Taj put u Ljubljani

   Dolazim u Ljubljanu skoro 30 godina. Nisam imao nikakve predrasude o veličini, uređenosti, životnim stilovima i navikama žitelja, o bilu tog grada...

   Niti u najluđem snu nisam mogao pretpostaviti koliko važnih životnih događaja, okolnosti i ljudi će me povezati sa slovenskim glavnim gradom...

   Najprije sam okusio mladu metropolu devedesetih. Tada sam gostovao s Cibonom, to je bio dašak glamura najboljih klubova novonastalih država. Dobri hoteli, puna dvorana, moje frustracije statusom. I, osjećaj, dobar osjećaj u gradu...ne znam zašto i kako, ali uvijek sam se u Ljubljani lijepo osjećao...

   Krajem devedesetih sam već živio u Sloveniji i dolazio još češće. S manjim klubom, boljim osobnim statusom i vrlo čestim privatnim posjetima. Dobar se osjećaj nastavio. 

   Slovenci su ispred nas sigurno dvadesetak godina. Individualne i kolektivne svijesti. Bez želje da pretjerujem, njihov lifestyle, a posebno, upotrijebiti ću lijepu slovensku riječ, razgledanost, u prijevodu, slobodnom, šira slika, je sigurno veća i bistrija od naše...oni, naime, puno više putuju...

   Za njih je Lj premala, predosadna, nudi im premalo sadržaja...u škripcu su između uređenog zapada i svega što s tim ide, i Balkana, s kojim graniče i koji ih dijelom naseljava, ali kojeg nisu dio...vrlo zeznuta komprimirana stvarnost...

   No, velim, meni je tamo uvijek bilo lijepo doći, šetati, popiti kavu, otići na ručak, u šoping, odigrati utakmicu, izaći navečer...u Ljubljani sam baš guštao... 

   U nultom desetljeću dvijetisućitih, tamo sam osvojio najvažniji osobni trofej karijere. Ludilo je bilo potpuno, a meni grad tako već poznat, bio sam doslovno sljubljen s njim, osjećao se sigurno i kao kod kuće ( kuća, što je to, gdje je to?, a tek dom, to će mi heroina ove priče objasniti petnaestak godina kasnije)...

   Prestankom igranja nisam prestajao dolaziti...ne tako često, ali stalno sam bio prisutan...vezao me sport, prijateljstva, nešto privatnog posla, kontakti, druženja, sve isprepleteno...

   Tek sad vidim da je to bio dio šireg plana savršenog režisera.

   Luka je potpisao za Olimpiju 2018.te u ljeto. Ja sam Barbie upoznao pola godine ranije. 

   Bila je najvažnija žena mog života. S apsolutno najvećim utjecajem na mene. U dvije i pol godine veze mi je otvorila oči u vezi malog milijuna svakodnevnih i onih velikih, životnih tema. Jedna od njih je bila i razlika između kuće i Doma. Dotad sam lutao, jedino mi je bitno bilo da ne spavam pod mostom, a ako sam dovoljno popio, niti spavati nije bilo nužno...i, tako danima i godinama... 

   Bio sam preosjetljiv u našoj vezi. Moja želja za perfekcijom odnosa je divljala na najjače. Očito, što više volim, nerealniji sam u očekivanjima. Nisam bio spreman na slabije dane, kamoli na slabije periode. A, oni se jednostavno događaju. Ispada da sam tolerantniji onima koji ne zaslužuju, a od najvažnijih osoba tražim perfektan odnos. Zapravo, samo sam od Barbie to očekivao. S Barbie. Jer, ona je bila žena koju sam čekao cijeli život. 

   Kad danas gledam s godinom odmaka, naime, toliko je prošlo od kad sam nas uništio, postoji u meni nepodnošljiva lakoća razaranja. Par stvari istovremeno mi nije bilo po volji. Bio sam u nekom depra periodu. Barbie u svom. Ona se htjela boriti za nas. E, a ja sam smatrao da u savršenom odnosu uopće ne smije doći do perioda kad se treba boriti. To mi je izgledalo podcjenjivački za jedan takav odnos. Bore se prosječni. Kakva zabluda i otrovan mozak. Kakva svojeglavost i upornost u tome. Sve sam zgazio. Spalio. Pretvorio u pepeo. Barbie je pokušala pričekati da se dozovem pameti, ali kad je vidjela da ne dolazim, propisno me izvrijeđala i nestala zauvijek. Jedino ispravno i normalno.

   Bio joj je to jedan od vjerovatno težih, ali i najispravnijih poteza u životu. Obzirom da nemam kontakt s njom, ne znam što se dešava, ali vremenom će sigurno stvari kod nje leći na svoje mjesto.

   A, ja? Hahahahha, klasika...brzo sve zaboravim, prožvačem, odem dalje, lutanje na maksimum. Ali, ovaj put sam se gadno zajeb'o. Vraća mi se stalno. Ne izlazi mi iz glave. Noćima pričam s njom. Sve moguće teme. Kao i onda. Odluke češće donosim iz njene, nego iz svoje glave. Smijem se. Smijemo se. Nedostaje mi. Prvi put u životu mi netko nedostaje. 

    Taj put sam došao u Ljubljanu prvi put od kada nismo skupa. Dramatično sam lutao ulicama. Koliko sjećanja, koliko uspomena...u svakoj višoj ženi sam vidio nju...želio sam je sresti...nisam ju nikako želio sresti...kakav košmar u glavi...taj put u Ljubljani...

    Logično je pitanje zašto je nikad nisam nazvao, kad sam osvijestio da mi nedostaje, da sam se zajebao, baš gadno zajebao...

   Nisam, jer sam čašu naše ljubavi namjerno, brutalno, iz sve snage otresao u zid...razbila se u tisuću komadića...a, još se nitko nije vode napio iz razbijene čaše...

   Ako sam već otišao kao smeće, tako me naime nazvala, ne smijem biti opet smeće pa joj prekidati neki dobar period, ili etapu čišćenja, ako još uvijek traje.

   Ovaj put rezoniram iz svoje, ali to je i njena glava: 'ko te jednom zajebe, samo je pitanje vremena kad će opet...

   Dobro ću zapamtiti taj 19. srpanj, malo iza ponoći, kad sam joj lagano, kao da pijem čašu vode, napisao, hej napisao, " Barbie, gotovi smo"...bez objašnjenja, bez ičega...kakav majstor...

   Samo, majstore moj, ova čaša vode će ti tako teško pasti na želudac, razorit će te i ostaviti trajne posljedice...

   Neka, tako i treba, bolje ovaj put nisam zaslužio...jebem ti mater, svojeglavu i blentavu...