U djetinjstvu me beskrajno rastuživao smrznuti potočić, zeko koji ne može pronaći mamu i cijeli kontekst njegove egzistencije. Što će jesti, jel mu zima, boji li se samoće, zna li vuk da je on sad sam i kad će, u pičku materinu, već jednom to proljeće? Vjerovatno me pomisao na izvjesni happy end punila nadom da će priča izaći na dobro, ali mi je bilo jasno da je put zahtjevan. I danas, načelno, svaku priču gledam pozitivno, no mora postojati drama. Ako nema drame, nema priče.
Ovo je jedna takva, koja je, obzirom na početak i put, imala sretan kraj, ali je valjalo kupiti jake dioptrijske oćale, da bi ga se isčitalo... Put je bio zajeban, nestandardan... Vrijednosti rubno relativizirane, apsolutno neusporedive s bilo kojim, meni vidljivim, primjerom iz okoline.
U jednoj (od brojnih) fazi vlastitog ludila sam neko vrijeme proveo s jednim liječnikom opće prakse. Zanat je ispekao u hitnoj, prava verzija dr.Housa za siromašne. Beskrajno pronicljiv, neformalan, širokog spektra interesa, veselog pimpeka i pijanac. Sjajno smo se razumjeli.
Činilo se da je htio ševiti moju curu, a neizravno mi je komplimentirao i na druge načine. Iskričavo inteligentan, fantastično je razlikovao bitno od nebitnog, naša su mi rijetka, ali intenzivna druženja bila otklon svakodnevice.
Jednom smo se zarakijali tokom njegovog radnog vremena, uz punu čekaonicu. Bio je seoski doktor, alkohol mu je stizao i tekao potocima. Radio je do jedan, ali tog smo jutra već do pol jedanajst probali " samo još ovo" i " samo još ono"...da bi on u jednom trenu odlučio zaključiti svoj radni dan ranije, skokom kroz prozor ordinacije, bez da se ikome, osim meni, uopće javio... Sva je sreća da smo, negdje između faza razvezanih jezika i totalnog ludila, dotakli temu mog dijabetesa.
Puno prije svih nama poznatih autoriteta, pričao mi je o povezanosti našeg unutarnjeg života i emocija s našim tjelesnim dijagnozama. Ne treba biti nobelovac ( ili možda, ipak, treba, obzirom da nam je nepismenost nacionalni sport) da znaš kako kod dijabetesa tipa jedan organizam odbacuje svoje zdrave stanice, prepoznajući ih kao strano tijelo. Pitao me, spremajući se na skok, s kim sam proveo rano djetinjstvo? S bakom i djedom, odgovorio sam. To je keč, reče i skoči...
Od tada je prošlo o-ho-ho vremena, ja živim sa svojim demonima...
Svaka obitelj ima priču, iliti po zagorski književno " svaka hiža nosi svoga križa"... Lik majke iz mojih snova i vizija nije bio niti sličan liku bratove i moje majke. I, zato je ovo, istovremeno, i tužna priča.
Razgovaram često s neobičnim ljudima. Svašta čujem. Nedavno baš teoriju da je prvo dijete uvijek na oca, a drugo na mater. Upravo sam tu privilegiju ja, partijom pokera spermića i jajnih stanica, zaslužio. Biti drugo dijete. Biti na mater..
Naši roditelji su bili old school . Jasna hijerarhija. Otac Bog. Srećom, inteligentan, školovan, odmjeren, proputovao, naradio se, nazaradio se, najeo se, napio se...i, sve drugo..bez puno riječi, ali dubokih emocija, kasnije sam saznao - pravi mamin sin...u svoje vrijeme ekstra dobro obrazovan, držao se malo svisoka, ali mu je duša bila dobra....paradoksalno, bio je vrlo skroman i svjestan izazova vremena ( poraće, naslijeđe, politika).
