Monday, November 8, 2021

Tuđe ogledalo

   Ne znam zašto trebamo sve moguće žanrove filmova, kad ih sve skupa imamo u sebi. U svojim vlastitim životima.

   Samo treba tren zastati, prisjetiti se, malo pročeprkati ispod površine. Svi smo istovremeno komični, tragični, melodramatični, sretni, nesretni, uspješni, lucidni, blentavi, kriminalno neuspjesni,  aseksualni, jebežljivi, emotivni, hladni ko led, tupi, glupi, neinteligentni, s bar tri dijagnoze pa i još usput i kojom fizičkom, lutamo u bestežinskom stanju, koljemo doslovno, srećom više u prenesenom smislu, svi smo danas kraljevići, sutra prosjaci. Sve to za nula kuna, bez kokica, cole, parkiranja, spavanja u kinu....ne moramo mrdnuti iz i od sebe...

   Kome Bog da, da dočeka djecu svoje djece, kako to popovi zgodno zažele prilikom udjeljivanja sakramenta vjenčanja, a počeli su ih kopirati i matičari, imam nešto osobnog iskustva i broja ponavljanja, kome se hormoni dospiju malo umiriti, da ne kažem krepati potpuno, taj i ti dočekaju i shvate što to sve živi u njima.

   Nekada su te osobine vlasnici stanova, nekad najmoprimci, ponekad samo uzmu room&breakfast, a ponekad su i skvoteri. 

   Nekako, s vremenom, počneš bolje vidjeti samog sebe, naime...

   Susjedova trava je uvijek zelenija, nije to ništa novo, niti je teško primijetiti. No, kakva je moja, osim što je manje zelena od susjedove?

   Taj tren, kad poput Alise u Zemlji čudesa, počnemo otkrivati svoje, malo skrivenije, osobine, talente, Božje darove u sebi, to je trenutak kad se rađamo kao osobe. Do tada samo seremo, piškimo, papamo, zajebavamo, jebemo i sve drugo što rade od primata na dalje...

   Negdje i nekada, iza sedam gora i sedam mora, počnemo si postavljati pitanje smisla našeg postojanja. Malo višeg smisla, osim prijenosa DNK...

   Možda je pretenciozno nazvati to prepoznavanjem vlastite misije, ali, ajmo reći da je to nekakvo pozicioniranje vlastite puzzle u mozaik imena smisao života, odnosno život sam...

   Zašto sam ovdje? Koja je moja uloga? Čime doprinosim? Fora je postaviti si to pitanje dovoljno na vrijeme, jer tada ima mogućnosti nekih korekcija. Kažu da, nažalost, dosta ljudi ima kristalno jasnu sliku tek pred samu smrt, u toku najgorih faza bolesti. Tad je, najčešće, kasno za promjene. 

   Osobno, ako na dan svog fizičkog odlaska u neku drugu dimenziju, budem pri svijesti, volio bih znati da za ničim ne žalim, da sam probao sve što sam zamislio i želio, da sam bio svagdje gdje sam htio, ali, prije svega, da mi je život zaokružen smislom, da je moje rođenje i život, i u mojoj svijesti, imalo smisla i jasnu misiju.

   Sve te silne uloge koje sam igrao u svom životu, dale su mi jednu širu perspektivu. Htio, ne htio, neke su pojave postale pravilo i kao takve ih nisam mogao, niti htio, ignorirati. One su postale poruka. U toj sam poruci pronašao svoj smisao.

      Bio sam nečije dijete i unuk, nećak, bratić, prijatelj iz djetinjstva, iz škole, faksa, kolega, suigrač, igrač, bio sam nečiji direktor, bio sam nekome vuk, nekome dobri susjed, muž, bivši muž, dečko, ljubavnik, otac, bio sam nekome udav, nekome lahor, svom sam bratu, i on meni, baš pravi brat, nekolicini pravih ljudi doživotni prijatelj....bio sam pijanac, bio sam asket, sportaš, bivši sportaš, pacijent sam službeno od devetnajste, a stvarno od rođenja...dalo bi se još, ali nema smisla...

   Ništa od nabrojanog me nije naročito presudno odredilo. Ako promotrim što me na neki način pratilo, od početka do danas, to je onda moja uloga tuđeg ogledala.

   Možda je to, naoko, premalo da bi bila nečija misija, smisao nečijeg života, ali što bi na to rekli najžešći kriminalci, psihopate, ljudi koji su bolesni od rođenja, šta bi rekli oni nesretni, možda rođeni u izobilju, ali prazni, što bi rekli depresivni, što kronično neuspješni ("iz poraza u poraz do konačne pobjede😂)...

   Svatko od nas je samo mala puzzla...jednog velikog mozaika...hodamo mali ispod zvijezda..ako smo autorefleksivni, imamo šansu skužiti tko smo, što smo i čemu služimo.

   Eto, tako nekako, otprilike, ja imam osjećaj da ljudima pomažem da bolje vide sami sebe. Da ne bi bilo zabune, ja si ne umišljam da ljude činim boljima. A, ne, ne...nisam toliki egomanijak...samo da dobiju jasniju sliku sebe, mogućnosti, perspektiva i tako dalje....

   To, često, nije zahvalna uloga...nosi malo težu karmu...jer, često govorim ono što nije ugodno čuti, ukazujem na stvarno stanje stvari, nazivam sve pravim imenom...prvo sam kod sebe, onda dalje...

   Sad ću pokazati tren blagosti prema samom sebi, sad ću si oprostiti sva sranja koja sam skuhao. Sebi i drugima. Da, ja sam ih svjestan. Da, ja ih nisam skuhao s namjerom nanošenja zla.  Želio sam postići koješta. Izbori načina nisu uvijek bili najsretniji. Ja sam poduzimao puno akcija. I, izazivao puno reakcija. Puno puta sam bio neshvaćen na pravi način. Puno puta prava i krajnja istina nije ugledala svjetlo dana. Puno su se puti mutni iza mene krili. Imam široka leđa. 

   No, nebitno. Sve te razne situacije, izazovi, selidbe, upoznavanje najrazličitiji ljudi, kultura, krajeva, običaja, rubnih pojava, omogućili su da moje ogledalo bude kristalno čisto.

   Na njemu nema mrlja, nema tragova packavih prstiju, nema ženskog ruža, nema tragova psećih šapa, na mom ogledalu je sve na svom mjestu. Ono reže istinom, oštrinom slike, ali danas je izvještaj blag. To je istina lijepo umotana, jer sam svjestan činjenice da loše plasiran proizvod mnogokad izgubi svrhu, ljudi ga ne žele, ne dopire do njih...ako je misija nešto pokazati, na nešto ukazati, onda ta misao mora doći do krajnjeg korisnika. Topla, umivena, mirišljava, pozitivno intonirana, čista istina.

   Ponekad, kao bonus na kupnju, ponudim i neke solucije, neka rješenja. Ali, samo ponekad i vrlo obzirno. Sve je na kupcu.

   Imam dobar, ispunjavajući osjećaj kad vidim da se netko pokrenuo, da je bolje vidio, da je progledao pa temeljem te nove svijesti poduzeo nove, ili drugačije akcije, kad se životi mijenjaju na bolje. To su uglavnom detalji, koji puno promjene konačni ishod. Nikakva velika znanost. Zato su možda i nevidljivi. 

   Osim mom ogledalu...

Sunday, September 26, 2021

Drama od 135 oktana

    Nije moglo bez drame. To je rečenica s početka tisućljeća, kojom me opisala i počastila jedna moja, nikad ugasla, ljubav. Nikad ugasla, između ostalog, zato što je riječ o zaista sjajnoj osobi, sa stavom, širinom, razumijevanjem. I, perfektnim osjećajem, bez puno riječi. Nikad ugasla i zato što nikad nije bila konzumirana.  Nije moglo bez drame.

   Jebeš sretne ljubavi. To je drugo ime za dosadu. I, kako uopće ljubav može biti sretna? Mirna? Uravnotežena?

   Ljubav je tu da nas probudi. Dobro prodrma. Stavi pod upitnik sve dosadašnje. Ne samo ljubavi. Cijeli život. Ona dolazi da nas izuje. Ako tokom, a osobito nakon, neke ljubavi, ne ostanemo bosi, onda prave ljubavi nije ni bilo. Nakon nje trebamo još ostati zamišljeni. Trebamo pretpostavljati. Naslućivati. S tom osobom i dalje u snu razgovarati. To je zapravo i najbolji dio. Sretne ljubavi pričaju o tome ko će kupiti wc papir. Nesretne su zapravo sretne. One su vječni svemir. Šta bi bilo, kad bi bilo? Never ending story. Nije moglo bez drame? Nije moglo, srećo...

   Kako radi naša memorija? Poprilično predvidivo. Pamtimo li bolje najbolji sladoled, ili onaj koji nam se iz korneta, nekako, ocijedio po novoj košulji? Jebeš ti sladoled kojim se nisam, barem malo, uflekao. Koji me nije barem malo poremetio. Naveo me da popizdim. Pa da se kasnije sam sebi smijem. Jer, čim sam u košulji, nešto se događa. Ne pamtim da sam se ikad usrao sladoledom u staroj majici. Pravi sladoled, onaj kojeg ću pamtiti, traži novu košulju. Sve ispod je za brzi zaborav. Jer, nije moglo bez drame.

