Popularna psihologija nas danas bombardira objašnjenjima i rješenjima. U apsurd je otišlo sve, tako da je pokojni Oliver, koji je svemu kroz ironiju i cinizam velolučke zajebancije, davao pravu mjeru, rekao otprilike: " da danas svaki normalan čovik ima dvije, tri dijagnoze"...
Tko je još prije samo petnaestak, dvajst godina pričao o opsesivno - kompulzivnom poremećaju (osim moje O., koja me tom dijagnozom počastila, dok još OCD niti blizu nije bio tako slavan, kao danas), tko o bipolarnom poremećaja ( manično - depresivnom), a tko o liku matere, ili oca u ranom djetinjstvu? Reklo bi ti da si lud, luđak, manit, u blažoj verziji "na svoju ruku", čudan, ili, najblaže, "drugačiji"...
Stvarno mi je teško govoriti iz tuđih perspektiva, jer stanujem samo u svojoj glavi ( ok, podstanar sam još nekim dragim, ili zanimljivim osobama), u kojoj je svaki dan - netko drugi capo di banda...
Totalno mi je nejasno kako netko može svaki dan biti isti? Dapače, kako netko cijeli jedan dan može biti isti? Biti isti po vlastitom doživljaju samog sebe i tome adekvatnom ponašanju, mislima, djelima...
Malo skica za portret. Ja se ujutro obično budim sretan. Nemam pojma zašto? Jednostavno, osjećam neku navalu energije, a rekao bih i da je to jedino doba dana kad su mi obje glave sinhronizirane. Centrala misli, procesuira, zaključuje i povezuje apstraktno i malo manje nerealno u skladnu cjelinu, a pimpeku ostaje, valjda, dovoljno krvi pa je spreman na sve ludosti iz vlastitog repertoara..
Tad sam optimističan, ideje mi sijevaju, vrlo sam produktivan.
No, ljudski faktor, negativna energija, ili, dovoljno, više od jedne budale, bilo koje vrste, na istom mjestu i u isto vrijeme, potroše moj uzvik radosti...
Tad postajem težak, mrzovoljan, ironičan, zločest...ništa mi nije dovoljno dobro, od govna i cvijeta na cesti (opet ti, O.) vidim samo govno, ništa nema smisla i ovaj prolazak Zemljom nazvan životom mi se čini vrlo uzaludnim.
To se sve dogodi i izmjeni u pola sata. Još ako mi oscilira razina šećera u krvi, a tada najčešće da, jer u hrani tražim emocionalnu utjehu, začarani krug je kompletiran. Razdrkani ja žderem, ubijem se inzulinom, šećer naglo pada, opet žderem, opet skače i nije teško zamisliti kakav mi je unutarnji život tokom tih kemijskih reakcija..
To toplo - hladno me izluđuje. Ne mogu ništa planirati. Ja sam totalni rob svojih raspoloženja. Što je najgore, uopće nema pravila kad ću biti kakav. Dok svi tuguju, ja znam biti euforičan, a dok svi slave, često sam rezigniran ili depresivan. Jebiga.
No, nisu tu jedini putevi oscilacije. Naprimjer, ima dana kad se probudim i mislim da sam ja savršeno uredna i organizirana osoba. Tad toj paradigmi podgrijavam smisao nekim osmišljenim akcijama, čiji rezultat je red, poredak, hijerarhija.
No, već se drugo jutro budim lijen, usporen, bezvoljan, teško mi je ustat' pišat', ništa od planiranog posla mi se neda raditi, zapravo, biva mi besmisleno. I, to ono isto, jučer započeto, za što bih još prije 12 sati dao tri zuba, ruku i oko. Danas mi je savršeno svejedno ako to sve ode u tri pičke materine.
Na razini inspiracije, također doživljavam oceanske valove. Naučio sam slušati taj unutarnji glas suše pa niti ne pokušavam nešto raditi, ako mi se neda. Naučio sam i da tada moram snositi katastrofalne posljedice učinjenog, jer kad u nedoba nešto radim pa mi ne ide, tad baš u inat samom sebi ne prestajem, nego pojačavam namjerno štetu, kao da se želim kazniti, jer sam taj dan potpuno tup.
Reakcija na stresne situacije me također tjera na punu pozornost. Jer, nekad mislim da sam savršeno predisponiran nositi i reagirati pod pritiskom. I, to stvarno bude tako. No, onda me ispizdi neka sitnica, većini nevidljiva. Tad se pitam " kako sam na sebe mogu ozbiljno računati?".
Tokom takozvanog sazrijevanja, situacija se samo pogoršava. A, pogotovo onda kad kao osvijestim problem pa pokušavam snagom uma usmjeriti misli. Tad padnem u takvu krizu identiteta i depresiju, da mi je bolje uopće ne čačkati po tome, mirniji sam.
Kako ljudi cijeli život igraju istu ulogu? Ili, neki zreli život? Da li je uspostava kontrole nad svojim mislima, emocijama i reakcijama zapravo kastracija?
Mislim si dalje, ako smo samo 5% svjesna bića, kako nam tako mali postotak realnosti može biti dovoljan za odluku kako ćemo se ponašati, šta misliti, kako nešto raditi?
Jedan frend mi je prije par dana prenio misao jednog svog, vrlo učenog, frenda. Ide, otprilike ovako: Zemlja postoji, bubam, 4 milijarde godina, a čovjek 300 milijuna istih. To nam daje zaključak da je čovjek samo jedan oblik virusa. Pojavio se, nešto tu malo palamudio i, kao svaki pravi virus, uništio samog sebe...
Na individualnoj razini, život je pucanj prstima. Toliko traje. Ne snađeš se, ne okreneš, već si pa pa.
Mi smo svi pomalo od svačega. Mislim da je privilegij i bogatstvo dopustiti si živjeti onako kako trenutno osjećam. Bez obzira koliko to zbunjujuće bilo mojoj okolini. Jesam i bit ću u skladu sa svojim promjenjivim osjećajima. To sam pravi ja. Toliko sebi dugujem. Nikom drugom ništa ne dugujem, niti moram dokazivati.
Capo di banda je danas budala, sutra budaletina, prekosutra mala budalica, molim vas, upoznajte se, ne kasnije, jer ko zna koga ćete propustiti upoznati ?
No comments:
Post a Comment