. No, to može samo dragi Bog...

   I, Gibonni...

  

   

   

Brzina

    Nisam baš neki filmofil, ali neke su mi scene, nekih filmova, ostale trajno urezane u sjećanje. 

   Jedna je takva i iz prvog nastavka, mislim trilogije, Speed, s Kaenu Reevsom u naslovnoj ulozi. U toj situaciji on juri nekim vozilom i ne smije usporiti ispod 30 mph, jer će se u tom slučaju aktivirati eksploziv na autu.

   I, sad on juri gradom, tu su semafori, gužve, leti on preko svega toga, kako je to samo u (američkim) filmovima moguće, razbijenih izloga, polupanih drugih automobila i u zadnji tren izbjegnutih tragedija k'o u priči, ali kad je pokupio dječja kolica s ruba ceste, zastao je i meni, tradicionalnom skeptiku nad anglosaksonskim pretjerivanjem, dah...  

   Kamera prati njegovo užasnuto lice, pretpostavljam da mu se u tu scenu nije bio problem ufurat', jer sam kasnije negdje pročitao da je lik u stvarnom životu, koji ga nije mazio, predivna duša, no već u idućem kadru smo svi sa širokim osmjehom, jer umjesto stradalog djeteta, po cesti lete mandarine, koje je neki lokalni klošar vozio u kolicima...

   Voziti polako ne znači voziti sigurno i na sigurno. Voziti polako je beskrajno, ako mene pitate, dosadno. No, što ako se sretnu brzina i, koji je ono izraz za suprotno od brzine, vrsta sporosti, ali kvalitetne, sporosti koja uključuje temeljitost, isključuje površnost, želi uživati u putovanju i baš je boli kurac za faktor vremena, u kojem će stići nekamo, makar je to nekamo i sam cilj?

   Bog je veliki cinik. Smisao za humor mu je također nezanemariv. Teatar apsurda je osmislio baš on sam. Crtajući život.

   Sjedi on tako negdje u Tel Avivu. Sjedi i u Lenjingradu. Kao da ima više guzica, sjedi i u Salt Lake City-u. Sjedi u Provu. U Canberi. New Delhiju. Limi. Fesu. Sjedi i gleda. I, umire od smijeha. Kakvi smo idioti.

   Kad najviše poželi umirati od zajebancije, udijeli nekom nespremnom moć i novac. Ne znam kako ih izabere i kojim redom im da te dvije glupe imenice, ali rezultat je redovno spektakularan.   

   Tad kreće Speed u režiji tih i takvih odabranih. Čiji je tata jači. Ko ima veći kurac. Ti si prvi počeo. Ne možeš tako samnom. 

   Pa naš Svevišnji umiješa malo vjere, ali one najniže, što se prodaje u Crkvi, čisto da bi se u tom globalnom razračunavanju ipak znalo ko je ko i ko je s kim , ali redovno te odnose i iznutra zakomplicira načinom da je netko tvoj dobar s nekim mojim pa moraju balansirati, a da to glavni prijatelj ne zna, ili barem da ne uzme za zlo.

   Svake 3 do 4 godine skuha neko sranje. Čisto da bi se glavne stvari događale iza kulisa. U miru. A, nepismena rulja, debela, nenačitana, u kreditu, opterećena gluparijama ala Piranski zaljev, imala oko čega hrlili na oltar moći i pripadnosti, klanjati se zidanju povijesnih spomenika iskompleksiranih budaletina, koji su umislili da su važni i priču furaju ravno u propast. 

   Svijet vodi grupica ljudi, a mi ne znamo niti jednog od njih. Oni određuju sve. I koliko će nas biti, i koliko će tko imati, tko će i gdje ratovati, gdje su najpotrebnije olimpijske igre, ukratko, ko je gori, a ko doli...

   Određuju nam globalnu brzinu. Oduvijek. Rano se regrutiraju i bivaju osposobljeni za tu svoju rabotu. Ljudi su tu, uglavnom, nemoćni. 

   No, imamo moć odrediti vlastitu brzinu. Kad smo sami i kad ulazimo u sve oblike odnosa. Zanimljivo je šta tad radimo.

   Tu počinje spomenuti teatar apsurda. A, Stari vrišti od smijeha. Velika većina nas na mikrorazini radi točno isto što i veće gluparde na makro. Jurimo i žurimo za parama. Moći. Utjecajem. Ne biramo sredstva. Umiremo za to. Sami i još druge uvlačimo.

   Jedna je medicinska sestra cijeli radni vijek njegovala umiruće. Nekima od njih, a imala je broj ponavljanja, svijest je savršeno radila do samog (fizickog) kraja. Čak je spomenula da joj se činilo da su neki od putujućih tad i lucidniji od svog životnog standarda.

   Ne budi joj teško, kad je vjerovatno i sama u smrti morala pronaći smisao, a da ne pobenavi od svakodnevnih okretanja očiju, pribilježila je u nekoj knjizi, kojoj nažalost ne znam naslov, ali sam, jeli, čitao recenziju pa sad serem, ništa novog, iskustva tih malo prosvijetljenijih klijenata svoje aktivnosti.

   Šta su (joj) rekli? O čemu su razmišljali? Koji su bili brojevi na toj životnoj inventuri? Kakve zaključke u konačnici i mi možemo izvući iz toga? 

   Možda  je glupo generalizirati, ali baš nitko joj se nije požalio da je u životu premalo radio. Da je premalo vremena proveo na akcijama koje su bile od njih društveno očekivane, ali u kojima nisu bili srcem. Nitko se nije žalio niti na siromaštvo. Nebitno je bilo, iz kuta umirućih, kakav je netko društveni status na ljestvici moći imao. Ni riječi o tome. Nitko nije požalio što se ponekad prošvercao u tramvaju. Nitko se nije zapitao zašto je sudjelovao u nekim sitnim dječjim psinama...

   No, gledajte ovo, jebote, tresem se, većina je požalila što se nije više družila s prijateljima, što je bila prekritična prema vlastitoj djeci, nepopustljiva prema članovima obitelji. 

