Zašto žderem? - tema: NAVIKE

   Može lakše pitanje? Za ovo nisam dovoljno učio.
Možda zato, kao i ćuko koji liže svoja jaja, jer mogu?
Što je bilo prije, kokoš ili jaje, kako je nastalo? U kojim se situacijama osobito manifestira? Kako je postalo navika? Koje su obiteljske vrijednosti i tradicije i kako su one utjecale? Kakav mi je dnevni, tjedni i mjesečni ritam? U kojim emocionalnim stanjima najčešće žderem? U društvu kakvih ljudi, kakve su njihove navike? Koliko mi znači činjenica što sam dijabetičar i " moram stvari držati pod kontrolom"? Koje su posljedice i što očekivati za pet, deset ili dvadeset godina? Koliko je moja bliža okolina svjesna, a koliko šira društvena zajednica? Što sve ide i što sve stane pod termin " općeprihvatljivo ponašanje"? Koliko konzumacija alkohola utječe na žderanje? Kakvu poruku šaljem djeci? Dali je " težak karakter" samo kemijski odgovor tijela? Koliki je stvaran problem i dali je prepoznat, ili samo umotan u nejasan oblak životnih okolnosti, kao da nekom paše da takav ostane? Zašto nekom paše? Konačno, ako smo " ono što jedemo", kakav sam čovjek postao?

   Uh... štobirek'o moj dragi prijatelj Š., jesi se istres'o...papir i pravopis nemaju alata ozvučiti njegove vareške konstatacije, nekog ko je sve proš'o...uz neizbježni " pogled i odmah skreneš pogled", pun razumijevanja, kad ja izgovaram ono što on misli u sebi...u dubokom sebi...

   U blogu prije ovog sam samo postavljao pitanja. Namjerno. Bila je takva tema, svatko je sam sebi davao odgovore. Prave odgovore. Svi su odgovori bili pravi odgovori. Ova tema je drugo. Traži direktne, hitne, brutalne, jasne i iskrene odgovore.
Spreman sam na potpuno razotkrivanje.

   Disclosure...

   Ajmo od malena...životom kod bake, ljubav mi je iskazivana (i) hranom. Baka je većinu svog života provela na rubu (ili preko ruba) gladi. U vrijeme mog djetinjstva, stvari su se , ipak, stabilizirale. Kuća, u njoj dvije plaće i novac koji su roditelji slali za nas, dovoljno da frižider uvijek bude pun. Pritom sam već tada pokazivao pojačan apetit. Bio sam veliko dijete i jeo baš sve. Bez iznimke. To je osiguralo raznolikost prehrane, što je kasnije uvjetovalo kvalitetnu građu tijela, s jedne strane, nisam se ozlijeđivao, padao sam bez posljedica i stvar je i još uvijek funkcionira. S druge strane nisam imao, i još nemam, mjere. Riječ je o klasičnom pretrpavanju hranom. Osjećaj sitosti je vrlo rastezljiv pojam, svatko po svom guštu definira kad je sit. I danas se divim ljudima koji ostave nešto u (prvom) tanjuru hrane. Ja jedem do granice betoniranja. Tek kad mi je skoro zlo, stanem. Ako je nešto fino, kratka pauza pa dalje...dok ima.

   Mozak hranu registrira s odmakom i to je, za mene, totalni zajeb. Dok on skuži, ja pojedem triput više nego trebam... Jedem brzo, gutam, ne žvačem, pokojni stari mi je u dijalektu govorio: " Markiću, pomalo, neće ti niki ' zet.."

   Problem je i u ritmu, odnosno izostanku valjane pauze. Vrlo rijetko se pustim zdravo ogladniti. Frižider misli da sam Jehovin svjedok. Stalno sam mu na vratima. Baka nije radila i stalno je doma nešto čarala. Za doručak pola kruha, tridesetak deka salame i sira, predškolsko dijete, halo?? Pa onda dođe dede na marendu oko 11, jedem s njim sve što jede on. Malo lutanja po vani, ja u ringišpilu inzulina, up&down, za ručak pojedem kao odrastao, zaposlen, zdrav muškarac pa i više. Popodne voće, slatko i legendarni Dona mutavac (sirup na razrijeđivanje), zubi su otpadali kako je bio sladak...Navečer kuhani obrok, ili čišćenje posuda od ručka, keksi pred televizijom..brat bratu, četiri hiljade kcal dnevno, lagano, bez jebemti...svaki dan...

