Rok trajanja - tema: PROLAZNOST

   Ritual čitanja tiskanog oblika novina uz jutarnju kavu, ili doručak, polako poprima oblik i formu dinosaura. Generacije rođene iza 90 - te ne čitaju novine , niti ostale tiskovine, eventualno s portala površno poprate što se događa, i, iskreno, nisu u nekom spoznajnom deficitu. Više bih rekao da mi je mrvicu žao, ali i to je nategnuto, što ne osjećaju izvjesan nivo adrenalina i iščekivanja, koje miris kave i friških novina izazivaju starijoj gardi.

   Odmotati novine unatrag, od zadnje k prvoj stranici je kao kad dijete otvara kinder jaje. Veći je gušt u procesu, nego u rezultatu. Uz dužno poštovanje kinder jaju, ono rijetko baš razočara.

   Dosta dugo mi je bila, i još je, enigma zašto ljudi čitaju u obrnutom smjeru? Suvislo objašnjenje bi moglo biti da tako mogu listati desnom rukom, dok lijevom pridržavaju šalicu kave, ili nešto za jesti. Tako mi se to čini jednom zaokruženom cjelinom jutarnjeg rituala.

   Svojevremeno sam, u nekim svojim bivšim WC-ima, držao stare novine. Neke sam članke, brat bratu, pročitao dvajst puta u dvajst godina. Zanimljivo je primijetiti kako jedan te isti tekst u mom oku i glavi doživljava pravu evoluciju, a stanuje desetak centimetara od, u ovom slučaju mog, ali i tuđih, govana. Analogno, treba se dovoljan broj puta usrati, da bi naučili čitati između redova, shvatili širu sliku, razumjeli životnu situaciju, odredili prave vrijednosti i mjeru, uzroke i posljedice, vlastitu genezu mišljenja, koje, kao i mlijeko, farba ili novine - ima rok trajanja.
Sve što je jučer bilo vijest, danas može postati fake, zabluda, spin, ili samo stara vijest...

   Možda je i uzrok čitanja unatrag naša želja da jednom krenemo od cilja prema startu i uzmemo dovoljno vremena i kisika za sve osobne marifetluke, bravure, opsjene i cijeli koloplet autoobmanjujućih tehnika, u cilju golog preživljavanja. Struka kaže da čovjek koji se ne zavarava - ne može preživjeti. Život je toliko kratak, okrutan, izvjestan, da prosto moramo naći neki fini papir i mašnicu, jer ovakav, čupav i dlakav, nebi imao šansu biti ponovljen. A, tu smo samo radi toga. Da ga ponovimo. I omogućimo nastavak serijskih grešaka. Iz poraza u poraz do konačne pobjede.

   Što može i smije biti konačna pobjeda? Kad postavimo pitanje smisla postojanja, čini mi se da bi bilo kudikamo lakše voziti unatrag, kao čitati novine unatrag ( btw, na dan očeve sahrane, vozio sam njegovu braću do kuće u rikverc, na rastanku sam ih pitao bili, da mogu vratiti vrijeme unatrag, išta napravili drugačije, ali smo previše popili za tu vrstu pitanja), da onda u nekom imaginarnom filmu posljedice postanu uzroci i obrnuto, a odgovor bude jednostavniji.

   Cijeli mehanizam ima samo dvije opcije. Binaran je. Crno bijeli svijet. Opcija jedan i opcija nula. Jedan je optimizam, nula pesimizam. Jedan pronalazi logiku i gdje je nema, nula sumnja i u očito i sva mu znanja služe da skuži koliko ne zna. Dal' se to naslijeđuje, stvara, jeli produkt kemije tijela, nemam pojma. Usput, okolnosti, ono " kako ti padne grah", također utječu.
Vic kaže da je pesimist samo malo bolje obaviješteni optimist.

   Svi mi, kao i mišljenje, kao i novine, imamo svoj vijek trajanja
Naš fizički život nam određuje puno parametara našeg ponašanja i postupaka.

   Jedan od osnovnih motiva pisanja bloga  je što sam treći put postao otac vrlo kasno, s četrdeset i dvije godine. Imam dosta specifičan i vrlo otvoren odnos ( hvala Dina!) sa svojom starijom djecom, savršeno mi je jasno da evoluiramo njihovim i mojim godinama. Ukoliko mi moj rok trajanja ne dopusti otvaranje nekih poglavlja u odnosu i komunikaciji s mlađom kćeri, danas pet i pol godišnjom djevojčicom, čini mi se meni najsličnijoj, ovo će biti forma razgovora bez razgovora, nakon razgovora. Back up moje memorije i roll up moje duše pred njom. Svojevrsna " Pisma Ani".

   Živimo površno i potpuno olako i krivo shvaćamo informacije koje dobivamo. Tako je i s rokom trajanja. Na šta pomislimo kad pročitamo " upotrijebiti do:", ili " najbolje do:"...(best before..)?
Ovisno o kutu gledanja, onim tipovima jedan i nula (detalj: jedan je uvijek broj jedan), informacije koje dobijemo s proizvodom, a danas je sve proizvod i prodaja, kažu ekonomisti, ja sam, logično, protiv, a mogu se preliti i na cijeli život, nam mogu dosta reći i o nama samima. Dali nam je bitno koliko dugo nešto traje, ili nam je ključna vijest kad je to nešto najbolje? Što napravimo kad istekne to zlatno vrijeme nečega?  Mentalitetom hrčka sakupljača, koji trpa u usta, ali ne guta, želimo maksimizirati rok i korist, bez obzira na očiti pad svojstava i kvalitete? Sjetimo li se uopće zašto nešto imamo? Ili, biramo nešto novo? Kakav je stvarno naš odnosom prema nečem novom?
 U nekoj fazi učenja zakonitosti prodaje, čuo sam i sintagmu " da je najveći rizik ne riskirati". Danas sam odlučio samo postavljati (prava) pitanja, tako da i ovaj, a i svi budući odgovori imaju čisto osobnu nit pojedinca koji razgovara sam sa sobom, a vidi kurca, nije baš skroz poludio...