   Da sad mogu (kasno Marko na Kosovo stiže), više bi pjevali, putovali, trošili lovu, ljubili, ali najfascinantnije su mi dvije stvari.

   Prva je da bi manje slušali sve redom autoritete. Bili bi više svoji, možda i neposlušniji prema drugima, u ime vlastite sreće i izbora.

   Najbitnija, manje bi se bojali. Strah je instrument kojeg su osjećali kao sredstvo kojim netko upravlja njihovim životima. 

   Zar nije tragikomično da nam tek na kraju bude sve jasno(ije). E, Stari, Stari...

   Jurio sam prema gradu, 120 na sat, nekad sam bio pijan, nikad napušen, a. na radiju je bila, ljubavna pjesma, tvoja ruka na mom ramenu, tamo na cesti, mi je ostalo srce, na vrućem asfaltu...

  Da malo parafraziram legendarnog Sarajliju Juru, koji je životom postao Purger istočnog dijela grada.

   Šta nas stvarno i samo može natjerati ili navesti na promjenu brzine? Koje su to sile? 

   Prva je bolest. Onaj tren kad se u sekundi saznavanja dijagnoze uspostavi novi poredak. Hvala ti, Stari, na dijabetesu s 19. Duboko ti zahvaljujem. Uzeo si i vratio s kamatama. Respect.

   Druga je neka, ne daj Bože, osobna tragedija. Kad sve opet u trenu izgubi smisao, kad, sad opet kao prosvijetljeni, skužimo da smo u banani vlastitih ocekivanja/vrijednosti/uvjerenja.

   Treća je ljubav. Ona može biti i bolest, i tragedija, naravno, ali nećemo tako.

   Ljubav u širem smislu. Majke prema djetetu. Slikara prema pejzažu. Pijancu prema Stocku. 

   I, u užem smislu, ljubav muškarca  prema ženi (kanim se svih podvarijanti, daleko im kuća od moje bila, svu sreću i zdravlje im tamo želim).

   Kad si spreman promijeniti brzinu. Kad si spreman na kompromis. Kad savršeno razumiješ razliku između brzine i brzopletosti. To je ljubav zrele dobi. 

   Sve vidiš, sve je poznato, a opet novo. Sve dobije smisao. Ovo danas. Ali, i prošlost. Lekcije. Stari zna kako nas obučiti.

   Ako smo voljni učiti, čekati, ne odustati...

   Pronaći ćemo sreću i u nekoj drugoj, često nižoj, brzini....

   

    

   

   

"Deep blue" protokol orgazma

    Sve bistre i hladne rijeke ponornice, koje se kroz krš još više očiste pa se takve uliju u more. Hladna, snažna, britka bura s Velebita ne ostavlja šansu prljavštini. Vanjskoj, ni unutarnjoj. Snijeg iznad mora. Snaga suprotnosti. Snaga prirode. Takav je moj zavičaj. Tako zvuči. Tako miriši. Tako izgleda. 

   A, more postane još čišće, a zbog slatke vode iz Like i idealna mješavina za neke skupine biljnog i životinjskog svijeta. Senzacionalnog okusa, strukture, oblika. 

   Nekad ljudi nisu s tim u skladu. Jebiga, pokvari ih život. No, još smo živi, još nas ima.

   Duboko negdje, kad se poput nožem odrezan obronak Velebita uroni u more, živjeli su dagnja Mila i škamp Frane.  

   Rano su postali svjesni neukrotive prirode. I, nemilosrdnih ljudi. Većina familije je stradala još '45 u buzari, a ono malo preživjelih se skrilo, ili razbježalo po svijetu....

   Ali, Mila i Frane - jok...

   Jedno drugom su nešto obećali. Već na samom početku. Koji je bio filmski. Okolnosti će biti jedno. Priroda drugo. Susjedi treće. More or less, ništa im neće ići na ruku. Oni su odlučili. Dati sve od sebe. Sve drugo nije bila opcija. Dati sve od sebe da o(p)stanu. Svjesno su to izabrali. Svjesni da tu pripadaju. I, da pripadaju jedno drugom.

   E, a 'ko je pit'o moju babu kako joj je u sexu? Jel deda bio nježan? Jesu obično imali dužu predigru, ili je vatromet bio urnebesno brz? Gdje je držala tange, a kako je spriječila da joj djeca s pronađenim vibratorom ne buše rupe za pikulanje?

   Baš volim postavljati suvremena pitanja u kontekstu nekog prošlog vremena. 

   O tri kurve iz iste obitelji znate anegdotu? Ne? Evo:

   Bile, dakle, tri generacije prijateljica noći iz iste familije. Žali se najmlađa kako su frajeri odvratni, misle da se sve kupuje, kako su cijene jedva 50€ i tako dalje...njena mati, za stolom, kaže da je njima sve bilo isto, samo su bile plaćene pola, u markama...

   I, na kraju baka, leži u naslonjaču, gleda La casa de papel, samo krajičkom sluha sudjeluje u debati, kratko dobaci: " Kaj se, cure, žalite, nama je bilo samo bitno da stavimo nešto toplo u želudac"....

   Tako to izgleda. Svaka generacija ima svoje brige i svoj pogled na svijet.

   E, a Mila i Frane su mlađa generacija. Ali, jebiga, stare duše. Oni osjećaju prošlost. Tradiciju. Odnose nekad. Njihove su obitelji bile tradicionalne. 

   Samo što žive danas, nesposobni da se do kraja adaptiraju u nove vrijednosti. Ili, nedostatak istih.

   Ljude oko sebe još manje kuže. Oni rade sve da sve upropaste. Uključujući sebe same.

   U njihovom je odnosu sve duboko. Kao i more, u kojem žive. Duboko se osjećaju, duboko razumiju, duboko slažu, ali, Bogami, kad upadnu u crnu rupu, i to je duboko...

   Bila je tako i situacija s tjelesnom ljubavi.  

   Astrološki su kompatibilni. Jako. Rekla im je jedna stara morska kornjača, kod koje su bili na savjetovanju, da će im količina strpljenja, pogotovo kad popizde i sluh za potrebe onog drugog, odrediti budućnost. 

