Ponos, svojeglavost i ostale bolesti ega - tema: EGO

    Tijekom praznika, osobito božićnih, skloniji sam popričati sam sa sobom. Novu Godinu tradicionalno ne doživljavam. Sarma pa u 9 u krpe. Meni je NG kad ja velim da je vrijeme za proslave, ovo programirano pa još gratinirano nervozom oko "di ćemo, s kim ćemo?" , hvala, ali ne hvala!

    Moj dragi braco i njegova supruga nam od Božića već godinama naprave spektakl. Obzirom da ljubav ide kroz želudac, volimo se toliko neumjereno, strastveno i inovativno, da nema ozbiljnijeg filma s tolikom količinom emocija.

    Zanimljivo je da kako godine prolaze, ono čega sam se nekad užasavao, postaje trade mark blagdana i njihova suština. Samoće, naime, osobito u trijeznom stanju. Ako je pakao postojao u mojim mislima, kulisa mu je izgledala tako. A, i sadržaj. Bijeg je bio rješenje. I masa ljudi. Buka. Lažni sjaj. 

   Do novogodišnje noći, a iskreno rečeno, pojma nemam pišem li ju korektno malim početnim slovom, imao sam zadatak ubiti tijelo. Glava je sama padala pa mi sarma i san nisu padali teško. Dapače. Kroz "veseli decembar" sam uspio pobjeći od svega, osobito danima kad nikog nigdje nije bilo. Uh, to su bili dani ponosa i slave. 

   Jednom sam se probudio žedan ko šoder graba pa sam u frižderu, uz hladnu Cedevitu, pronašao cipele. Vrlo uredno složene. Na posebnoj polici. Ne daj Bože da ih ostavim razbacane i odbačene u hodniku. A, ne, ne...ipak sam ja iz fine familije...izbačen! 

   Ne moram posebno pričati kakva su to bila buđenja. Prvo pogled na mobitel. Nalet srama. Kakav umorni pjesnik. Putena verzija Devet i pol tjedana, bez hommaga Posljednjem tangu u Parizu. Maslac volim, ali samo na kruhu... Dragi i mili Bože, kakav idiot. Takav, u stvarnosti, ne bih mogao ispuniti ni 10% obećanja/prijetnji iz tih poruka.  Nema veze, nije me spriječilo da riječima i slikom pošaljem sulude ideje ljudske seksualnosti. Posebna specijalnost su bile adrese. Na koje sam slao. To što sam još živ, također je Božja volja. I sreća, da su redom sve moje simpatije bile puno pametnije od mene. Pa su razlikovale bitno od nebitnog. I redovito su brisale...valjda jesu, nadam se da jesu, štoviše, molim Boga da jesu...

   Velika mi je fora gledati trenere koji inzistiraju na disciplini, poštivanju hijerarhije i na obrani. Znate, to su najčešće likovi koji, kao igrači, nisu mogli čuvati stolicu, švercali su se na svim fizički zahtjevnim vježbama, skrivajući se po "kantunima"...falšali su na inicijalnim testiranjima, da bi im napredak na završnim bio veći...takvi su danas veći katolici od Pape...ako mogu oni, mogu i ja...

    Danas mogu s velikom sigurnošću reći da sam imao veliki problem s egom. Ego nije loš suputnik života, ali u malim do umjerenim količinama. Mene je raznio, jer sam sam sebi nametnuo previsoke i što je još važnije, nerealne ciljeve u vremenu. Nisam bio realan u očekivanjima kad će se nešto dogoditi. Želio sam sve sad i odmah, sa samim sobom u glavnoj ulozi. Samo kad sam bio glavna uloga sam bio dobro. Dobro, ništa posebno. Umjesto zahvalnosti na svemu što sam imao/mogao, ja sam pizdio, izrazito pizdio nad onim što je trebalo pričekati. Pa kad nisam dobio odmah, poput razmaženog djeteta sam rušio sve dobro. My way or no way. Tamo gdje sam tada bio nije moglo proći. Nisam bio toliko dobar, a i da jesam nebi prošlo...

    Pizdunski sam sve zamotao u kobajagi nezainteresiranost i lijenost. A, to je vrlo opasna igra. Život počne vraćati kad najmanje očekuješ. Pa od pole positiona klkizneš u šesti red. Od tamo je puno teže napadati postolje. Dok neki normalni dječaci, zahvaljujući svom radu, svom ponašanju i pristupu rade korake od sedam milja. Jedino što poštujem kod sebe u toj fazi je što nisam osjetio nikakvu ljubomoru. Cijenim tuđi uspjeh i raduje me. Oduvijek.

    Trka uzaludnih ciljeva tada kreće dalje. Svjestan sranja koje sam izazvao, ne kočim, odnosno kočim gasom. Pa postajem verbalno iskričav, postajem ciničan, negativan. Vrlo, vrlo svojeglav i nepredvidiv. Samo zato što moja genijalnost nije prepoznata, nije valorizirana, nije joj dana adekvatna pažnja i prilika. Normalno da je grudica postala lavina. Jurim nizbrdo. Nije pitanje hoću li stradati, nego koliko ću ljudi putem pobiti?

    Nekakva vrsta kretenskog ponosa, ako se to uopće ponosom može nazvati, mi nije dala da se korigiram. Kao da bih time priznao poraz. Obzirom da sam vrlo sugestivan, mogu sam sebe uvjeriti u što god poželim. Obzirom da sam verbalno dominantni manipulator, mogu i druge uvjeriti u svoju "istinu". Zapravo sam, kao pičkica, tržio opravdanje i zaklon. Pronašao sam ga u svojoj bolesti. Koja uopće nije bolest, ali je meni došla kao od Boga poslana. Da mi napravi sjenu, da mi napravi konačni hlad. Prema van. Da svi moji promašaji postanu smisleni. Da ne budu rezultat toga što sam bio pička, nego da imaju neko drugo pokriće.

    I, stvar funkcionira. Ali, na van. Nitko ne dvoji. No, rekoh, paklena je to igra. Navečer legneš sam. Jedino sam znaš punu istinu. Prava je istina moj bijeg. Jer sam se usrao borbe. Jer sam bio pička. To je obilježje mog karaktera. Pobjegnem. Ne treba meni nitko govoriti da sam u puno situacija pokazao muda. Karakter. Ja sam prema sebi brutalan. Ili sam prvi, ili bolje da se nisam ni rodio...Šteta da takav stav nisu pratile adekvatne radne navike. Kad kažem pička, to su vrhunski kriteriji. Po prosječnima sam heroj. Karijera s 50.000 injekcija i 30.000 mjerenja razine šećera u krvi tokom 20ak godina... 

    Što slijedi dalje? Naravno, autodestrukcija kroz način života. Ili sam najbolji, ili najgori, nema sredine...

    Krug se sad zatvara sekvencama s početka priče. 

    Ono što donosi samoća u trijeznom stanju je sudar s istinom. Na živo, kako bi se reklo u ratnoj kirurgiji. No, postoji u ovoj priči još nešto. To je možda još važnije. 

    Mi živimo u jednoj glavi. Ne možemo imati jednu na poslu, drugu doma. Obilježja karaktera se razljevaju po svim segmentima života. Kako sam se lako predao kad stvari na poslu nisu išle željenim tijekom, takav sam bio i privatno. Ili je išlo lakoćom, ili sam lakoćom sve razjebao. Pa sam na taj način izgubio, odnosno pustio da odu neke stvarno kvalitetne osobe iz mog života. Nikad nikom nisam priznao koliko me je boljelo. Bilo je zamotano u pjesmu i šalu. Pogotovo moja zadnja veza s najkvalitetnijom osobom koju sam imao pored sebe. Što nikako ne znaći da i druge nisu bile super. Svaka na svoj način. Gospodin Šamanić nije bio spreman na borbu za ideale. Pa su se rasplinuli kao mjehur od sapunice, a moje su partnerice našle spas daleko od mene. Na sreću. 

