Sve bistre i hladne rijeke ponornice, koje se kroz krš još više očiste pa se takve uliju u more. Hladna, snažna, britka bura s Velebita ne ostavlja šansu prljavštini. Vanjskoj, ni unutarnjoj. Snijeg iznad mora. Snaga suprotnosti. Snaga prirode. Takav je moj zavičaj. Tako zvuči. Tako miriši. Tako izgleda.
A, more postane još čišće, a zbog slatke vode iz Like i idealna mješavina za neke skupine biljnog i životinjskog svijeta. Senzacionalnog okusa, strukture, oblika.
Nekad ljudi nisu s tim u skladu. Jebiga, pokvari ih život. No, još smo živi, još nas ima.
Duboko negdje, kad se poput nožem odrezan obronak Velebita uroni u more, živjeli su dagnja Mila i škamp Frane.
Rano su postali svjesni neukrotive prirode. I, nemilosrdnih ljudi. Većina familije je stradala još '45 u buzari, a ono malo preživjelih se skrilo, ili razbježalo po svijetu....
Ali, Mila i Frane - jok...
Jedno drugom su nešto obećali. Već na samom početku. Koji je bio filmski. Okolnosti će biti jedno. Priroda drugo. Susjedi treće. More or less, ništa im neće ići na ruku. Oni su odlučili. Dati sve od sebe. Sve drugo nije bila opcija. Dati sve od sebe da o(p)stanu. Svjesno su to izabrali. Svjesni da tu pripadaju. I, da pripadaju jedno drugom.
E, a 'ko je pit'o moju babu kako joj je u sexu? Jel deda bio nježan? Jesu obično imali dužu predigru, ili je vatromet bio urnebesno brz? Gdje je držala tange, a kako je spriječila da joj djeca s pronađenim vibratorom ne buše rupe za pikulanje?
Baš volim postavljati suvremena pitanja u kontekstu nekog prošlog vremena.
O tri kurve iz iste obitelji znate anegdotu? Ne? Evo:
Bile, dakle, tri generacije prijateljica noći iz iste familije. Žali se najmlađa kako su frajeri odvratni, misle da se sve kupuje, kako su cijene jedva 50€ i tako dalje...njena mati, za stolom, kaže da je njima sve bilo isto, samo su bile plaćene pola, u markama...
I, na kraju baka, leži u naslonjaču, gleda La casa de papel, samo krajičkom sluha sudjeluje u debati, kratko dobaci: " Kaj se, cure, žalite, nama je bilo samo bitno da stavimo nešto toplo u želudac"....
Tako to izgleda. Svaka generacija ima svoje brige i svoj pogled na svijet.
E, a Mila i Frane su mlađa generacija. Ali, jebiga, stare duše. Oni osjećaju prošlost. Tradiciju. Odnose nekad. Njihove su obitelji bile tradicionalne.
Samo što žive danas, nesposobni da se do kraja adaptiraju u nove vrijednosti. Ili, nedostatak istih.
Ljude oko sebe još manje kuže. Oni rade sve da sve upropaste. Uključujući sebe same.
U njihovom je odnosu sve duboko. Kao i more, u kojem žive. Duboko se osjećaju, duboko razumiju, duboko slažu, ali, Bogami, kad upadnu u crnu rupu, i to je duboko...
Bila je tako i situacija s tjelesnom ljubavi.
Astrološki su kompatibilni. Jako. Rekla im je jedna stara morska kornjača, kod koje su bili na savjetovanju, da će im količina strpljenja, pogotovo kad popizde i sluh za potrebe onog drugog, odrediti budućnost.
Voljeli su tako razgovarati o svemu i svačemu. Pogotovo su u samom početku debatirali između serija tjelesne bliskosti.
I, što se događalo? Bili su toliko privlačni jedno drugom, toliko im je bilo stalo, da su se zablokirali od toga. Svatko na svoj način. Da ne učine grešku. Da ih onaj drugi ne doživi pogrešno, jeftino, da ih ne podrazumijeva.
Dagnja Mila je bila tren nevjerovatno senzualna, a već drugi tren bi se uplašila i pobjegla. Običavala bi tako odlaziti i vraćati se. Više svješću, manje fizički.
Rak Frane je samo izgledao dalek i odsutan, zajapuren, crven. On je bio, također, hipersenzibilan. I, smetale su mu Miline akrobacije.
Ali, samo dok ju nije upoznao. Dok nije provalio njen mindset. Koji je, samo naizgled, bio kompleksan. U naravi je bio jednostavan.
Glavna odrednica njene seksualnosti je bila prenapetost uzrokovana visokim očekivanjima od sebe. Ne samo u ljubavi. U životu. A, u spajanju se očitovala kroz tupost, dok se nebi opustila i počela vjerovati. Trajalo je to njeno opuštanje....srećom, Frane je bio strpljiv. Ne uvijek. Ali, s Milom gotovo uvijek. Tražio je to od sebe i u sebi. Molio Boga da se ona ne sprda s tim njegovim pokušajima. Da ju skuži. Da nađe pravu mjeru. Svega.
Apsolutno je tražio najboljeg sebe. Isprva se gubio na tehnici. Da li ovako, ili onako? Kojim protokolom će stići do njene sreće? Šta joj odgovara, a od čega zazire? Nekoliko mu se puta učinilo da je blizu cilja, ali tad je shvatio sve. Zahvalio usput Bogu, što mu je dao sposobnost sagledavanja situacije i iz nekog drugog kuta.
Cilj ne postoji. Postoji međuljudski odnos. On se temelji na mogućnosti dvoje ljudi da ostvare povjerenje, bliskost, da se osjećaju dobro i sigurno jedno pored drugog.
Kako je Frane više kopčao stvari, to se Mila više opuštala. Što je Frane više pokazivao i neke svoje slabosti, bio je više životan, više svoj.
Malo je tu fizičkih kategorija. Možda samo disanje. I, opuštanje. Otvaranje vrata emociji i energiji. One ne mogu ući kroz zatvorenu kapiju.
Sasvim je nebitno naoružanje. Sasvim su nebitna dosadašnja iskustva. Ovo je neka sasvim nova i drugačija priča.
Razumijevanje i strpljenje, u kombinaciji s motivacijom, spremnost ostati i kad stignu valovi i svi pobjegnu.
Priznajte, koliko vas je temeljem naslova očekivalo tehnička uputstva škampa Frane?
A, koliko smo zaista svjesni da sve ide iz glave? Nježnost, mašta, dodir, sve iza toga...
I, koliko je to more mogućnosti beskrajno duboko...
A, mi ga preplivamo vrlo brzo i onda se čudimo što nema dalje.
Zato što jurimo i idemo u širinu...
Umjesto da zaronimo duboko...
Deep blue protokolom....
No comments:
Post a Comment