   Voljeli su tako razgovarati o svemu i svačemu. Pogotovo su u samom početku debatirali između serija tjelesne bliskosti.

   I, što se događalo? Bili su toliko privlačni jedno drugom, toliko im je bilo stalo, da su se zablokirali od toga. Svatko na svoj način. Da ne učine grešku. Da ih onaj drugi ne doživi pogrešno, jeftino, da ih ne podrazumijeva.

   Dagnja Mila je bila tren nevjerovatno senzualna, a već drugi tren bi se uplašila i pobjegla. Običavala bi tako odlaziti i vraćati se. Više svješću, manje fizički.

   Rak Frane je samo izgledao dalek i odsutan, zajapuren, crven. On je bio, također, hipersenzibilan. I, smetale su mu Miline akrobacije.

   Ali, samo dok ju nije upoznao. Dok nije provalio njen mindset. Koji je, samo naizgled, bio kompleksan. U naravi je bio jednostavan.

   Glavna odrednica njene seksualnosti je bila prenapetost uzrokovana visokim očekivanjima od sebe. Ne samo u ljubavi. U životu. A, u spajanju se očitovala kroz tupost, dok se nebi opustila i počela vjerovati. Trajalo je to njeno opuštanje....srećom, Frane je bio strpljiv. Ne uvijek. Ali, s Milom gotovo uvijek. Tražio je to od sebe i u sebi. Molio Boga da se ona ne sprda s tim njegovim pokušajima. Da ju skuži. Da nađe pravu mjeru. Svega.  

   Apsolutno je tražio najboljeg sebe. Isprva se gubio na tehnici. Da li ovako, ili onako? Kojim protokolom će stići do njene sreće? Šta joj odgovara, a od čega zazire? Nekoliko mu se puta učinilo da je blizu cilja, ali tad je shvatio sve. Zahvalio usput Bogu, što mu je dao sposobnost sagledavanja situacije i iz nekog  drugog kuta.

   Cilj ne postoji. Postoji međuljudski odnos. On se temelji na mogućnosti dvoje ljudi da ostvare povjerenje, bliskost, da se osjećaju dobro i sigurno jedno pored drugog.

   Kako je Frane više kopčao stvari, to se Mila više opuštala. Što je Frane više pokazivao i neke svoje slabosti, bio je više životan, više svoj. 

   Malo je tu fizičkih kategorija. Možda samo disanje. I, opuštanje. Otvaranje vrata emociji i energiji.  One ne mogu ući kroz zatvorenu kapiju.

   Sasvim je nebitno naoružanje. Sasvim su nebitna dosadašnja iskustva. Ovo je neka sasvim nova i drugačija priča. 

   Razumijevanje i strpljenje, u kombinaciji s motivacijom, spremnost ostati i kad stignu valovi i svi pobjegnu.

   Priznajte, koliko vas je temeljem naslova očekivalo tehnička uputstva škampa Frane?

   A, koliko smo zaista svjesni da sve ide iz glave? Nježnost, mašta, dodir, sve iza toga...

   I, koliko je to more mogućnosti beskrajno duboko...

   A, mi ga preplivamo vrlo brzo i onda se čudimo što nema dalje.

   Zato što jurimo i idemo u širinu...

   Umjesto da zaronimo duboko...

   Deep blue protokolom.... 

   

   

Život preko telefona

    U početku mobilne telefonije, jasno se sjećam, uz račun je na kućnu adresu stigao i detaljni ispis poziva tog mjeseca. To je bila plahta papira koja je jedva stala u kovertu, a među drugom poštom smo ju mogli opipom prepoznati i razlikovati.

   Moja životna avantura, u smislu putešestvija i boravka na adresama, van bazične kućne, je počela prije nekih tridesetak godina. 

   U tom sam periodu živio u 14 različitih država. Promijenio sam nekih pedesetak adresa, a prestankom aktivne igračke karijere selidbe nisu prestale. 

   Kad si priustim ovakav razgovor sa svojim osobnim dnevnikom, obično imam potrebu sam sa sobom prvo iskomunicirati neku temu, koja me muči ili trenutačno interesira, tako tražim neke odgovore. Također, često sanjam o nečem od jučer, ili iz dana koji su prethodili događaju ili temi.

   Na taj način dobivam jasn(ij)u sliku. Nemam potrebu sad gomilati statističke podatke o svim tim lokacijama i prirodi promjena. To može ostati za neki drugi put. Sad generalno mogu reći da vodim bogat, nemiran i, gledano sa strane, događajima ispunjen život.

   Vremenom je termin "bazične kućne adrese" potpuno izgubio smisao, jer sam, osim poslovnih razloga, često adrese mijenjao i zbog privatnih promjena. Obzirom da se sve to događalo vremenski paralelno, od te siline i mase ljudi, odnosa, situacija, da ne kažem raznih problema, zadovoljan sam kvalitetom održanih odnosa sa deset, petnaest ljudi mog najbližeg okruženja.

   Termin doma i razlike između kuće i doma sam shvatio u cjelini relativno nedavno. O tome je bilo riječi u jednoj od prethodnih tema pa se ne želim ponavljati. Uglavnom, zadnje četiri godine imam svoj dom, kutak na svijetu kojeg osjećam baš tako. Nije da ih nisam imao i prije, dapače, ali ovaj sadašnji baš specifično osjećam takvim. Dalo bi se o razlozima.

   Pokojna mater mi je prije dvadesetak godina, kad su moje avanture po svijetu trajale već desetak godina, jednom prilikom tokom ljeta, kad smo se svi okupljali, nepogrešivo primjećujući moju promjenu ponašanja, rekla da sam postao " pravi vuk samotnjak". Tad sam se samo nasmijao, uzevši tu konstataciju kao još jednu od njenih dnevnih egzibicija. Ali, nisam ju zaboravio. 

   Kad govorim o nekoj stalnoj adresi, na kojoj sam živio, smatram to lokacijama na kojima sam boravio barem dva mjeseca u kontinuitetu. Ono, kad negdje upoznaš susjede, blagajnicu u dućanu, poštara, detektiraš najzgodniju ženu okruženja i predsjednika kućnog savjeta, redovito prerevnog starijeg gospodina...  

