Mala smrt

    Čudna je ta priča o maksimumu nekog čovjeka i o osjećaju pada sposobnosti te subjektivnom doživljaju i preživljavanju istog.

   Nema boljeg primjera od sportaša u zalasku. To je obično između 30. i 35. godine života. Tzv. obični ljudi to niti ne osjete. Zato što nisu prebacili iznad 3. brzine...prva, druga, treća i - stop! Pojma nemaju što se događa kad samo prebace u četvrtu, samo prebace... 

   Da bi o(p)stao godinama u sportu, moraš furat' u šestoj...stalno, svaki dan...i kad te boli, i kad te boli kurac, kad se cijelo nebo i zemlja sruše na tvoja leđa, furaš...smiješno nam izgledaju opravdanja za nečinjenje i kočenje ljudi koji žive "normalne" živote...gdje prestaje težak fizički rad, počinje sport...

   No, kad stalno ideš na najjače i kad idu svi oko tebe, svaka se sitnica osjeti, svaki mali pad je veliki pad...

   U običnom životu iskustvo i dotad učinjeno se honorira i poštuje. U sportu ništa...ono od jučer ne vrijedi ništa, samo danas....

   Svaki pad funkcionalnih sposobnosti, mali pad, ili ozljeda je znak za najveći alarm...toliku razinu zamjenjivosti nitko ne osjeća u normalnom životu...biološki sat kao tempirana bomba...

   Zato se svaki pad toliko osjeti, zato što iz sebe daješ maksimum. A, iza 30te je on manji nego s 20, ili, 25...znam, reći ćete " ja sam s 35 mogao ovo, ili, ono..." znam, ali ako se gleda svaka sitnica na maksimumu, svaki mali pad je velika frka...i, ogromna frustracija...

   Imaš sve, znanje, iskustvo, trofeje, status, novac, faca si, ovo, ono...preko noći ništa...ne postojiš...

   Višak si doma, jer te nisu navikli gledati, višak si svagdje gdje se pojaviš, što si bio veći, veći si višak...a, imaš 35...

   Nije lako biti rashodovan ni sa 75, šok je to, ali zamislite s 35....

   Ajde, neki dovoljno zarade, pokrenu nešto, razmišljaju na vrijeme o vremenu iza...takvih je možda 10%, možda s najvećim M....

   Ostatak? Tuga. Velika i prevelika. Prvo, nema više tog adrenalina i osjećaja bitnosti. Shvatiš da je on tvoja umišljena velika kurčina. Drugo, svi ljudi oko tebe iščeznu, nestanu, kao da je pala atomska bomba...

   Treće, lova se topi kao snijeg u svibnju...panika je na najjače...

   Četvrto, ništa ne znaš i ništa te ne zanima, a kupaš se sa mediokritetima, koji su skupljali tvoje sličice...

   Peto, ništa se više samo ne podmazuje, sve je muka Isusova...kad i kreneš u nešto, krećeš sa potrošačkim navikama i obitelji iza sebe, a tako malo i tako se teško zarađuje, u odnosu na vrijeme igranja...

    Slijedi lom...osjećaj manje vrijednosti...pucaju brakovi i obitelji...izgubljeni adrenalin i bitnost se traže na krivim mjestima...

   Ako to nije mala smrt, s tim da priče idu i dublje u provaliju, ne znam što jest?

   Kao i uvijek, što si senzibilniji, to si fragilniji

Ok? Ok!

   Taj kotač, koji juri i ruši sve pred sobom, treba prvo nekako zaustaviti. Nekako. Kako?

   Nemam pojma, meni je, uz sve pročitano, isprobano, uz ne baš skromnu životnu i mentalnu poputbinu, trebalo, ne znam, desetak godina...možda i više...ej, meni, kojem mozak radi 1000 na sat...

   U normalnom društvu, glazba i sport su prilika da sirotinja nekako preživi, da im daš privid šanse...i, ti vidiš one gore...ne pitaš kako im je, a ne pitaš ni kako je onima usput otpalima, a njih je 99%...i, onda se čudim roditeljima, koji su me svim silama odgurivali od tog izbora....

   Nisam se dao, adrenalin je bio na vrhu. Nije mi bilo dosta. Podržao sam i sina u tom naumu. To je već žešći mazohizam.

   Zaista, ako postoje programi za ljude koji su ratovali, ili radili neke ekstremno stresne poslove, zašto nema psihološke pomoći za bivše sportaše. Pa to je jedan školski primjer zanemarenog ptsp-a, hodajućeg, u najboljim godinama i pri punom (fizičkom) zdravlju...

   Prehrambene navike ostaju, energetska potrošnja osjetno padne. Dolazi višak kilograma. On sam po sebi, bez onog ptsp-a, lagano gura kolica života prema beznađu i prvim depresivnim epizodama. Slijedi i pokoja tjelesna dijagnoza, tek toliko da upotpuni mentalnu, zna se da je to savršen tango...

   Vjerujem kako je najveće sranje ostati okružen starom ekipom, naime bivšim sportašima. Vodeći klub 10 godina, shvatio sam da je najveća smrt i prijetnja normalnom funkcioniranju nekog kluba, uz besparicu, prisutnost bivših igrača. Samo seru, ništa ne znaju i ne žele raditi, nisu u stanju donijeti lipu u klub, a misle da su ostali zakinuti...

   I, ti ih sad ne možeš odjebat, jer, jeli, to su legende, a sve razjebavaju iz vlastite razjebanosti...

   Da bih to shvatio, morao sam biti s obje strane, s tim da sebe ne smatram nikakvom legendom, nego samo razjebanom kantom od otrovanosti sportom, u kojem nisam otišao dovoljno visoko...talent je postao najžešći otrov...neiskorišteni talent...nezarađene pare, nedosegnute visine...iskreno govoreći...

   Najgori primjer potpune promjene mentalnog sklopa, prave monstrumizacije ličnosti, uz čast iznimkama, su bivši igrači, koji postanu treneri. Nema tih pridjeva, kojima bih slikovito opisao tu kombinaciju opsesivno - kompulzivnog, bipolarnog i još ponekog poremećaja nekad zdrave ličnosti...

   Vrhunski sport je leglo bolesti. Bio sam dio jedne super nadarene generacije mladića, enorman postotak nas je živio od sporta dugi niz godina. Ali, u jednom trenu, prije naših 30tih, od 15torice meni najbližih ljudi, sedam nas je razvilo autoimune bolesti. 

   Visoki krvni tlak, visoki šećer, gastritis i čir na želucu, Chronova bolest, poremećaji na koži i da ne nabrajam dalje, 7 od 15, a jedina nam je životna poveznica da smo živjeli i igrali skupa, od 15 do 22 godine, na istom mjestu...

   Profesionalna orijentacija je neopravdano zanemarena kategorija kod nas. Nije sve za svakoga. 

   Upućujem apel, upozoravam, molim, kako god hoćete, tko ovo ikad pročita, a usput je možda i roditelj, da triput dobro promisli da li će i na koji način uputiti i podržati svoje dijete da se bavi sportom.

   Rekreativni sport, doziran, je relativno zdrav. Uz neke preduvjete i ograničenja.

   Vrhunski sport stvara invalide i otpad ljudskog društva. U velikoj mjeri.

   Razmislite dobro da li želite da to bude i vaše dijete?