Nije moglo bez drame. To je rečenica s početka tisućljeća, kojom me opisala i počastila jedna moja, nikad ugasla, ljubav. Nikad ugasla, između ostalog, zato što je riječ o zaista sjajnoj osobi, sa stavom, širinom, razumijevanjem. I, perfektnim osjećajem, bez puno riječi. Nikad ugasla i zato što nikad nije bila konzumirana. Nije moglo bez drame.
Jebeš sretne ljubavi. To je drugo ime za dosadu. I, kako uopće ljubav može biti sretna? Mirna? Uravnotežena?
Ljubav je tu da nas probudi. Dobro prodrma. Stavi pod upitnik sve dosadašnje. Ne samo ljubavi. Cijeli život. Ona dolazi da nas izuje. Ako tokom, a osobito nakon, neke ljubavi, ne ostanemo bosi, onda prave ljubavi nije ni bilo. Nakon nje trebamo još ostati zamišljeni. Trebamo pretpostavljati. Naslućivati. S tom osobom i dalje u snu razgovarati. To je zapravo i najbolji dio. Sretne ljubavi pričaju o tome ko će kupiti wc papir. Nesretne su zapravo sretne. One su vječni svemir. Šta bi bilo, kad bi bilo? Never ending story. Nije moglo bez drame? Nije moglo, srećo...
Kako radi naša memorija? Poprilično predvidivo. Pamtimo li bolje najbolji sladoled, ili onaj koji nam se iz korneta, nekako, ocijedio po novoj košulji? Jebeš ti sladoled kojim se nisam, barem malo, uflekao. Koji me nije barem malo poremetio. Naveo me da popizdim. Pa da se kasnije sam sebi smijem. Jer, čim sam u košulji, nešto se događa. Ne pamtim da sam se ikad usrao sladoledom u staroj majici. Pravi sladoled, onaj kojeg ću pamtiti, traži novu košulju. Sve ispod je za brzi zaborav. Jer, nije moglo bez drame.
Da li je život sam po sebi drama, ili ga mi takvim učinimo? Nedavno sam usput pročitao naslov nekog teksta da" inteligentne i slojevite osobe privlače teške odnose". Šteta da se nisam zaustavio pročitati cijeli članak, a ne samo naslov. Ili? Čekaj, čekaj...pročitao sam i članak, možda sam samo proletio po njemu, no, sad mi iz neke dubine sjećanja izlazi nastavak misli iz naslova, koja glasi " ...jer im je duša gladna novih iskustava, putem kojih rastu". Eee, zato nije moglo bez drame.
Sudaranje sa stereotipom ponašanja, sudaranja s očekivanjima okoline, svijest da je toliko puno naših akcija, kojima zadovoljavamo formu, a kurca ne kužimo sadržaj, nikad nije bila moja furka. Cijena? Prava sitnica. Drama je bila doma, u školi, tokom karijere, prve, druge, treće, četvrte, nikad mira, uvijek neko talasanje. Što stariji, to teži. Žedna mi je duša. I, zato, ne može bez drame.
S dvadeset sam pretpostavljao da ću nakon 40te biti cool. Manjih apetita. S manje ludila. Da ću postati uravnotežen. Stabilan. Fokusiran. Ništa od toga se nije dogodilo. Osim drame. Ona je ostala. Bez nje ne može.
Zašto mislim kad je sve mirno, da slijedi nešto burno? Da je to samo predah, onaj tren kad uslijed prevrnutog broda u oluji na moru hvatas molekule zraka, između novih naleta mora, soli, pjene....udahneš tek toliko da preživiš, da ti oči mogu ostati otvorene, a usta čvrsto zatvorena. Zašto se ne mogu naviknuti na mir? Zašto stalno mislim da kasnim? Da se negdje nešto događa bez mene? Zašto zadnji ostajem u kafani? Pijem putnu s gazdama, oni, ja i zora...