   Sve nabrojano je samo kulisa jedne jučerašnje situacije. Naime, uhvatio sam samog sebe kako nisam zadovoljan ritmom nekih poziva, naime prečesto zovem. S tim dojmom sam otišao spavati. Ne volim kad se mene gnjavi prečestim pozivima, a ni u snu nisam mogao zamisliti da ponekad i ja to radim. U trenu kad sam to shvatio, osjećao sam se grozno. I, naravno, o tome sanjao. Filteri i autokorekcija rade još uvijek savršeno.  Kad nešto primjetim sam, ili, kao jučer, kad budem na to nježno upozoren.

   Zašto sam u san uključio istovremeno dom, najbliže ljude, silne promjene, kvalitetnu komunikaciju, mobitel i samotnjaštvo?

   Uopće nije bez veze. Daje mi odgovor na moje pitanje i sinoćnju frustraciju mojim prečestim pozivima.

   Tko su moji najbliži ljudi? Troje djece sa svojim partnerima, unuka, partnerica, brat s obitelji, majke moje djece, recimo samo troje najbližih prijatelja i troje najbližih poslovnih suradnika. 

   Sad sam nabrojao više od petnaest osoba. A, nitko od njih ne živi stalno ispod 50 km od mene. Pritom ja nekih pola godine provedem u svom domu, koji je najsavršenije wellness mjesto na svijetu, ali je deset mjeseci u godini mrtav grad. 

   Putujući sjećanjima unatrag, naišao sam na još jednu zgodnu temu, o kojoj je bilo riječ. To je neka dualnost mog karaktera. Naprimjer, znam biti izrazito nježan, ali i, verbalno, vrlo grub. Ponekad strpljiv kao slon, ponekad nestrpljiv poput malog djeteta. A, ponekad totalni samotnjak i solo igrač, da bih u istom danu postao biće koje žudi za druženjem, razgovorom, fizičkom bliskošću, zajebancijom...

   Postoje neki dani kad se osjećam potpuno izolirano od ostatka svijeta. Kao da se život događa negdje drugdje, a ja sve to skupa propuštam. Tad postajem naglašeno neraspoložen. Tad mi ne pomaže ni wellness, ni knjiga, ni šetnja, ni more, niti to što nešto obavim, završim, dogovorim...

   Znam da skoro svaki čovjek ima svojih petnaestak najbližih. Ali, znam ih vrlo malo koji nikog od njih ne susretnu danima, uključujući tu i djecu, koja rastu, mijenjaju se, žive svoje živote, svoju ljubav, koja je sad negdje, svog brata, s kojim sam izrazito blizak, a samo smo tri, od zajedničkih 49 godina, živjeli skupa, i tako dalje, i tako dalje...

   Ponekad se osjećam kao kraljević, blagoslovljen putovanjima, kontaktima, iskustvima, zaista bogatim životom, ali ponekad i kao socijalni prosjak, usamljenik, izoliran od svega...

   Kao i svaka medalja, moja izoliranost ima barem tri strane. Dobra je da sam sjajno povezan sam sa sobom, uz život na savršenoj klimi, mozak mi radi fantastično, rekao bih nikad bolje, a niti tijelo nije u zaostatku. 

   Loša strana su spomenute epizode. Nisu česte, ali postoje i ne želim ih ignorirati i samo čekati "da me prođe". Nisam taj tip, makar bih mogao i o tome razmisliti, odnosno, možda je to konačni izazov da nešto ne silujem, da naučim malo otpustiti, da prepustim i drugim faktorima da naprave svoje, da malo usporim...vidiš, vidiš, ovaj moj dnevnik i nije samo spremište starih sjećanja...

   Ona treća, bočna strana medalje usamljenosti je kolaterala. Isto dobra. Naime, kad si usamljen, ne srećeš idiote. A, tako su me voljeli...

   Putem mobitela sam sudjelovao i još to činim, u odgoju djece, sklapanju poslova, njegovanju odnosa, ljubavi, održavanju obiteljskih relacija, putem mobitela vrištim od smijeha, putem mobitela plačem, urlam (najčešće na sina), putem mobitela sam dobar frend do 5 ujutro, ako treba...

   Putem mobitela, na sreću, jer mogu, ili nažalost, jer nema više prilike za live program, živim svoj život...

   Putem mobitela i pretjeram s pozivima, jebiga, uhvati me tako faza, kad bih se teleportirao, iskočio iz slušalice i uvukao ispod nekih dekica, da budem u livu nekom otac, djed, partner...jebi ga... 

  

   

Teorija i praksa učenja

    Koncept tzv. " cjeloživotnog učenja" je, kao pojam, postao relativno nedavno, vrlo popularan. U biti, samo smo osvijestili nešto odavno poznato. Pa mi tako i tako oduvijek cijeli život učimo. 

   Razlika između vrlo učenih i nepismenih ljudi je u postotku ukupno stečenog znanja. Pismeni znaju oko 1%, nepismeni koliko 'ko malo, a genijalni ljudi i vrlo učeni oko 2%. Tako barem kaže neka statistika, na koju sam slučajno naletio u svom istraživanju svega, svačega i ničega.

   Vrlo je zanimljiva i poveznica ljudskog ponašanja i učenosti. Naime, vrlo učeni ljudi su često vrlo skromni. Zato što znaju da krug znanja, poput omotača, uvijek obavija malo veći krug neznanja. Šire se koncentrično. Što više znamo, to smo više svjesni koliko ne znamo. Zbog svijesti koliko zapravo ne znaju, obrazovani su ljudi najčešće vrlo normalni, ponizni i ozbiljni u dimenzioniranju samih sebe.

   Ima i dalje, recimo, često čujemo da nije problem napraviti grešku, već je umjetnost istu prepoznati pa ju ne ponavljati. Viša razina je učiti iz tuđih grešaka. To mogu samo sanjati...

