Sad mi je jasnije zašto kao dijete nisam imao neki poseban afinitet, ako uopće jesam, za odlazak u cirkus. Sve silne vratolomije sa svojim tijelom, životinjama, pomoćnim predmetima, sve te poluiluzije, sav košmar pojava na granici sna i jave, života i smrti, tromosti oka i brzine uma su meni bile potpuno nezanimljive. Niti trunke uzbuđenja. Potpuna dosada. Ignoriranje. Čekanje kraja.
Zapravo, nisam razumio, šta je u svemu tome toliko posebno, da masa ljudi hrli pogledati show? Nije to samo vještina, nije to samo snaga tijela, snaga divljih zvijeri, snaga vatre, visine, dubine, čega god...fora je u tome kako cirkusanti sve to vješto balansiraju, niti bježe, niti pretjeruju, na rubu stalno, ali preko ruba nikad...
Moj je život bio nešto drugo. Olimpijada krajnosti i gaženje svih pravila. Provalija je za mene dio litice, a skok u nju neophodan kao kisik. Ako nisam u dilemi govorim li sam sebi istinu, definirajući sebe tako, zanimljivije je postaviti (si) pitanje zašto je to tako?
Slovenci imaju jednu meni vrlo dragu i slikovitu riječ - skrajnež...ekstremist...
No, oni ju koriste uglavnom u nekom ratnom kontekstu, dok je meni skroz fora upotrijebiti je u opisu vlastitog karaktera i ponašanja.
Neka čudna potreba za crno - bijelom slikom, jasnoćom, nešto tog tipa, kao, ne želim se utopiti u sivilo, nejasne odnose, nedefinirana ponašanja...
I, koliko god pokušaš pobjeći od tih sivih faza, one se nameću kao neminovne. Nije svaki dan jednak, nisu svi ljudi isti, a i naša se percepcija stalno mijenja. U takvom bogatstvu mogućnosti, samo crno - bijela opcija - nije opcija...
Dakle, što preostaje, odnosno, što može dati osjećaj neuskraćenosti, živog života, da imamo sve što poželimo, a da ni u čemu ne zaglibimo previše?
Putevi ravnoteže u fizici su jasni. Stabilna, labilna i indiferentna. A, u životu?
Možemo malo i o ravnoteži geometrijskih tijela u prostoru, slova i riječi u rečenici, o optičkom dojmu, nasuprot stvarnom stanju stvari. Dakle, o ravnoteži iz kuta nekih paradigmi.
Simetričnu ćemo najbolje i najlakse razumjeti. Asimetričnu možemo dobiti kad na klackalici imamo odraslu osobu s jedne, a dijete s druge strane. Balans će se ostvariti kad dijete, koje je lakše, sjedne dalje centru od teže, odrasle osobe, jer masa puta krak daje silu, a ako nema mase, ima barem duljina kraka...
Optička se ravnoteža neda matematicki objasniti, ali dva, npr. istostranicna trokuta, istog opsega, ne izgledaju jednako teški. Onaj s vrhom okrenutim prema dolje izgleda teže. A, u stvarnosti nema razlike. Slicno je i s onom dječjom pitalicom: što je teže, kilogram perja, ili kilogram željeza?
Koliko se samo puta priroda poigra? Da nekome talent, a nekome da upornost. Ili, ambiciju. Pa dobijemo svu silu konačnih rezultata.
Što bi onda trebala biti referentna točka, kad pričamo o zadovoljstvu životom?
Opet, kako kome. A, mi svi zajedno ostvarujemo balans. Rijetko tko samo unutar samog sebe.
Mir je preduvjet balansa. No, kako doći do mira? Ja se najbolje i najmirnije osjecam nakon neke fizičke aktivnosti, kad sam korak do sna. Tad imam osjecaj da mi se okretaji u mozgu potpuno normaliziraju. Nema suludih ideja, sve je jasno i - svejedno...
Ambicije i očekivanja su najveće ubojice mira i dobrog raspoloženja.
Nakon svega, ostaje dobar osjecaj, na više razina, kao konačna potvrda izbalansiranosti.
Vjerujem da svatko, iole introspektivan, može i zna pronaći svoj osobni put do toga. Također vjerujem da nas lavina života često i odvuče van balansa.
Manifestacije su različite i individualne. Osobno, najbolje primjećujem da sam ispao iz ravnoteže kad sam nervozan, nestrpljiv i svadljiv.
Tada mi ništa nije dovoljno dobro, dovoljno začinjeno, dovoljno smisleno...
Obzirom da smo mi kemijske kutije, preporučujem uspostavu nirvane na fizičkom nivou, kao primo piato...
Ubij tijelo, glava pada sama...i, obrnuto...
Sjajna je Einsteinova misao: " prije nego li si dijagnosticirate depresiju, provjerite da niste okruženi idiotima"...kao secondo...
Rad oslobađa, koliko god to u povijesti imalo negativnu konotaciju, ali, ja sam prije par dan nekoliko sati - brao dunje, prvi put u životu...fantastična yoga...kao terco...
Koliko si knjiga pročitao, toliko si života proživio, koliko jezika govoriš, toliko ljudi vrijediš...kao četvrto...
I, za kraj, dajte nekom ljubav...ne brinite što će taj/to s njom, to je njegov problem...
Do davanja i ljubavi je, naime....
No comments:
Post a Comment