Preskočena generacija

    Trebalo je proteći 30ak godina da osvijestim. Neki događaji imaju, gledano kroz prizmu tajminga pojavljivanja, tendenciju doći kad već sve zaboravimo...

   Nemam ambiciju biti ničiji pa ni vlastiti psihoterapeut, za to mi nedostaje prvenstveno znanja, a potom i prakse, ideje, često i kontinuiteta. Pišem ovaj tekst i blog općenito da se malo umirim i zagledam unutra. Kao kad odem na servis, mali, s autom. Ništa se tamo posebno ne događa, osim što majstori "pronađu" neku grešku, nebi li si dali posla i malo podebljali konačni račun. Deja vú....

   Tamo, ipak, provjere osnovne parametre pa odemo s nekim mirom, da je "sve pod kontrolom"...kvarovi ionako nastaju nenadano i često tamo gdje najmanje očekujemo...

   Motiv i inspiraciju za temu sam povukao iz sličnosti sudbina i životnih puteva ljudi moje generacije, odraslih u regiji ex yu.

   Sport mi je omogućio jednu komparativnu prednost, životnu prednost, a zove se broj ponavljanja u različitim sredinama.

   Ponekad se osjećam poput klinca, kad mi raznorazne gluposti lete glavom, no često sam u filmu čovjeka koji je proživio pet života. Toliko brzo primjetim, reagiram, ili ne, svejedno, predvidim, osjetim...

   Ono što ću danas staviti na stol je neopravdano preskočena, makar u usporedbi s osnovnom fizičkom egzistencijom sigurno "manje" važna tema. Reći ću ponešto, iz svog kuta, o jednom sporom karcinomu mišljenja i djelovanja, koji uzrokuje rat i poraće.

   Nakon što se kvalitetno poubijamo, razorimo domove, preselimo, naravno humano, tisuće ljudi, nakon što utvrdimo broj nestalih, svirepost egzekutora, nakon što nas trag uzroka nepogrešivo odvede uvijek na istu adresu, uz iste motive, nakon što se preproda sve što se može, promjeni se valuta, fondovi zdravstvenog osiguranja počnu kihati pod teretom pravih i lažiranih ozljeda, nakon što veliki isporuče setove naoružanja i posredno pokažu 'ko je glavni i kamo odlazimo po vlastito mišljenje, nakon što utvrdimo da smo uvijek najgori sebi samima, jer bez nas i naših ničeg ovog nebi ni bilo, jer što je veće sranje, jača utjecaj mediokriteta, koji normalnim stazama nikad nebi došli do statusa, pozicija i novca, kao što im to konfuzija omogućuje, doći ćemo do nekih daljih malformacija.

   Nije, naravno, današnja najveća, niti najgora kasna komplikacija, da se izrazim jezikom dijabetologa. Ona je tako tiha, polagana, njoj se ne žuri, ona nas razara polako, sustavno, nepogrešivo precizno...

   Besperspektivnost. To je onaj osjećaj da što god radiš i koliko god imaš dobro posložene prioritete i vrijednosti u životu, koliko god si spreman uložiti i dati sebe - ne vrijedi...

   Ponekad mi se čini da su ljudi moje generacije, izgubljene generacije, bili lakše spremni dati dupe, nego se poigravati s vrijednostima. Barem oni najbolji. Ili najambiciozniji, na zdrav način. 

   No, onda se susretneš s vršnjacima, koji u osnovnoj školi nikako nisu mogli dokučiti kako je moguće, da u najobicnijem razlomku, u brojniku stoji slovo a, a u nazivniku broj 2. Kako je, jebeno, moguće prepoloviti slovo a? Možda štampano još nekako, ali, ovdje je malo, okruglo slovo a...pa ga onda još neki lumen zatvori u zagradu s minus predznakom, taj mali a kroz 2, i pomnoži ga s nekim drugim brojem. On množi, a minus ostaje, kako to? Mi kad množimo, plus mora rasti...

   Dogodi se taj prasak da bez nečijih jakih leđa ili stranačke pripadnosti - ne možeš udahnuti...ti si učio, radio, trenirao, vježbao, jebo si sam sebi mater, od preskočenog mladenaštva do ko zna koje žrtve još, a "a kroz dva" odlučuje o tebi, ili "stvara" takav višak da tebi preostaje samo očaj...i misao, nikad na zelenu granu. To je sve nakon ratnih pojava. Debelo iza.

   Onda, logično, ljudski um traži solucije. One nisu ovdje, kod nas. Tu je solucija samo jedna. Solucije su u bijelom svijetu. E, tu počinje pakao. Pravi pakao. Razaraju se obitelji, razdvajanjem, prekida se kontinuitet srednjeg višeg sloja, nositelja svega dobrog u jednom društvu. 