   Ne mogu, kao što niti ne pokušavam, biti previše općenit. Zatvorim se u svoju glavu, u svoj mozak, u svoju intimu i prilično detaljno pregledavam što ima tamo. Tako stvaram i zaključke.

    Mogu ih interpretirati vrlo ozbiljno, no, to je, na kraju, jedna velika smijurija. To što nađem u svojoj velikoj glavi s malo pameti.

   Najveći problem kojeg srećem je što mene na proces učenja uglavnom navede neko sranje, u koja upadam lakoćom kojom jutro smjeni noć, ili kad se zaljubim pa ne znam gdje sam.

   Dakle, prvo ide događaj, nakon toga moja debilna reakcija ili nešto s debilnim predznakom, zatim zaustavljanje, analiza, osjećaj "zemljo, otvori se", usporavanje, jer, jebeš išta što nije sad, i odmah, i tu...

     Zanimljiva je i ta tema strpljenja. Kao i u svemu, idem u krajnosti. Strpljivosti i nestrpljivosti. Krajnje sam uporan kad nešto želim i mislim da tako treba biti. Spreman sam čekati koliko treba. Ali, da postanem na to spreman, trebam input neke ispravnosti, ideje, nešto što će me navesti da budem strpljiv. Neki, možda apstraktni, osjećaj da sam na pravom putu. On može biti i vrlo apstraktan, neki vonabi, izmaštani, umišljeni, ili stvarni. Meni skoro svejedno. Smijurija.

   No, izostanu li impulsi te vrste, postanem koleričan. Zato što nešto ne osjetim, ili nešto ne razumijem. Smijurija. Kao i što me neko objašnjenje vrati u trenu. Opet smijurija. Idealna meta manipulatora svih pravaca.

   Začudo, kad učim, strpljiv sam. Što je gradivo zahtjevnije, raste moja pažnja. Što je područje udaljenije od mog dnevnog mainstreama, raste moja pažnja. Skoro fizički osjećam svoj rast. Čak idem tako daleko da pomišljam da podsvjesno izazivam sranja, samo kako bih naučio o sebi, nekome, nečemu...smijurija.... 

   Najviše se uzjogunim kad netko ulazi u moj ritam i pokušava ga promijeniti. No, zato nemam nikakvih problema upasti poput razbojnika u bilo čiji prostor i sve preokrenuti. Smijurija.

   Kao što je i velika istina da se najviše bune oni koji ne podnose petljanje u svoje životne tokove, ali su indirektno spremni preporučiti drugome što je to dobro za njih i kako bi trebalo...da ih malo dodatno poduče...kako da ne....smijurija.

   Poveznica teorije i prakse učenja kod mene ne postoji. Jer, redoslijed je obrnut. Kao da pilot prvo slupa avion u drvo, a onda krene u školu letenja. Jedino što je to kod njega moguće u nekom drugom životu. 

   Ja, srećom, nisam pilot, no Grunfovu tezu, "da onaj koji uglavnom ne uspijeva od prve, treba zaboraviti padobranstvo" razmatram vrlo ozbiljno.

   Što mi je više stalo da nešto uspije, radim više sranja i problema. Nepogrešivo. No, samo do jednog trena. Do trena kad, ovako ili onako, somehow, ne ovladam materijom.  Tad, nadobudan kakav već jesam, osjetim spremnost predavati taj predmet na fakultetu. Kakva je to tek smijurija. 

   Možemo malo i na razinu duše. Teoretski, kako zračiš, to privlačiš. Žedan sam i gladan novih iskustava. I, uglavnom privučemo takve. Ili, oni privuku nas. Obzirom da je tu ključna riječ "novo", često je to nešto o čemu pojma nemamo. 

   Što mi se više to novo dopadne, to sam luđi u prekopavanju tog ormara. Sve dok me vlasnik ne opali po nosu. Obično se ti vlasnici jako iznerviraju, u čudu me gledaju, otkud mi pravo da se tako ponašam?

   Ne znaju oni dvije temeljne stvari:

1. Da, postoje takvi ljudi, koji su poput njih samih, vole prekopati tuđe ormare, ne da ih slažu, ili kradu, ne daj Bože, nego da nešto nauče, da nešto drugačije vide.

2. Čim se upustim u takvo nešto, znači da mi se jako sviđa, ili me neviđeno privlači...

   Pokušao sam okrenuti taj red u nekakav ispravni, uobičajeni. Taj red učenja. Nema šansi. Ako se na kraju svega nemamo čemu smijati, najčešće meni i mojim akrobacijama u vlastitom opismenjavanju - radije ostajem nepismen...

   

 

Siječanjski demoni

    Rekao je jednom Einstein, ili Freud, svejedno, da "prije nego li si pripišete depresiju, provjerite da niste slučajno okruženi idiotima".

   Ne znam jesmo li nakon novogodisnjeg ludila svi idioti, ali promatrajući duševno stanje okoline, depresiju, ili neki njen oblik, svi nosimo na rukavu....

   Razlozi mogu biti raznorazni, ali kratak dan s malo sunca, prazan račun, nerealna očekivanja kroz pjenušavi prosinac ubiru svoj danak.

   Ako na to doda svatko svoju osobnu katastrofu, a to je svakom od nas njegova neka trenutna situacija, u stanju, štobirekla sveprisutna motivacijska govornica A.B. iz Splita, podaci poznati redakciji, niske vibracije, dobijemo ne baš bajnu sliku mentalnog zdravlja naše zone utjecaja.

   Osobno sam upadao lakoćom u takva raspoloženja, obrnuto proporcionalno težini izlaska iz istih. To su takva opća mjesta, ako ih pravilno ne dimenzioniram u glavi: prosinac hop, siječanj trop...  

   Već mi takva programirana ponašanja idu nakurac...svake godine, naime, isto...u predbožićno vrijeme život uz druženja izgleda vrlo u redu, da bi, nakon gašenja svjetala pozornice, ostalo ono što stvarno postoji, ili što smo tad takvi u stanju primjetiti. 

   E, rekoh, citirajući jednog od najuspješnijih sportskih radnika u okruženju zadnjih sto godina, nećeš Razbojniče...