   Da li je život sam po sebi drama, ili ga mi takvim učinimo? Nedavno sam usput pročitao naslov nekog teksta da" inteligentne i slojevite osobe privlače teške odnose". Šteta da se nisam zaustavio pročitati cijeli članak, a ne samo naslov. Ili? Čekaj, čekaj...pročitao sam i članak, možda sam samo proletio po njemu, no, sad mi iz neke dubine sjećanja izlazi nastavak misli iz naslova, koja glasi " ...jer im je duša gladna novih iskustava, putem kojih rastu". Eee, zato nije moglo bez drame.

   Sudaranje sa stereotipom ponašanja, sudaranja s očekivanjima okoline, svijest da je toliko puno naših akcija, kojima zadovoljavamo formu, a kurca ne kužimo sadržaj, nikad nije bila moja furka. Cijena? Prava sitnica. Drama je bila doma, u školi, tokom karijere, prve, druge, treće, četvrte, nikad mira, uvijek neko talasanje.  Što stariji, to teži. Žedna mi je duša. I, zato, ne može bez drame.

   S dvadeset sam pretpostavljao da ću nakon 40te biti cool. Manjih apetita. S manje ludila. Da ću postati uravnotežen. Stabilan. Fokusiran. Ništa od toga se nije dogodilo. Osim drame. Ona je ostala.  Bez nje ne može.

   Zašto mislim kad je sve mirno, da slijedi nešto burno? Da je to samo predah, onaj tren kad uslijed prevrnutog broda u oluji na moru hvatas molekule zraka, između novih naleta mora, soli, pjene....udahneš tek toliko da preživiš, da ti oči mogu ostati otvorene, a usta čvrsto zatvorena. Zašto se ne mogu naviknuti na mir? Zašto stalno mislim da kasnim? Da se negdje nešto događa bez mene? Zašto zadnji ostajem u kafani? Pijem putnu s gazdama, oni, ja i zora...

   Kako da se naviknem na samoću? A, sve sam više sam. Sve mi više ljudi ne paše, ili ja ne pašem njima. Kad i imam priliku za društvo, brzo mi dosadi. Isprazne priče. Uvijek iste. Uvijek iste teme. Ne mogu to više slušati. Zapravo, nisam nikad ni mogao. Ali, bio sam dovoljno pijan da ih ne čujem. Tri desetljeća svog života sam proveo u jurnjavi za parama, priznanjima, statusom, ljubavi, strasti, a u pauzama sam bio u kafanama. Moram si iskreno priznati da, s obzirom na izrečeno, imam čisto fine odnose sa svojom djecom. Rijetkim prijateljima. Bratom. Svi ostali - nisu preživjeli...valovi su bili preveliki...nije drama za svakoga.

   Najveća je fora kad sretnem nakon dužeg vremena neke bivše ljude. Pa kad mi objasne da je meni lako, jer imam život iz snova, a i " jebe se tebi"...Stari moj, rado bih mu rekao, ali sumnjam da će čuti, a kamo li razumjeti, da ti samo znaš koliko je samoće i teških odluka trebalo proživjeti, samo da bih, barem donekle, ostao vjeran sebi. 

   Kružio je nedavno video s isječkom nastupa Igora Mandića u Nu2. On tvrdi da je pijanost uzvišeno stanje duha, izazvano  konzumacijom različitih vrsta žestokog alkohola. Navodno nije puno birao. Ali, preživio je, a bio je i vrlo plodan autor. I, još je uvijek...nije da preporučujem, ali nije lako preživjeti činjenicu da je 90% ljudi - glupo ko kurac...

   Ovo trenutno stanje duha je moja sreća. Naučio sam, nema velike promjene, nema rada na sebi, nema sreće bez nesreće. Neka ova moja trenutna otuđenost bude sve loše što se treba dogoditi. To je cijena koju moram platiti. Cijena one jurnjave. Ko muha bez glave. 

   Ovo je poruka. Čovječe, mijenjaj se! Pa zar opet, pitam? Ne opet, stalno i još jednom opet. 

   Ovo je trenutak traženja nove paradigme. Smisla. Ne mogu se u ništa dati, ako ne razumijem, ili ne pronađem smisao. Dosta sam se davao drugima. Od te ću pretpostavke početi. To više ne dolazi u obzir. Olako sam sklapao veze i prijateljstva s ljudima koji, jednim dijelom, to nisu mogli pratiti, automatski znači da to ne zaslužuju. Niti to više ne dolazi u obzir.

   Premalo sam vremena proveo sam sa sobom, nisam razgovarao dovoljno sam sa sobom...jer, kad jesam, odluke i izbori su bili pravi, ali kad nisam, gadno bih se znao zajebat i propustit kroz filter šljam, koji bi mi izazivao samo probleme. Davao sam ljudima osobine koje sam ja želio da imaju. A, nisu ih imali. Bez obzira koliko visoko stajali. Niti to više ne dolazi u obzir. Bio sam "slijep", jer sam tako ja odlučio. Biti slijep na iščašene ljude. Koji si onda još uzmu za pravo pametovati. Tako dalje neće ići.

   Spomenuo sam na početku ono ganjanje svega i svačega. I, tako punih 30 godina. Koliko sam samo stvari propustio, samo zato što sam široko orao, a slabo birao. Ti neki rijetki, kvalitetni ljudi, nisu laktovima krčili put do mene. Oni su bili tu. Dostojanstveni. Oni su imali svoj život. A, ja sam donosio svoje odluke.

   Kad bolje pogledam, možda sam ih tako sačuvao. Jer, bio sam jebeno brz i površan. Neuhvatljiv. Kako bi netko mogao i pretpostaviti što mislim, kad je meni samom jedna misao preskakala drugu, u tom ludom ritmu života, te drame od 135 kilograma masti i dobrog DNA, nažalost tako rijetko ispravno upotrijebljenog?   

   Zanima me, koliko sam stvarno naučio? Jer ovako kopati po smeću prošlosti ima smisla samo ako ću nešto naučiti i primijeniti danas i sutra. 

   Osjećam novi početak. Mlad sam, imam vremena. A, već toliko toga znam. 

   Make over. Tijela i duha. Promijeni se, da ne bi bio promijenjen...

   

   

Tuesday, August 31, 2021

Kad u 5 pričam s ptičicom

    Brinula me nesanica. Odnosno, prekid sna oko pola 5 ujutro. Morao sam učiniti nešto. Morao sam je pretvoriti u svog saveznika.

   Ta se briga najviše manifestirala starom hipohondarskom mišlju da nešto zdravstveno samnom nije u redu. A, onda su i druge negativne misli odmah iza ugla...

   No, rekoh, pretvorio sam taj period dana u najbolji i najkreativniji dio svog života. Zašto ne? Mozak je odmoran, odspavao sam, nema distrakcija pažnje iz okoline, tišina, samoća, puštam si neku glazbu sukladnu raspoloženju i otplovim u svoj unutarnji svijet mašte, realnosti, odnosa, postupaka, toka misli...školski primjer kako potencijalni nedostatak pretvoriti u vlastitu prednost, samo promjenom kuta gledanja na neku pojavu, kao što je u ovom slučaju privremena nesanica...nije problem, prilika je, samo ako ju primjetiš...nakon naleta energije i inspiracije, drugi dio sna je perfektan, dubok, opijajući, nevjerojatan...zahvalan sam na nesanici od pola 5 do 6 ujutro...

   Baš jutros sam kroz otvoreni prozor čuo jednu vrlo mladu ptičicu. Ona još nije niti otišla spavati u svoje gnijezdo, kad sam ja već bio budan. Imamo različit bioritam. Normalno je to. Nešto mi je još prije spavanja poželjela reći, valjda znajući, ili osjećajući da bih mogao biti budan. A, možda je ona samo htjela da ja budem budan. I, ja sam bio budan. Cudno je to kako neke naše želje pronađu najčudnije načine da postanu stvarne.  

   Onako, realno gledajući, što je to ona meni imala reći, a da nije našla adekvatnijeg sugovornika, ili nekog tko je već ranije bio budan? Zna li ona uopće, što ja sve znam? Zna li ona uopće da ja, ovakav današnji ja, možda gledam i vidim predaleko unaprijed? Zna li ona da se ja danas znam ugristi za jezik i prešutjeti? Kao što mi je to nekad bilo nemoguće. Ali, eto, mijenjamo se. Siguran sam da se i to mlado biće intenzivno mijenja. Danas sigurno ne ponavlja neke glupe greške iz najmlađih dana. Makar se njoj čini da upravo sad najviše luta,  a i neke starije ptice iz njenog jata joj to stalno predbacuju. Čini mi se da ih je šapatom prerasla. Zašto šapatom? Zato što se to dogodilo njima nevidljivim načinom. Oni još pričaju o ispadanju iz gnijezda, a ona razmišlja o tome kako ju guši i njeno gnijezdo, ali i cijela ta lokalna ptičje zajednica. Prespora joj je. Ne raste njenim tempom. Vrti se u krug. Ništa čudno. Ništa neobično. Uvijek je lakše biti običan. Nego neobičan. 

   Bog i Priroda nam negdje daju, negdje uzmu. Ništa novo. Ne možemo mijenjati okolnosti. Možemo samo promijeniti svoj stav. Kao ja s nesanicom. Kad bih čuo ptičicu, da sam spavao? Kad bih došao u priliku sebi dati neke odgovore, kroz odgovore date njoj, na njena pitanja?

   Ono najbolje je, što je ona samo došla. Ona uopće nije ništa pitala. Tko zna, možda je samo došla malo predahnuti u miru, prije povratka u roditeljsko gnijezdo, gdje ju čeka set standardnih pitanja, od kojih je njoj već lagano muka? A, ja se budan naserem u tom trenutku i doslovce prognoziram tok njenih misli. Ja u naravi razgovaram sam sa sobom, poput nekog luđaka (to nije nužno loše, kad vidim ovo novo normalno), bez da me je itko išta pitao, ili bilo čime potakao na razgovor. 

