Brzina

    Nisam baš neki filmofil, ali neke su mi scene, nekih filmova, ostale trajno urezane u sjećanje. 

   Jedna je takva i iz prvog nastavka, mislim trilogije, Speed, s Kaenu Reevsom u naslovnoj ulozi. U toj situaciji on juri nekim vozilom i ne smije usporiti ispod 30 mph, jer će se u tom slučaju aktivirati eksploziv na autu.

   I, sad on juri gradom, tu su semafori, gužve, leti on preko svega toga, kako je to samo u (američkim) filmovima moguće, razbijenih izloga, polupanih drugih automobila i u zadnji tren izbjegnutih tragedija k'o u priči, ali kad je pokupio dječja kolica s ruba ceste, zastao je i meni, tradicionalnom skeptiku nad anglosaksonskim pretjerivanjem, dah...  

   Kamera prati njegovo užasnuto lice, pretpostavljam da mu se u tu scenu nije bio problem ufurat', jer sam kasnije negdje pročitao da je lik u stvarnom životu, koji ga nije mazio, predivna duša, no već u idućem kadru smo svi sa širokim osmjehom, jer umjesto stradalog djeteta, po cesti lete mandarine, koje je neki lokalni klošar vozio u kolicima...

   Voziti polako ne znači voziti sigurno i na sigurno. Voziti polako je beskrajno, ako mene pitate, dosadno. No, što ako se sretnu brzina i, koji je ono izraz za suprotno od brzine, vrsta sporosti, ali kvalitetne, sporosti koja uključuje temeljitost, isključuje površnost, želi uživati u putovanju i baš je boli kurac za faktor vremena, u kojem će stići nekamo, makar je to nekamo i sam cilj?

   Bog je veliki cinik. Smisao za humor mu je također nezanemariv. Teatar apsurda je osmislio baš on sam. Crtajući život.

   Sjedi on tako negdje u Tel Avivu. Sjedi i u Lenjingradu. Kao da ima više guzica, sjedi i u Salt Lake City-u. Sjedi u Provu. U Canberi. New Delhiju. Limi. Fesu. Sjedi i gleda. I, umire od smijeha. Kakvi smo idioti.

   Kad najviše poželi umirati od zajebancije, udijeli nekom nespremnom moć i novac. Ne znam kako ih izabere i kojim redom im da te dvije glupe imenice, ali rezultat je redovno spektakularan.   

   Tad kreće Speed u režiji tih i takvih odabranih. Čiji je tata jači. Ko ima veći kurac. Ti si prvi počeo. Ne možeš tako samnom. 

   Pa naš Svevišnji umiješa malo vjere, ali one najniže, što se prodaje u Crkvi, čisto da bi se u tom globalnom razračunavanju ipak znalo ko je ko i ko je s kim , ali redovno te odnose i iznutra zakomplicira načinom da je netko tvoj dobar s nekim mojim pa moraju balansirati, a da to glavni prijatelj ne zna, ili barem da ne uzme za zlo.

   Svake 3 do 4 godine skuha neko sranje. Čisto da bi se glavne stvari događale iza kulisa. U miru. A, nepismena rulja, debela, nenačitana, u kreditu, opterećena gluparijama ala Piranski zaljev, imala oko čega hrlili na oltar moći i pripadnosti, klanjati se zidanju povijesnih spomenika iskompleksiranih budaletina, koji su umislili da su važni i priču furaju ravno u propast. 

   Svijet vodi grupica ljudi, a mi ne znamo niti jednog od njih. Oni određuju sve. I koliko će nas biti, i koliko će tko imati, tko će i gdje ratovati, gdje su najpotrebnije olimpijske igre, ukratko, ko je gori, a ko doli...

   Određuju nam globalnu brzinu. Oduvijek. Rano se regrutiraju i bivaju osposobljeni za tu svoju rabotu. Ljudi su tu, uglavnom, nemoćni. 

   No, imamo moć odrediti vlastitu brzinu. Kad smo sami i kad ulazimo u sve oblike odnosa. Zanimljivo je šta tad radimo.

   Tu počinje spomenuti teatar apsurda. A, Stari vrišti od smijeha. Velika većina nas na mikrorazini radi točno isto što i veće gluparde na makro. Jurimo i žurimo za parama. Moći. Utjecajem. Ne biramo sredstva. Umiremo za to. Sami i još druge uvlačimo.