   U to vrijeme pojačanog preispitivanja svojih života, često nam se čini da su stvari gore nego stvarno jesu. To je od nerealnih očekivanja. Zato sam odlučio ista smanjiti na minimum. Kako od drugih, tako i od sebe. 

   Možda se treba ponašati u skladu s prirodom. Ako malo pažljivije  promotrimo, sad sve hibernira. Stvari se dešavaju ispod površine, ali su nevidljive. Tako i u našem životu nikad ništa ne stoji, ali se nama čini da venemo i trunemo. To jednostavno nije istina. 

   Mogao bih reći i koju o našem strpljenju, da pričekamo duži dan i više sunca, oporavak računa nakon nerealnog trošenja, ili da se malo, ipak, dogovorimo sami sa sobom oko toga što ima smisla očekivati, a što ne...

   E, a sad najgore ove godine. Naime, Merkur je retrogradan pa je to period hoda unatrag, propitivanja prošlosti, odluka, odnosa, poslova, emocija i ko zna čega još ne, a za rođenje nečeg novog, bez obzira na sektor života, nužno je da nešto staro umre pa makar i staro, krivo uvjerenje...mora biti dovoljno staro, da preuzme kontrolu nad našim mislima i da njegova promjena bude bolna i neugodna, bez obzira što je dugoročno korisna. No, mi poput hrčka, skupljamo hranu u ustima, bez obzira što nema ni g od gladi i potrebe za hranom... 

   Ajde da vidim što sam odlučio odbaciti? 

   Jednom je netko rekao da "ako ubiješ tijelo, glava pada sama"...i, obrnuto...u to ime sam većinski, ne potpuno, izbacio meso, osobito crveno, iz moje prehrane. 

   Netko možda primjeti da mi i nije neka osobita odluka. Nekom ne, ali meni, deklariranom predatoru, osobi koja je godinama meso jela dvaput dnevno, to je revolucija. U tijelu, a posljedično i u glavi. 

   Mogu reći da stvar funkcionira. Manje sam natečen, inzulinska rezistencija očito slabi, jer je jetra pod manjim pritiskom, izgubio sam i na težini, ali glavno mi je da sam psihički puno uravnoteženiji, što je možda i ključno za borbu sa siječanjskim demonima.

   Bilo bi dobro promijeniti i okruženje. To ne znači nužno da svi odemo na Maldive, jer bi u tom slučaju grupna energija ostala ista, samo na drugoj lokaciji. Već obični odlazak u prirodu, na snijeg, hladnoću, dvostruku sunčevu refleksiju, ili pak na more i u more(!), može izazvati pravu energetsku i mentalnu pozitivnu revoluciju za malo novca.

   No, sve izrečeno dosad i nije neka atomska fizika, ništa novo. Ja se, zapravo, želim malo pozabaviti prirodom demona koji izlaze i tulumare nakon blagdana.

   Nisu oni svima isti, ali su poslani s iste adrese. Ona se zove neizravni pad samopoštovanja.

   Također, u svakoj svijesti izgledaju vjerovatno drugačije. 

   Moj najveći unutarnji demon je osjećaj beskorisnosti. Kao da cijeli svoj život mjerim po nekom imaginarnom učinku.

   U toj paradigmi, toliko jebeno iskrivljenoj i nakaradnoj, ja sebe u tim momentima cijenim onoliko koliko sam dnevno efikasan. Pritom zaboravljam i period, i okolnosti, i okruženje. Tvrdoglavo inzistiram da ako nešto ne uspijevam (još) završiti, cijelo moje postojanje ima upitan karakter.

   Nemam tada milosti, ni nježnosti za svoje slabosti. Režem duboko, puno dublje nego uopće treba, uništavajući pritom i veliki dio zdravog tkiva.

   Promatrajući s vremenske distance, ali i prostorne, kad kao da uđem u kapsulu koja me lansira visoko iznad, da bih mogao promatrati samog sebe dolje, smiješno je vidjeti kako pizdim zbog neostvarenog, a još smiješnije kako neki, makar i najmanji, nazovimo ga uspjeh, pozitivno utječe na moje mentalno zdravlje. 

   Tako bih volio postati neovisan od tog osjećaja. Voljeti i cijeniti sebe zbog sebe samog, a ne onog što radim. Makar sam duboko svjestan da smo ono što jedemo i radimo, ja želim biti umiren i zadovoljan, eto, samo zbog činjenice da sam živ, zdrav i da sam ovdje.

    Vjerovatno u tome i nisam usamljen, u toj želji. Pitanje je, međutim, kako to postići?

   Kako biti dobro u sivom gradu, bez fizičke aktivnosti, s malo događaja, bez nekih uspjeha, kako se izdvojiti od grupne paranoje da si bez svih tih ovozemaljskih potvrda ipak vrijedan života i postojanja? 

   Uskoro ću 50. Fina, okrugla brojkica. Dušu dala za pasti u očaj omeđen neostvarenim i preostalim vremenom.

   Sjedim sad u jednom bg lokalu. Kava je izvrsna. Ljudi ljubazni. Dan siv. Kroasan krasan. Moj trošak minimalan. Djeca su mi zdrava. I unuka, također. Svi moji. I ja. Pišem blog. Potpuno sam mimo toga beskoristan.

   Jebo mi pas mater, ali dobro sam. Demon će možda već za 10 minuta proraditi, ali sad ga nema. Nema ga, jer mu ja ne dam da izađe. Jer sam ga svjestan. 

   Uostalom, ja sam ga i stvorio. Ajde da mi neka uznemirujuća roditeljska prijetnja iz srednjih 70-tih pomogne. Ona je glasila "ja sam te rodio, ja ću te i odležat"...

   Ja neću biti tako grub prema njemu. Neću mu prijetiti. Neću ni vikati. Dat ću mu nešto fino za ručak, čašu vina, ako bude htio, iza. Pustit ću mu neki film, donijeti dekicu od najmekšeg materijala, pokriti ga. Pomilovat ću ga po glavi. Poljubiti u obraz.

   Spavaj, ljubavi...

