Rekao je jednom Einstein, ili Freud, svejedno, da "prije nego li si pripišete depresiju, provjerite da niste slučajno okruženi idiotima".
Ne znam jesmo li nakon novogodisnjeg ludila svi idioti, ali promatrajući duševno stanje okoline, depresiju, ili neki njen oblik, svi nosimo na rukavu....
Razlozi mogu biti raznorazni, ali kratak dan s malo sunca, prazan račun, nerealna očekivanja kroz pjenušavi prosinac ubiru svoj danak.
Ako na to doda svatko svoju osobnu katastrofu, a to je svakom od nas njegova neka trenutna situacija, u stanju, štobirekla sveprisutna motivacijska govornica A.B. iz Splita, podaci poznati redakciji, niske vibracije, dobijemo ne baš bajnu sliku mentalnog zdravlja naše zone utjecaja.
Osobno sam upadao lakoćom u takva raspoloženja, obrnuto proporcionalno težini izlaska iz istih. To su takva opća mjesta, ako ih pravilno ne dimenzioniram u glavi: prosinac hop, siječanj trop...
Već mi takva programirana ponašanja idu nakurac...svake godine, naime, isto...u predbožićno vrijeme život uz druženja izgleda vrlo u redu, da bi, nakon gašenja svjetala pozornice, ostalo ono što stvarno postoji, ili što smo tad takvi u stanju primjetiti.
E, rekoh, citirajući jednog od najuspješnijih sportskih radnika u okruženju zadnjih sto godina, nećeš Razbojniče...
U to vrijeme pojačanog preispitivanja svojih života, često nam se čini da su stvari gore nego stvarno jesu. To je od nerealnih očekivanja. Zato sam odlučio ista smanjiti na minimum. Kako od drugih, tako i od sebe.
Možda se treba ponašati u skladu s prirodom. Ako malo pažljivije promotrimo, sad sve hibernira. Stvari se dešavaju ispod površine, ali su nevidljive. Tako i u našem životu nikad ništa ne stoji, ali se nama čini da venemo i trunemo. To jednostavno nije istina.
Mogao bih reći i koju o našem strpljenju, da pričekamo duži dan i više sunca, oporavak računa nakon nerealnog trošenja, ili da se malo, ipak, dogovorimo sami sa sobom oko toga što ima smisla očekivati, a što ne...
E, a sad najgore ove godine. Naime, Merkur je retrogradan pa je to period hoda unatrag, propitivanja prošlosti, odluka, odnosa, poslova, emocija i ko zna čega još ne, a za rođenje nečeg novog, bez obzira na sektor života, nužno je da nešto staro umre pa makar i staro, krivo uvjerenje...mora biti dovoljno staro, da preuzme kontrolu nad našim mislima i da njegova promjena bude bolna i neugodna, bez obzira što je dugoročno korisna. No, mi poput hrčka, skupljamo hranu u ustima, bez obzira što nema ni g od gladi i potrebe za hranom...
Ajde da vidim što sam odlučio odbaciti?
Jednom je netko rekao da "ako ubiješ tijelo, glava pada sama"...i, obrnuto...u to ime sam većinski, ne potpuno, izbacio meso, osobito crveno, iz moje prehrane.
Netko možda primjeti da mi i nije neka osobita odluka. Nekom ne, ali meni, deklariranom predatoru, osobi koja je godinama meso jela dvaput dnevno, to je revolucija. U tijelu, a posljedično i u glavi.
Mogu reći da stvar funkcionira. Manje sam natečen, inzulinska rezistencija očito slabi, jer je jetra pod manjim pritiskom, izgubio sam i na težini, ali glavno mi je da sam psihički puno uravnoteženiji, što je možda i ključno za borbu sa siječanjskim demonima.
Bilo bi dobro promijeniti i okruženje. To ne znači nužno da svi odemo na Maldive, jer bi u tom slučaju grupna energija ostala ista, samo na drugoj lokaciji. Već obični odlazak u prirodu, na snijeg, hladnoću, dvostruku sunčevu refleksiju, ili pak na more i u more(!), može izazvati pravu energetsku i mentalnu pozitivnu revoluciju za malo novca.
No, sve izrečeno dosad i nije neka atomska fizika, ništa novo. Ja se, zapravo, želim malo pozabaviti prirodom demona koji izlaze i tulumare nakon blagdana.
Nisu oni svima isti, ali su poslani s iste adrese. Ona se zove neizravni pad samopoštovanja.
Također, u svakoj svijesti izgledaju vjerovatno drugačije.
Moj najveći unutarnji demon je osjećaj beskorisnosti. Kao da cijeli svoj život mjerim po nekom imaginarnom učinku.
U toj paradigmi, toliko jebeno iskrivljenoj i nakaradnoj, ja sebe u tim momentima cijenim onoliko koliko sam dnevno efikasan. Pritom zaboravljam i period, i okolnosti, i okruženje. Tvrdoglavo inzistiram da ako nešto ne uspijevam (još) završiti, cijelo moje postojanje ima upitan karakter.
Nemam tada milosti, ni nježnosti za svoje slabosti. Režem duboko, puno dublje nego uopće treba, uništavajući pritom i veliki dio zdravog tkiva.
Promatrajući s vremenske distance, ali i prostorne, kad kao da uđem u kapsulu koja me lansira visoko iznad, da bih mogao promatrati samog sebe dolje, smiješno je vidjeti kako pizdim zbog neostvarenog, a još smiješnije kako neki, makar i najmanji, nazovimo ga uspjeh, pozitivno utječe na moje mentalno zdravlje.
Tako bih volio postati neovisan od tog osjećaja. Voljeti i cijeniti sebe zbog sebe samog, a ne onog što radim. Makar sam duboko svjestan da smo ono što jedemo i radimo, ja želim biti umiren i zadovoljan, eto, samo zbog činjenice da sam živ, zdrav i da sam ovdje.
Vjerovatno u tome i nisam usamljen, u toj želji. Pitanje je, međutim, kako to postići?
Kako biti dobro u sivom gradu, bez fizičke aktivnosti, s malo događaja, bez nekih uspjeha, kako se izdvojiti od grupne paranoje da si bez svih tih ovozemaljskih potvrda ipak vrijedan života i postojanja?
Uskoro ću 50. Fina, okrugla brojkica. Dušu dala za pasti u očaj omeđen neostvarenim i preostalim vremenom.
Sjedim sad u jednom bg lokalu. Kava je izvrsna. Ljudi ljubazni. Dan siv. Kroasan krasan. Moj trošak minimalan. Djeca su mi zdrava. I unuka, također. Svi moji. I ja. Pišem blog. Potpuno sam mimo toga beskoristan.
Jebo mi pas mater, ali dobro sam. Demon će možda već za 10 minuta proraditi, ali sad ga nema. Nema ga, jer mu ja ne dam da izađe. Jer sam ga svjestan.
Uostalom, ja sam ga i stvorio. Ajde da mi neka uznemirujuća roditeljska prijetnja iz srednjih 70-tih pomogne. Ona je glasila "ja sam te rodio, ja ću te i odležat"...
Ja neću biti tako grub prema njemu. Neću mu prijetiti. Neću ni vikati. Dat ću mu nešto fino za ručak, čašu vina, ako bude htio, iza. Pustit ću mu neki film, donijeti dekicu od najmekšeg materijala, pokriti ga. Pomilovat ću ga po glavi. Poljubiti u obraz.
Spavaj, ljubavi...
No comments:
Post a Comment