Pričekati, odgoditi, biti strpljiv, nešto preskočiti u ime višeg cilja kod nas nije nacionalni sport. Nije bio niti meni. Naprotiv.
Nisam skakao na prvu. Puno puta sam skočio na nultu, ili na minus prvu. Toliko o viziji. Toliko o strpljenju. Toliko o dugoročnom planiranju.
Nakon određenih brzopletih odluka i katastrofalnih posljedica, čovjek analizira i shvati da je žurio. No, teško mi mijenjamo tempo. Tko je brz, ostati će brz uvijek. Šta mu može pomoći da ne promaši stazu? Samo zlatno svjetlo...
Ponekad u snu zamislim svoj um i unutarnji život umotan u više slojeva. Kao u onim korama za burek ili za štrudle. Odmotaš jedan sloj i kad pomisliš da si stigao do nadjeva, pojavi se kora ispod, nepravilna, koja te odvede na posve drugi kraj tog komada.
Takav um proizvodi snove po jedinstvenoj matrici. Svakom čovjeku drugačijoj. U tome i jest ljepota.
Univerzalne vrijednosti današnjice su zdravlje, pogotovo u doba pandemije te materijalni status, kao neka vrsta sigurnosti.
Šteta da je kod nas još uvijek priča o tome tabu tema, ali mene zanima je li danas ljubav ikome prioritet? Ljubav u širem smislu. Ljubav u užem smislu. Ljubav u svakom smislu. Samo Ljubav. #mosabavlju
Imam osjećaj da Ljubav vodi zdravlju, sigurnosti, uspješnosti, zadovoljstvu, osjećaju ispunjenosti. A, ne obrnuto. Da poslovni uspjeh, status, zdravlje ne vode k ljubavi...
Volim se tako malo zaplesti u ta naizgled suluda pitanja. No, jesu li zaista toliko suluda?
Vremenom sam osvijestio taj svoj konflikt s tzv. realnim svijetom. Niti on prihvaća mene, s mojim snovima, niti ja želim prihvatiti njega, koji racionalizira i briše snove. Zato nisam uspješan koliko bih mogao biti, da prihvatim neke zakone, no moj ustroj to jednostavno sistemski odbija i pomalo glupavo, u već nekoliko različitih aktivnosti ispadam totalni kreten u odnosu na potencijal koji imam.
Ne želim ispasti nezahvalan pa podcijeniti sve što sam napravio, što imam, što jesam i čime se mogu samo ponositi. No, nešto mi je falilo i to nešto sam dosad očito tražio na mjestima gdje je to nešto zaista postojalo, ali moj programski jezik nije bio tome kompatibilan. Toliko sam žudio, ali bih se redovito razočaravao. Nekad prije nekad poslije. Tražio sam ljubav.
To su sve bile škole. Učimo dok dišemo.
U posljednje sam se vrijeme prilično osamio. Donijelo mi je to puno vremena za miran život, u kojem sam mogao bez neke panike pogledati i unatrag.
Zanimljivo je što sam pronašao, što sam uvidio. Stvari su tako jednostavne, kad ih pogledaš s dovoljne udaljenosti i shvatiš da si već na početku, bez obzira na dob i zrelost, sve vidio, ali si odlučio, iz nekog razloga, sve zanemariti.
Lošiji dio te priče je što su upravo te informacije iz najranijih faza, kasnije stigle na naplatu.
Dobra je vijest što kad sad u vrlo najranijoj fazi vidim, osjetim, kad dođe do mene informacija da ima nekih smetnji, praktički ne mogu pogriješiti. Uvjetno rečeno i s dozom pretjerivanja, ok, ali moji su izbori postali puno zreliji. Naime, automatski sam dvije godine sve odbijao, za što sam procijenio da svima uključenima nebi bilo na vrhunskom nivou.
Sad se vraćamo na onu sintagmu kako NEMA RAJA BEZ ČEKANJA.
O, kako ju samo danas dobro razumijem. I, koliko te nebo nagradi kad si pošten prema svima, bez obzira koliko to nekad košta i bude osjetljivo za izreći. Pogotovo za provesti. Nekad bude baš toliko teško, da čovjek, srećom privremeno, izgubi volju za nastavkom.
Kad najmanje očekuješ, kad ništa ne očekuješ, kad si potpuno pomiren sa sobom, svojom prošlošću, kad svatko zauzme svoje mjesto, zdrav i sretan, daleko od tebe, kad se pobrineš o svemu, bez obzira koliko koštalo, tad se i Svemir pobrine o tebi.
Tad ugledaš zlatno svjetlo, toliko pravo, toliko jako, toliko prepoznatljivo, jer, čekaš ga cijeli život i bio bi glup da ga ne primjetis, odmah primjetiš, da ti potpuno počisti sve i postanes najbolja verzija sebe...
Tad se sve sklopi na pravi način, svima i svemu usprkos, tad sva moja uvrnutost i insistiranje na principu ljubavi dobiju svoj oblik i formu.
To je raj kojeg je vrijedilo čekati...
No comments:
Post a Comment