   

   

   

    

   

Sve do jednom

    Dobro, dobro, dobro trebam razmisliti tko sam zaista. I, koliko je lažna slika u koju vjerujem i čiju formu hranim.

   Zaboravio sam sam sebe suočiti s onim ogledalom, u kojem se svi drugi dobro vide. A, šta u njemu vidim ja?

   Kako mi ponekad bajkovito zvuče priče o vlastitoj snazi. Ono, kao, mogu sve, prolazim kroz zid, bla, bla, bla...

   Kao što nije hrabrost izostanak straha, tako ni stabilna forma ličnosti nije izostanak oscilacije. Hvala ti, moj osobni dnevniče, što si mi dopustio da ti sad to kažem. Pročitao sam pet puta tu rečenicu. Stabilna forma ličnosti nije izostanak oscilacije. Stabilna forma ličnosti je način suočavanja s oscilacijama. 

   Božanstvena je moć pojačane osjetljivosti. I, njena uništavajuća sila je istog intenziteta. To je paket. Take it or leave it. 

   Šta je, Marko, pičko? Stvarno si mislio da si nedodirljiv? Stvarno si bio toliki napuhani debil, da si se usudio pomisliti kako si stabilan?  

   E, pa sad vidiš ko si. Zreo za reset. Za propitati sustav vrijednosti i posljedičnih ponašanja.   

   Samo, ima tu nešto. Nešto dobro. Zapravo više toga dobrog. I, jedna izvanredna osoba.

   Dragi dnevniče, kad već ovako pričamo, daj da to ogulimo do srži. Da ne ostavljamo za kasnije. Mlaka juha je ionako zakurac... 

   Prvo što ti želim reći je fantastična spoznaja da sam živ. Kad kažem živ, mislim da sam otkrio da sam još uvijek sposoban osjetiti nevjerovatnu energiju zaljubljenosti. Možda i najintenzivniju ikad. Jer je došla na čistu dušu i potpuno neočekivano i neplanirano. 

   Iskreno do kraja, nikad nisam prestao vjerovati u postojanje tako nečega, ali sam sumnjao u to da će me život počastiti toliko obilno. Kad sam proveo dovoljno vremena sam, odbacio predrasude, očekivanja i prošlost ostavio tamo gdje joj je i mjesto. U prošlosti.

   Zahvalan sam na tome. 

   Reagirao sam brzo, osjetio jako, bio sam ludo hrabar, jer nisam imao vremena. Ponosan sam na to. Također, realno svjestan činjenice tko je otvorio vrata i čija je odluka presudila. Toliko znam. Toliko sam ostao prizemljen, ponizan i svjestan činjenica. 

   Podjednako smo višeslojni. Bazično veseli konzumenti života. Oštrog oka. Ništa ne prolazi ispod radara. Neobičnog i pretjerano iskrenog mindseta. Kreativni. Na granici ludila. Pomalo ufurani da možemo sve. Znati, kontrolirati, ali prije svega osjetiti.   

   Ne koristimo kočnicu. Kočimo gasom. Jurimo velikom brzinom, stvarajući ovisnost.  

   Ljutimo se sami na sebe, jer gubimo dodir s realnosti. No, kako  biti i ostati realan, kad napokon dođe netko ko ima svega isto ko i ja pa, možda, i još malo više. To je kao da nađeš nekog nakon putovanja zvanog život.  

   Ponašamo se kao petnaestogodišnjaci. Potpuno ludo. Izgubili smo dio sebe. Kad vidim njen poziv na ekranu mobitela, kroz tijelo mi prođe takva božanstvena energija, neusporediva s bilo čim drugim. Na tome sam također zahvalan.  

   Imamo nekoliko realnih problema. Razdvojeni smo. To možemo premostiti privremeno, ali povremeno stvara ludilo. O tome želim s tobom popričati, dragi moj.

   Kad sam na početku rekao sam sebi da sam pička, mislio sam na iduće...

   Vidiš, majstore, da ne kontroliraš ništa. Teško ti je to prihvatiti, jelda? A, baš je tako i baš tako mora biti. Baš tako.  

   Dragi Marko, ti nisi njen doktor. Da joj liječis dušu. Nisi ni estetski kirurg pa da joj razvučeš osmijeh baš uvijek. Prestani si umišljati da si svemoguć, da sve znaš i možeš. Znam da i sam sebi takav ideš na živce. 

   Slijedi ti borba, junačino moja od papira, borba za uspostaviti zdrav odnos sam sa sobom. Odnos očekivanja, odnos pronalaženja pozitivnog, odnos da ne zaboraviš zahvaliti na svemu, a ne pizditi nad onim što (još) ne možeš i za što (još) nije vrijeme...

   Bog ti je poslao veličanstvenu ženu. Moraš živjeti s činjenicom da je netko jednako veličanstven, ako ne i veličanstveniji od tebe, dragi Sulejmane. Ne boj se. Samo upali mozak. Srce će ti ionako pregorjeti od pojačanog rada. 

   Imam neke životne kilometre, imam s čime nešto usporediti. 

   Ako me sjećanje ne vara, a sigurno ne vara, postigao sam dosta toga što sam želio i čemu sam težio u životu. Izgradio. Proputovao. Ostavio duboke tragove. Bio sam dijelom velikih priča. Bio sam dijelom i loših priča. Sve me to obojilo jakim i intenzivnim bojama, sa svim nijansama. Mislio sam da sam izgrađen. Misliti se opet pokazalo kao drek znati....

   Ne znam ništa. Sve što je bilo još do jučer, danas jednostavno - ne vrijedi...

   Zamisli, draga testosteronska nakupino bjelančevina, kako te ljubav protresla. Kako ti je promijenila rakurs i prisiljava te da se mijenjaš.

   Nije ti to baš nešto ugodno, jelda? A, opet je...istovremeno, prelijepo i neugodno...vrti ti po želucu i glavi...kreneš, staneš, pišeš, brišeš...

   Utječe na tebe, debilu, napokon netko utječe na tebe. Idi plati misu u crkvi za to. 

   Ljubi je, pazi je, ali i pusti je, ova ptica ima zlatna krila i vrijedi samo kad leti...tad je vidiš u veličanstvenom izdanju...