   Oni koji odlaze su u početku, logično, euforični, no, nakon pet godina, većina tih, u svojoj zemlji nekad najboljih, su "čardak, ni na nebu, ni na zemlji"...

   Stvorili su živote negdje, a srce je ostalo ovdje. I, razara svaki dan jače. Neovisno o destinaciji. One mogu biti vrlo cool i naoko perspektivne. Dakle, djeca su nam naša, ali stranci, a mi smo stranci, ali naši....ni vrit, ni mimo....ali, to su oni koji su, ipak, somehow, nešto napravili od svojih života. Što i kako, jebiga, skupo i nedovoljno, ali, ajde, nekako je...

   No, ima i ostatak generacije. Oni koji su ostali. Nije se potrefilo da odu, nije bilo kuraže, ideje, mladom čovjeku distrakcija uvijek stanuje na vlastitom rukavu košulje, uđe se u neki ritam života, a nisi "a kroz dva"...

   Svakakvih tu izlaza ima, ali im je zajedničko da ništa nema pravog smisla u nekoj široj slici. Puno je previše, od svjetskog prosjeka, pojava koje su nusprodukt tihog očaja...

   Spomenuo sam rak mišljenja. E, to je tek ono pravo. Kad iz poraza u poraz tražiš pobjedu, vjerovatnost razvijanja svojevrsnog tipa mišljenja, onog koje postaje ovisno o nokautu, je prava posljedica...

   Kad se zapitamo, tamo negdje oko 50te, kad se rade neke inventure, gdje smo bili?, što smo radili? prečesto su odgovori, blago rečeno, nedovoljno dobri...ovo čak ne govorim niti iz vlastitog iskustva, jer su mene "vile pronosale" u jedan super život. Sad, koliko sam sreće imao, ili muda za neke odluke, nije presudno, niti tema, pišem o svojim zapažanjima generacije, čiji nisam reprezentativni uzorak.

   Debeli, frustrirani, pod kreditom, u lošim vezama, narušenog tjelesnog i mentalnog zdravlja, skloni zadovoljstvima koja otupljuju osjete, pogubljeni u prostoru i vremenu...obilježje generacije. Preskočene generacije.

   Često u nekakvim popularnim, možda ne niti pretjerano ozbiljnim medijima, nailazim na jadikovke ženskog roda "kako više nema pravih muškaraca"...

   A, jebote, kako će ih i biti, kad su sluđeni besperspektivnošću, lažnim vrijednostima, krivim uzorima, kad samo nekim ludim uspjehom, a ne normalnim putem, mogu preuzeti ulogu glave obitelji, koja o istoj brine na kvalitetan način. To je, takoder, refleks poraća.

   Jačanje feminističkog pokreta također ne pomaže, jer je velika razlika između ženskih prava, ženskog obrazovanja, ženskih poslovnih poduhvata i sličnih kategorija, koje apsolutno podržavam i ženskog istjerivanja maka na konac od strane isfrustriranih i neizjebanih pojedinki, koje u svakom muškarcu vide neku prijetnju, kao da je to nama zapisano u dnk. 

   Globalno, intencija jest potreba za smanjenjem broja stanovnika na Zemlji za otprilike polovinu, a feminizam je tu sjajan alat, no, što je s mentalnim i fizičkim zdravljem sada živih ljudi, koji ne zadovoljavaju svoje temeljne, biološke ljudske potrebe, a sve na oltaru Boga "jednakosti spolova". Pa normalno da smo jednaki, samo nemoj mi to dokazivati na način da samo promijenis predznak neravnopravnosti, a usput se posereš i na cijeli biološki red i niz...

   U takvim uvjetima je vrlo teško muškarcima održati neki "očekivani" nivo egzistencije i štetu trpe cijele generacije, a ne samo muškarci. 

   Problematično obrazovanje, životne navike, pad svih normalnih društvenih vrijednosti i redoslijeda napredovanja i uspjeha, loši međuljudski odnosi, neimaština, pesimizam, sve su to tihi ubojice jednog društva, počevši od izgubljene generacije, izgubljenog kontinuiteta. 

   Lijepo nam je, samo je prošlo ispod radara, rekla Hilary, onda kad su samo sletjeli na Pleso: " kakva lijepa zemlja, šteta što njome ne znate upravljati. No, nema veze, ima tko će..."

   U 15 godina smo izgubili oko pola milijuna stanovnika, na 4 milijuna. Osminu. Za sto godina ćemo se zvati drugačije, sve vodi ka tome...

   Volio bih da sam se potpuno zajeb'o...