   U jednom trenutku sam čak pomislio da joj je žao mene budnog. Mislila je, možda, odi stari spavati, niti ne znaš kakvu privilegiju imaš što si sam doma i nitko ti ne zvoca. 

   Kako to da sam se ja baš sad i s tom ptičicom usklađeno probudio, uz svu silu svih drugih ptica i drugih trenutaka, možda pogodnijih za buđenje? 

   A, zašto bih si ja to uopće trebao i mogao objasniti? Zašto ne prihvatim to baš tako kako je? I, zašto imam potrebu sve objasniti i sve kontrolirati, kad je to ionako utopija?

   Ima tih narodnih izreka o tome kako krpa nađe zakrpu, lonac poklopac, kako maca dođe na vratanca i dragi Bog sam još samo zna koliko sličnih uzrečica postoji. Niti jedna ne nudi odgovor na pitanje zašto baš taj lonac nađe taj poklopac, ili zašto baš ta krpa nađe zakrpu? Da li je itko ikad pitao kad je maca došla na vratanca? A, di su bila ta vratanca?  Jok, ništa, nula...koga boli kurac?

   Lonac je našao baš taj poklopac jer mu baš on paše. Makar možda nisu ni iz iste serije, niti iz istog materijala. Ali, skupa izgledaju kao da su zajedno u milimetar napravljeni. Ili, ta krpa. Bila je već pomalo istrošena, ali još je mogla dobro brisati. Samo, neka mala rupica je svakim danom postajala većom. Trebala je neka intervencija. Ova joj zakrpa nije bila iz iste tvornice, da joj je netko rekao da će upotpuniti baš tu krpu, nasmijala bi se u lice i krpi, i tome koji je to probao spojiti...ali, pasali su savršeno....

   Ima još nešto. Zove se tajming. Pravovremenost. Sve se događa u pravi trenutak. Možda je moja ptičica bila na mom prozoru i prije 20 godina? Ali, ja sam spavao ko top...ona je možda imala neki drugi oblik, ili formu, ali poticala bi ista pitanja. Poticala, ne postavljala. Da je imala kome. No, ja sam spavao. Zadovoljno. Površno. Svinjski. Prdio sam. Vrtio se u pijanom snu. Stoka. Muška stoka. Paradoksalno je, ali morao sam dobiti ožiljke vremena, da bih registrirao ptičicu. 

   Zato je ona moje zlato. Neviđena vrijednost. Putem nje uspostavljam novu paradigmu smisla. I prioriteta, naravno. To je tako dobro. Tako ispunjavajuće.  Ja sam tako sretan. Nekako znam da je i ona sretna. Ona, zapravo, sve to osjeća. Na taj način zna.

   Dragi Bože, hvala ti na nesanici. Bez nje nebi bilo ničega...i, hvala ti što si poslao ptičicu, usprkos mojoj dosadašnjoj gluhoći...neću pitati zašto i čime sam zaslužio, ionako za nas netko drugi ima bolji plan od našega...


Friday, July 30, 2021

Sestra blizanka

     Ima tome dosta dugo, kad mi je majka pričala o svojoj trudnoći samnom. Par se stvari dobro sjećam, makar je od tada prošlo skoro pa 40 godina...

   Prva je priča o velikoj glavi, koja mi se kao karma vratila i s mojim sinom. Naime, tad još u vrijeme bez ultrazvuka i sličnih čudesa, doktori su se oslanjali na kojekakve metode, koje su u usporedbi s današnjim, čisti čara - bara spektar...

   Tako je i na mamino pitanje može li predvidjeti spol djeteta (" koje dete, to je kreten!"😂), doktor odgovorio: " pa, vidite, ova izbočina, to Vam je glavati primorac, ne može žensko imat' toliku glavu"...

   Karma se sastoji od događaja nakon Lukinog rođenja, kad ga nisu pustili van, skupa s mamom, zbog sumnje na hidrocefalus, iliti vodenu glavu...to je trajalo par dana, sve dok nisam odškrinuo vrata liječničke ordinacije, u kojoj je baš trajala vizita te glave....kad me liječnica vidjela, odmah je sve prekinula i pustila ih doma...

   Luka je taj događaj opjevao u prvom osnovne, kroz sastavak na temu Dan mog rođenja, dok su druga djeca pisala o slavljima, janjetini, pijanstvima, on je pisao o svojoj " vodenoj" i tatinoj velikoj glavi...dakle, od tog sastavka i danas mami i meni suze idu od smijeha...

   Druga priča je o mom začeću kao jednom od blizanaca, ali sam ja, u nedostatku prostora, svoju sestru - pojeo...i, tako je krenula drama....

   Već sam negdje zapisao da sam u ranom djetinjstvu, a proteglo se i kasnije, znao i znam imati napadaje, neočekivane i često bezrazložne, naoko, tuge. 

   Danas, kad mi je energetsko polje malo jasniji pojam, znam da je sve to imalo neki uzrok, ali mogu samo pretpostaviti, ili nagađati, koji?

   Sjećanja na taj period života su mi uglavnom vezana uz brojne strahove, nesigurnost, česte pojave nekih dječjih neuroza. Znam i da sam loše podnosio samoću, glad i kad stvari nisu bile u skladu s mojim željama i očekivanjima. Tad bi se iskreno i potpuno razbjesnio.

   Istovremeno, živio sam u uvjerenju da sam ja nešto posebno i da će moj život biti drugačije obilježen. Nisam znao kako.

  Već tada su moji stavovi, razmišljanja i, pogotovo, ponašanje, bitno odudarali od istih kod vršnjaka, ali i odraslih, koji su me okruživali. Pamtim da mi se puno toga činilo glupo, besmisleno, jadno...

   Volio sam djevojčice i njihovo društvo. Ali, istovremeno sam ih se jako stidio. Razgovarati s nekom novom, nepoznatom curicom je za mene bila prava mala drama, znojio bih se, crvenio, potpuno izgubio neko svoje osnovno ja.

   Često sam se igrao s lutkama, a šminkao sam i sebe, i lutke. Jarko crvenim ružom za usne. Ukradenim iz tetine torbice s kozmetikom. 

   Dječaci mi nisu bili toliko zanimljivi, makar su činili većinu mog društva. Volio sam prijatelje na koje se mogu osloniti i koji su naš odnos shvaćali jednako ozbiljno kao i ja. Često bih se osamljivao samo s jednim drugom, stvarajući od njega božanstvo, druge isključujući.  Razočaranja su bila u visini očekivanja. Velika. Nitko nije mogao biti toliko vjeran, dobar, odan drug, koliko sam ja mogao. 

   Kao adolescent, energično sam odbijao ideju da postoji M - Ž prijateljstvo.

   Nije mi bilo jasno da je prijateljstvo kategorija iznad, a ne ispod, muško ženskog ljubavnog odnosa...

   Vrlo je zeznuto razmišljati, govoriti, pisati o sebi. Naime, mi se ne vidimo. Mi samo mislimo da znamo kako izgledamo. Zato se mnogima dogodi žešći stres kad sebe vide na snimci, ili si čuju snimljen glas...to sam ja? Nema šansi...

   Teško mi je i odbojno pisati ovaj tekst. Mučim se. Makar mi je ideja jasna. Napravio sam i trotjednu stanku. Kao da me je strah što ću sve izvući iz sebe. Jer, pišući o njoj, pisat ću o sebi...

   Naše svjesno poznanstvo seže iz mladenaštva. Rane dvadesete. Ona je bila brutalno zgodna. I danas je. Onaj osjećaj kad pred nekim ostaneš paf. Apsolutno ludilo. No...

   Već od prvog dana, a ja sam tad bio u mladenačkom braku, kao i ona, ja nisam mogao do kraja definirati taj čudan osjećaj kad smo bili u blizini pa čak i kad nismo bili fizički blizu. U svim drugim takvim situacijama, napravio bih sve da takva žena bude moja žena, ali, tada, a i dan danas, ja duboko u sebi osjećam da to nije ta vrsta privlačnosti i povezanosti. Kao da imam kamen u želucu. Kao da je uopće zamišljati bilo kakav fizički kontakt s njom baš incestuozno. Pričam o osjećaju od prvog trena, a kasnije će nam se životi toliko ispreplesti, da je to fantastično, kasnije ću je tako ludo zavoljeti, kao nikad nikoga, ali na neki sulud i neobjašnjiv način...

   Cijeli smo vijek u nekim izmjeničnim fazama. Od fanatičnog razumijevanja, do potpunih šumova na vezi i smetnji u programu. 

   Te faze se mjere godinama. Moram primijetiti i da smo uspjeli potpuno zbuniti okolinu, koja o nama misli koješta, a kad bi samo oni svi pametni znali, kako malo mi sami možemo i usudimo se nešto reći o prirodi našeg odnosa, zašutili bi posramljeni.  

   Iduće što primjećujem, prije nego krenem u dubinu i u bitno, je da smo se oboje, za sebe znam sigurno, a osjećam da je tako i njoj, morali suočiti s brojnim lošim pričama naše okoline o onom drugom. Kao da je nekom smetalo naše drugarstvo, kao da smo, živeći i boraveći jedno kraj drugog, otkrivali drugim ljudima njihove ispraznosti i površnosti. E, a da su samo znali koliko demona mi nosimo, o kojima razgovaramo, s čim se borimo... 