    Kako je to sve zapravo vrlo jednostavno. Sve ide prema matrici. Našeg života. Možda usput, spomenuti ću samo, što mislim, a nikad ne izgovaram, o ljudima i situacijama u kojima se sakriju ko mali miševi. Ako sam prema sebi strog do brutalnosti...

    Dobra je vijest da sam još živ i zdrav. Barem do obrva. Dobra je dijagnoza više od pola uspješnog liječenja. Blog je moja kanalizacija. Moj sudar sam sa sobom. Zato je toliko autobiografski. 

    Trebalo bi donijeti i neki zaključak. Malo me toga strah. Tek, da ću birati i biram potpunu samoću. Ne znam kud me vodi, ali se dobro osjećam. Kao kad se dobro, s oproštenjem, iserete ujutro. Možda nije slučajno da ovaj tekst pišem na novom laptopu. 

    Nemam neke velike zasluge, Bog se najjače smije našim planovima, no ja ipak vjerujem u novi početak. To je i numerološki suđeno osobama rođenima 11.og u mjesecu... 

Velike lekcije - tema: ZABLUDE

      Sjećam se osjećaja kada bih slagao školsku torbu. Nisam tada pojma imao o široj slici nečega, makar mi je bilo kristalno jasno da bolje vidim, ako se popnem na nešto više. Fizika je to, u osnovi, ali na kraju sve ovisi i o obradi prikupljenih podataka. Možda najviše? Što ću napraviti, kako sortirati i, za mene najvažnije, znam li, mogu li, želim li sve to primijeniti, ključna riječ primijeniti, prikupljeno u neku konkretnu akciju?

   Kod tog slaganja sve sile ( manje ili više) (ne)potrebnih knjižurina, teka, rječnika, šalabahtera, kajdanki, notesa, novina (nije lako preživjeti dan u tramvaju), meni je osnovna mjerna jedinica vremena i pripadajućih obaveza bio tjedan. 

   Što mogu očekivati taj tjedan? U kojem predmetu imam čistu situaciju, gdje sam u naletu; znanja, razumijevanja, statusa kod profesora, a gdje nešto od toga škripi? 

   Ja sam bio, nažalost, napravljen na cilj, na rezultat, a ne na put do cilja. Pojednostavljeno, nije me bilo briga, niti je bio centar mog fokusa koliko ću naučiti. Ne. Iskreno ne. Centar mog fokusa je bila ocjena. Ocjena iz pojedinog predmeta, a još više, izbjegavanje negativne ocjene. I, na kraju, njegovo kraljevsko Visočanstvo, opći uspjeh. 

   Da, tužno je, meni je jedan " zbroji pa podijeli s brojem pribrojnika" srednji, prosječni broj, bio centar svemira mog školovanja.

   Možda sam, kao neka retardirana podvrsta alfa mužjaka, bio orijentiran na preživljavanje. Na lutanje i sakupljanje. Svega i svačega. Kao naše bake i njihovi podrumi, tavani, šupe, garaže, ormari...znate ono, puno svačega, ali malo jednoga, pravoga, konkretnog...malo nečega...

   Dakle, na kojem satu mogu spavati, na kojem moram slušati ( ne zato što želim, nego zato što to štedi vrijeme), a kojeg je taj tjedan - najbolje izbjeći. Što sam bio stariji, više sam izbjegavao. Postao sam izvrstan u smišljanju izgovora. Prvenstveno samom sebi. Plasman ideje, kroz sjajan celofan, ionako nikad nije bio problem.  

   E, da, to slaganje tjedna...nestvarno je, ali uvijek sam napamet znao sve svoje ocjene, kad sam igrao statistike...niti u jednom trenu ludila nisam izgubio fokus na neke brojeve...uvijek znam koliko gdje imam novca...i u nekim drugim agregatnim stanjima, nikad nisam izgubio fokus na to...i, tu leži ključan problem.

   Dok si fokusiran na semafor i promjene na njemu, dok traje tekma, propuštaš kreirati promjene u igri. Koje suštinski promjene i stanje na semaforu. Semafor mora biti posljedica. Stanje u novčaniku mora biti posljedica. Izgled tvoje stranice u imeniku mora biti posljedica.  A, ti moraš biti fokusiran na uzroke. Na kvalitetu izvedbe elemenata na tekmi. Na kvalitetu sadržaja prilikom izlaska. Na ono što naučiš na nastavi. 

   Kod pravilno usmjerenog fokusa, može se dogoditi privremeni zastoj u rezultatu. No, tada ponovno moramo naći motiv i zadovoljstvo u kvaliteti izvedbe. A ne, poput mene, odmah pizditi što škripi. To pokazuje manjak vizije. Manjak vjere. Nedostatak šire slike u vremenu: tko sam ja, što radim, zašto to radim, kako to radim, kad mogu očekivati neke rezultate, koje su realne prepreke na tom putu, koje me mogu usporiti, kako se tada ponašati?

   Kako je to izgledalo u praksi? Ukoliko se posvetim, kroz trening i kasnije utakmicu, pravilnom izvođenju sve sile detalja: uhvati pravilan ritam života, hranjenja i odmora, pij dovoljno tekućine i suplemenata, odradi pripremu i uvode u treninge, prevenciju. Odradi jačanja, vježbe eksplozivnosti, vježbe fleksibilnost u teretani. Stavi fokus na detalje individualne tehnike. Razmišljaj i budi prisutan duhom na analizi dosadašnjih protivnika i pripremi za idućeg. Stvori sliku svoje uloge. Uklopi je u grupnu taktiku. Treniraj sa smislom. Ostani dodatno. Razmišljaj u čemu si dosad problematičan i kako to popraviti. Kvalitetno odmaraj.  Mogao bih do sutra i još više u detalje. Izgradnja jednog dana, jednog tjedna, jedne sezone, karijere...pravilno usmjeren fokus...pa će i stanje na semaforu, u zapisniku i u novčaniku posljedično ići ulaznom putanjom. 

   Imao sam konstantan problem održavanja visoke razine koncentracije i motivacije na duži rok. Oscilirao sam u raspoloženjima i o tome su ovisili moji dnevni, tjedni i životni ciljevi. Kad sam bio raspoložen, dobro sam trenirao, ali to nije bilo planski. To je bilo afektivno. Impulzivno. Ali, tako je bilo i kad nisam bio raspoložen. Krš i lom. Potpuni nedostatak struje. U tom trenu me savršeno nije bilo briga za posljedice. Ja sam podsvjesno znao da će doći, da ću skupo platiti, ali sam potajno uživao u tome kako mi se u tom trenu ništa neda. To je trenutak kad sve staje. To je nedostatak vizije.

   U nečemu smo dobri onoliko koliko smo loši u svom najlošijem danu. Taj standard nas određuje. Koliko duboko smo kadri potonuti.  A, ne reagirati. Ne spriječiti. Ne ublažiti. Ne usporiti. Pad.

   Ne znam koliko odgoj u tome ima ulogu? No, siguran sam da o takvim stvarima nisam učio u školi. A, odredile su mi život. To su velike lekcije.

   Lijepo ih je, mada bolno, biti svjestan. 

   Za mene ima terapeutski učinak činjenica da su sva životna sranja zapravo lekcije. Onog trenutka kad osvijestim da su sve moje kaldrme zapravo lekcije, počinjem na njih gledati drugačijim naočalama. Počinjem voljeti svoje lekcije. Počinjem ljubiti svoje rane. Počinjem voljeti sebe, baš ovakvog debilnog. Osjetljivog. Ranjivog. Blago rečeno nesavršenog.

   Tom logikom su i sva moja promašena prijateljstva, o čemu sam malo palamudio prošli put, i pogotovo bivše ljubavi, moje lekcije.

   Zbog nekog, meni nepoznatog, razloga su mi bile servirane. Uhvatim se u razmišljanju da sam zapravo i ja jedna velika i debela lekcija. Svim mojim divnim curama. Da shvate i da počnu cijeniti normalne dečke. Next door tipovi imaju puno više kvaliteta, nego bi to, na prvu, bilo za pretpostaviti...

