Sestra blizanka

     Ima tome dosta dugo, kad mi je majka pričala o svojoj trudnoći samnom. Par se stvari dobro sjećam, makar je od tada prošlo skoro pa 40 godina...

   Prva je priča o velikoj glavi, koja mi se kao karma vratila i s mojim sinom. Naime, tad još u vrijeme bez ultrazvuka i sličnih čudesa, doktori su se oslanjali na kojekakve metode, koje su u usporedbi s današnjim, čisti čara - bara spektar...

   Tako je i na mamino pitanje može li predvidjeti spol djeteta (" koje dete, to je kreten!"😂), doktor odgovorio: " pa, vidite, ova izbočina, to Vam je glavati primorac, ne može žensko imat' toliku glavu"...

   Karma se sastoji od događaja nakon Lukinog rođenja, kad ga nisu pustili van, skupa s mamom, zbog sumnje na hidrocefalus, iliti vodenu glavu...to je trajalo par dana, sve dok nisam odškrinuo vrata liječničke ordinacije, u kojoj je baš trajala vizita te glave....kad me liječnica vidjela, odmah je sve prekinula i pustila ih doma...

   Luka je taj događaj opjevao u prvom osnovne, kroz sastavak na temu Dan mog rođenja, dok su druga djeca pisala o slavljima, janjetini, pijanstvima, on je pisao o svojoj " vodenoj" i tatinoj velikoj glavi...dakle, od tog sastavka i danas mami i meni suze idu od smijeha...

   Druga priča je o mom začeću kao jednom od blizanaca, ali sam ja, u nedostatku prostora, svoju sestru - pojeo...i, tako je krenula drama....

   Već sam negdje zapisao da sam u ranom djetinjstvu, a proteglo se i kasnije, znao i znam imati napadaje, neočekivane i često bezrazložne, naoko, tuge. 

   Danas, kad mi je energetsko polje malo jasniji pojam, znam da je sve to imalo neki uzrok, ali mogu samo pretpostaviti, ili nagađati, koji?

   Sjećanja na taj period života su mi uglavnom vezana uz brojne strahove, nesigurnost, česte pojave nekih dječjih neuroza. Znam i da sam loše podnosio samoću, glad i kad stvari nisu bile u skladu s mojim željama i očekivanjima. Tad bi se iskreno i potpuno razbjesnio.

   Istovremeno, živio sam u uvjerenju da sam ja nešto posebno i da će moj život biti drugačije obilježen. Nisam znao kako.

  Već tada su moji stavovi, razmišljanja i, pogotovo, ponašanje, bitno odudarali od istih kod vršnjaka, ali i odraslih, koji su me okruživali. Pamtim da mi se puno toga činilo glupo, besmisleno, jadno...

   Volio sam djevojčice i njihovo društvo. Ali, istovremeno sam ih se jako stidio. Razgovarati s nekom novom, nepoznatom curicom je za mene bila prava mala drama, znojio bih se, crvenio, potpuno izgubio neko svoje osnovno ja.

   Često sam se igrao s lutkama, a šminkao sam i sebe, i lutke. Jarko crvenim ružom za usne. Ukradenim iz tetine torbice s kozmetikom. 

   Dječaci mi nisu bili toliko zanimljivi, makar su činili većinu mog društva. Volio sam prijatelje na koje se mogu osloniti i koji su naš odnos shvaćali jednako ozbiljno kao i ja. Često bih se osamljivao samo s jednim drugom, stvarajući od njega božanstvo, druge isključujući.  Razočaranja su bila u visini očekivanja. Velika. Nitko nije mogao biti toliko vjeran, dobar, odan drug, koliko sam ja mogao. 

   Kao adolescent, energično sam odbijao ideju da postoji M - Ž prijateljstvo.

   Nije mi bilo jasno da je prijateljstvo kategorija iznad, a ne ispod, muško ženskog ljubavnog odnosa...

   Vrlo je zeznuto razmišljati, govoriti, pisati o sebi. Naime, mi se ne vidimo. Mi samo mislimo da znamo kako izgledamo. Zato se mnogima dogodi žešći stres kad sebe vide na snimci, ili si čuju snimljen glas...to sam ja? Nema šansi...

   Teško mi je i odbojno pisati ovaj tekst. Mučim se. Makar mi je ideja jasna. Napravio sam i trotjednu stanku. Kao da me je strah što ću sve izvući iz sebe. Jer, pišući o njoj, pisat ću o sebi...

   Naše svjesno poznanstvo seže iz mladenaštva. Rane dvadesete. Ona je bila brutalno zgodna. I danas je. Onaj osjećaj kad pred nekim ostaneš paf. Apsolutno ludilo. No...

   Već od prvog dana, a ja sam tad bio u mladenačkom braku, kao i ona, ja nisam mogao do kraja definirati taj čudan osjećaj kad smo bili u blizini pa čak i kad nismo bili fizički blizu. U svim drugim takvim situacijama, napravio bih sve da takva žena bude moja žena, ali, tada, a i dan danas, ja duboko u sebi osjećam da to nije ta vrsta privlačnosti i povezanosti. Kao da imam kamen u želucu. Kao da je uopće zamišljati bilo kakav fizički kontakt s njom baš incestuozno. Pričam o osjećaju od prvog trena, a kasnije će nam se životi toliko ispreplesti, da je to fantastično, kasnije ću je tako ludo zavoljeti, kao nikad nikoga, ali na neki sulud i neobjašnjiv način...

   Cijeli smo vijek u nekim izmjeničnim fazama. Od fanatičnog razumijevanja, do potpunih šumova na vezi i smetnji u programu. 