   Kad se udaljim na neki oblak, s kojeg bolje vidim, mislim da nas je spojila neka tuga. Neki osjećaj gubitka ili odbačenosti. Kao da cijeli život hodamo u strahu kad će nam se to opet, ponovno i s kim dogoditi...

   Mi smo osobe naglašene komunikativnosti i sposobnosti vezenja ljudi na i uz sebe, koji, međutim, redovito i svima, podižemo zid. Svaki zid ima dvije strane. Unutarnja, koju gledamo mi, nama služi kao čista obrana od ponovljenih odbacivanja. Odbaci, da nebi bio odbačen. Vanjska strana zida, koju vide drugi, izgleda bahato, umišljeno, ili, pogotovo s njene strane, nedodirljivo.

   Pričamo noćima. Kad ja letim, ona ne spava. Kad smo u blizini, kad možemo vrijeme provoditi skupa, niti se ne sjetimo jedno drugog. Da mi je sad napraviti listu stvari koje me kod nje živciraju i zbog kojih bi je se trajno odrekao, imam osjećaj da nikad nebi završio popis. Današnja zrelost mi govori da je njen popis još i duži. A, ono što naglašeno primjećujem(o), zapravo su moje vlastite karakteristike. Kao da gledam svoj odraz (naravno, ne fizički😂) u ogledalu...

   Znamo imati faze pretjerane marljivosti i revnosti, koju onda zamjene faze odsutnosti, osamljivanja i lagane depresije. Volimo raditi i stvarati, a zapravo smo vrlo lijeni. Ili prebrzi, ili preusporeni. Volimo pozitivan feedback, ali negdje duboko u sebi nas za njega boli ona stvar. Jer mi znamo bolje i vidimo više...

   Vrlo je problematična povratna veza sistema vrednovanja učinjenog u životu. Napravili smo i puno, i malo...pomogli drugima, pomogli su nama...a, mi bi da smo mi drugima, više nego oni nama...trajni osjećaj da smo trebali i trebamo još nešto...kao manjak konačne potvrde, jedan demon trajnog zaostatka, kao kad tajnom agentu, koji iskontrolira milijun ljudi, jedan promakne i napravi, ili dođe u priliku, napraviti sranje...on zbog jednog noćima ne spava, jer koga briga za onaj milijun odrađenih...iz njegove perspektive...

   Ono što nikad neće biti upitno je ljubav prema naše petero djece. Naše, a niti jedno biološko zajedničko. Kao da to ima neke veze. Pratimo ih od malena. Tu se isto svašta zapliće. Sapunica. U našoj režiji. Faze. Svega i svačega. Na koncu, ne možeš se ljutiti na nekog do kog ti nije stalo. Ovako, ili onako...i, sve što me smeta kod druge strane, zapravo je moja karakteristika..ovo je već lagano bolesno, nije nam dosta jedno ogledalo...komedija.

   Posebna je kategorija naš hedonizam. Što god on značio i koje kote i note donosio. Nakon nje, iskreno, meni se čini isprazno s nekim otići na večeru, razgovarati o vinima...ili, reći nekom u dva ujutro da nešto napravi za jesti...to je nešto sa smislom i razlogom, ako ti, dušo, nitko nije rekao, ako ti ja nisam rekao, ako sam propustio, sad ću: nema bolje od tebe. Osmisliti, izabrati, izvesti, ispričati, sljubiti...s fantastičnim osjećajem za mjeru, koji nam toliko fali u koje čemu drugom...

   Sve su ti moje žene i partnerice izvrsne. I, ni jedna ništa ne valja, jelda? Znaš, ova samo da još ima ovo, a ona - ono...samo, znaš kaj? Možda da ti onaj ima ono, a ovaj, baš taj, ovaj, da ima ovo, to bi ti bilo top...

   Posebno su poglavlje reakcije i impulzivnost. Koliko smo puta samo stvar sagledali samo iz jednog kuta. Pa odreagirali ko kreteni. Pa se ispričavali. Ali, onaj drugi, taj je, ipak, i u tom ludilu reakcije, krajičkom sluha, čuo što želiš reći i čula što želim reći...koliko god to tada bilo u suprotnosti s vlastitim stavom...

   Već vidim da se s puno ovog nećeš složiti, da ćeš popizditi što se usuđujem raskapati po nekim intimnim temama. No, ne brini. Ovo ću pročitati stoput samo ja, a ti ćeš imati priliku također. I, nitko više. Nešto kao da sam ti dozvolio da čitaš moj dnevnik. 

   Život galopira. Guta. Satire. Već smo ostali bez toliko dragih. Pogotovo granate padaju sve bliže u zadnje dvije godine. 

   Volim te, debela, a takva si jer sam ja predebeo, ali je lakše tebe vidjeti u - ogledalu života...nikad to nemoj zaboraviti, kamo god nas Režiser u budućnosti stavi...

   

   


Tuesday, July 6, 2021

Tko sam danas?

     Popularna psihologija nas danas bombardira objašnjenjima i rješenjima. U apsurd je otišlo sve, tako da je pokojni Oliver, koji je svemu kroz ironiju i cinizam velolučke zajebancije, davao pravu mjeru, rekao otprilike: " da danas svaki normalan čovik ima dvije, tri dijagnoze"... 

   Tko je još prije samo petnaestak, dvajst godina pričao o opsesivno - kompulzivnom poremećaju (osim moje O., koja me tom dijagnozom počastila, dok još OCD niti blizu nije bio tako slavan, kao danas), tko o bipolarnom poremećaja ( manično - depresivnom), a tko o liku matere, ili oca u ranom djetinjstvu? Reklo bi ti da si lud, luđak, manit, u blažoj verziji "na svoju ruku", čudan, ili, najblaže, "drugačiji"...

   Stvarno mi je teško govoriti iz tuđih perspektiva, jer stanujem samo u svojoj glavi ( ok, podstanar sam još nekim dragim, ili zanimljivim osobama), u kojoj je svaki dan - netko drugi capo di banda...

   Totalno mi je nejasno kako netko može svaki dan biti isti? Dapače, kako netko cijeli jedan dan može biti isti? Biti isti po vlastitom doživljaju samog sebe i tome adekvatnom ponašanju, mislima, djelima...

   Malo skica za portret. Ja se ujutro obično budim sretan. Nemam pojma zašto? Jednostavno, osjećam neku navalu energije, a rekao bih i da je to jedino doba dana kad su mi obje glave sinhronizirane. Centrala misli, procesuira, zaključuje i povezuje apstraktno i malo manje nerealno u skladnu cjelinu, a pimpeku ostaje, valjda, dovoljno krvi pa je spreman na sve ludosti iz vlastitog repertoara..

   Tad sam optimističan, ideje mi sijevaju, vrlo sam produktivan.

   No, ljudski faktor, negativna energija, ili, dovoljno, više od jedne budale, bilo koje vrste, na istom mjestu i u isto vrijeme, potroše moj uzvik radosti...

   Tad postajem težak, mrzovoljan, ironičan, zločest...ništa mi nije dovoljno dobro, od govna i cvijeta na cesti (opet ti, O.) vidim samo govno, ništa nema smisla i ovaj prolazak Zemljom nazvan životom mi se čini vrlo uzaludnim.

   To se sve dogodi i izmjeni u pola sata. Još ako mi oscilira razina šećera u krvi, a tada najčešće da, jer u hrani tražim emocionalnu utjehu, začarani krug je kompletiran. Razdrkani ja žderem, ubijem se inzulinom, šećer naglo pada, opet žderem, opet skače i nije teško zamisliti kakav mi je unutarnji život tokom tih kemijskih reakcija..

   To toplo - hladno me izluđuje. Ne mogu ništa planirati. Ja sam totalni rob svojih raspoloženja. Što je najgore, uopće nema pravila kad ću biti kakav. Dok svi tuguju, ja znam biti euforičan, a dok svi slave, često sam rezigniran ili  depresivan. Jebiga.

   No, nisu tu jedini putevi oscilacije. Naprimjer, ima dana kad se probudim i mislim da sam ja savršeno uredna i organizirana osoba. Tad toj paradigmi podgrijavam smisao nekim osmišljenim akcijama, čiji rezultat je red, poredak, hijerarhija.

   No, već se drugo jutro budim lijen, usporen, bezvoljan, teško mi je ustat' pišat', ništa od planiranog posla mi se neda raditi, zapravo, biva mi besmisleno. I, to ono isto, jučer započeto, za što bih još prije 12 sati dao tri zuba, ruku i oko. Danas mi je savršeno svejedno ako to sve ode u tri pičke materine.

   Na razini inspiracije, također doživljavam oceanske valove. Naučio sam slušati taj unutarnji glas suše pa niti ne pokušavam nešto raditi, ako mi se neda. Naučio sam i da tada moram snositi katastrofalne posljedice učinjenog, jer kad u nedoba nešto radim pa mi ne ide, tad baš u inat samom sebi ne prestajem, nego pojačavam namjerno štetu, kao da se želim kazniti, jer sam taj dan potpuno tup.  

   Reakcija na stresne situacije me također tjera na punu pozornost. Jer, nekad mislim da sam savršeno predisponiran nositi i reagirati pod pritiskom. I, to stvarno bude tako. No, onda me ispizdi neka sitnica, većini nevidljiva. Tad se pitam " kako sam na sebe mogu ozbiljno računati?".

   Tokom takozvanog sazrijevanja, situacija se samo pogoršava. A, pogotovo onda kad kao osvijestim problem pa pokušavam snagom uma usmjeriti misli. Tad padnem u takvu krizu identiteta i depresiju, da mi je bolje uopće ne čačkati po tome, mirniji sam.