   No, to su, ipak, stvari koje one moraju probaviti same sa sobom, ja imam svoja pitanja.

   Jednom je Grunf rekao da " je bolje biti malo glup, nego malo pametan". Nažalost, nisam bio te sreće biti malo glup. 

   Naravno da je moglo bez puno tih lekcija i naravno da ih većina ljudi ne dobiva u mojoj količini. Zato što nisu glupi i ne vjeruju u vilenjake.

   Više za sebe, napisati ću, da ih imam trajno pred očima, ključne zablude, koje su lekcije morale ispravljati u mom slučaju:

1. Svi su ljudi dobri, osim malog % kvarnih

2. Većina ljudi je prosječno inteligentno

3. Budi dobar, pošten i empatičan prema svim ljudima

4. U životu postoji jedna žena, kojom se ženiš iz fatalne ljubavi, s njom imaš djecu i živite skupa do smrti, a i poslije...

5. Sve što čuješ od pametnih i školovanih ljudi je istina

6. Dobro uvijek pobjeđuje zlo

7. Poštuj sve članove svoje šire obitelji

8. Ljubav je toliko moćna sila, da se čak i wc papir sam kupuje....

9. Svi su učitelji vrijedni strahopoštovanja

10. Žene ne prde

11. Ljudi će prepoznati tvoju želju da budeš dobar prijatelj, susjed, šulkolega, bivši muž i uzvratiti će ti isto, ili bolje, jer ti si dobar prema njima

12. Ako se ja naguzim, desiti će se čudo i meni se neće vidjeti guzica

13. Tvoje će ideje biti svjetlo u tami, a ljudi će se iz zahvalnosti hvatati u kolo i plesati na valu boljitka cijele zajednice

14. Ti si toliko prirodno moćan, da možeš trpati u sebe što god, mozak će ti super raditi

15. Ti nećeš zaboraviti svoje roditelje, kao niti tvoja djeca tebe

16. Možeš lutati, život će te čekati

17. Muškarci su najgori prostaci, a žene su fine i nježne

18. Škola je dala kruha i drugima, a ne samo profesorima

19. Ima šanse da stigneš na wc

20. Nakon svega što si naučio, nećeš se opet zaljubiti ko tele, ti si sad zreo, iskusan čovjek i ne možeš se ponašati poput balavca

   Sporo učim, a brzo zaboravljam te sam kao takav cijepljen od svakog soja tzv. normalnog života. Spašavaj se ko može...jer, čini se da spasa za mene nema. 

   Petar Pan opet ide u 7.d. Jer, dok učimo - mladi smo. Makar i ponavljali gradivo... 

U tunelu, usred mraka... - tema: ODLUKE

    Vjerujem da smo svi čuli, ili pročitali, svjedočenja ljudi koji su došli na rub, ili malo preko ruba, ovisno o kutu gledanja, koji su doživjeli tzv. kliničku smrt, ali, u konačnici, nisu preselili (barem ne tada) na Ahiret...

   Zajednički nazivnik tih svjedočanstva je bio nekakav imaginarni tunel, u koji su tiho klizili,  sužavanja spektra svjetlosti, poprimanje bestežinskog osjećaja, vrsta posebnog mira i drugačije perspektive. Ako su oni to dobro vizualizirali nakon povratka i ako sam ih ja dobro čuo?

   Prije skoro trideset godina mi je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, ovisan o inzulinu. Na stranu sad sav šok na početku, to je uobičajeno, kao i činjenica da su ljudi tovari,  na sve se, i na batine, nekako naviknu. Jedan od potpuno prirodnih strahova bude i onaj od hipoglikemije, narodski, od pada šećera...mozak može relativno kratko opstati bez glukoze, odnosno s dozom manjom od recimo 1.2 mmol/l...inače je, da budem malo i edukativan, normalna vrijednost u rasponu 3.9 - 5.9 mmol/l...sve ispod 3.9 je hipoglikemija, naravno, najprije lakša, a zatim, kako razina pada, sve teža, s dramatičnijim simptomima, koji, ako ne uzmemo nešto slatko, mogu završiti i onim" preseljenjem" s početka...

   Ispočetka su mi hipoglikemije i bockanje bili najgora noćna mora. Zna buraz. Nažalost, on je sve prošao koju godinu prije, ali i na sreću, moju, jer je bio pribran i vodio me kroz ta, za mene, nova iskustva. Imati starijeg brata, kako dobro! Mogu misliti kako je njemu, ledolomcu, bilo na početku.. i ne samo u tome...

   No, kako to kod mene obično biva, iz govna napravim kremšnitu. Napomenut ću samo da, sve što ću dalje reći, ima karakter osobnog iskustva i doživljaja, nikako ga ne preporučujem, niti ga pokušavam afirmirati. Naprotiv. Dugoročno ga je puno bolje prevenirati adekvatnom glikemijom ( regulacijom razine šećera u krvi, kombinacijom lijekova, prehrane i tjelesne aktivnosti).

   Ali, kažem, ja osobno " volim" hodati po rubu, a i malo preko ruba. Samo zahvaljujući zaista zvjerskoj genetici, moja dugogodišnja sprdačina s hipoglikemijama, alkoholom i načinom života nije još došla na naplatu, ili nije jako...

   Malo sam se duže uvodio u meritum, barem onog što želim reći, jer ono gore je apsolutni zdravstveni meritum, koji nema alternative. 

   Dakle, zašto sam klizio u hipoglikemije i zašto sam skoro 35 godina pio ko smuk? Zašto su mi trebale te transcendentalne akrobacije? Ima tu svega i svačega, kao, uostalom i kod drugih ljudi, stvari je teško objasniti jednoznačno.

   Još jedna digresija, želim biti točan. Trenutno sam u fazi potpune apstinencije od alkohola, koja traje 4 mjeseca. Napominjem i da sebe trpam u skupinu ljudi koji su imali taj problem, makar nikad nisam popio pivo sam, nikad osjetio bilo kakvu ovisnost ili potrebu, cijelo vrijeme bio fizički aktivan, prosječna razina šećera u krvi uglavnom ispod 7.5mmol/l, što se smatra urednim za dijabetičara. Bio sam next door alkić, kao što nas ima svuda i većina je potpuno nesvjesna problema, a moju kvalifikaciju će smatrati prestrogom.

   No, ja nisam ovdje da bih tepao. Ni sebi, ni drugima. Ja sam ovdje došao reći istinu. Ili, istinu iz svog kuta.  

   Ključni problem koji imam je mjera. Naime, nedostatak mjere. U svemu. Ako jedem, ne stajem dok mi nije zlo. Ako volim, odlazim u posebnu dimenziju, a čim nestaje mog privida, doživljaja, čim mi se sve učini previše ovozemaljski, razjebem sve. Ako pijem, ili izlazim, to traje danima. Bez limita, mijenjam ekipu, okolinu, povod, uzrok, razlog - do potpunog uništenja. Kad uhvatim zalet, poderem sve kočnice... Ako nešto primim raditi, nema stajanja, niti odmora, opsesivno sve želim dotjerati do kraja...o svojim seksualnim navikama neću, ali i one su samouništavajuće i dovode u pitanje i smisao, i svrhu...

   Taksativno dalje nabrajati nema  smisla. Mogao bih u nedogled. I, nije u tome stvar. Fora je pokušati odgovoriti na pitanje zašto sam takav? Zašto je sve normalno, meni dosadno? Što me privlači u zoni sužene svijesti? Što je toliko iskričavo u tamnom tunelu? 

   Neki dan sam se kupao po velikim valovima, južina je bila. Bili su baš masivni, moćni, razbijali su se o obalu svom snagom, pjeneći, šumeći, vraćajući se natrag blago ispuhani...samo pola metra ispod razine mora i svog tog rusvaja, potpuni mir...često je tako, dok se ludilo bliži vrhuncu, i na njemu samome, potpuni mir im je prvi susjed...