   Te faze se mjere godinama. Moram primijetiti i da smo uspjeli potpuno zbuniti okolinu, koja o nama misli koješta, a kad bi samo oni svi pametni znali, kako malo mi sami možemo i usudimo se nešto reći o prirodi našeg odnosa, zašutili bi posramljeni.  

   Iduće što primjećujem, prije nego krenem u dubinu i u bitno, je da smo se oboje, za sebe znam sigurno, a osjećam da je tako i njoj, morali suočiti s brojnim lošim pričama naše okoline o onom drugom. Kao da je nekom smetalo naše drugarstvo, kao da smo, živeći i boraveći jedno kraj drugog, otkrivali drugim ljudima njihove ispraznosti i površnosti. E, a da su samo znali koliko demona mi nosimo, o kojima razgovaramo, s čim se borimo... 

   Kad se udaljim na neki oblak, s kojeg bolje vidim, mislim da nas je spojila neka tuga. Neki osjećaj gubitka ili odbačenosti. Kao da cijeli život hodamo u strahu kad će nam se to opet, ponovno i s kim dogoditi...

   Mi smo osobe naglašene komunikativnosti i sposobnosti vezenja ljudi na i uz sebe, koji, međutim, redovito i svima, podižemo zid. Svaki zid ima dvije strane. Unutarnja, koju gledamo mi, nama služi kao čista obrana od ponovljenih odbacivanja. Odbaci, da nebi bio odbačen. Vanjska strana zida, koju vide drugi, izgleda bahato, umišljeno, ili, pogotovo s njene strane, nedodirljivo.

   Pričamo noćima. Kad ja letim, ona ne spava. Kad smo u blizini, kad možemo vrijeme provoditi skupa, niti se ne sjetimo jedno drugog. Da mi je sad napraviti listu stvari koje me kod nje živciraju i zbog kojih bi je se trajno odrekao, imam osjećaj da nikad nebi završio popis. Današnja zrelost mi govori da je njen popis još i duži. A, ono što naglašeno primjećujem(o), zapravo su moje vlastite karakteristike. Kao da gledam svoj odraz (naravno, ne fizički😂) u ogledalu...

   Znamo imati faze pretjerane marljivosti i revnosti, koju onda zamjene faze odsutnosti, osamljivanja i lagane depresije. Volimo raditi i stvarati, a zapravo smo vrlo lijeni. Ili prebrzi, ili preusporeni. Volimo pozitivan feedback, ali negdje duboko u sebi nas za njega boli ona stvar. Jer mi znamo bolje i vidimo više...

   Vrlo je problematična povratna veza sistema vrednovanja učinjenog u životu. Napravili smo i puno, i malo...pomogli drugima, pomogli su nama...a, mi bi da smo mi drugima, više nego oni nama...trajni osjećaj da smo trebali i trebamo još nešto...kao manjak konačne potvrde, jedan demon trajnog zaostatka, kao kad tajnom agentu, koji iskontrolira milijun ljudi, jedan promakne i napravi, ili dođe u priliku, napraviti sranje...on zbog jednog noćima ne spava, jer koga briga za onaj milijun odrađenih...iz njegove perspektive...

   Ono što nikad neće biti upitno je ljubav prema naše petero djece. Naše, a niti jedno biološko zajedničko. Kao da to ima neke veze. Pratimo ih od malena. Tu se isto svašta zapliće. Sapunica. U našoj režiji. Faze. Svega i svačega. Na koncu, ne možeš se ljutiti na nekog do kog ti nije stalo. Ovako, ili onako...i, sve što me smeta kod druge strane, zapravo je moja karakteristika..ovo je već lagano bolesno, nije nam dosta jedno ogledalo...komedija.

   Posebna je kategorija naš hedonizam. Što god on značio i koje kote i note donosio. Nakon nje, iskreno, meni se čini isprazno s nekim otići na večeru, razgovarati o vinima...ili, reći nekom u dva ujutro da nešto napravi za jesti...to je nešto sa smislom i razlogom, ako ti, dušo, nitko nije rekao, ako ti ja nisam rekao, ako sam propustio, sad ću: nema bolje od tebe. Osmisliti, izabrati, izvesti, ispričati, sljubiti...s fantastičnim osjećajem za mjeru, koji nam toliko fali u koje čemu drugom...

   Sve su ti moje žene i partnerice izvrsne. I, ni jedna ništa ne valja, jelda? Znaš, ova samo da još ima ovo, a ona - ono...samo, znaš kaj? Možda da ti onaj ima ono, a ovaj, baš taj, ovaj, da ima ovo, to bi ti bilo top...

   Posebno su poglavlje reakcije i impulzivnost. Koliko smo puta samo stvar sagledali samo iz jednog kuta. Pa odreagirali ko kreteni. Pa se ispričavali. Ali, onaj drugi, taj je, ipak, i u tom ludilu reakcije, krajičkom sluha, čuo što želiš reći i čula što želim reći...koliko god to tada bilo u suprotnosti s vlastitim stavom...

   Već vidim da se s puno ovog nećeš složiti, da ćeš popizditi što se usuđujem raskapati po nekim intimnim temama. No, ne brini. Ovo ću pročitati stoput samo ja, a ti ćeš imati priliku također. I, nitko više. Nešto kao da sam ti dozvolio da čitaš moj dnevnik. 

   Život galopira. Guta. Satire. Već smo ostali bez toliko dragih. Pogotovo granate padaju sve bliže u zadnje dvije godine. 

   Volim te, debela, a takva si jer sam ja predebeo, ali je lakše tebe vidjeti u - ogledalu života...nikad to nemoj zaboraviti, kamo god nas Režiser u budućnosti stavi...