   Kako ljudi cijeli život igraju istu ulogu? Ili, neki zreli život? Da li je uspostava kontrole nad svojim mislima, emocijama i reakcijama zapravo kastracija?

   Mislim si dalje, ako smo samo 5% svjesna bića, kako nam tako mali postotak realnosti može biti dovoljan za odluku kako ćemo se ponašati, šta misliti, kako nešto raditi?

   Jedan frend mi je prije par dana prenio misao jednog svog, vrlo učenog, frenda. Ide, otprilike ovako: Zemlja postoji, bubam, 4 milijarde godina, a čovjek 300 milijuna istih. To nam daje zaključak da je čovjek samo jedan oblik virusa. Pojavio se, nešto tu malo palamudio i, kao svaki pravi virus, uništio samog sebe...

   Na individualnoj razini, život je pucanj prstima. Toliko traje. Ne snađeš se, ne okreneš, već si pa pa.

   Mi smo svi pomalo od svačega. Mislim da je privilegij i bogatstvo dopustiti si živjeti onako kako trenutno osjećam. Bez obzira koliko to zbunjujuće bilo mojoj okolini. Jesam i bit ću u skladu sa svojim promjenjivim osjećajima. To sam pravi ja. Toliko sebi dugujem. Nikom drugom ništa ne dugujem, niti moram dokazivati. 

   Capo di banda je danas budala, sutra budaletina, prekosutra mala budalica, molim vas, upoznajte se, ne kasnije, jer ko zna koga ćete propustiti upoznati ?

   


Thursday, July 1, 2021

Taj put u Ljubljani

   Dolazim u Ljubljanu skoro 30 godina. Nisam imao nikakve predrasude o veličini, uređenosti, životnim stilovima i navikama žitelja, o bilu tog grada...

   Niti u najluđem snu nisam mogao pretpostaviti koliko važnih životnih događaja, okolnosti i ljudi će me povezati sa slovenskim glavnim gradom...

   Najprije sam okusio mladu metropolu devedesetih. Tada sam gostovao s Cibonom, to je bio dašak glamura najboljih klubova novonastalih država. Dobri hoteli, puna dvorana, moje frustracije statusom. I, osjećaj, dobar osjećaj u gradu...ne znam zašto i kako, ali uvijek sam se u Ljubljani lijepo osjećao...

   Krajem devedesetih sam već živio u Sloveniji i dolazio još češće. S manjim klubom, boljim osobnim statusom i vrlo čestim privatnim posjetima. Dobar se osjećaj nastavio. 

   Slovenci su ispred nas sigurno dvadesetak godina. Individualne i kolektivne svijesti. Bez želje da pretjerujem, njihov lifestyle, a posebno, upotrijebiti ću lijepu slovensku riječ, razgledanost, u prijevodu, slobodnom, šira slika, je sigurno veća i bistrija od naše...oni, naime, puno više putuju...

   Za njih je Lj premala, predosadna, nudi im premalo sadržaja...u škripcu su između uređenog zapada i svega što s tim ide, i Balkana, s kojim graniče i koji ih dijelom naseljava, ali kojeg nisu dio...vrlo zeznuta komprimirana stvarnost...

   No, velim, meni je tamo uvijek bilo lijepo doći, šetati, popiti kavu, otići na ručak, u šoping, odigrati utakmicu, izaći navečer...u Ljubljani sam baš guštao... 

   U nultom desetljeću dvijetisućitih, tamo sam osvojio najvažniji osobni trofej karijere. Ludilo je bilo potpuno, a meni grad tako već poznat, bio sam doslovno sljubljen s njim, osjećao se sigurno i kao kod kuće ( kuća, što je to, gdje je to?, a tek dom, to će mi heroina ove priče objasniti petnaestak godina kasnije)...

   Prestankom igranja nisam prestajao dolaziti...ne tako često, ali stalno sam bio prisutan...vezao me sport, prijateljstva, nešto privatnog posla, kontakti, druženja, sve isprepleteno...

   Tek sad vidim da je to bio dio šireg plana savršenog režisera.

   Luka je potpisao za Olimpiju 2018.te u ljeto. Ja sam Barbie upoznao pola godine ranije. 

   Bila je najvažnija žena mog života. S apsolutno najvećim utjecajem na mene. U dvije i pol godine veze mi je otvorila oči u vezi malog milijuna svakodnevnih i onih velikih, životnih tema. Jedna od njih je bila i razlika između kuće i Doma. Dotad sam lutao, jedino mi je bitno bilo da ne spavam pod mostom, a ako sam dovoljno popio, niti spavati nije bilo nužno...i, tako danima i godinama... 

   Bio sam preosjetljiv u našoj vezi. Moja želja za perfekcijom odnosa je divljala na najjače. Očito, što više volim, nerealniji sam u očekivanjima. Nisam bio spreman na slabije dane, kamoli na slabije periode. A, oni se jednostavno događaju. Ispada da sam tolerantniji onima koji ne zaslužuju, a od najvažnijih osoba tražim perfektan odnos. Zapravo, samo sam od Barbie to očekivao. S Barbie. Jer, ona je bila žena koju sam čekao cijeli život. 

   Kad danas gledam s godinom odmaka, naime, toliko je prošlo od kad sam nas uništio, postoji u meni nepodnošljiva lakoća razaranja. Par stvari istovremeno mi nije bilo po volji. Bio sam u nekom depra periodu. Barbie u svom. Ona se htjela boriti za nas. E, a ja sam smatrao da u savršenom odnosu uopće ne smije doći do perioda kad se treba boriti. To mi je izgledalo podcjenjivački za jedan takav odnos. Bore se prosječni. Kakva zabluda i otrovan mozak. Kakva svojeglavost i upornost u tome. Sve sam zgazio. Spalio. Pretvorio u pepeo. Barbie je pokušala pričekati da se dozovem pameti, ali kad je vidjela da ne dolazim, propisno me izvrijeđala i nestala zauvijek. Jedino ispravno i normalno.

   Bio joj je to jedan od vjerovatno težih, ali i najispravnijih poteza u životu. Obzirom da nemam kontakt s njom, ne znam što se dešava, ali vremenom će sigurno stvari kod nje leći na svoje mjesto.

   A, ja? Hahahahha, klasika...brzo sve zaboravim, prožvačem, odem dalje, lutanje na maksimum. Ali, ovaj put sam se gadno zajeb'o. Vraća mi se stalno. Ne izlazi mi iz glave. Noćima pričam s njom. Sve moguće teme. Kao i onda. Odluke češće donosim iz njene, nego iz svoje glave. Smijem se. Smijemo se. Nedostaje mi. Prvi put u životu mi netko nedostaje. 

    Taj put sam došao u Ljubljanu prvi put od kada nismo skupa. Dramatično sam lutao ulicama. Koliko sjećanja, koliko uspomena...u svakoj višoj ženi sam vidio nju...želio sam je sresti...nisam ju nikako želio sresti...kakav košmar u glavi...taj put u Ljubljani...

    Logično je pitanje zašto je nikad nisam nazvao, kad sam osvijestio da mi nedostaje, da sam se zajebao, baš gadno zajebao...

   Nisam, jer sam čašu naše ljubavi namjerno, brutalno, iz sve snage otresao u zid...razbila se u tisuću komadića...a, još se nitko nije vode napio iz razbijene čaše...

   Ako sam već otišao kao smeće, tako me naime nazvala, ne smijem biti opet smeće pa joj prekidati neki dobar period, ili etapu čišćenja, ako još uvijek traje.

   Ovaj put rezoniram iz svoje, ali to je i njena glava: 'ko te jednom zajebe, samo je pitanje vremena kad će opet...

   Dobro ću zapamtiti taj 19. srpanj, malo iza ponoći, kad sam joj lagano, kao da pijem čašu vode, napisao, hej napisao, " Barbie, gotovi smo"...bez objašnjenja, bez ičega...kakav majstor...

   Samo, majstore moj, ova čaša vode će ti tako teško pasti na želudac, razorit će te i ostaviti trajne posljedice...

   Neka, tako i treba, bolje ovaj put nisam zaslužio...jebem ti mater, svojeglavu i blentavu...

Tuesday, June 8, 2021

Smeće - pjesma o ljubavi, životu i ostalim ovisnostima

Jesam smeće.

Jer sam dopustio.

Da misliš.

Da sam smeće.


Smeće je zaklon.

Od stvarnosti.

Dok smrdi.

Ne mislimo ni na šta.


Svjesno sam bio smeće.

Da ubijem.

Svu ljubav.

I svaku šansu.


Ubio sam potpuno.

Precizno.

Koncizno.

S predumišljajem.


Nema olakotnih okolnosti.

Nema slamke spasa.

Niti završnog govora.

Koji ublazava kaznu.


Život nakon.

Je gušenje u smeću.

Jer, tko ga proizvede.

U njemu umire.


Smeće ubija svog gazdu.

Smrad se vremenom razblaži.

Pa nestane.

Drugi se spase.


Ja nisam smeće.

Ali, jesam.

Jer sam dopustio.

Da u to povjeruješ.


Postao sam smeće.

Jer nisam znao kako.

Preskočiti zid.

Kojeg sam gledao.


Nije mi bio previsok.

Bio mi je besmislen.

Smisao je isto.

Bila kriva.


Smeće ubije svog gazdu.

Čak i kad on.

Dopusti drugima.

Bijeg u čišći zrak. 


Smeće proizvodi.

Smeće.

I, umire.

U smeću.



Friday, May 14, 2021

Biti solo

    Čitam prošli tjedan, ali ne mogu se sjetiti 'ko je rekao, da ljubav traje tri godine. U prvoj je strast, u drugoj nježnost, a u trećoj dosada.