Kako da se naviknem na samoću? A, sve sam više sam. Sve mi više ljudi ne paše, ili ja ne pašem njima. Kad i imam priliku za društvo, brzo mi dosadi. Isprazne priče. Uvijek iste. Uvijek iste teme. Ne mogu to više slušati. Zapravo, nisam nikad ni mogao. Ali, bio sam dovoljno pijan da ih ne čujem. Tri desetljeća svog života sam proveo u jurnjavi za parama, priznanjima, statusom, ljubavi, strasti, a u pauzama sam bio u kafanama. Moram si iskreno priznati da, s obzirom na izrečeno, imam čisto fine odnose sa svojom djecom. Rijetkim prijateljima. Bratom. Svi ostali - nisu preživjeli...valovi su bili preveliki...nije drama za svakoga.
Najveća je fora kad sretnem nakon dužeg vremena neke bivše ljude. Pa kad mi objasne da je meni lako, jer imam život iz snova, a i " jebe se tebi"...Stari moj, rado bih mu rekao, ali sumnjam da će čuti, a kamo li razumjeti, da ti samo znaš koliko je samoće i teških odluka trebalo proživjeti, samo da bih, barem donekle, ostao vjeran sebi.
Kružio je nedavno video s isječkom nastupa Igora Mandića u Nu2. On tvrdi da je pijanost uzvišeno stanje duha, izazvano konzumacijom različitih vrsta žestokog alkohola. Navodno nije puno birao. Ali, preživio je, a bio je i vrlo plodan autor. I, još je uvijek...nije da preporučujem, ali nije lako preživjeti činjenicu da je 90% ljudi - glupo ko kurac...
Ovo trenutno stanje duha je moja sreća. Naučio sam, nema velike promjene, nema rada na sebi, nema sreće bez nesreće. Neka ova moja trenutna otuđenost bude sve loše što se treba dogoditi. To je cijena koju moram platiti. Cijena one jurnjave. Ko muha bez glave.
Ovo je poruka. Čovječe, mijenjaj se! Pa zar opet, pitam? Ne opet, stalno i još jednom opet.
Ovo je trenutak traženja nove paradigme. Smisla. Ne mogu se u ništa dati, ako ne razumijem, ili ne pronađem smisao. Dosta sam se davao drugima. Od te ću pretpostavke početi. To više ne dolazi u obzir. Olako sam sklapao veze i prijateljstva s ljudima koji, jednim dijelom, to nisu mogli pratiti, automatski znači da to ne zaslužuju. Niti to više ne dolazi u obzir.
Premalo sam vremena proveo sam sa sobom, nisam razgovarao dovoljno sam sa sobom...jer, kad jesam, odluke i izbori su bili pravi, ali kad nisam, gadno bih se znao zajebat i propustit kroz filter šljam, koji bi mi izazivao samo probleme. Davao sam ljudima osobine koje sam ja želio da imaju. A, nisu ih imali. Bez obzira koliko visoko stajali. Niti to više ne dolazi u obzir. Bio sam "slijep", jer sam tako ja odlučio. Biti slijep na iščašene ljude. Koji si onda još uzmu za pravo pametovati. Tako dalje neće ići.
Spomenuo sam na početku ono ganjanje svega i svačega. I, tako punih 30 godina. Koliko sam samo stvari propustio, samo zato što sam široko orao, a slabo birao. Ti neki rijetki, kvalitetni ljudi, nisu laktovima krčili put do mene. Oni su bili tu. Dostojanstveni. Oni su imali svoj život. A, ja sam donosio svoje odluke.
Kad bolje pogledam, možda sam ih tako sačuvao. Jer, bio sam jebeno brz i površan. Neuhvatljiv. Kako bi netko mogao i pretpostaviti što mislim, kad je meni samom jedna misao preskakala drugu, u tom ludom ritmu života, te drame od 135 kilograma masti i dobrog DNA, nažalost tako rijetko ispravno upotrijebljenog?
Zanima me, koliko sam stvarno naučio? Jer ovako kopati po smeću prošlosti ima smisla samo ako ću nešto naučiti i primijeniti danas i sutra.
Osjećam novi početak. Mlad sam, imam vremena. A, već toliko toga znam.
Make over. Tijela i duha. Promijeni se, da ne bi bio promijenjen...
No comments:
Post a Comment