   Dali sam u samokreiranom ludilu tražio svoj mir? Jer, kad kreirate ludilo, vi ste u vrsti izoliranog balona. Da niste, ne bi imali snagu, ni motiv raditi tako što. Istinske posljedice osjećaju ljudi pored vas, a vi ste, na neki način, zaštićeni, pola metra ispod razine mora, a na vrhu valova su vaši bližnji. Vi dole to uopće ne osjećate.

   Sličan je osjećaj i u hipoglikemiji. Lagano ste tupi, nemate snage ni za što pa tako ni za negativne misli. Gotovo vam je sve svejedno. 

   Da li sam postao ovisan o tome da mi bude svejedno? Jer, sve drugo bi bilo previše svjesno, previše tu, previše stvarno, a stvarno mi se nije sviđalo. Nikad. Od malih sam nogu loše podnosio istinu o smrti. O prolaznosti. O lošim ljudima i njihovim djelima. O nepravdi. O nesreći. O siromaštvu. O uzaludnosti nekih borbi. O nevjerama. O razvodima. O preljubima. O nesrazmjeru dobrog srca i slabe sudbine. Fokus mi je oduvijek više išao na negativne životne okolnosti. Osjećao sam se nekako nezaštićeno, kao da samo čekam kad će se dogoditi (iduće) sranje.

   Taj nekakav mind set nosim odmalena. Nije da nisam radio na svom tijelu. Na svom umu. Čitao. Putovao. Upoznavao se sa svim i svačim. Prihvaćao rizik. Odgovornost. Imao jasan plan i program. Određene uspjehe. Napredovao sam u skoro svim segmentima uobičajenog života. Samo u jednom nisam. Osjećam prazninu. Često. Ništa mi ju ne može popuniti. Pa sam znao bježati u puno obaveza. Kako je to znalo biti kontradiktorno, naime, što sam više stvari uspijevao završiti, pritjerati kraju, dapače, uspjeti, osjećaj praznine je jačao, da bi vrhunac doživio na samom kraju neke akcije, kad svi slave, ili su barem sretni, opušteni, ispunjeni. Ja bih bio potpuno prazan, depresivan, kao da si me dobro istukao, ispraznio, uzeo mi sok života. Tada slijedi faza ubijanja u hrani, alkoholu i glupostima. Kao neki melem, koji otupi osjećaje. I, opet paradoks. Ljudi dan nakon budu mamurni, umorni, otrovani, a ja sam bio super, spreman na još....pa na još...

   Slično je i s hipoglikemijom. Prva asocijacija je neugoda. Potencijalna pogibelj. Ali, odmah nakon se sjetim blaženog osjećaja tuposti, gdje niti jedan besmisao nije prejak, gdje je sve u nirvani ekg- a mrtvaca, gdje niti jedno sranje ne smrdi, ili barem ne prejako....

   To moje dobro tijelo je bilo i vrsta prokletstva. Da je ranije počelo slati dimne signale popuštanja, možda bih se ranije osvijestio. Ovako, godinama ništa. Činjenica je i da sam se redovito čistio, sport, sauna, sve moguće...kvalitetna i raznovrsna prehrana. 

   Sad najbitnije. Sukus svega. Odluke donesene u stanju sužene svijesti. Odluke iz tunela. Nevjerojatna lakoća razaranja. Uz osmijeh. Čista patologija. Ništa mi nije bilo sveto. Niti vrijedno borbe. Ili je išlo glatko, ili bih ja rezao. Rugao sam se vrijednim ljudima, koji bi mukom gradili. Posao. Obitelj. Ljubav. Štogod. Ja sam to prepotentno gledao sa strane i mislio si da je vrijeme truda, vrijeme izgubljeno od zajebancije...pa je nestala granica između zdrave zajebancije i samo razarajuće zajebancije, kao da je bila tim veća fora, što je rez bio dublji i veći. Sustavno sam i precizno, patološki hladno, sve razorio. Jedino što ne diram su brat, djeca i majke moje djece te par bliskih ljudi...sve drugo je sprzeno u prah i pepeo, isključivo mojim odlukama, mojim autodestruktivnostima...mojim odlukama iz tunela...odlukama otrovanog uma u otrovanom tijelu...

   Danas stojim na spaljenoj zemlji. Probuđen iz nekog dugog, košmarnog sna. Oprezno sam donio nekoliko odluka.

   Ostatak života provesti ću pri punoj svijesti. Sve što to može ugroziti je izbačeno dekretom. Doživljaji moraju biti stvarni. Koliko god teški bili za prihvatiti. Slobodu sam precijenio, a samoću definitivno podcijenio. Račun moram platiti. Ne znam hoću li imati gotovine za odjednom, ali platit ću ga na bilo koji način. 

  Efekte ne očekujem. Ništa ne očekujem. Svako bi očekivanje bilo pritajena hidrogenska bomba. Samo mozak mora biti čist, s dovoljno kisika, dovoljno, a ne previše, šećera i pozitivnih impulsa iz prirode, mirisa, boja, zvukova...

   Najveći je izazov i bitka predamnom. Mogu li si zaista sam pomoći? Mogu li snagom svog uma i volje preokrenuti tok misli i život u njegovom ostatku? Mogu li biti prirodno dobro, prirodno sretan, tužan, realan, apstraktan, kreativan?

Kolika su ti stvarno muda, frajeru?

   

Amigos para siempre? - tema: PRIJATELJSTVO

    Što sam stariji, delikatnijim doživljavam prijateljski odnos. Dajem mu možda više na vrijednosti i puno više pazim. U ranoj mladosti ( kod nas, Petara Pana, život je podijeljen na djetinjstvo, produženo djetinjstvo, ranu mladost, kasnu ranu mladost i ponovno djetinjstvo, koje je ekvivalent tzv. zrelih godina) je sve bilo kroz pjesmu i šalu, svi su bili frendovi i bilo ih je mali milijun... S većinom tih ljudi sam i danas dobar, jer smo se razdvojili na vrijeme i nismo ništa radili skupa...zapravo smo dobri, jer se ne poznajemo van uspomena na" zbogom pameti" period, a meni je tada baš sve i baš svatko bio dobar, misaono sam bio toliko naivan, da je sobarica postala sinonim samo zato što mene nije nitko znao... 

   Ne miješaj (ili, ne kvari) vino s vodom, ili ljubav s brakom je, generalno, lekcija za koju sam saznao  puno kasnije, a naučio ju još nisam i pitanje je hoću li ikada?

   Kad se sjetim, suza krene, kako su već u najranijoj dobi, neki ljudi postavljeni interesno. Jasno je kao bijeli dan, danas gledajući, no, meni je tada bila duga, mračna noć.  Sretna, duga, mračna noć. Dok ne znaš, ne smeta te i zato, btw, ne kužim što netko traži provjeravajući nečiji mobitel. Nešto lijepo, dobro i pozitivno? Nema šansi. Možeš samo naći sranje, ili ne naći ništa, a to je isto sranje, jer, ako si malo pametan, skužiš da te muči neka patologija mišljenja, što je možda gore sranje od onog koje si pretpostavio da ćeš naći...cure, djevojke, žene, supruge... nema ništa u našim mobitelima, od čega ćete postati bolje osobe...ili je prazan od kompromitirajućeg sadržaja, što je, ako ćemo patološki, isto sumnjivo, jer " stoka očito revno sve izbriše", ili ima nešto whup pornjave, koja danas stiže i s adresa s kojih to ne bi očekivali, ili je koja poruka dvosmislenog sadržaja, dali poslana, ili primljena, svejedno, ili je kakav zalutali metak iz Prvog svjetskog rata, koji još putuje orbitom, da ni sam ne zna šta bi i di bi? 

   Imenica prijateljstvo trajno evoluira u mojim mislima. Naravno, ne pravocrtno i ne uvijek u dobrom smjeru, makar je također upitno, što je to dobar smjer? Nekada otploviti s nekim u pizdariju i nije nužno loše, pod uvjetom da iz toga nešto naučiš.

   Uvijek se sebi smijem ( to je super, ne trebaš nikog da te zabavlja) kako sam svim silama u adolescentskim danima branio teoriju "kako ne postoji muško - žensko prijateljstvo".