   Nije to prva takva opservacija, svakako niti posljednja, zašto sam se onda ja baš sad na nju zakačio?

   Nakon prošlotjedne ponovljene promjene vremenskih zona, često sam noću, ili pred jutro, budan. Tada čitam koješta, a i misli su mi fino svježe, rekao bih sofisticirano integrirajuće. Naime, razbacane dijelove svojih dnevnih razmišljanja tada uobličim u cjelinu.

   Noćas, sad, oko pola 6 je, sam čitao i jedan članak o Britanki, koja, eto već 8 godina, vodi dvostruki život vlastite intime. Rekao bih, ništa novo, pogotovo ne senzacionalno. 

   Modus operandi nije bitan, kao ni likovi, predložak nije na nivou niti jeftinog, petparačkog romana. 

   Meni je u oko upao epilog, nekakav zaključak i dvije misli, koje se provlači kroz cijeli tekst.

   Prva je, da dotična dama tvrdi, da je energija dobivena usput, puni u smislu da može biti the best possiblle supruga & majka. 

   Druga je, da njih oboje, skulirani, riješene egzistencije, posloženi poslovno, bračno, roditeljski, niti ne pomišljaju otići iz života koji, prema njihovim riječima, davno nema safta. Koji uključuje gotovo sve aspekte isključenosti, osim fizičke. Ona se redovito seksa s mužem, "imamo potrebe", djeca im žive s njima pod istim krovom, skupa su svakodnevno, ali, osim zadovoljavanja unesi - iznesi fizioloških potreba, uglavnom je svatko - na svom mobitelu...pritom još navodi da se ne može sjetiti kad su je zadnji put djeca pogledala u oči, a suprug posvetio neku iskrenu pažnju, ako isključimo svrši&zaspi varijantu.

    Prvo što ću reći je da nisam svetac i da sam prošao, a i nagledao se i naslušao, svega i svačega.

   Ljudi smo čudo. Moralizirati, savjetovati, išćuđavati se, loviti za glavu, nema smisla. Svi smo duboko umočeni, ako samo malo iskrenije porazgovaramo sa sobom.

   Situacija poput opisanih ima vjerovatno više nego li smo ih spremni prepoznati, priznati, registrirati i odvojiti od normalnih. 

   Samo, postoji pitanje: što je normalno? Danas pogotovo. 

   Dakle, ako s pozicije ne suca, pogledam suštinu opisane situacije, mogu samo reći što meni osobno ne štima, bez premise da sam najpametniji, ili da sam u pravu. 

    Prvo, ja ne vjerujem u Crkvu. A, katolik sam. Zašto ne, nije tema koju bi bilo vrijedno i potrebno ovdje obrazložili. No, vjerujem u Vjeru, a vjerujem i u Karmu. 

   Za mene je Karma nevidljiva, ali fizička materija. Pojednostavljeno, što pošalješ, to ti se vrati. Kad i u kojem obliku, možemo debatirati.

   Zadovoljavati samo fizičke i društveno prihvatljive potrebe svoje obitelji i sebe, pritom zanemarujući pitanja stvarnog smisla postojanja iste i pitanja iskrenosti međuljudskih odnosa u njoj, je, po mom vlastitom mišljenju, duboko opasno, prvenstveno za članove te obitelji.

   Problem se javlja na nivou poruka koje djeci šaljemo, svojevrsnog modela razmišljanja i djelovanja, u kojem je dupli kriterij, otuđenost, nepovezanost, manjak intimnosti, a pogotovo bazične iskrenosti, zapravo ono što takvim životom amenujemo svojoj djeci kao normalno. 

   Dok smo prezentno roditelji i partneri, mi moramo u takvom modelu, jedva dočekati pobjeći, da se malo napunimo gorivom, da možemo nastaviti glumiti svoju ulogu, koliko god da je ona nepotrebna, ili lažna. Pritom vjerovatno mislimo da su naši klinci tupi idioti, koji sve to skupa vremenom ne skuže.

   Taj fake, ta laž od života mora da se kupi negdje duboko u nama. Ta laž je čista fizička energija i ona se ne može očistiti mišlju da smo mi zatečene žrtve naše situacije, koju, eto, jadni, pokušavamo malo dnevno olakšati tankanjem na pumpi svog automobila s tuđom karticom...

   Druga stvar koju uočavam je ta spremnost na nedjelovanje. Svjesno i odlučno. Spremni smo, dakle, preuzeti najveći mogući rizik. Ne riskirati. Spremni smo ostati do kraja u takvom odnosu. Pritom ne misleći, opet, na poruku. Što ako se sazna? Samo jedan sitni krivi korak buši taj balon lažnog života u trenu. Šta nakon toga ostaje?

   Često sam odlazio. To nikad nikome nije ugodno. Često niti razumljivo. 

   Odlazio sam iz kluba u klub, iz države u državu, iz stana u stan. Odlazio sam i iz veza i brakova.

   Obzirom na temu, reći ću što me najčešće, ili uvijek, motiviralo na prekid intimne veze.

   Ja duboko vjerujem u ljubav. Ali, imam jednu rigidnu sliku kako ona mora izgledati i što su osnovni sastojci. Kad i ako ih izgubim, odoh ja pa - pa...

   Odnos dvoje ljudi u vezi mora biti fin. Odnos mora biti iskren. Odnos mora biti dvostruko inspirativan na rast. Odnos mora biti svemirski. Titrav. Odnos u vezi mora biti ispunjen seksualnom napetošću.

   Iskreno si priznajmo, kako smo se samo slatko nasmijali zadnjem ulomku. On izaziva i priziva osjećaj one dječje zaigranosti, one mašte s početka života, onih snova, kojih smo se odrekli, koje smo odbacili, zgazili, satrali, " jer život je nešto drugo"...ma nemoj, nešto drugo? A, što to, molit ću? I, tko bira?

   Nije slučajno da ljudi i većina živih bića u prirodi - nisu monogamni.

   Struktura i tajming naših potreba su takvi, kroz život, da ih nama ne može zadovoljiti samo jedna osoba, niti ih mi možemo, u potpunosti, zadovoljiti toj jednoj osobi. 

   Ako slijedimo model potpune realizacije pojedinca, normalno je da mijenjamo mjesto na kojem živimo, posao koji radimo, ali i partnere. To je potpuno normalno i legitimno. Tako ostvarujemo najboljeg mogućeg sebe, a to nam je osnovna zadaća, to nam je namijenila majka priroda. 

   Crkva to negira, jer takvim modelom gubi ovce, a dobiva vukove. Koji se ne daju u tor. 

   Biti solo, ili biti povremeno solo, daje priliku na odmak, na promatranje situacije iz ptičje perspektive. Svakako se bolje vidi. 

   No, mislim da ne smije trajati predugo, jer se izgubi osjećaj za drugoga i ponovna integracija bude silno otežana. Treba sretno vremenski kombinirati samoću i veze, no to nije do kraja pod utjecajem naše volje.

   U mom modelu djeci objasnim da je njihov status i sigurnost neupitna. S bivšima ostanem ok, pogotovo ako smo roditelji. Ali, i zbog nas samih...nekada je to nemoguće...razumijem...

   Kao što sam ovdje iskreno pružio na uvid svoju intimnu osobnu kartu, tako to napravim i u vezi, i s djecom. Svi znaju tko su, što su, neke su stvari vrlo ugodne, neke manje, ali tako je sa svim modelima. Izabrao sam iskrenost.

   Ono najbitnije je da ne sudim druge modele. Znam da postoje, znam da imaju puno dobrih osobina, znam da su malo spori, malo dosadni, ali, ponavljam, imaju i puno dobrih karakteristika.

   No, otkud onda pravo, potreba, pozicija, otkud tako česta, i strasna, i ponavljajuća želja da se - sudi meni?

   

Wednesday, April 28, 2021

Postati djed

   Nema tome dugo, sjećam se vrlo živo, dede me vozio na motoru. Kroz Novi. Po kiši, suncu, buri, kad god je trebalo i kad nije...tako je, kroz gibanje motora, čvrsto stisnut uz najvažniju osobu mog ranog svjesnog djetinjstva, najlakše bilo otkloniti moje neuroze, psihoze i sve ostale priljepke mog ranog i mladog života, a bilo ih je na pretek. Strahova, dilema, previše razmišljanja, puno previše nego li je to tada moja ranjiva duša mogla podnijeti. I, puno previše serviranog, obzirom na nezrelost.  

   Dede je bio moj stup, moj zaklon, moja sreća i radost, moja srodna duša, moj gromobran, moj psiholog i psihijatar, moj uzor, moje svjetlo, moja ljubav najveća...tako kao svog dedu, ako se može usporediti, volim još samo svoju djecu...ludo, slijepo, neracionalno...ostale su moje ljubavi također jake, ali su puno racionalnije...

   Proletjelo je djetinjstvo, adolescencija, rana (ne)zrelost, kasna (ne)zrelost, djeca, veze, brakovi, karijera, jedna, druga, treća, svašta je bilo i prošlo...nisam se niti okrenuo pošteno, a ja postajem djed...rano, ali sve je kod mene rano, očito netko brine da sve stignem...

   Saznanje nije bilo šokantno, jer je moja kćer u najboljim godinama za postati mama, posloženog života i s krasnim partnerom, neznatno mlađim od mene...pomalo mi je zastrašujuća samo spoznaja, ili dilema, hoću li ja tom malom stvorenju biti adekvatan deda? Hoće li u meni moći pronaći ono što sam ja pronašao u svom dedi?