   Jeli pošteno, moralno, etično, ispravno i altruistično na vrijeme se " zahvaliti na pažnji" ( otići na vrijeme, kako nedosanjano, čitajte unatrag neke svoje životne priče), ili marom revnih kršćana, pustiti Svevišnjem da zna i odluči što je to najbolje za mene? Moj dragi frend Lj. me naučio da kad drugi odlučuju za nas, to obično i ne budu najbolje odluke za nas.
Mijenjaju li se vremenom naša razmišljanja, rezoni, raspoloženja, vizije i ideje, prioriteti?  Probat ću postaviti sebi (svak' sebi) neka pitanja kroz dvije situacije, koje skoro svi imamo u životu. Papagajiziram, svi su odgovori točni, svi smo " u pravu"...

   Ako pregovarački stol života ima, pretpostavimo tako, tri pozicije, ovo govorim kao svojevrsnu legitimaciju, bio sam, nimalo lako, niti slučajno, vrlo rano u sve tri. A) Mulac, B) Mulac sa svim mogućim obavezama na grbači i C) Mulac u čekaonici bolnice, okružen osamdesetogodišnjacima.
Ranim susretom s frendom životom dobio sam privilegij pratiti evoluciju ili degeneraciju svojih misli. Ja nisam imao pravo " ne biti tu" , niti " se tražiti".  Bio sam potreban biti vojnik, sad i odmah.

   Situacija #1 je rok trajanja veze žene i muškarca. Mogli bismo sad trabunjat' i o gay shemi, ovim/ onim kombinacijama ( sere mi se), ali trenutno je nebitno...

   Postoji li, dakle, neki znak da je " to bilo to", ili ću kupnjom najvećeg traktora (hvala Z.) selu pokazat da sam sretan i uspješan? Kako i zašto neki ljudi imaju muda ostati u vezi cijeli život? Što se u međuvremenu dogodilo s formom braka i zašto nije evoluirao kao i odnosi u zajednici (jednom sam u šest na Glavnom, dok mi se majoneza cijedila iz toasta niz bradu ( (poznato, ha? Lol) ), pokušavao dvjema mladim intelektualkama iz Okuja ili Letovanića, ne znam točno, objasniti da brak mora biti kao i registracija auta: prvi put na pet godina, onda svake godine tehnički pa ev. produženje, godinu za godinom)? Šta nam se događa kad djeca, fala dragom Bogu, odrastu i napuste roditeljski dom? Kako razlučujemo emotivni od, ajmotakoreći, ovozemaljskog aspekta veze? Što je sa sexom nakon 10 - 15 godina, postoje li prešutni dogovori? Što ako fizički i metabolički partneri nisu usklađeni? Što s određenim tjelesnim poteškoćama, nastalim usput? Što ako jednom partneru sex postane puno manje bitan?
Što ako postoji složen komunikacijski problem, " ako se ne razumijemo"? Što ako se jedan partner nesrazmjerno puno razvije? Koliko dugo čekamo prije nego krenemo dalje sami?
Što ako nam, prosto, sve dopizdi? Što ako se netko zaljubi u treću osobu? Što ako posao razdvoji partnere? Kako se nosimo s gubitkom povjerenja? Kako s nerazumnom ljubomorom? Što kad poroci promijene karakter veze i/ili pojedinca? Što ako netko sjebe veliku lovu i svima ugrozi egzistenciju?
Kako pogledaš u oči majci svoje djece, a prije pola sata ti je druga tako popušila kurac u autu, da ti koljena još klecaju?
Ili obrnuto, koliki ti je fucking mulitasking talent, da istovremeno tipkaš s trojicom (znate one fore, " emocionalna je prevara gora od fizičke", hahaha)?

   Kako pronaći mir i toleranciju za te stvari, koja je to XXL crkva, koliki joj je zvonik? Koja je to zrelost? Ili ludost? Znanstvenici nas bombardiraju da ljudi nisu monogamna bića, da pun kurac biljnog i životinjskog svijeta naginje pederluku, ili su dvospolci, ko je tu lud, mila mati?
Postoji li ljubav, što je ljubav i koliki joj je rok trajanja?
Dali je biti iskren sebično i proračunato? Mogli bi do sutra...

   Ili, za kraj, druga situvacija (namjerno). Koliki je rok trajanja života? Do kad živimo, a kad životarimo? Što kad osjetno padne kvaliteta života? Kad bol postane jaka, a bit će samo jača? Kad niti jedna mrtva metoda više ne pomaže? Kad se prepolovimo?
Kad postanemo teret sebi i drugima? Koliko emocionalno, fizički, novčano, energetski košta polako umiranje? I, kakvog ima smisla?

   Ok, probudimo se. Film je gotov. Budimo sretni što smo zdravi. Nije idealno, ali smo dobro. Svi su naši dobro. Korona je prevara, proći će. Pred nama je dugo i lijepo putovanje. Ovisi o nama. Koliko si iskreno odgovorimo na pitanja, na toliko sreće imamo pravo. Jel pošteno ili bratski?