   Razumljivo je, hormoni divljaju, u mnogočemu iskrive percepciju. Dečkima je tada vjerovatno najteže, jer u prosjeku malo kaskamo u odrastanju za ženskom populacijom te smo kao takvi, poludovršeni, manje interesantni vršnjakinjama, od nekoliko godina starijih mladića. Također usput, ta se vaga izravna, u prosjeku naravno, puno kasnije, jer oni koji ranije sazriju, obično ranije i " prejdu", kako to veličanstveno i antranslejtibl veliju nizastranu žičare...

   Iz današnje perspektive poluisjeđenog majmunčića ( još u svići ima uja, malo...), spomenuta su M - Ž prijateljstva, ako su lišena sexa, dublja, iskrenija, čišća od standardnih . Malo je neozbiljno generalizirati, svaka priča je priča za sebe, no, moj je utisak takav. 

   On je stvoren uzimajući u obzir fokus, kao ključnu točku komunikacije. Moje iskustvo govori da svi relativno dobro slušaju, ali frendice puno bolje čuju. Treba vremena da shvatiš kako količina empatije ne razara, nužno, razinu testosterona, kako te ne slabi, već dapače, stvara od tebe medij koji više i bolje osjeća i takav postaje snažniji i otporniji.

   Danas zato kličem " Živjelo M - Ž prijateljstvo", " Dolje predrasude o (ne)mogućnosti postojanja istog", "Zakopčaj šlic, operi uši"...kava je, nekad, samo kava...a, to " samo" bude vrijednije od puno drugih, precjenjenih događaja...

   Kad razmišljam o događajima u nekakvoj zreloj, 30+, dobi,  puno je dokaza o krivim procjenama, alkoholnim bauljanjima, druženjima i komunikaciji s ljudima koji jednostavno nisu imali kapacitet održati meni prihvatljivu razinu prijateljskog odnosa. Puno je i moje krivice, jer sam propuštao upozoravati, propuštao na vrijeme hvatati distancu i biti proaktivan, onoliko koliko smatram da mogu. Nasuprot, bio sam blagonaklon prema iščašenim ponašanjima  i personalitijima koji ništa dobro nisu mogli obećati, vidljivo je bilo iz niza primjera, u tadašnjosti i prošlosti. Prihvatio sam biti slijep na zdrave oči, prihvatio sam biti drugima dobar, a sebi najgori, a kad bi dolazio do točke podvlačenja crte, shvatio bih da je moja sljepoća bila samorazumljiva i po ničem posebna, dakle, ti neki ljudi su pod normalno uzimali stvari odrađene za njih, bez trunke zahvalnosti, dapače, nisu dobro (blago rečeno) reagirali kada bih stvari postavio na pravo mjesto. I tu predbacujem sebi sporost i tupost noža. 

   Uzrok takvog ponašanja je nedostatak vizije što pravo prijateljstvo znači i kako stvari trebaju funkcionirati. Uzrok je i moj strah od gubitka. Danas se pitam, gubitka čega? Hrpe podkapacitiranih ili moralno problematičnih likova. No, zaronim li samo malo dublje, doći ću do još jedne istine. 

   Fakat da su (i) takvi ljudi bili meni blizu, dio moje svakodnevice, mog života, govori i da ja nisam bio bitno drugačiji. Ili sam bio u stanju sužene svijesti, kad sam ih prigrlio i nerealno obožavao.

   Kao što štediti možemo tako da više zarađujemo, ali i da manje trošimo, tako i vrijeme provedeno u " krivim" prijateljstvima uzima zrak i prostor ljudima s potencijalom. Dakle, ne samo da sam bio na, za sebe, lošim mjestima, već sam i propustio biti s osjetno kvalitetnijima.

   Obzirom da često, u polušali, znam reći da sam Božje dijete, da uvijek i stalno imam vrstu nevidljive zaštitne aure, tako sam i u slučaju prijateljstva uspio sačuvati svoj " mali krug velikih ljudi". 

  Oni su počeli svijetliti punim sjajem onog trenutka kad je horizont očišćen od toksina, parazita i emocionalnih vampira.

   Pritom sam prvo sve te osobine morao ubiti, ili barem staviti pod kontrolu, kod sebe samog...

   

Tronožac - tema: BITI DRUGAČIJI

    Inspiraciju za današnji tekst sam dobio slušajući nagrađivanog argentinskog liječnika i književnika, koji je kao mali sanjao da će biti vatrogasac. Jorge Bucay je, naime, u odgovoru na jedno, od brojnih postavljenih pitanja, rekao da u svom današnjem, ili životnom, pozivu pisca self help romana, spaja tri svoje želje: kao vatrogasac gasi vatru, u prenesenom smislu, ljudima u njihovim vezama, na način da, pišući self help romane, priča priče iz života, ali im dodaje i znanja liječnika - psihijatra.

   Vezu dvoje ljude uspoređuje sa stolčićem, tronošcom. U kojem je jedna noga ljubav, druga povjerenje, a treća privlačnost. Duhovito primjećuje da prve dvije imaju pamćenje, dok treća pati od posvemašne amnezije. 

   Kad nekoga zavolimo, teško da će se to promijeniti, jer voljeti nekoga je viša kategorija (gotovo sve moje partnerice bi se složile da ja nemam pojma što je to). Da bi do toga došlo, treba minuti faza oduševljenja i pri zdravom razumu početi nekoga promatrati kroz prizmu ljubavi. Zato se konstatira da je ta prva nožica od našeg imaginarnog stola veze gotovo fiksna, a obzirom da na ljubav utječu događaji iz prošlosti, prva noga ima i nekakvu memoriju.

   Kad u nekoga steknemo povjerenje, a da nismo lakovjerni (poput mene) i da znamo procijeniti ljude ( kao sto ja ne znam), formiramo drugu nogu našeg stola, koja je, gotovo uvijek, opet fiksna i, također, ima pamćenje. Jer, ako se sjećam kako si odreagirao u toj i toj pipavoj situaciji, lakše ću, ili jedino tako, steći u tebe povjerenje.

   No, kad nas nešto kod nekoga privuče, bilo tjelesno (iskreno rečeno, niš bez toga), bilo da nam taj netko uzburka misao svojim intelektom, duhovitošću, ili Bogtepitačimejoš, dobivamo treću nogicu našeg tronošca, lišenu fiksnih obilježja, jer, privlačnost može biti pa nestati, kao da je nikad nije ni bilo, a nama se činiti da smo stvarno zaboravili što nas je to, pobogu, kod nekog toliko privuklo. Treća noga nije fiksna i ne pamti. Pati od amnezije.

   Za razliku od stola s četiri noge, koji, kako - tako može stajati na tri noge, tronožac ne može na dvije...

   Što kad se rasklima jedna nožica? Dali ju ljepiti, može li se uopće adekvatno sanirati? Koliko će, tako sanirana, uopće izdržati, koliko ćemo na nju moći težine nasloniti, hoće li nas vječno podsvijest moriti pitanjem: " kad će pasti?"...i, kad padne, koliko smo vremena potrošili u očekivanju tog pada, što smo za to vrijeme propustili, da smo sjedili na novom tronošcu, koji trpi veća opterećenja, jer ima zdrave noge?

   S druge strane, da ne ispadne da uvijek navijam za promjene, nazovimo to tako, stoji ideja, regularna, vrijedna i nekim ljudima zaista ostvariva, da se jedna, ili čak dvije rasklimane nožice mogu popraviti i da to nije žaliBožetruda. 

   Teško obuvam te cipele, jer ne znam i ne živim u tuđim glavama, ali vrlo mi je golicavo saznati kako to netko vrati narušeno povjerenje. Ok je oprostiti, ok je preći preko nečega, praviti se i lud, dapače, čini mi se da je ta životna taktika često (kratkoročno) uspješna, ali ja se bojim stare bosanske mudrosti " ne pravi se budalom, mog'o bi i ostat' "...