   I, ne boj se da će zaboraviti gdje si, to nije ta vrsta koja zaboravlja...

   To je vrsta koja će te učiniti boljim i kompletnijim, dodati točno ono što fali, što nitko nije mogao, niti znao...

   A, ti ćeš nju time usrećiti, ona će time pronaći sebe...

   Šta ti nije jasno, debilu?

   

Zlatna svjetlost

    Jednom sam prolazio pothodnikom između Utrina i Zapruđa. Jednom od tisuću puta. Bio je početak devedesetih, ili kraj osamdesetih. Bilo je sve zašarano neorganiziranim grafitima. Svako je mogao reći što želi. Taj put sam primjetio poruku NEMA RAJA BEZ ČEKANJA...

   Nemam pojma zašto sam ju zapamtio, kad ju uopće nisam razumio? Ili, sam ju možda baš zato zapamtio, jer ju nisam kužio pa, ajde, reko', nek' stoji tu dok mi ne sjedne...

   Pričekati, odgoditi, biti strpljiv, nešto preskočiti u ime višeg cilja kod nas nije nacionalni sport. Nije bio niti meni. Naprotiv.

   Nisam skakao na prvu. Puno puta sam skočio na nultu, ili na minus prvu. Toliko o viziji. Toliko o strpljenju. Toliko o dugoročnom planiranju. 

   Nakon određenih brzopletih odluka i katastrofalnih posljedica, čovjek analizira i shvati da je žurio. No, teško mi mijenjamo tempo. Tko je brz, ostati će brz uvijek. Šta mu može pomoći da ne promaši stazu? Samo zlatno svjetlo...

   Ponekad u snu zamislim svoj um i unutarnji život umotan u više slojeva. Kao u onim korama za burek ili za štrudle. Odmotaš jedan sloj i kad pomisliš da si stigao do nadjeva, pojavi se kora ispod, nepravilna, koja te odvede na posve drugi kraj tog komada. 

   Takav um proizvodi snove po jedinstvenoj matrici. Svakom čovjeku drugačijoj. U tome i jest ljepota. 

   Univerzalne vrijednosti današnjice su zdravlje, pogotovo u doba pandemije te materijalni status, kao neka vrsta sigurnosti. 

   Šteta da je kod nas još uvijek priča o tome tabu tema, ali mene zanima je li danas ljubav ikome prioritet? Ljubav u širem smislu. Ljubav u užem smislu. Ljubav u svakom smislu. Samo Ljubav. #mosabavlju

   Imam osjećaj da Ljubav vodi zdravlju, sigurnosti, uspješnosti, zadovoljstvu, osjećaju ispunjenosti. A, ne obrnuto. Da poslovni uspjeh, status, zdravlje ne vode k ljubavi...

   Volim se tako malo zaplesti u ta naizgled suluda pitanja. No, jesu li zaista toliko suluda?

   Vremenom sam osvijestio taj svoj konflikt s tzv. realnim svijetom. Niti on prihvaća mene, s mojim snovima, niti ja želim prihvatiti njega, koji racionalizira i briše snove. Zato nisam uspješan koliko bih mogao biti, da prihvatim neke zakone, no moj ustroj to jednostavno sistemski odbija i pomalo glupavo, u već nekoliko različitih aktivnosti ispadam totalni kreten u odnosu na potencijal koji imam. 

   Ne želim ispasti nezahvalan pa podcijeniti sve što sam napravio, što imam, što jesam i čime se mogu samo ponositi. No, nešto mi je falilo i to nešto sam dosad očito tražio na mjestima gdje je to nešto zaista postojalo, ali moj programski jezik nije bio tome kompatibilan. Toliko sam žudio, ali bih se redovito razočaravao. Nekad prije nekad poslije. Tražio sam ljubav.

   To su sve bile škole. Učimo dok dišemo. 

   U posljednje sam se vrijeme prilično osamio.  Donijelo mi je to puno vremena za miran život, u kojem sam mogao bez neke panike pogledati i unatrag. 

   Zanimljivo je što sam pronašao, što sam uvidio.  Stvari su tako jednostavne, kad ih pogledaš s dovoljne udaljenosti i shvatiš da si već na početku, bez obzira na dob i zrelost, sve vidio, ali si odlučio, iz nekog razloga, sve zanemariti. 

   Lošiji dio te priče je što su upravo te informacije iz najranijih faza, kasnije stigle na naplatu. 

   Dobra je vijest što kad sad u vrlo najranijoj fazi vidim, osjetim, kad dođe do mene informacija da ima nekih smetnji, praktički ne mogu pogriješiti. Uvjetno rečeno i s dozom pretjerivanja, ok, ali moji su izbori postali puno zreliji. Naime, automatski sam dvije godine sve odbijao, za što sam procijenio da svima uključenima nebi bilo na vrhunskom nivou. 

   Sad se vraćamo na onu sintagmu kako NEMA RAJA BEZ ČEKANJA.

   O, kako ju samo danas dobro razumijem. I, koliko te nebo nagradi kad si pošten prema svima, bez obzira koliko to nekad košta i bude osjetljivo za izreći. Pogotovo za provesti. Nekad bude baš toliko teško, da čovjek, srećom privremeno, izgubi volju za nastavkom.

   Kad najmanje očekuješ, kad ništa ne očekuješ, kad si potpuno pomiren sa sobom, svojom prošlošću, kad svatko zauzme svoje mjesto, zdrav i sretan, daleko od tebe, kad se pobrineš o svemu, bez obzira koliko koštalo, tad se i Svemir pobrine o tebi.

   Tad ugledaš zlatno svjetlo, toliko pravo, toliko jako, toliko prepoznatljivo, jer, čekaš ga cijeli život i bio bi glup da ga ne primjetis, odmah primjetiš, da ti potpuno počisti sve i postanes najbolja verzija sebe...

   Tad se sve sklopi na pravi način, svima i svemu usprkos, tad sva moja uvrnutost i insistiranje na principu ljubavi dobiju svoj oblik i formu.

   To je raj kojeg je vrijedilo čekati...