U početku mobilne telefonije, jasno se sjećam, uz račun je na kućnu adresu stigao i detaljni ispis poziva tog mjeseca. To je bila plahta papira koja je jedva stala u kovertu, a među drugom poštom smo ju mogli opipom prepoznati i razlikovati.
Moja životna avantura, u smislu putešestvija i boravka na adresama, van bazične kućne, je počela prije nekih tridesetak godina.
U tom sam periodu živio u 14 različitih država. Promijenio sam nekih pedesetak adresa, a prestankom aktivne igračke karijere selidbe nisu prestale.
Kad si priustim ovakav razgovor sa svojim osobnim dnevnikom, obično imam potrebu sam sa sobom prvo iskomunicirati neku temu, koja me muči ili trenutačno interesira, tako tražim neke odgovore. Također, često sanjam o nečem od jučer, ili iz dana koji su prethodili događaju ili temi.
Na taj način dobivam jasn(ij)u sliku. Nemam potrebu sad gomilati statističke podatke o svim tim lokacijama i prirodi promjena. To može ostati za neki drugi put. Sad generalno mogu reći da vodim bogat, nemiran i, gledano sa strane, događajima ispunjen život.
Vremenom je termin "bazične kućne adrese" potpuno izgubio smisao, jer sam, osim poslovnih razloga, često adrese mijenjao i zbog privatnih promjena. Obzirom da se sve to događalo vremenski paralelno, od te siline i mase ljudi, odnosa, situacija, da ne kažem raznih problema, zadovoljan sam kvalitetom održanih odnosa sa deset, petnaest ljudi mog najbližeg okruženja.
Termin doma i razlike između kuće i doma sam shvatio u cjelini relativno nedavno. O tome je bilo riječi u jednoj od prethodnih tema pa se ne želim ponavljati. Uglavnom, zadnje četiri godine imam svoj dom, kutak na svijetu kojeg osjećam baš tako. Nije da ih nisam imao i prije, dapače, ali ovaj sadašnji baš specifično osjećam takvim. Dalo bi se o razlozima.
Pokojna mater mi je prije dvadesetak godina, kad su moje avanture po svijetu trajale već desetak godina, jednom prilikom tokom ljeta, kad smo se svi okupljali, nepogrešivo primjećujući moju promjenu ponašanja, rekla da sam postao " pravi vuk samotnjak". Tad sam se samo nasmijao, uzevši tu konstataciju kao još jednu od njenih dnevnih egzibicija. Ali, nisam ju zaboravio.
Kad govorim o nekoj stalnoj adresi, na kojoj sam živio, smatram to lokacijama na kojima sam boravio barem dva mjeseca u kontinuitetu. Ono, kad negdje upoznaš susjede, blagajnicu u dućanu, poštara, detektiraš najzgodniju ženu okruženja i predsjednika kućnog savjeta, redovito prerevnog starijeg gospodina...
Sve nabrojano je samo kulisa jedne jučerašnje situacije. Naime, uhvatio sam samog sebe kako nisam zadovoljan ritmom nekih poziva, naime prečesto zovem. S tim dojmom sam otišao spavati. Ne volim kad se mene gnjavi prečestim pozivima, a ni u snu nisam mogao zamisliti da ponekad i ja to radim. U trenu kad sam to shvatio, osjećao sam se grozno. I, naravno, o tome sanjao. Filteri i autokorekcija rade još uvijek savršeno. Kad nešto primjetim sam, ili, kao jučer, kad budem na to nježno upozoren.
Zašto sam u san uključio istovremeno dom, najbliže ljude, silne promjene, kvalitetnu komunikaciju, mobitel i samotnjaštvo?
Uopće nije bez veze. Daje mi odgovor na moje pitanje i sinoćnju frustraciju mojim prečestim pozivima.
Tko su moji najbliži ljudi? Troje djece sa svojim partnerima, unuka, partnerica, brat s obitelji, majke moje djece, recimo samo troje najbližih prijatelja i troje najbližih poslovnih suradnika.
Sad sam nabrojao više od petnaest osoba. A, nitko od njih ne živi stalno ispod 50 km od mene. Pritom ja nekih pola godine provedem u svom domu, koji je najsavršenije wellness mjesto na svijetu, ali je deset mjeseci u godini mrtav grad.
Putujući sjećanjima unatrag, naišao sam na još jednu zgodnu temu, o kojoj je bilo riječ. To je neka dualnost mog karaktera. Naprimjer, znam biti izrazito nježan, ali i, verbalno, vrlo grub. Ponekad strpljiv kao slon, ponekad nestrpljiv poput malog djeteta. A, ponekad totalni samotnjak i solo igrač, da bih u istom danu postao biće koje žudi za druženjem, razgovorom, fizičkom bliskošću, zajebancijom...
Postoje neki dani kad se osjećam potpuno izolirano od ostatka svijeta. Kao da se život događa negdje drugdje, a ja sve to skupa propuštam. Tad postajem naglašeno neraspoložen. Tad mi ne pomaže ni wellness, ni knjiga, ni šetnja, ni more, niti to što nešto obavim, završim, dogovorim...
Znam da skoro svaki čovjek ima svojih petnaestak najbližih. Ali, znam ih vrlo malo koji nikog od njih ne susretnu danima, uključujući tu i djecu, koja rastu, mijenjaju se, žive svoje živote, svoju ljubav, koja je sad negdje, svog brata, s kojim sam izrazito blizak, a samo smo tri, od zajedničkih 49 godina, živjeli skupa, i tako dalje, i tako dalje...
Ponekad se osjećam kao kraljević, blagoslovljen putovanjima, kontaktima, iskustvima, zaista bogatim životom, ali ponekad i kao socijalni prosjak, usamljenik, izoliran od svega...
Kao i svaka medalja, moja izoliranost ima barem tri strane. Dobra je da sam sjajno povezan sam sa sobom, uz život na savršenoj klimi, mozak mi radi fantastično, rekao bih nikad bolje, a niti tijelo nije u zaostatku.
Loša strana su spomenute epizode. Nisu česte, ali postoje i ne želim ih ignorirati i samo čekati "da me prođe". Nisam taj tip, makar bih mogao i o tome razmisliti, odnosno, možda je to konačni izazov da nešto ne silujem, da naučim malo otpustiti, da prepustim i drugim faktorima da naprave svoje, da malo usporim...vidiš, vidiš, ovaj moj dnevnik i nije samo spremište starih sjećanja...
Ona treća, bočna strana medalje usamljenosti je kolaterala. Isto dobra. Naime, kad si usamljen, ne srećeš idiote. A, tako su me voljeli...
Putem mobitela sam sudjelovao i još to činim, u odgoju djece, sklapanju poslova, njegovanju odnosa, ljubavi, održavanju obiteljskih relacija, putem mobitela vrištim od smijeha, putem mobitela plačem, urlam (najčešće na sina), putem mobitela sam dobar frend do 5 ujutro, ako treba...
Putem mobitela, na sreću, jer mogu, ili nažalost, jer nema više prilike za live program, živim svoj život...
Putem mobitela i pretjeram s pozivima, jebiga, uhvati me tako faza, kad bih se teleportirao, iskočio iz slušalice i uvukao ispod nekih dekica, da budem u livu nekom otac, djed, partner...jebi ga...
No comments:
Post a Comment