Tuđe ogledalo

   Ne znam zašto trebamo sve moguće žanrove filmova, kad ih sve skupa imamo u sebi. U svojim vlastitim životima.

   Samo treba tren zastati, prisjetiti se, malo pročeprkati ispod površine. Svi smo istovremeno komični, tragični, melodramatični, sretni, nesretni, uspješni, lucidni, blentavi, kriminalno neuspjesni,  aseksualni, jebežljivi, emotivni, hladni ko led, tupi, glupi, neinteligentni, s bar tri dijagnoze pa i još usput i kojom fizičkom, lutamo u bestežinskom stanju, koljemo doslovno, srećom više u prenesenom smislu, svi smo danas kraljevići, sutra prosjaci. Sve to za nula kuna, bez kokica, cole, parkiranja, spavanja u kinu....ne moramo mrdnuti iz i od sebe...

   Kome Bog da, da dočeka djecu svoje djece, kako to popovi zgodno zažele prilikom udjeljivanja sakramenta vjenčanja, a počeli su ih kopirati i matičari, imam nešto osobnog iskustva i broja ponavljanja, kome se hormoni dospiju malo umiriti, da ne kažem krepati potpuno, taj i ti dočekaju i shvate što to sve živi u njima.

   Nekada su te osobine vlasnici stanova, nekad najmoprimci, ponekad samo uzmu room&breakfast, a ponekad su i skvoteri. 

   Nekako, s vremenom, počneš bolje vidjeti samog sebe, naime...

   Susjedova trava je uvijek zelenija, nije to ništa novo, niti je teško primijetiti. No, kakva je moja, osim što je manje zelena od susjedove?

   Taj tren, kad poput Alise u Zemlji čudesa, počnemo otkrivati svoje, malo skrivenije, osobine, talente, Božje darove u sebi, to je trenutak kad se rađamo kao osobe. Do tada samo seremo, piškimo, papamo, zajebavamo, jebemo i sve drugo što rade od primata na dalje...

   Negdje i nekada, iza sedam gora i sedam mora, počnemo si postavljati pitanje smisla našeg postojanja. Malo višeg smisla, osim prijenosa DNK...

   Možda je pretenciozno nazvati to prepoznavanjem vlastite misije, ali, ajmo reći da je to nekakvo pozicioniranje vlastite puzzle u mozaik imena smisao života, odnosno život sam...

   Zašto sam ovdje? Koja je moja uloga? Čime doprinosim? Fora je postaviti si to pitanje dovoljno na vrijeme, jer tada ima mogućnosti nekih korekcija. Kažu da, nažalost, dosta ljudi ima kristalno jasnu sliku tek pred samu smrt, u toku najgorih faza bolesti. Tad je, najčešće, kasno za promjene. 

   Osobno, ako na dan svog fizičkog odlaska u neku drugu dimenziju, budem pri svijesti, volio bih znati da za ničim ne žalim, da sam probao sve što sam zamislio i želio, da sam bio svagdje gdje sam htio, ali, prije svega, da mi je život zaokružen smislom, da je moje rođenje i život, i u mojoj svijesti, imalo smisla i jasnu misiju.

   Sve te silne uloge koje sam igrao u svom životu, dale su mi jednu širu perspektivu. Htio, ne htio, neke su pojave postale pravilo i kao takve ih nisam mogao, niti htio, ignorirati. One su postale poruka. U toj sam poruci pronašao svoj smisao.

      Bio sam nečije dijete i unuk, nećak, bratić, prijatelj iz djetinjstva, iz škole, faksa, kolega, suigrač, igrač, bio sam nečiji direktor, bio sam nekome vuk, nekome dobri susjed, muž, bivši muž, dečko, ljubavnik, otac, bio sam nekome udav, nekome lahor, svom sam bratu, i on meni, baš pravi brat, nekolicini pravih ljudi doživotni prijatelj....bio sam pijanac, bio sam asket, sportaš, bivši sportaš, pacijent sam službeno od devetnajste, a stvarno od rođenja...dalo bi se još, ali nema smisla...

   Ništa od nabrojanog me nije naročito presudno odredilo. Ako promotrim što me na neki način pratilo, od početka do danas, to je onda moja uloga tuđeg ogledala.

   Možda je to, naoko, premalo da bi bila nečija misija, smisao nečijeg života, ali što bi na to rekli najžešći kriminalci, psihopate, ljudi koji su bolesni od rođenja, šta bi rekli oni nesretni, možda rođeni u izobilju, ali prazni, što bi rekli depresivni, što kronično neuspješni ("iz poraza u poraz do konačne pobjede😂)...

   Svatko od nas je samo mala puzzla...jednog velikog mozaika...hodamo mali ispod zvijezda..ako smo autorefleksivni, imamo šansu skužiti tko smo, što smo i čemu služimo.

   Eto, tako nekako, otprilike, ja imam osjećaj da ljudima pomažem da bolje vide sami sebe. Da ne bi bilo zabune, ja si ne umišljam da ljude činim boljima. A, ne, ne...nisam toliki egomanijak...samo da dobiju jasniju sliku sebe, mogućnosti, perspektiva i tako dalje....

   To, često, nije zahvalna uloga...nosi malo težu karmu...jer, često govorim ono što nije ugodno čuti, ukazujem na stvarno stanje stvari, nazivam sve pravim imenom...prvo sam kod sebe, onda dalje...

   Sad ću pokazati tren blagosti prema samom sebi, sad ću si oprostiti sva sranja koja sam skuhao. Sebi i drugima. Da, ja sam ih svjestan. Da, ja ih nisam skuhao s namjerom nanošenja zla.  Želio sam postići koješta. Izbori načina nisu uvijek bili najsretniji. Ja sam poduzimao puno akcija. I, izazivao puno reakcija. Puno puta sam bio neshvaćen na pravi način. Puno puta prava i krajnja istina nije ugledala svjetlo dana. Puno su se puti mutni iza mene krili. Imam široka leđa. 

   No, nebitno. Sve te razne situacije, izazovi, selidbe, upoznavanje najrazličitiji ljudi, kultura, krajeva, običaja, rubnih pojava, omogućili su da moje ogledalo bude kristalno čisto.

   Na njemu nema mrlja, nema tragova packavih prstiju, nema ženskog ruža, nema tragova psećih šapa, na mom ogledalu je sve na svom mjestu. Ono reže istinom, oštrinom slike, ali danas je izvještaj blag. To je istina lijepo umotana, jer sam svjestan činjenice da loše plasiran proizvod mnogokad izgubi svrhu, ljudi ga ne žele, ne dopire do njih...ako je misija nešto pokazati, na nešto ukazati, onda ta misao mora doći do krajnjeg korisnika. Topla, umivena, mirišljava, pozitivno intonirana, čista istina.

   Ponekad, kao bonus na kupnju, ponudim i neke solucije, neka rješenja. Ali, samo ponekad i vrlo obzirno. Sve je na kupcu.

   Imam dobar, ispunjavajući osjećaj kad vidim da se netko pokrenuo, da je bolje vidio, da je progledao pa temeljem te nove svijesti poduzeo nove, ili drugačije akcije, kad se životi mijenjaju na bolje. To su uglavnom detalji, koji puno promjene konačni ishod. Nikakva velika znanost. Zato su možda i nevidljivi. 

   Osim mom ogledalu...