Racionalan, doslovan, planiran...direktan, izvana hladan...glazbeno nadaren...buraz nije kopija, ali je baštinio dobar dio očevih osobina. Neke je njegovao, po nekima se popiš'o.... Sebe se domogao težim putem, lutajući ko prava seoska džukela ( i ja sam taj), od nemila do nedraga, ne kažem isključivom zaslugom, ali uz veliki utjecaj supruge, koja je prepokrila sve rupe, razapeta poput Isusa Krista i na tome joj vječna hvala.
Mater nam je bila istinski, nepatvoreno, čisto i bez fige u džepu - luda.
Nije to ludilo bilo glupo. A, ne. Bilo je to profinjeno, dobro umotano, načitano, genijalno, bez loših namjera, ali često i samo dovoljno, ludilo višeg reda. Mogla ga je, da je postojao kolegij, predavati ex catedra. I dan danas bi, pokojna, bila neupitni autoritet.
Skromnog formalnog obrazovanja. No, prirodne pameti da, šezdesetih negdje u slavonskoj pripizdini, di je stari vodio neki Pik, predaje djeci njemački u školi. Bjesomučno je čitala. Tolika razina općeg znanja, zaključaka, razumijevanja, vokabular, dikcija, jebote, pitam se što bi bilo da joj familija iz koje dolazi nije doživjela tragičnu sudbinu i da se mogla normalno školovati?
Eeee, hehehehe, ali karakter....danas mi je to hehehehe, ali nije uvijek bilo tako.
Bilo ih je petero djece, oca su ubili bez veze na kućnom pragu 45te, a nije bio učitelj i nije nosio u na kapi...pred bakinim očima, tada trudnom 8 mjeseci s mojom starom. Baka se kasnije preudala, selili su se, strah ih je razvaljivao. Siromaštvo. Nedostatak smislene vizije, koju stabilnije obitelji imaju. Ona hipersenzibilna. Brižna. Ispravna. Kičma. Stup. Ali, kad je njoj trebalo - štanga..
Emocionalno, materijalno, poštovanjem...odvojena od svega, odbačena - to je prava riječ.
Manifestacije su rani brak, nestabilnost, raskorak želja i mogućnosti, strahovi, emocionalna distanca. " Emocije su nešto što nije dobro. Što te čini ranjivim. Što se nikako ne pokazuje. Pičke plaču."
Ništa nije bilo dovoljno dobro. Stalni osjećaj straha. Manje vrijednosti. Koji ravnotežu traži u nastupu koji nosom reže nebo. Alkohol. Nikad klinički, nikad premalo. Bilo joj je svega too much.
Ispadi. Verbalni. Serijski loši odnosi. Obitelj. Okolina. Djeca. Stalno neko nezadovoljstvo, neka napetost...
Jedna banalna skica za portret. Bilo je ljeto i gledao sam na tv-u jedan od
antologijskih pokušaja proboja Dinama u Ligu prvaka. Bilo je nepisano pravilo da kad gledam Dinamo - ne postojim. Ne dišem. Ali, jebiga, bio je to " taj dan"...ja gledam tekmu, moja tadašnja cura je u miru večerala, taman se vratila gladna s kupanja....stara cijeli dan nije jela, ali žedna nije bila...nije bila "unutra", bila je "taman", za spektakl....
Cura je to ljeto prvi put došla k nama. Potpuno nespremna na brod luđaka. Komunikaciju. Poruke između redova. Za sve izgovoreno. I neizgovoreno. I pozadinu. I povijest.
Šefica je uletjela u boravak i blagim imperativom krenula rolati grudu ka lavini....teklo je, od prilike, ovako: " Marko, jesam li ti već tri puta rekla da treba srediti krov?" (toliko ju nisam slušao da ni dan danas nisam siguran jeli riječ bila stvarno o krovu)....kako nisam ni pogled podigao s ekrana, ubacila je u drugu: " Pričam u zrak, jebo me pas, bolje bi mi bilo da sam kupila deset metara drva, nego što sam rodila vas dva bika ( igrom slučaja, i brat i ja smo bikovi, on podznak rak, ja lav).... Ja ništa. Ni pogled. Ona kuplung pa u treću: " Ignoriraš me? Mene? Mene ćeš odjebat'?" Ja opet niš. Curi je glava već u tanjuru. Kuplung. Četvrta: " Meni dižeš tlak? Hoćeš da ja popizdim? Da mi se digne tlak? Da dobijem moždani? Da crknem? Da ti sve ostane?"....kratko pusti gas, kuplung, peta:" Kurac ću ja crknut. Ja ću tebe razjebat'. Pa ćeš ti crknut'. A, ja ću ti se popišat' po grobu."
