Koncept tzv. " cjeloživotnog učenja" je, kao pojam, postao relativno nedavno, vrlo popularan. U biti, samo smo osvijestili nešto odavno poznato. Pa mi tako i tako oduvijek cijeli život učimo.
Razlika između vrlo učenih i nepismenih ljudi je u postotku ukupno stečenog znanja. Pismeni znaju oko 1%, nepismeni koliko 'ko malo, a genijalni ljudi i vrlo učeni oko 2%. Tako barem kaže neka statistika, na koju sam slučajno naletio u svom istraživanju svega, svačega i ničega.
Vrlo je zanimljiva i poveznica ljudskog ponašanja i učenosti. Naime, vrlo učeni ljudi su često vrlo skromni. Zato što znaju da krug znanja, poput omotača, uvijek obavija malo veći krug neznanja. Šire se koncentrično. Što više znamo, to smo više svjesni koliko ne znamo. Zbog svijesti koliko zapravo ne znaju, obrazovani su ljudi najčešće vrlo normalni, ponizni i ozbiljni u dimenzioniranju samih sebe.
Ima i dalje, recimo, često čujemo da nije problem napraviti grešku, već je umjetnost istu prepoznati pa ju ne ponavljati. Viša razina je učiti iz tuđih grešaka. To mogu samo sanjati...
Ne mogu, kao što niti ne pokušavam, biti previše općenit. Zatvorim se u svoju glavu, u svoj mozak, u svoju intimu i prilično detaljno pregledavam što ima tamo. Tako stvaram i zaključke.
Mogu ih interpretirati vrlo ozbiljno, no, to je, na kraju, jedna velika smijurija. To što nađem u svojoj velikoj glavi s malo pameti.
Najveći problem kojeg srećem je što mene na proces učenja uglavnom navede neko sranje, u koja upadam lakoćom kojom jutro smjeni noć, ili kad se zaljubim pa ne znam gdje sam.
Dakle, prvo ide događaj, nakon toga moja debilna reakcija ili nešto s debilnim predznakom, zatim zaustavljanje, analiza, osjećaj "zemljo, otvori se", usporavanje, jer, jebeš išta što nije sad, i odmah, i tu...
Zanimljiva je i ta tema strpljenja. Kao i u svemu, idem u krajnosti. Strpljivosti i nestrpljivosti. Krajnje sam uporan kad nešto želim i mislim da tako treba biti. Spreman sam čekati koliko treba. Ali, da postanem na to spreman, trebam input neke ispravnosti, ideje, nešto što će me navesti da budem strpljiv. Neki, možda apstraktni, osjećaj da sam na pravom putu. On može biti i vrlo apstraktan, neki vonabi, izmaštani, umišljeni, ili stvarni. Meni skoro svejedno. Smijurija.
No, izostanu li impulsi te vrste, postanem koleričan. Zato što nešto ne osjetim, ili nešto ne razumijem. Smijurija. Kao i što me neko objašnjenje vrati u trenu. Opet smijurija. Idealna meta manipulatora svih pravaca.
Začudo, kad učim, strpljiv sam. Što je gradivo zahtjevnije, raste moja pažnja. Što je područje udaljenije od mog dnevnog mainstreama, raste moja pažnja. Skoro fizički osjećam svoj rast. Čak idem tako daleko da pomišljam da podsvjesno izazivam sranja, samo kako bih naučio o sebi, nekome, nečemu...smijurija....
Najviše se uzjogunim kad netko ulazi u moj ritam i pokušava ga promijeniti. No, zato nemam nikakvih problema upasti poput razbojnika u bilo čiji prostor i sve preokrenuti. Smijurija.
Kao što je i velika istina da se najviše bune oni koji ne podnose petljanje u svoje životne tokove, ali su indirektno spremni preporučiti drugome što je to dobro za njih i kako bi trebalo...da ih malo dodatno poduče...kako da ne....smijurija.
Poveznica teorije i prakse učenja kod mene ne postoji. Jer, redoslijed je obrnut. Kao da pilot prvo slupa avion u drvo, a onda krene u školu letenja. Jedino što je to kod njega moguće u nekom drugom životu.
Ja, srećom, nisam pilot, no Grunfovu tezu, "da onaj koji uglavnom ne uspijeva od prve, treba zaboraviti padobranstvo" razmatram vrlo ozbiljno.
Što mi je više stalo da nešto uspije, radim više sranja i problema. Nepogrešivo. No, samo do jednog trena. Do trena kad, ovako ili onako, somehow, ne ovladam materijom. Tad, nadobudan kakav već jesam, osjetim spremnost predavati taj predmet na fakultetu. Kakva je to tek smijurija.
Možemo malo i na razinu duše. Teoretski, kako zračiš, to privlačiš. Žedan sam i gladan novih iskustava. I, uglavnom privučemo takve. Ili, oni privuku nas. Obzirom da je tu ključna riječ "novo", često je to nešto o čemu pojma nemamo.
Što mi se više to novo dopadne, to sam luđi u prekopavanju tog ormara. Sve dok me vlasnik ne opali po nosu. Obično se ti vlasnici jako iznerviraju, u čudu me gledaju, otkud mi pravo da se tako ponašam?
Ne znaju oni dvije temeljne stvari:
1. Da, postoje takvi ljudi, koji su poput njih samih, vole prekopati tuđe ormare, ne da ih slažu, ili kradu, ne daj Bože, nego da nešto nauče, da nešto drugačije vide.
2. Čim se upustim u takvo nešto, znači da mi se jako sviđa, ili me neviđeno privlači...
Pokušao sam okrenuti taj red u nekakav ispravni, uobičajeni. Taj red učenja. Nema šansi. Ako se na kraju svega nemamo čemu smijati, najčešće meni i mojim akrobacijama u vlastitom opismenjavanju - radije ostajem nepismen...
No comments:
Post a Comment