   Hoću li naći u sebi senzibilitet biti nešto više od ministra financija i ministra unutarnjih poslova, što sam, uglavnom bio svojoj djeci?

   Hoću li ju/ga slušati i čuti, kad svi drugi budu gluhi?  Hoću li biti luđi od najluđeg, spreman na sve psine?  Hoće li mi ga uopće kćer i zet dati na neko vrijeme? Na neko naše vrijeme....

   Dali je dolazak unuka signal? Je li vrijeme za totalni zaokret? Treba li prestati loviti dugu, ili tek sad treba početi na najjače? Ja ju, naime, već dugo lovim...

   Prvih dana nakon sretne vijesti me uhvatila faza razmišljanja. Možda i zato što sam na drugom kraju svijeta i imam svo vrijeme tog istog svijeta pa mi svašta trči kroz glavu....

   Za početak, kako ja uvijek etabliram neki plan, odlučio sam ovaj put ne imati plan. Ko jebe planove....

   Kao drugo, ništa više neće biti važnije, koliko vrijeme provedeno s djecom i unukom. Jebale te, moj Šamana, i pičke, i pare, i cijeli globus...dosta je bilo...

   Kao treće, nisi ti najvažniji, odazivaj se kad te pozovu, nemoj se nametati, ne igraš utakmicu...odnosno, ovo je antiutakmica, ovdje se broji strpljenje, spremnost prelaska iz prvog u drugi pa u treći plan i natrag , bez plana i programa, kako sama situacija diktira...budi univerzalni, polivalentni igrač, sposoban i spreman na sve...

   Kao četvrto, smij se, idiote, postani svjestan svoje sreće...kakva djeca, kakav brat, sad i unuci...kakva sreća...

   Uživati napokon u trenutku....eto, to želim...kako bude, bude, naći ćemo uvijek nešto dobro...prestati plakati za onim što je moglo biti, a nije, usmjeriti fokus na sad, ovdje, na ono što se događa...

   Bog me voli, čuva me....pruža mi nevidene izazove i neviđenu sreću...dali sam i ja nekog usrećio? Jesam, ako ničim, svojim odlascima, tad je to bila nečija sreća, obzirom na moju stvarnost, razmišljanja i glavu....

   Dosta je bilo života u prošlosti i u budućnosti, sve, sve, sve ću izokrenuti, ovu priliku neću propustiti...ne želim to, nemam pravo na to...

    Biti nekom pravi deda, kakva čast, kakva sreća, kakav svemirski osjećaj...

   Dođi, milo moje....

Friday, March 12, 2021

Moj način (BT)

 Jedini način

Da te sačuvam

Je da te

Ostavim.


Na vrhu

U šoku

Bez najave

I vidljivog razloga.


Da vječno stanuješ

U mojim mislima

I mom srcu.


Da kroz maštu

Putujemo

Boljim putem.


Da ne dopustim

Životu

I ljudima

Da nas pretvore

U broj.


Da te ne vidim

Ne čujem

Da mogu vječno

Halucinirati

Sreću.


Jedini način

Da te sačuvam

Je da te

Ostavim


Na vrhu...

Wednesday, March 10, 2021

Filter Tema: šutnja

     Često tekst volim započeti prisjećanjem na neki događaj, ili doživljaj iz moje prošlosti, posebno iz djetinjstva. Zanimljivo je kako bolje pamtim stvari od prije skoro 40 godine, nego neke od jučer.

    Jednom sam tako sjedio u dnevnom boravku s roditeljima i gledali smo nešto na tv-u. Njihov je fokus bio na emisiji, a moj da im nešto silom objasnim. Nisam tada bio stariji od deset godina. Uglavnom, bio sam iritantno dosadan, stalno sam prekidao tišinu i njihovu koncentraciju, da mi je stari u jednom trenu doslovno rekao: " Markiću, ajde šuti pol sata i svaki dan drugi tjedan imaš sladoled". Nikad ga nisam pojeo, mislim na taj nagradni...

   Nešto prešutiti je dugo za mene bila samo misaona imenica, odnosno glagol. Sve je izlazilo van, bez trunke razmišljanja, uz poslovicu " što na umu, to na drumu" je stajala moja slika...  

   Gledam danas mlađu kćer, ista priča. Ne gasi se. Nema šanse da netko priča, a da ona šuti i sluša. Stalno melje. Ubacuje se. Mijenja teme. O svemu ima mišljenje. Svi moraju znati sve. I šta ona ima, i šta ona misli, i gdje je ona bila i sve to skupa još i za mamu, braću, baku, djeda, psa, papigu, kornjaču, tarantulu, skakavca, susjeda, tetu iz vrtića, najbolju frendicu, maminu najbolju frendicu, strica, poštara i sve jedinke njenog mikrokozmosa...

   Kako nastaju naši filteri, ili naše verbalne kočnice? Dali je to odgoj, dali iskustvo, dali temperament?

   Stara škola odgoja nas je usmjeravala da ne govorimo o koje čemu. O spolnosti, o emocijama, o svojim planovima, o materijalnom statusu obitelji, o politici i svojim stavovima pogotovo...

   Vladao je kult prešućivanja. Bila je velika enigma uopće znati s kim u kući živiš. Brat nije poznavao brata, a sin oca...

   Prešućivanjem i potiskivanjem emocija su stvarane generacije ustrašenih pojedinaca.  

   Sjećam se pjesmuljka iz ranih školskih dana ( kakva hiperbola pod utjecajem mog omiljenog pjevača Z.Č., omiljenog jer na koncertima minimalno priča, a fantastično pjeva), " ...ovo nam je naša borba dala..", ali ne da " imamo Tita za Maršala", nego je meni moja borba dala da mogu i želim reći (skoro) sve...ono što sam također putem i bolno naučio (jesam li?) jest i da publiku treba pomno birati pa odgajati da te sluša (ili čita)...

   Život stvarno zna napisati romane. U kojima likovi, kroz protok vremena i događaja, toliko evoluiraju, ili pak propadnu, u bilo kojem obliku, da ne prepoznaju niti sami sebe...ne mogu suditi drugima, ali to su one situacije koje, kad opisujemo, obično počnemo s: "...ne možeš vjerovati da ja...."

   E, pa svatko od nas ima svoj " ne možeš vjerovati da ja..."

   Ja ih imam na izvoz, jer sam nestalan, promjenjiv, budan, stalno nešto novo učim, čitam, bivam fasciniran novim pogledom, koji onda promijeni (ne nužno korigira) i moje razmišljanje, ili stav o nekome/nečemu...teško je to ispratiti sa strane, tu stalnu promjenu kroz vrijeme, kaže se da samo budale ne mijenjaju mišljenja, ali što kad su promjene toliko frekventne da zbunjuju?  

   Ali, kako i ćorava koka nađe zrno, tako sam i ja progovorio šutnjom. Teškom, mučnom, dugotrajnom, potpunom i olovnom šutnjom. 

   Nisam više osjetio potrebu govoriti, jer sam sve rekao. Nisam objašnjavao, sve je bilo jasno. Nisam molio šansu, imao sam šansu. Nisam postavljao pitanja, dao sam si sve odgovore. Nisam tražio povjerenje, dao sam ga i mislio da ga imam. Naivno i otvoreno sam sve govorio, pustio svjetlo u svaki kutak moje duše, vjerujući da ću tako zaliti cvijet uvažavanja i vjerovanja. Dobio sam bumerang s odgodom, bumerang koji nije bačen iz bijesa, nego iz želje da povrijedi.  Težio sam potezima na svoju štetu postići širi balans, težim putem, kroz momentalna odricanja, ali otvaranjem šanse da se stvari dugoročno postave u skladu s mogućnostima i prioritetima. Dobio sam apsolutno nerazumijevanje.

   Tisuću sam puta sve prevrtio u mislima. Propitivao se. Osuđivao samog sebe. No, protokom vremena, a ono je najbolji sudac, shvatio sam da u ničem nisam pogriješio.  

   Kad savladaš tehniku postavljanja pravih pitanja, lakše dobiješ prave odgovore. Najbolja su potpuna, jednostavna i ne uvijek najugodnija rješenja. Ako možeš predvidjeti sranje, a to propustiš osvijestiti i reagirati, postaješ (su)odgovaran za ishod...   

   Kad sam aktivirao taj režanj svog mozga, odgovoran za suzdržavanje od reakcije? Kad sam začepio, ne samo gubec, nego i lakat?

   Kaže se da je zrelost donositi kompleksne odluke u složenim uvjetima. Ja sam dugo razmišljao. Vagao, za i protiv. Mijenjao kut gledanja, solucije. Nisam vidio kompromisno rješenje. Pa sam uzeo nož i zarezao.

   Kad jednom odlučim rezati, nema natrag. Odlučim. Sve drugo je egzekucija. Nikad ne razmišljam unatrag. Sekiram se dok odlučujem, ali kad odlučim, postajem operiran od osjećaja. Nekad i sebe iznenadim hladnoćom provođenja odluka. 

   Kad stisneš gas, ne bremzaj. Poleti,  odleti...doći ćeš na novo i čisto, ali takvo će i ostati iza tebe. Za neki novi početak...krug života....

   Reći šutnjom, kako dobro, nisam imao ideju kako uz nula riječi mogu poslati jaku poruku...i, ne treba se bojati da pismo neće naći adresu...hoće...nepogrešivo...