   Jer, lako je što pokazujem, no, ono unutra, taj gubitak povjerenja je mene uvijek koštao vrlo skupo. Naime, možda čak podsvjesno, ja podignem ručnu. Pitanje je samo na koji zub i koliko dugo tako mogu voziti. Maksimalne brzine sigurno ne mogu dostići, a drugo me ne zanima. Smrdi mi po paljevini. 

   Ili, gubitak te bazične privlačnosti. Priznajem, svašta me može privući i vrlo sam široko senzibiliziran za kvalitete pojedinca. Do te mjere da se toliko oduševim i sve drugo zaboravim, prekrižim, ne vidim...tu neku karakteristiku možda i umislim...uvećam. Ok, do nje nekako dođemo, kako, to sad nije presudno. Ali, što kad to nešto prestane, nestane, izblijedi? 

   Traperice koje abšisaju donesem u kemijsku čistionicu i ponovno ofarbam. Postavljam pitanje sebi, zašto nikad više nisam imao istu emociju prema ofarbanim hlačama, koje su, daserazumijemo, stvar, i bez obzira koliko savršeno tamo svoj posao obavili, meni to više nije to. Kako da vratim privlačnost prema čovjeku, ljudskom biću, nekome tko osjeća moju promjenu, nakon gubitka ili smanjenja iste? Kako da ga lažem? Ajde, lažem sebe, ok, preživjeti ću, ali lagati najbitniju osobu svog života, ili te faze života? Kud me to vodi? Da se ne lažemo, probao sam i lagati. Varati. Biti dupli, ili čak trostruki Valter. Nista nije problem i sve se da i može. No, na kraju dana, tren prije sna, ostaneš sam sa sobom. Taj konačni sud ne mogu izbjeći. Taj je vrhovni. I najstroži. 

   Pitanja koja on postavlja su direktna i precizna. Ne ostavljaju prostor da se branim šutnjom. Da se pozovem na ovaj, ili onaj paragraf, da izokrenem, da prečujem, da krivo shvatim pitanje, ili da mi taj dan pozli, ili mi umre peta baba...ne, ne, tamo toga nema. Tamo te pita i tamo si daš odgovor. To je konačni fakat. Ako nisi ameba i vodiš unutarnji dijalog.  Dobiješ odgovor na pitanje. No, pravo je pitanje, zapravo, što s tim radim?

   Kažu da je najveći rizik u životu - ne riskirati...živjeti u sigurnoj kućici i ne talasati. Sve primiti, konstatirati, čak i reagirati, ali samo kozmetički. 

   Imam jednu strast. Putovanja i upoznavanje novih ljudi. Njihovih običaja i navika. To ne moraju i nisu uvijek ni daleka, ni skupa, ni egzotična putovanja. Kad se prisjetim najveće sreće, najboljeg osjećaja, ili najpamtljivijih sekvenci, ko po pravilu se to događalo u Pizdi materinoj, gdje većina ljudi niti ne pomisli, ili nema priliku, otići.

   Eto, tako, fino, ja ću sad zaključiti da je meni otići u Pizdu materinu fora, da se tamo osjećam živ, da mi se šire i zjenice, i vidici, da tamo cvijeće miriše, a sunce grije. Da tamo čuješ tko si, da tamo smrad miriši...meni.

   Duboko poštujem i one koji ne putuju, jer za to imaju sigurno valjan razlog, kao i one koji biraju samo fine destinacije, fensi šmensi i to, nikad neću reći da to ne valja, ili nema svojih čari. Dapače.

   Ali, kad je meni u Pizdi materinoj tako dobro...toliko dobro, da me strah to govoriti...jer, ako previše ljudi skuži, ode i Pizda materina u pizdu materinu...

   

    

Kvalitetno usran - tema: ZRELOST

   Nije štos napisati tekst kad si inspiriran. Napiši ga danas, majstore. Prazne glave. Pospan. Praznih jaja. Sit i napit. Kad te baš ništa ne goni naprijed.  Kad imaš samo blago teleći pogled uništa. I hrabri se boje, samo što znaju menadžirat strah. Sad ajde, pajdo, saberi se i kreni. Uništa.

   Bila jednom jedna breskva. Zrela. Sočna. Ali, taman. Ne ono kad " prejde", kak vele u Zagorju, nego kad joj je okus još mješavina slatkoće i blage kiselosti. Kad ih možeš pojesti " koliko ima", kad te navede na neumjerenost i pomućenje razuma. Fine konzistencije, ne tvrda, ali ni premekana, niti na jednom dijelu  premekana. Kad osjetis blagi otpor pod zubima tijekom zagriza, ali ne kad moraš upotrijebiti silu...boje breskve, malo prošarano žutom...dobro ohlađena, ali ne prehladna, jer onda, poput crvenog vina, paralizira doživljaj i svede ga na mediokritetski voćni obrok.  Ponekad ima one male, nježne bijele dlačice na površini kožice. 

   Breskva je sinonim ljeta. Kao i lubenica. Dok je jagoda proljeće, a grožđe jesen. Kad dođeš s kupanja pa ne možeš dočekati baku da stavi skuhanu hranu na stol, nego u mokrim kupaćima, koje grebu oko jaja, atakiraš frižider i hladne breskve. Onaj prvi ugriz, kad usisaš sokove da ti se ne cijede po bradi i tijelu, je poseban. Kao i prvi gutljaj hladnog piva nakon neke fizičke aktivnosti. Svi su drugi, samo drugi... 

Onda ti se vlakna zapletu u sitni razmak između zubi. No, ne dira te to previše, dok galopiraš prema još jednoj. Paradoksalno, što je proces prejedanja odmakao dalje, želja za još je jača...kako nas samo čaša obične vode može prizemljiti...u trenu isprati svu čaroliju, kao kad neposredno nakon pranja zubi probaš nešto okusiti...kao nakon korone, tako bar kažu, da su paralizirani osjeti okusa i sve zvuči plastično...

   Ta čarolija je, kao i sve, u našoj domeni. I našoj glavi. Sjećam se, sad dok sjedim u crkvi u dijaspori, kako sam sa strahopoštovanjem ulazio u crkvu kao dijete. Slušao, uzimao zdravo za gotovo, nerazumio, loše razumio, dosađivao se...ostalo je samo dosađivanje, pomiješano s kombinacijom lošeg zadaha savršenog multilevela od davnina i debila, koji u to vjeruju...vjera da, ovakva crkva, Bože sačuvaj i daj organiziraj neki sastanak i riješite više vaše unutarnje pizdarije, jer ovo je postala tragikomedija od jedne takve fine stvari, kakva Vjera je... 

   Dopisujem se s jednom krasnom ženom, kojoj sam ja drugi bivši muž, a i ona je meni druga bivša žena...razmišljam dali trebam staviti zarez između opisnog i posvojnog pridjeva, jer ovako, bez zareza, moglo bi zazvučati da smo si nekad bili bivši...ali, dali ikad postajemo bivši?

   To je kao i smrt, mi živimo dok nas netko pamti, dok, ovakvi ili onakvi, stanujemo u nečijem srcu i mislima.

Čini mi se da protokom vremena i stišavanjem bura emocija, razvijam puno bolji odnos s obje supruge. Ako nije jednom, a ja sam zajednički nazivnik, znači da je do mene. Pretežno. Uglavnom. Ostaje mi da se zapitam: zašto osobe, koje su bile spremne ostati samnom do kraja života, a nisu jedine i nije se dogodilo, nijednom dosad, uspostave samnom normalan odnos tek kad postanem bivši? I, kakva sam ja to varalica, kad im toliko dugo treba da uoče moju sistemsku grešku, koja se u jednom trenutku aktivira i sve razori?  Nesvjesna varalica.

   U životu sam živio milijun strahova. Da ih opet ne nabrajam, mislim da su već negdje taksativno pobrojani i obrazloženi. Ne čitam tekstove unatrag pa se ne sjećam točno gdje su i u kakvom kontekstu napisani, ali negdje jesu....

