Na početku sam već rekao da blog ima formu osobnog dnevnika. Stavovi su moji. Ne tražim lajkove, niti istomišljenike. Često sprdačinom tražim hiperbolu do stvarnog stanja stvari, makar realno ne postoji. Sve je subjektivno, pitanje doživljaja. Služi mi i kao kolektor misli, osobito prilikom drugog, trećeg čitanja, dok tražim tipfelere, nađem suštinskog " medvjeda"...drago mi je kad se generacija prepoznaje ili izazovem unutarnji dijalog, no tu završava svaka moja interakcija s okolinom...serem za svoj gušt i račun...
Komercijalizacijom svih praznika ili blagdana, pogotovo u zadnjih petnaestak godina, padamo u klasičnu kapitalističku zamku traženja širine i općenitosti, na račun dubine. Skrenut nam je fokus s bitnog na poželjno. I baš u svakoj se prilici traži mogućnost prodaje. Djed Mraz (Božićnjak mi zvuči ko zrakomlat) pije colu, Zeko za Uskrs ima lidlovu pregaču, a svaka iole ozbiljnija sisa u RH ima rebranding kroz neku poznatu marku, koju ultimativno trebamo sad i odmah. Ovaj vikend je bio i Međunarodni dan žena pa me prigodno inspirirao na par riječi o odnosima, redu veličina i inim kontekstima njemu u slavu...
Biologija i drug Darwin su upregli sve sile učinivši žene dominantnim oblikom života. Pametnijim. Promišljenijim. Stabilnijim. Jače vizije. Kreativnijim. Perceptivnijim. Lucidnijim. Bolje memorije. Nije slučajno da žene puno češće frkću jedna na drugu. Šta imam siktat na nekog slabijeg?
U Ižbeniku, toj kolijevci hrvatske drevne, mudre misli su rođene i žive, prenošene s oca na sina, pardon, s matere na ćere,
zimzelene uzrečice, poput " sve je moguće, osim nevine matere i drvenog špareta"... E, tamo je iskovana i u stinu morem utisnuta, u okruženju masline i težačkih ruku, ona poznata " što žensko more izmista, muško nemore ni iz zaleta"...
Par riječi o uzrocima. Banalno je. Osnovna mjerna jedinica vremena je lunarni mjesec. Traje 28 dana. Tokom kojeg žena ima jednu, jedinu jajnu stanicu, uz nužne iznimke. U trenutku kad muškarac učini jedinu bitnu radnju, na ovom, za njega vrlo slučajnom mjestu, planetu Zemlji, naime, kad špricne svoju dozu spermića, izleti ih par milijuna. I zaspi, logično. Da bi za pola sata, ili malo više, ovisno o svom stanju, prehrani i genetici, mogao opet par milja pustiti na slobodu. Mjesečno je to par desetaka milijuna...savršeno me kita zaboli za jednog, deset, pedeset, hiljadustopedeset...show must go on..
Nebi bilo tako da imam(o) samo jednog. Potpuno bih se, pretpostavljam ( makar je pretpostavka majka svih zabluda), posvetio zaštiti tog jednog. Gdje će spavati, što jesti, kakva će mu biti vanjština, brkovima i dlakavim nogama bih objavio džihad, solarij bi mi bio drugi dom, frizirala bi me samo Renata, bez šminke ni smeće nebi bacio, mobitel bi zračio na punjaču u drugoj sobi, krastavac kampirao na mojim podočnjacima, sunčane bi oćale imale sve ko i astronautske, sic u autu i za kompom bi imao i sleep funkciju ( restoran budućnosti, btw, će, ako dragi Bog da, imati to također, da se sa zadnjom žlicom malo ispružimo), krevet i tenke s memorijskom ( u Sloveniji " spominskom") pjenom, vitamini bez aditiva, kruh bez kvasca, odvajao bi loj od krtog kod Luke Jebalice, u Torcidi ili Hrašću ( inače to smatram svetogrđem, nešto u rangu well done bifteka) , pazio bih na čistoću misli, birao samo najbolja štiva, a ne lutao po Youpornu i ostalim melodramatskim sadržajima, jer sve dolazi iz glave...i da, pazio bih, jebeno bih pazio, s kim će mi se mezimac družiti. S kim će u kino, na večeru, s kim je frend, ko ima povlastice, kome lajka sliku na fejsu, da nebi netko treći nešto krivo pomislio, nikad ne znaš, u koga je zaljubljen, a koga voli...
Nebi me zadovoljila samo briga o sebi. Jer, što znači da sam ja top, ako mi je partner trop? Ciljao bih druženja ko masoni. Birao goste. Gdje sjede? Tko s kim priča? Ko koga truje? Otkud vreba potencijalna opasnost? Ko koga zna? Čija žena smije blizu, čija bliže, čija najbliže? S kim se rukujem, koga cmoknem u obraz, koga grlim, a kome nešto značajno šapućem?
Vjerujem da bih znao sve dućane, nove lokacije stanova, a o uređenju interijera da i ne govorim, pretpostavio bih potrebe svoje obitelji i za trideset godina, da me praunuk ne vidi s pelenom.
Vrijeme je odmora. Koje skije? Koji hotel? Koja jakna? Koja zemlja? Koji brod? Koje vino, a koji koktel? Koja agencija? I što od svega toga bira Mare...
