Kao usputnu fusnotu naveo sam da se kupam zimi u moru. Faktografski, ništa osobito. Dovoljno je biti na moru, koje u veljaci u NVCY - u ne prelazi 11 stupnjeva, imati ludu glavu i jedne stare kupaće. Zašto stare? Dovoljno su olabavile da ne žuljaju oko jaja, bar dok se ona ne stisnu od hladnoće.
Meditativno, to je meni puno više. U tome leži jedan moj skriveni, paralelni svemir. Vrijeme mi je stvarno naklonjeno, prave zime skoro da i nema. Vanjska temperatura je službeno između deset i trinajst, ali na suncu ode i do dvadesetak...
Rijetki prolaznici šetaju u jaknama, u tišini uživaju u bojama, mirisima i svojoj sigurnosti, svojoj toplini. U mjestašcu od dviipo iljade ljudi tek ih jedan posto šeta. Di su drugi, nemam pojma, ali mi pružaju mogućnost bulazniti o vlastitim izborima, ne samo sada, sustavu vrijednosti, logici, prioritetima, promišljanjima, ajde, prekurčevito je reći, cijeloj filozofiji (mog) života.
Nabrajati medicinske efekte kupanja u moru te temperature, u to doba godine, mogu samo navodeći stoljećima poznate fakte, što skida svu mistiku novog; hladna voda i kupanje u njoj je odavno - "topla voda"...kao što je obitelj osnovna ćelija društva, a kad je funkcionalna ( ne mogu odoljeti ne reći, bez obzira kako do tamo stigla) daje uklopljene pojedince, tako i svaka stanica našeg organizma doživljava eksploziju " Ode radosti", uzrokovanu probuđenom mikrocirkulacijom. Od uklanjanja edema, svake vrste umora, čišćenja dišnih puteva, napinjanja kože, sve do ključnog benefita - čišćenja misli...
Preporučiti zimsko kupanje osobama koje pate od problema sa sinusima, mjehurom ili prostatom, ne bih ni u ludilu. No, koliko toliko zdravim ljudima bih sugerirao kupanje upravo da izbjegnu te i slične probleme. I sad dolazimo do pitanja smisla: kako objasniti uzročno - posljedičnu vezu? Einstein je glupost definirao ponavljanjem istih radnji u nadi ka drugačijem ishodu.
Tisuću sam puta vidio i čuo priče o "novim počecima"...većina je počinjala " drugi tjedan", " u ponedjeljak", " kad se malo posložim", " kad obavim samo još ovaj posao", "kad djeca odu kod bake", ali u praksi se novi početak dogodi " kad na vrbi rodi grožđe", a, ako se i dogodi, traje koliko i rosa u podne..
Zašto?
Neću generalizirati, svako od nas je svijet za sebe, svatko titra na nekoj svojoj frekvenciji, ali neke su pojave toliko česte, da ih ne mogu ne komentirati.
Prvi faktor željene promjene je vrijeme. Dosta ljudi vrijeme doživljava kao misaonu imenicu, a ne resurs. Znaju o njemu koliko i ja o letu na Mars. Kad nešto želiš/trebaš promijeniti, napravi to odmah. Znam da zvuči suludo, ponekad realno nije moguće, no podržavam način promjene metodom "skoka sa zgrade". A, u letu tražim mekšu verziju ateracije. Jer, ako prvo tražim spužvu na koju ću pasti, nikad neću skočiti. Svaka će izgledati pretvrda, pretanka, vjetar će ju odnijeti baš dok ja budem letio ili tisuće drugih ekskjuzisa, da iskoristimo staru južnoslavensku imenicu, koja opisuje našu (ne)odlučnost.
Život, naprosto, ne ide tako. Nije predviđeno sve moći predvidjeti. I to je sjajna vijest, ali je često nismo do kraja i odmah svjesni. Putem, ovim letom sa zgrade, mijenjamo perspektivu. Postati će vidljivo s krova nevidljivo. To novo nije nužno loše. A, daje novu inspiraciju, novi adrenalin, nekog drugog mene. Skačem odmah.
Drugi faktor je "šetnja uz more u finoj, toploj jaknici. To je apsolutno zakurac. Sve naše akcije u zoni komfora su, manje - više, zakurac. Nema ničega. Ponavljamo. Dosađujemo. Trošimo vrijeme i energiju. Pa postanemo zakurac. Onda ne valja ni jakna, ni vrijeme, ni sušetač. Bez obzira što stvarno valja. Samo smo mi postali zakurac. I, onda nam je sve zakurac. Ostankom u zoni ugode.
Treća je stavka na osobnoj razini. Nazovimo je osobnom hrabrošću biti drugačiji. Biti svoj. Slušati sebe. Ne kopirati. Barem kompilirati the best of, ako već nismo neki autori.
Probajte se nakratko isključiti pa zamisliti sebe u moru temperature 11 stupnjeva....hlaaadnooo, brrrr...sve se steže, disanje postaje pliće, srce lupa k'o ludo, tresemo se...sve je to samo adaptacija. Kao i na početku svega novog. I svakog početka. Treninga. Novog posla. Prvi sex. Novi stan. Prvi put u avionu. To traje neko vrijeme, u moru oko 5 minuta. Dok se kvalitetno ne smrznete. Tad privremeno paralizirate osjete. Zaključujem da ni to nije loše, jer nam sjebani sustav naše unutarnje dojave sugerira vrlo često bezvoljnost, anksioznost, depresiju, loše raspoloženje...ja sve to vrlo rado zamrznem. Pa se, tup k'o stup, mirno kupam. Ronim. Razgibavam se. Potičem mikrocirkulaciju. Ne bježim van. Gledam u sunce. Puno je lakše nego ljeti. U svakoj stanici gori milijun eksplozija. Mijenjam se na očigled. Okrenem se, očima u razini mora, utopljen u prirodu i takvo okruženje. Krevet u sobi od 25 stupnjeva to nije. Kao ni topla jaknica. Dobivam stotine smsova iz svih mojih centrala. Iz nosa izleti čep. Ja ne dišem samo. Osjećam mirise. Cijeli mirisni ekosustav, inače blokiran.
Ta famozna mikrocirkulacija je ključ. Ne samo mozga. Sve mi se češće ponavlja, kao u sretnoj adolescenciji, da mi je kurac tvrd kao kamen. A, svaki dovoljno stari muškić, koji me pokuša uvjeriti da do 47me nije uočio promjene na svoju štetu, sere, ili je statistička greška.
Izlazim van nakon 20ak minuta. Žustro brisanje ručnikom, opranim bez omekšivača. Sunčanje od pola do sat i pol. Potpuno gol. Niti u jednom trenu mi nije zima. Koža ima miris soli, sunca i nekih dobrih hormona. Misao je svježa. Da nemam ušiju, smijao bih se oko glave.
Sve je drugačije, a sve je, suštinski, isto. Samo sam skočio odmah, prihvatio da me proglase budalom i iza paravana neugode ugledao raj.
Kupanje je u ovoj priči istinito, ali simbolično. Ispričavam se pripadnicama nježnijeg spola, ako im nisam dovoljno čvrsto argumentirao proces promjene, ispravit će me muškići, pogotovo oni koji budu imali cojones (španj.op.M.Š.) skočiti..
No comments:
Post a Comment