Saturday, January 2, 2021

Resursi: Podrška tema: PODRŠKA

    Ne znam da li me išta toliko moglo raspizditi, kao kad bi mi roditelji docirali o nečemu što sam radio u slobodno vrijeme? Od izbora aktivnosti, društva, vremena i učestalosti iste. Bio sam toliko svojeglav da o puno toga uopće nisam govorio, smatrajući da ih se to ne tiče. Škola je bila ok, to je bio moj obavezni lik, sve drugo je bilo po mojoj želji, afinitetu, inatu, raspoloženju, trendu...

    Nekih 20ak godina kasnije sam počeo pizditi, jer nisam imao adekvatnu podršku u svojoj karijeri. Potpuno sam neobjektivno zaboravio da sam ih u startu otpilio, da su svi izbori bili samo moji, da sam sve svoje strahove, dileme, uspjehe i neuspjehe živio sam. Po vlastitom izboru. Tek pred kraj njihovih života sam skužio da su htjeli, ali su se bojali moje reakcije: " tko je tebi šta mogao reći?"...

    Danas, iz pozicije trostrukog roditelja, razmišljam drugačije. Mislim da je podrška i upućenost roditelja ključna, ali samo ako je dozirana, kontrolirana i lišena miješanja u meritum izvedbe.

Tanki je koridor kojim prolaze roditelji. S jedne strane je provalija nebrige, a blizu, ali s druge strane je ponor pretjerane brige. 

    Kuda, dakle, treba proći?

    Kao i u svemu ostalom, stvar je ideje, stvar je individualne potrebe djeteta, stvar je postavljenih pravila i prioriteta, jer samo uz sve to možemo donekle izmjeriti prijeđeni put i smjer, a da pritom nemamo osjećaj da se mi nečim tim bavimo, umjesto naše djece.

   Sjećam se kao da je bilo jučer, otac me čekao nakon utakmice, na koju je doputovao ciljano. Tada sam već bio zreo igrač, makar sport ostavlja prostor, kao i život, da trajno usavršavamo sami sebe i da taj proces, praktički, nikad niti ne prestane.

   Otišli smo na večeru i priča mi on kako je razgovarao usput s roditeljima jednog mog tada mlađeg suigrača, a oni su mu rekli, pazite, ovo sad je ključno, " kako su ONI potpisali novi ugovor". Stari je samo na dijalektu promrmljao sebi u bradu: " Ča su oni, kurac, potpisali, mali je potpisal..."

   U tu jednu rečenicu stane cijeli život. Prvenstveno, odnosno krenimo redom, odgoj mog oca, a možemo reći i cijele generacije, makar ne generalno, ali većinom. Njihovi su roditelji, mahom, imali četvero, petero pa i više djece i, bez obzira na materijalni status obitelji, život je ekonomski, zdravstveno, socijalno i emocionalno bio čisti surviving. Preživljavanje. Doslovno, spašavaj se ko može. 

   Jednom sam čuo priču svog frenda, koji je prepričavao prvi veći obiteljski ručak svoje šire obitelji nakon dolaska njegove supruge u kuću. Ona je ostala osupnuta brzinom kojom je frendov stari jeo. Nakon kave, kad su svi bili siti i posljedično opušteniji, pitala ga je: " Dida, zašto vi tako manijakalno brzo jedete, gurate, bacate u sebe, čemu ta neumjerenost kad nigdje ne žurimo?".

    "Eeee, kćeri moja, da je vas za stolom bilo 27 i ti bi brzo jela"...

   Dakle, u toj brzini, u tom stampedu zadovoljavanja osnovnih bioloških potreba, tko je mogao misliti o finoći, tko o nekakvom sofisticiranom odgoju, tko o osobnom prostoru? Ne kažem nitko, ali kad dolazimo do teme oblika podrške djeci, već sama činjenica da se nekom ( mom ocu jesu) omogući visoko školovanje, podrazumijevao je pojačanu brigu o tom djetetu. Kroz šta je to dijete putem prolazilo, s čim se susretalo, u kakvu se osobu razvi(ja)lo, bila je samo misaona imenica njegovih roditelja. Naime, pojma nisu imali, kao što niti za riječ feedback nikad nisu čuli...takvo je vrijeme bilo.

   Kad, dakle, u kontekstu vremena, promatramo nečije stavove i akcije koje oni proizvode, lakše si možemo iste objasniti, lakše se s njima pomiriti, makar, često, oni nisu u skladu s potrebama i vremenom jedne ili dvije generacije iza.

   Mišljenja sam da je POMIRITI ključna riječ odrastanja, odnosno sazrijevanja pa posljedično i pravilnog razumijevanja činjenica...

  Nisu tada roditelji manje voljeli svoju djecu, nisu niti manje brinuli i mislili o njima, ali im je faktor vremena i njihovih akcija u vremenu omogućio to što su mogli, a sve blagodati koje mi imamo danas - oni nisu imali. Zato su djeca bila više prepuštena sama sebi, ali i vršnjacima. Ne tehnologiji. Bog uvijek, ako se malo šire pogleda, pravedno uzme i vrati... jedino te novine moramo čitati s adekvatne udaljenosti: ne preblizu, jer će nas zaslijepiti slova pa od šume nećemo vidjeti drvo, ali niti predaleko, jer nećemo vidjeti detalje. 

   Posljedično okolnostima, uspjeh pojedinca bio je u percepciji uspjeh njega samog, uglavnom. 

   Danas su nam puna usta riječi team. Obitelj je kao team, u vezi smo kao u teamu, na poslu je teamwork itd...

   Smisao takvog udruženog djelovanja je veća produktivnost. U tom smjeru se, makar možda negdje presporo, mijenja i sustav školovanja. Usko se i visoko specijaliziramo, ili bi to trebala biti intencija. Da zauzmemo svoje mjesto u teamu. Doma, na poslu, na rekreaciji, u birtiji...ko još pije sam?

   Kad danas pogledam u šta smo sve upleteni, kad govorimo o sustavu podrške i praćenja života naše djece, istovremeno sam i zadovoljan, i zabrinut.

   Mi danas znamo gotovo sve. Gotovo, jer bi bilo pogibeljno da znamo baš sve, ali i ovako nismo daleko. Pa nam ne promiču dječje oscilacije, brige, stranputice, dileme. Manja je opasnost da će dugoročno zastraniti, a da mi toga nismo svjesni. Pa sam, kao, zadovoljan, jer sam prisutan, jer imam, kakvu - takvu, kontrolu nad procesom odrastanja i sazrijevanja, jer mogu komunicirati sa svim službama, jer mogu odvoziti i dovoziti, paziti da nešto ne usfali, razgovarati, usmjeravati, riječju, biti " prava" podrška. Zbog toga sam zadovoljan.

   No, kad cijeli prošli odlomak, da ga sad ne prepisujem, pomnožim s minus jedan, dakle kad pogledam šta bi bilo bez svih tih naših akcija, dolazim do jedne zabrinjavajuće spoznaje. 

   Stvaramo debile.

   Upravo je u činjenici da su puno toga morali sami, uzrok zašto su nekad ljudi imali, po mom mišljenju, puno izgrađeniji set vještina za preživljavanje. Bili su otporniji. 

   Bilo je puno više mrtvih i neuspješnih, ali oni koji su ostali, bili su top. Činjenica da svojom podrškom rubno činimo djecu manje survajverima, manje frajerima, a više uklopivim pojedincima za sve sustave, ali bez izraženijeg personalitija, me rastužuje i zabrinjava. 

   Svjestan sam da su tako oni bolja radna snaga, robovlasništvo je stoljećima mijenjalo samo metode pa ono što su nekad bili okovi i lanci su danas krediti i imaginarno vlasništvo nad nekretninama. U ime čijeg i kojeg Boga mi prodajemo dušu. Za to pripremamo djecu. Uklopive pojedince. U team, čije prave benefite ima netko drugi. 

   Da se sad ne razlijem van korita, makar to volim, postavljam (si) konačno pitanje: kolika i do koje granice podrška djeci optimalno treba biti?

   Nije slučajno nastala agenda sudbine jedne familije kroz tri generacije: 

Prva stvara

Druga uživa

Treća razjebava

   Svaka je generacija " zauzeta" svojim poslom. U skladu s tim je i njihov mind set. Dok stvaraš, ulažeš napor, često i dodatni pa ti nije svejedno kako će to sve skupa ići, često i ne spavaš od brige, odgovoran si, isto tako misliš i o potrebama svoje djece. Ona su navikla primati. Sve. Benefite posla. Podrške. Sve im dolazi lakše. Ona uživaju. I misle da je to život. Ali, on ne stoji. Nema beskraja. Dok uživaju, a za to još ima resursa, najčešće koje je netko drugi stvorio, propuštaju uložiti napor. Nema uživanja i napora istovremeno. Propuštanjem ulaganja napora u svoju djecu, stvore generaciju koja sve razjebe. Pa onda sve ispočetka...

   Kad bismo uspjeli postići konstantu razmišljanja " u uspjehu se ne uzvisi, u muci se ne ponizi" i posljedičnog djelovanja, šanse za stabilnost i uspostavu dugoročnijeg sustava vrijednosti bi bio veći.  No, mi smo svi samo ljudi. Ponese nas. Malo prehiti. Pa malčice izgubimo kontrolu nad sobom. U uspjehu mislimo da smo bolji, nego što realno jesmo, blago oslijepimo, zažmirimo i zamentnemo kritički um, a u muci se nagnemo da nam ga svaki ćuko lutalica može prisloniti.

   Negdje između je prava mjera svega. Pa tako i podrške. Ona je nevjerojatan resurs roditeljstva. Možda i najjači.

   Stvar je u dozi. Kao i lijek. Do jedne mjere pomaže, kad pretjeramo postaje - otrov...