   Postavljam si pitanje, a znam da ću na njega teško odgovoriti: dali mi je to kompulzivno prežderavanje neki emocionalni auspuh? I zašto ni dan danas ne osjećam zadovoljstvo kad normalno pojedem, već se osjećam zakinuto i pomalo razdražljivo. Ne daj Bože da mi netko nešto kaže, tipa, pa dosta ti je, ne treba ti više ili sl.... Sve dok ne mine onih desetak minuta, mozak proradi, registrira, a ja sam lagan, poletan, ne spava mi se.  Često u tim rijetkim trenucima ( ne znam kako se zove jezična stilska figura tipa " ima rijetko gustu kosu") budem i ponosan sam na sebe. Kao da sam uspio ne znam što...Vidiš, ti to možeš! Ali, ako se upitam jesam li spreman to ponavljati, prestati betonirati, odgovaram niječno. To je možda jedini svjesni izazov mog života, koji nisam ni približno savladao. Sve drugo, stvarno bitno, jesam.  Mogu se, do neke mjere, suzdržati od trošenja para, alkohola, sex najteže, ali mogu, u stanju sam se natjerati igrati i trenirati uz bolove, u ime višeg cilja svašta čitati ili sa svakim drekom razgovarati. S hranom sam zaostao u vremenu...

   U nekoliko sam perioda života relativno kratko, govorim o mjesec ili dva, uspio iskontrolirati prehranu, rezultati su bili vidljivi iz aviona, ali sam svo vrijeme mislio o druženjima, okupljanjima, posljedično o svim aktivnostima na takvim događajima.

   Do tridesete sam bio relativno šlank, kasnije je počelo prekomjerno debljanje. Na 207 cm visine sam prvo imao 103 kile i izgledao kao kostur, sa 115 sam bio taman, makar je i to već bilo plus deset, kad maknemo stoticu između visine i težine, igrao još i sa 121 do 125. Ove godine sam srušio rekord. U jednom trenu sam imao 136 kg. Teške kosti. Ne igram deset godina. Dobivao sam kilu godišnje.

   Zanimljivo, nalazi su mi cijelo vrijeme bili, manje više, uredni. Treniram puno i danas. Trčanje, hodanje, plivanje, funkcionalni trening, tenis, košarka, ponekad nogomet, deset mlađa... Herbalajf pijem već deset godina i paše mi, imam osjećaj da bi bez njega imao 160 kila. I dalje jedem sve, masno, slatko, slano, kruh i sve što je fino. A, sve je fino... Kad malo smanjim, postanem zajedljiv i nadrkan, sve mi smeta.

   Ovim tempom vožnje 200km/h vezanih očiju je samo pitanje vremena do kad će ovo trajati? Apsolutni idiotizam i apsolutno neodgovorno prema svima. Kad jedem Nutelu u tri u noći, međutim, ne osjećam sram. Jušnom žlicom, jebiga, pao mi šećer..

 
   Jutro kreće s vodom, limunom, vlaknima, Q10, shakeom, čajem, vitaminima..zatim odem na kavu...prigodno mi stigne fax, nekad i dvaput...ponovim shake oko 12...ujutro često treniram i kupam se, sve u svemu, krasno složim jutro, osjećaj perfektan... ali, oko 3 ogladnim...tu kreću krugovi pakla..što više jedem i što prije krenem, to sam više gladan...nevjerojatno, ali istinito (lord Carrington na konju s hvataljkama)....

   Taj fenomen mi je do danas neobjašnjiv. Jedem u tri pa popijem kavu. Nešto slatko. Pa power nep. Desetak minuta. Kad se probudim, gladan sam ko vuk, drugi ručak..slijedi mail, telefoni, uglavnom, muvam se i palamudim, kao nešto radim, a u biti sviram kurcu, navečer odem na trening od sat vremena i/ili u saunu, a nakon dolaska doma u crijevima i želucu je revolucija...večera, sport ili čitanje, nešto grickam....ako nekog grickam, iza sam lud od gladi....špek, kobasice ( inzistiram da se to baci zamnom), feferoni ljuti ko Žoc na time outu, škripavac, dimljeni Tounjski sir, zaseka, miljevački pršut, pečena paprika, pašteta od guščje jetre, namaz od bakalara, čvarci, mladi luk, ponekad i zboljšani svježi sir, kavijar, bresaola, grana padano, mortadela s maslinama, ukiseljene paprike punjene Feta sirom, time to time teglica domaćeg ajvara ili pinđura, koktel paradajz s domaćim maslinovim uljem, mozzarela s bosiljkom, dimljeni losos, nekad i suhom kobasicom jedem argeta jetrenu paštetu, tu je uvijek čaša nekog pošipa, malvazije, hladni ko led, bez leda ili nešto od Valpolicele (superiore ili Amarone), ne tako hladno, ali ne ni 22 stupnja, polako dekantirano, bez silovanja i procedure...tome je prispodobno i kad moja Seka peče beefsteak (blue rare, imperativ, jebiga, ipak sam nula minus) ili T-bon u dva ujutro, " jer su deca gladna", pa ga marinira maslacem od tartufa i nariba još tartufe svježe povrh, a vino pije samo ako ću i ja, znači, uvijek...nekad i Prosecco, njoj za dušu, makar ni ja nisam u klubu mrzitelja...dok pošten svijet spava, meni je Bog upalio svjetlo...
Doma obožavam jesti kuhano, žlicom: juhe, ajngemahtes, čušpajze, grah (nikako slabojebac, iliti bez mesa), ričet, leću, sarmu, filanu papriku, burazove fileke ( ne populističke), lešo sve, meso u pretis loncu s povrćem u vlastitim sokovima, složence, azijske akrobacije moje Barbie, sve Dorino, Loranino, kad zastanem kod bivših žena, redom vrsnih kuharica, kao i većina ex punica, nema veze što je - samo udaram!