   Jedna je medicinska sestra cijeli radni vijek njegovala umiruće. Nekima od njih, a imala je broj ponavljanja, svijest je savršeno radila do samog (fizickog) kraja. Čak je spomenula da joj se činilo da su neki od putujućih tad i lucidniji od svog životnog standarda.

   Ne budi joj teško, kad je vjerovatno i sama u smrti morala pronaći smisao, a da ne pobenavi od svakodnevnih okretanja očiju, pribilježila je u nekoj knjizi, kojoj nažalost ne znam naslov, ali sam, jeli, čitao recenziju pa sad serem, ništa novog, iskustva tih malo prosvijetljenijih klijenata svoje aktivnosti.

   Šta su (joj) rekli? O čemu su razmišljali? Koji su bili brojevi na toj životnoj inventuri? Kakve zaključke u konačnici i mi možemo izvući iz toga? 

   Možda  je glupo generalizirati, ali baš nitko joj se nije požalio da je u životu premalo radio. Da je premalo vremena proveo na akcijama koje su bile od njih društveno očekivane, ali u kojima nisu bili srcem. Nitko se nije žalio niti na siromaštvo. Nebitno je bilo, iz kuta umirućih, kakav je netko društveni status na ljestvici moći imao. Ni riječi o tome. Nitko nije požalio što se ponekad prošvercao u tramvaju. Nitko se nije zapitao zašto je sudjelovao u nekim sitnim dječjim psinama...

   No, gledajte ovo, jebote, tresem se, većina je požalila što se nije više družila s prijateljima, što je bila prekritična prema vlastitoj djeci, nepopustljiva prema članovima obitelji. 

   Da sad mogu (kasno Marko na Kosovo stiže), više bi pjevali, putovali, trošili lovu, ljubili, ali najfascinantnije su mi dvije stvari.

   Prva je da bi manje slušali sve redom autoritete. Bili bi više svoji, možda i neposlušniji prema drugima, u ime vlastite sreće i izbora.

   Najbitnija, manje bi se bojali. Strah je instrument kojeg su osjećali kao sredstvo kojim netko upravlja njihovim životima. 

   Zar nije tragikomično da nam tek na kraju bude sve jasno(ije). E, Stari, Stari...

   Jurio sam prema gradu, 120 na sat, nekad sam bio pijan, nikad napušen, a. na radiju je bila, ljubavna pjesma, tvoja ruka na mom ramenu, tamo na cesti, mi je ostalo srce, na vrućem asfaltu...

  Da malo parafraziram legendarnog Sarajliju Juru, koji je životom postao Purger istočnog dijela grada.

   Šta nas stvarno i samo može natjerati ili navesti na promjenu brzine? Koje su to sile? 

   Prva je bolest. Onaj tren kad se u sekundi saznavanja dijagnoze uspostavi novi poredak. Hvala ti, Stari, na dijabetesu s 19. Duboko ti zahvaljujem. Uzeo si i vratio s kamatama. Respect.

   Druga je neka, ne daj Bože, osobna tragedija. Kad sve opet u trenu izgubi smisao, kad, sad opet kao prosvijetljeni, skužimo da smo u banani vlastitih ocekivanja/vrijednosti/uvjerenja.

   Treća je ljubav. Ona može biti i bolest, i tragedija, naravno, ali nećemo tako.

   Ljubav u širem smislu. Majke prema djetetu. Slikara prema pejzažu. Pijancu prema Stocku. 

   I, u užem smislu, ljubav muškarca  prema ženi (kanim se svih podvarijanti, daleko im kuća od moje bila, svu sreću i zdravlje im tamo želim).

   Kad si spreman promijeniti brzinu. Kad si spreman na kompromis. Kad savršeno razumiješ razliku između brzine i brzopletosti. To je ljubav zrele dobi. 

   Sve vidiš, sve je poznato, a opet novo. Sve dobije smisao. Ovo danas. Ali, i prošlost. Lekcije. Stari zna kako nas obučiti.

   Ako smo voljni učiti, čekati, ne odustati...

   Pronaći ćemo sreću i u nekoj drugoj, često nižoj, brzini....