I izleti na terasu. Cura plače. Meni je puls normalan. Stvar navike. Cura odlazi u sobu, bez riječi, u šoku. Njoj je mama šaptala i tepala i u tridesetima.....
Nije prošlo deset minuta, evo zmaja natrag, ja i dalje buljim u Dinamo, ona mi priđe s leđa i puna empatije za sve ovo priupita: " Sine, jesam li MALO pretjerala?" I, rukama mi nastavi masirati hvatište trapeziusa i vrata...trebala je fizički kontakt sa svojim govnom: " Jesi, malo".
Skoči kao oparena, zagrije šalicu mlijeka, odvoji zdjelicu napolitanki, čudom preživjelih 24 sata u ovoj Zemlji vječno gladnih i zapiči se put sobe plaća...ja sam se kretenski cerekao sebi u brk...
Saša i ja smo period od druge do šeste godine proveli kod bake i djeda u NVCYu. Imali smo sve. Predivno odrastanje, okruženi neviđenom pažnjom bake i djeda ( ne biološkog, ali najvažnije osobe mog djetinjstva, kad je umro skoro sam zaustavio sprovod, s mojih devet...). Bolesna ljubav i povezanost. I, kasnije smo stalno bježali u Novi. Čak i kad njih više nije fizički bilo.
Pasao nam je miris Novog. Danas znam. To je nama bio miris ljubavi. A, falio je mamin miris. U najranijoj fazi. Tu nema zamjene. To ne može ni otac. U našoj dječjoj glavi - mame nije bilo....mama nas je odbacila...
Nikad s nikim u odrasloj fazi nisam više razgovarao, s manje konkretnog učinka, nego s njom. I, kad su je svi, manje ili više, odjebali, nisu ljudi više mogli, ja sam ostajao... I, svaki se jebeni put osjećao posrano; ništa ne valja, sve je opasno, love nema, rat će opet, nisi ovo, nisi ono.,..u beskraj, u tri milosne pičke materine....
Stoput sam joj rekao da proba odbaciti predrasude, da je, zapravo, sve ok, da se malo otvori, putuje, druži....Džabe, pričao sam gluhoj...
Mučio ju je burazov i moj dijabetes. Nikad nitko prije u široj familiji. I oboje njene djece. Stanje u kojem tijelo (majka) odbacuje dio sebe.
Odbacivanje. Serijski. Generacijski. Sva je sreća da sam muško. Nemam takav utjecaj na djecu pa je i šteta manja. Jebeno se znam utješiti.
U obitelji nam je, inače, materijalno - organizacijski sve štimalo. Starci su dobro zarađivali i imali smo sređen život. Moja razmišljanja se tiču odnosa, emocija, ljubavi, naučenih ponašanja i naslijeđenih modela.
U zadnjoj fazi njezinog života sve je, nekako, sjelo. Buraz i žena, moja kćer i njena mama, ja, svi smo se potrudili i okrenuli nebo i zemlju da bi ozdravila.
Pred sam kraj smo se stigli " izravnati" i oprostiti.
Zadnji put sam bio kod nje par dana prije smrti. Držali smo obraz na obrazu barem pola sata....totalni trans....gledala me onako kako mater treba gledat'...
Kad nam je umro stari, gušio sam se u suzama, na njenom sprovodu smo se buraz i ja zajebavali....
Mama, tek sam te sada isplakao...s odgodom...otpuštaš ko vitamin C s produženim djelovanjem....da nam nebi bilo previše odjednom....i ti, srećo, znaš pronaći mjeru.....kad hoćeš....
Fališ, luđakinjo....Ništa nisi kriva, sve je onako kako treba....zajebano, ali dobro...
Mirno spavaj!
No comments:
Post a Comment