Postati djed

   Nema tome dugo, sjećam se vrlo živo, dede me vozio na motoru. Kroz Novi. Po kiši, suncu, buri, kad god je trebalo i kad nije...tako je, kroz gibanje motora, čvrsto stisnut uz najvažniju osobu mog ranog svjesnog djetinjstva, najlakše bilo otkloniti moje neuroze, psihoze i sve ostale priljepke mog ranog i mladog života, a bilo ih je na pretek. Strahova, dilema, previše razmišljanja, puno previše nego li je to tada moja ranjiva duša mogla podnijeti. I, puno previše serviranog, obzirom na nezrelost.  

   Dede je bio moj stup, moj zaklon, moja sreća i radost, moja srodna duša, moj gromobran, moj psiholog i psihijatar, moj uzor, moje svjetlo, moja ljubav najveća...tako kao svog dedu, ako se može usporediti, volim još samo svoju djecu...ludo, slijepo, neracionalno...ostale su moje ljubavi također jake, ali su puno racionalnije...

   Proletjelo je djetinjstvo, adolescencija, rana (ne)zrelost, kasna (ne)zrelost, djeca, veze, brakovi, karijera, jedna, druga, treća, svašta je bilo i prošlo...nisam se niti okrenuo pošteno, a ja postajem djed...rano, ali sve je kod mene rano, očito netko brine da sve stignem...

   Saznanje nije bilo šokantno, jer je moja kćer u najboljim godinama za postati mama, posloženog života i s krasnim partnerom, neznatno mlađim od mene...pomalo mi je zastrašujuća samo spoznaja, ili dilema, hoću li ja tom malom stvorenju biti adekvatan deda? Hoće li u meni moći pronaći ono što sam ja pronašao u svom dedi?

   Hoću li naći u sebi senzibilitet biti nešto više od ministra financija i ministra unutarnjih poslova, što sam, uglavnom bio svojoj djeci?

   Hoću li ju/ga slušati i čuti, kad svi drugi budu gluhi?  Hoću li biti luđi od najluđeg, spreman na sve psine?  Hoće li mi ga uopće kćer i zet dati na neko vrijeme? Na neko naše vrijeme....

   Dali je dolazak unuka signal? Je li vrijeme za totalni zaokret? Treba li prestati loviti dugu, ili tek sad treba početi na najjače? Ja ju, naime, već dugo lovim...

   Prvih dana nakon sretne vijesti me uhvatila faza razmišljanja. Možda i zato što sam na drugom kraju svijeta i imam svo vrijeme tog istog svijeta pa mi svašta trči kroz glavu....

   Za početak, kako ja uvijek etabliram neki plan, odlučio sam ovaj put ne imati plan. Ko jebe planove....

   Kao drugo, ništa više neće biti važnije, koliko vrijeme provedeno s djecom i unukom. Jebale te, moj Šamana, i pičke, i pare, i cijeli globus...dosta je bilo...

   Kao treće, nisi ti najvažniji, odazivaj se kad te pozovu, nemoj se nametati, ne igraš utakmicu...odnosno, ovo je antiutakmica, ovdje se broji strpljenje, spremnost prelaska iz prvog u drugi pa u treći plan i natrag , bez plana i programa, kako sama situacija diktira...budi univerzalni, polivalentni igrač, sposoban i spreman na sve...

   Kao četvrto, smij se, idiote, postani svjestan svoje sreće...kakva djeca, kakav brat, sad i unuci...kakva sreća...

   Uživati napokon u trenutku....eto, to želim...kako bude, bude, naći ćemo uvijek nešto dobro...prestati plakati za onim što je moglo biti, a nije, usmjeriti fokus na sad, ovdje, na ono što se događa...

   Bog me voli, čuva me....pruža mi nevidene izazove i neviđenu sreću...dali sam i ja nekog usrećio? Jesam, ako ničim, svojim odlascima, tad je to bila nečija sreća, obzirom na moju stvarnost, razmišljanja i glavu....

   Dosta je bilo života u prošlosti i u budućnosti, sve, sve, sve ću izokrenuti, ovu priliku neću propustiti...ne želim to, nemam pravo na to...

    Biti nekom pravi deda, kakva čast, kakva sreća, kakav svemirski osjećaj...

   Dođi, milo moje....