   Jedan od mojih kontinuirano najvećih strahova je onaj od dosade, rutine, predvidivosti...ja sam stalno gladan novog...iskustva, osoba, posla, ljubavi, svega....pomisao da bih negdje, s nekim, ili u nečem trebao ostati do kraja života je toliko mračna za mene, toliko mi lomi krila, da ju podsvjesno odbijam već u startu...mišljenja sam da većinu možemo dati i primiti u roku od pet godina...nekad više i prije, nekad sporije i kasnije...naravno, nikad s jednom osobom ne možeš imati sve, ili ne može neki posao taknuti sve tvoje potencijale, ali u pet godina se da vidjeti i dati većinu onog što imamo...i što netko drugi ima primiti...

   Vjera i crkva nisu sinonimi, kao niti pravo i pravda, naprimjer. Vjera i uvjerenje, koje, iz nekog razloga, nosim ja, nije i ne smije biti univerzalno. Jer ubija raznolikost, najveću snagu prirode. I, zato znam da se mnogi samnom i " teorijom pet godina", neće složiti. I, dobro da je tako...

   Istovremeno, rekao sam da je Vjera jedna tako fina stvar...šta ona u biti znači u našim svakodnevnim životima...kakva je njena funkcija, kako ona radi? Ja dopuštam drugačije uvjerenje, ali ne trpim a priori stav protiv, bez obrazloženja...i bez drugog koncepta...kao ono kad glasamo protiv, a ne za nekog...ili, ono, zna što neće, ali nema pojma što hoće...zajebite to...

    Kakve ovo ima veze s breskvom? Ima sa zrelošću. Svi mi putujemo uzbrdo, često smo kratko na vrhu, često niti svjesni nismo odmah kad kreće retrogradni dio...vrha budemo svjesni kad se sjećamo, on je uvijek viši u sjećanju, nego u stvarnosti, kao u narodnim, junačkim pjesmama, heroj se nikad ne usere u gaće...

   U stvarnosti, zrelost je relativna. Kako za što. Za dati osvrt na neke stvari, treba broj ponavljanja i život s posljedicama. Kad je " onaj" tren naše životne breskve? Kad možemo izreći, a kasnije ne poreći? Nemam pojma. Danas je ovako, a sutra....

   Zrelost i Vjera kao dvije kategorije koje ne bismo smjeli spominjati prije četrdesete. Recite to osamdesetogodišnjacima, da kvalitetno crknu od smijeha. Sve što znam danas, ništa je prema onom što slijedi. No, kako ću do toga stići, ako radim uvijek jedno te isto? Isti prostor, isti ljudi, ista energija...sorry, ja ne mogu, a duboki ja mi ne daje pravo na dupli život. Jedan za javnost, drugi za mene...ja imam muda biti ja....što god i tko god o tome mislio...

   Mislite li da je slučajno što od jagoda dobivamo alergiju, a od grožđa sraćku? Dali je netko čuo da se nešto dobije od breskve? 

   Zrelost je vrijeme kad za ništa nije prerano, niti prekrasno...kad nismo prebalavi, ali niti pregorjeli...zrelost je pravo vrijeme za živjeti svoje zablude punom snagom, jer više ne kišemo po stoput dnevno od alergije, a još ne znamo da ćemo se od svega, bez obzira kako dobro (ne)bilo, kvalitetno  usrati...

   

   

 

   

   

   

   

Sok života - tema: INSPIRACIJA

   Ne znam kako je drugima, ali znam kako ide kod mene. Furam samo jedno gorivo i ako ga nema, nema ni mene. Kad ovako napišem i podvučem, izgleda prosto ko pasulj, ali u životu mi se baš ne čini takvim...

   Većina naših roditelja, a govorim o roditeljima ljudi moje generacije, znači onih rođenih oko Drugog svjetskog rata, ima jednu prirodnu devijaciju mozga, nastalu zbog zaista teških životnih okolnosti. Možda sam malo previše subjektivan, možda ne poznajem dovoljno dobro roditelje mojih prijatelja, ili znanaca pa neka mi bude oprošteno ako izvalim glupost, ili nekog, tko se ne uklapa u stereotip, kojeg ću izreći, čak povrijedim. Dakle, to su, po mom mišljenju, blago emocionalno retardirane generacije ljudi. Prije ćete im oko iskopat, nego na istom pronaći suzu. E, fora je da suza ima, ali ne idu van...pa kad ne idu van, ko zna da ih ima? Čvrsto, grčevito sve drže u sebi. To je moje. Samo moje. Ne dam nikome ono što je moje. Šta druge briga za moje suze. I moje slabosti. Ja ću sve svoje slabosti držati za sebe. Čemu estradizirati svoje  (moje) osjećaje? 

   Pravo svakog čovjeka je upravljati svojim životom. I svojim osjećajima. Neke to opterećuje. Neke osnažuje. Neki su zbunjeni, tipa, šta je sad ovo? Neki ljudi robuju osjećajima, doslovno su dnevno ovisni o tome s kakvim se osjećajem probude.

   Zašto sam spomenuo roditelje? Zato što je generaciji njihove djece u jednom trenutku bila puna kapa tog života pod emotivnom ručnom kočnicom. Zaboravio sam i represivni aparat tog vremena, koji sigurno nije pomogao otvaranju ljudskih duša.  

   Osobno to nazivam obiteljskim srebrom. Prabaka je potiskivala, baka je potiskivala, mater mi je potiskivala...e, ja neću! Dosta mi je te duple priče, jedna na van, a druga stvarna. Emocije nosim na rukavu, a srebrnina je odavno u Kozari putevima, pobacana pa reciklirana u neki novi život, daleko od mene...

   Uvijek sam imao problem s obaveznom likovima. Rečeno jezikom umjetničkog klizanja. Slobodan program mi je puno više ležao. Problem je što obaveznim likovima stječeš uvijet za slobodan program. Nikako obrnuto i nikako jedno bez drugog.

   Paradigme ponašanja u našem društvu su za mene teško breme. Zato što vidim ono na van, a znam što je unutra. Toliko falši odnosa, prijateljstva iz interesa, brakova i veza koji su predstava za javnost, a iza čuči učmalost i loša navika, slabih, a isforsiranih obiteljskih odnosa, u kojima se jedino iskreno čuva novac i imovina.  Osjećaj potpune ispraznosti. Pitanje smisla postojanja. Nesreća. A, život galopira. Pa gledaš da sve imaš i sačuvaš, a nemaš, ustvari, ništa. Prazan skup. Nula. Ekg mrtvaca. A, vrijeme ističe. Pa skupljaš mrvice. Lažnog sjaja. Da očuvaš palaču zabluda. Privatno i poslovno. Fascinantno je kako malo ljudi razumije faktor vremena. Koje brzo prolazi. Svi misle o sutra. Najveća je obmana bolje sutra. Najveće je bogatstvo sreća danas. Pa sutra opet danas. Pa danas. Pa danas. I kad preksutra postane jučer. Sretan jučer.  

   Možda imam previše slobodnog vremena? Možda sam picajzla smisla pa mi treba sto godina da se pokrenem nešto raditi, sve dok ne iskombiniram pro et contra? Što je to što me zaista može pokrenuti?

   Neki automobili imaju velike rezervoare. Neki skroz male. Cijena punog tanka nije proporcionalna volumenu. Veći je tank jeftiniji, ali i često manje kvalitetan. S malim često moraš na pumpu, skup je, ali brzine koje s njim dosegneš, auto velikog tanka može samo sanjati. Makar, često te brza vožnja toliko ponese da usred ničega shvatiš da - nema dalje...pa pješačiš i stopiraš do prve pumpe, koja, nekad, zna biti daleko...

   Stvar je osobne preferencije biramo li sigurnost velike rezerve. Polako. Sigurno. S jasnim planom. Utabanom stazom. Čak i protiv svoje prirode. Ali, tako stati u nedođiji nikada nećemo. Jednostavno, te lokacije nema u našoj navigaciji. Blokirana. Prekrižena. Izbrisana. 

   Malim tankom i velikom brzinom voze istovremeno kraljević i prosjak. Dotiču zvijezde pa se valjaju po blatu. Njima je iz rječnika netragom nestala riječ - sutra...