Znao bih kako ko miriše, kako mu izgledaju nokti, liže li nož i u restoranu, ili samo doma, što mu mama kuha za nedjeljni ručak, kako razmišlja, kako se izražava, švrlja li? Jebi ga, moram zaštititi svog ljubimca.
Ajmo totalna iskreno: kad nama muškarcima, u kojim mokrim snovima, tako što uopće padne napamet? Dali ikad pomislimo, dok slavimo gol, na tribini ili trčeći prema korner zastavici, s dresom preko glave i hrpom sukretena na leđima, zašto to radimo? Zašto idemo u teretanu? Vozimo taj i taj auto? Odgovorit ću: sperma nam udara u mozak. Mislimo samo kako pustiti tisuće šarenih balona, omogućiti nastavak niza prirodnih kretena...osim ako se ne desi viši oblik života, kćer, kao protuteža svim našim imbecilnim akcijama.
Kroz tešku povijest, žene su imale vrlo nezahvalan položaj. Teže se zapošljavale, bile manje plaćene. Vještica je imenica ženskog roda i nema mušku inačicu. Obespravljenost. I danas ih je manje u politici i na čelnim mjestima, koja još uvijek zauzima bijeli muškarac na poziciji moći. Smatram to nepravdom, jer su žene bolji šefovi. Bolje slušaju i više čuju. Bolje komuniciraju. Emotivno su za nas svemir. Finije su. Čini mi se da ih je upravo ovakav težak put kroz historiju učinio komparativno dominantnama. I sasvim drugačija genetska matematika.
Toliko vjerujem u žensku lucidnost, da sam sklon vjerovati da je neka moćna prahistorijska plemkinja, milijun godina unatrag, gurnula muški rod u prividno dominantnu poziciju, poziciju glave, koja se tamo neplanirano dugo održala. Ta ista se zadovoljila biti vrat. Koji okreće glavu tamo di joj paše.
Sličan je fenomen u korporativnom svijetu, u kojem idiot na čelnom mjestu prima plaću da pojede govna loših odluka stvarnih šefova iz pozadine.
Pozivam svoj kretenski rod da iz zabave obrati pažnju na žensku neverbalnu komunikaciju. Odaberite neformalno druženje opuštenih ljudi, miješanog sastava. U takvoj su atmosferi ljudi " bliži sami sebi", vjerodostojniji u ponašanju.
Ajde, dragi moji kreteni, ne budite kao ja, nemojte piti kao na olimpijadi, nego jednom samo promatrajte. Još nitko nije dobio zlato za popijenu gajbu piva u manje od tri sata, niti je ovjenčan zbog riganja uz cestu, upaljenog auta i otvorenih vrata.
Usput prigodan vic: dolazi tip mrtav alkoholiziran doma, žena i sin ga jedva pospreme u krevet. Ujutro kuća blista, doručak na stolu, supruga lagano pjevuši. Pajdo sjeda za stol, ništa mu nije jasno . Pita sina: " Sta je ovo?" Sin mu kaže: " Sinoć si došao zgažen, ja sam te držao, a mama te skidala, kad si joj rekao: " Nemojte, gospođo, ja sam oženjen"
Obratite pažnju gdje koja žena stoji? Koja joj je druga žena u blizini? Jesu li potpuno okrenute jedna drugoj, ili imaju poluotvoren stav? Gdje su im ruke? U kojim okolnostima mijenjaju položaj, a u kojima boju glasa? Mimika lica? Tko smije prići? Gdje čuči centar moći, moderator svega? Tko je šef? To je ekosustav demonstracije sile i tehnike u cilju općenarodne obrane i društvene samozaštite.
Kažu istraživanja da je žensko tijelo spremnije istrpiti bol. Muškarac porod nebi preživio.
Ne poznajem niti jednog lika iz povijesti ili književnosti, koji je u stanju podnijeti žrtvu kao žene za partnera, dijete, člana obitelji ili ideju. Žene su generali, muškarci samo vojnici. U kući. U firmi. Na sudu. Na nebu. I, među zvijezdama.
Čitao sam nedavno povijest fraze Salomonsko rješenje. Židovski je vladar jednom morao arbitrirati između dvije žene, obje su za isto dijete tvrdile da su baš one majke. Glasno su se svađale. Na kraju, Salomon ih prekine ponudom da će prerezati dijete popola pa neka svaka uzme pola. Prva pristane, druga ne. Drugoj je život djeteta bio prioritet. Samo majka može višom razinom razmišljanja zaštititi život svog djeteta. Jeste li ikad čuli za priču o dva muškarca, koji staju u toj fazi sukoba?
Slalo nas je u ratove, krotili smo bikove i divlje konje, danas igramo nogomet. Što stoji u pozadini? Čiju potvrdu očekujemo? O čemu muški stvarno odlučuju? Vjerujte, o ničemu bitnom. Sve to netko obavi za nas. Niti ne znamo. Dođemo na gotovo. Karte podijele neke druge....
Zato opušteno. Prošećite do Kvatrića, autobusna stanica. Lijepo je rekao Grunf, iz glave genijalnog Nenada Brixya: " Kupite cvijeće voljenoj ženi, ali ne zaboravite ni vlastitu".
Prestanimo, bar na jedan dan, slaviti svoju sljepoću i glupost. Drage moje, čestitam Vam "Dan bez kretena"...umjesto Dana žena...
No comments:
Post a Comment