   Volim ići na plac i radim to od malih nogu. Stara nas je "otvorila" prema tradicionalnoj kontinentalnoj kuhinji, ali i prema morskoj, kotlovina, pašticada, fiš paprikaš, perkelt, vajngulaš, buzare, baklave, kremšnite zalivene čokoladom, orehnjača bez tijesta, pita od čokolade, jagode u konjaku, išleri, kiflice, cvečnknedle, štrudle....uuuuuhhhh....

   Znam, uglavnom, sve gazde restorana, gdjegdje (veliki Milaneee) smijem ući i u kuhinju, roštilj, peka, pečeno, slow food, sva izdrkavanja ovog svijeta, orijentalno, nekonvencionalno (Bujan u Praputnjaku), obredi, ekipa, ludilo...

   Možemo malo i o vinarima. Vinotekama. Konobama. Barovima. Privatnim kolekcijama. Imam govornu manu. Ne znam reći NE. Rođen spreman i raspoložen. Dan. Dva. Gdje treba, kad treba, koliko treba... I, najgore, kad popijem, ogladnim...
U doba naše osnovne škole jedan u šest razreda je bio Buco i svi su ga znali...danas je u mojoj ekipi obrnuto...najbolji sportaš je visok oko 2 metra i ima 85 kila...mi ga držimo anoreksičnim i pothranjenim, a da groteska bude potpuna, čovjek ima svoju vlastitu - slastičarnicu... Svi mi drugi smo, more or less, predimenzionirani snjegovići...

   Najjača je fora jutro nakon što pretjeramo, svatko snima svoju verziju 2.0 " Iskupljenja u Shawshanku". Uz zakletvu, " kakvi smo debili, nikad više"... Never say never...
Taj smo dan sitni ljudi, nadrkani, najrađe bi utekli....
Good news. Počeli smo koristiti taxi. Preskupo je, nismo se opametiti.

   Kad krenem na put, slijedi sranje. Ili me čekaju poznati, a znaju kako me dočekati, ili otkrivam novo. Nisam siguran šta je gore?
No, ja sam se suočio s istinom. Ja sam pijanac. Govorim u svoje ime. Nisam kroner, mogu biti bez koliko hoću, ali količina i učestalost sugeriraju zaključak. Jesam li strog? Strog i pravedan, prvenstveno iskren.
Čudo je kako se možemo zavaravati, koliko žmiriti.
Kapitalizmu trebaju debeli, nepismeni, sjebani, zaduženi i o nečem ovisni pojedinci. Zato se kvalifikacije zamotavaju i uljepšavaju.

   Legendarni su i kasnonoćni ili ranojutarnji obroci, nakon izlazaka. Burek. Jogurt. Pingvin. Nekad Dolce Vita na Ilici kod Frankopanske. American Donut na trešnjevačkom placu. Ili doma, zimi, hladna sarma s balkona, nezagrijana, fino kisela... I, za kraj, jedna zgoda iz nekog prošlog života, dolazim doma oko 3, otvaram frižider, a na teći ceduljica: SLONE, OVO JE ZA SUTRA!

   U konačnici, šta bi mi rekao Aristotel, doli: " Svinjo". Integralna. Ležiš debel u blatu, rokćeš i uživaš. Full paket. Jesam li odgovorio na pitanje iz naslova? Nisam, ali bolje živjeti dan ko lav, nego život ko miš...

   Eto, završavam. Tri i deset ujutro je. Tiiiiho otvaram vrata. Friždera. Vidi ko to mene g'eda?... (kulenova seka!)

P.S. obavezno čitati ujutro. Za sve nuspojave, upitajte svog liječnika, ili ljekarnika (ak' Vam se jave). Psihijatar Vam više ne može pomoći. Izbjegnite ga. Za njegovo dobro.