   Onaj tren kad poželiš da se potroše baterije na satu, onaj tren kad ti je mozak prazan od svih idiotarija svakodnevnice. Kad sam čuješ svoje srce. Kad ti ponestaje zraka. Kad ne registriraš poziv svog djeteta na mobitel. Vozite li ikad takvom brzinom? Spaljene zemlje. Iza nema ničega. Ispred nema ničega. Samo to. Samo tad... 

   Za takvu vožnju treba više od svega voljeti samog sebe. Biti sebi na prvom mjestu. Kako je grozno to i pomisliti, kamo li napisati? Ja sam sebi najvažniji! Hahahhahaha....jebala vas crkva, jebale vas sve propovijedi, ja sam sebi najvažniji. Jebo vas selfhelp, jebale vas live&net meditacije, jebala vas zdrava hrana, jebale vas sve droge i alkohol, jebali vas svi novi auti, jebala vas sva egzotična putovanja. Jebali vas svi mobiteli, tableti, laptopi, jebo vas zvuk, jebo vas miris...jebale vas zablude, od pravih do lažnih...jebali vas svi mogući uzusi i kanoni, jebala vas pristojnost, jebo vas plan i program, jebala vas budućnost vaše djece, jebo vas vaš poslovni ugled. Jebala vas briga šta će ko reći, jebo vas, na kraju krajeva, i onaj ko vam postavi sve te granice i međe u glavu...

   Koji je najbolji osjećaj koji ste ikad probali u životu? Kad ste zadnji put nestali iz stvarnosti? Bili neodgovorni? Bili nedostupni? Kad ste zadnji put bili djeca?

   Bogatstvo različitosti. Zato pišem isključivo u prvom licu. Svako treba svoj. Svakom je nešto drugo. Svaki bedak ima svoje veselje. Svako u nečem drugom vidi. Sok života. 

   Nešto što pokreće. Nešto što ispunjava. Nešto zbog čega si još živ. Nešto što te podsjeća da si još tu. Nešto zbog čega svaki odlazak po kruh i mlijeko ima smisla. Nešto što pumpa našu inspiraciju. Nešto zbog čega osjećamo leptiriće. Nešto zbog čega otkrivamo " novog sebe". Zašto bi " novo normalno" bilo nešto što određuje netko drugi?

   Jednom sam u pola pet ujutro, u autu od starog, poljubio iznenada curu s faksa. Bez najave. Bez uvoda. Bez plana. Moja je ludost iznenadila vlasnika. I djevojku. Koja, blago rečeno, nije preferirala meso. Ustima punim masnog bureka. Punim onako kako se burek jede u ranu zoru. Halapljivo. Bez disanja. Punim ustima smjese bijelog brašna, upitnog mesa i loše zdinstanog luka. Masnih usana. Obostrano masnih. I razmazanih. 

   Život je pravo čudo. Kad mu dopustiš da to bude. Kad ga ne sakatiš znanošću tipa matematike.  Tipa logike. Tipa vjeronauka. 

   Ne znam što je bilo s tim burekom? Ne znam što je bilo niti sa starim autom? Ne znam šta je bilo niti s glavnim glumcima?

   Možda su dobili nekog Oscara, a možda završili u staroj, prašnjavoj zbirci Jadran filma u Dubravi? Možda i nešto između?

   Ali, taj tren dodira dvije masti, taj gastro prekršaj za anale, taj tren kontra svake logike, taj tren sam se osjećao živ...

   U tom trenu  se netko drugi pobrinuo za ugled, čast, posao, imovinu, sliku na van, pare, djeca sama za sebe, jer je tako i njima najbolje, popovi će izmoliti milodar od nekog drugog. Danas, kompa, od nekog drugog, meni su puna usta, nije pristojno...

   Sve najbolje stvari u životu su nelegalne, nezdrave ili nemoralne.

   Ima li naš život soka ili samo brojimo dane i događaje, koje za nas kreira netko drugi?

   Jesmo li živi? Ili, životarimo...?

   

   

Promjena perspektive - tema: PERSPEKTIVE

    Gdjegdje (genijalni Milan S.) zapadnemo u situvacije (moj keramičar M.), koje ne samo da nam nisu jasne, nego niti vidimo uzrok, niti izlaz.

   Moj susjed iz Novog ima gliser s padobranom. Već me dugo zove da probam, a ja sam sve nešto hoću - neću...no, kad zatvorim oči, mogu zamisliti drugačiju vizuru.

   Sve u životu je podložno promjenama. Zdravi smo pa nismo. Zaposleni smo pa nismo. Volimo se pa se ne volimo. Razumijemo se pa se odjednom ne razumijemo. Sve se odvija suludom brzinom. Tempo je postao žestok. Nikad žešći. Prilagođavanje na dnevnoj razini. Prilagođen, ili pregažen. Binarno. Nema treće...

   Ova je godina prolazno vrijeme. Nije niti početak, niti kraj. Samo točka u kojoj možemo izvršiti samoorijentaciju. Slušam kojekakve ocjene, prognoze i teorije. Neke smislene. Neke sulude. 

   Hocemo li uvesti euro? Dali je sve ovo samo za prodaju cjepiva? Šta će biti s turizmom, a što s cijenom nekretnina? Što god je i što god bilo, čini mi se da je moj utjecaj na to nikakav. Doslovno, bit će što bude. Prilagodit ću se. Bar smo mi s ovih prostora verzirani survajveri.

   Nego, jel vam promakao podatak da se vrh Himalaja vidi s udaljenosti 300 km, prvi put nakon 20 godina. Jer, nema toliko letova i analogno, plinova. Pročišćenje za dva mjeseca. Šta bi bilo da lockdown traje duže? Dali je stvarno nužno loše? Ili je sve samo stvar perspektive? Promjene perspektive.

   Velim, nikakav je moj utjecaj na globalna kretanja. I na lokalna. I na mikro lokalna. Ali, velik je moj utjeca j na  vlastiti tok svijesti. Kakva je ova godina za mene? Što sam naučio? Koje mi je sve promjene godina donijela? Kakve nove spoznaje? Iz kakve ih perspektive sagledavam? Šta sam naučio? 

   Promijeni perspektivu i odnose pa ćeš vidjeti. Dobro vidjeti. Što se stvarno događa. A, što si umišljamo.

   Recimo da smo si umislili uspjeh, što god on bio. Ili sreću. Bilo koje vrste. Jesam li ove godine shvatio koliko strana ima svaka priča. I kako brzo prolazi. Kako preko noći sve može prestati i nestati. Kao magla na prvim zrakama sunca. Kako propadaju poslovi. Kako se gase ljubavi. Kako, nažalost, odlaze ljudi. Zdravi pa ih sutra nema. Koliko se još plastično mora nešto dogoditi, poput ovog globalnog zastoja, da se svatko okrene sebi. Samo sebi. Jedino sebi. Kad središ sebe, sve si sredio.

   Posljednjih me mjeseci mučila moja privatna situacija. Živio sam ljubav s Barbie, čiji je život čvrsto vezan uz Ljubljanu. Dijete. Poslovi. Karijera. Život. Živio sam u vjeri da je to prava ljubav. Da joj nitko ništa ne može. Sjajno smo se slagali. Voljeli putovati. Mislili iz jedne glave. Tako smo govorili. Volio sam njenu mirnoću. Kontrapod moje ludosti. Volio sam njenu finoću. Suprotnu mom divljaštvu. Volio sam njen um. Njenu širinu. Načitanost. Volio sam njenu mekoću i nježnost. Volio sam njene oči, velike i tamne. Volio sam njenu nepredvidivu i povremenu luckastost, koja bi izbila kad nitko ne očekuje. Volio sam njenu Lauru, kao da je moja. I, bila je moja. Toliko slični, da je to nekad bilo i smiješno. Veselio sam se njenim uspjesima, polaganim, ali nezaustavljivim. Proslavljao ih kao da su moji. Njeni su bili dobri ljudi. Malo na svoju ruku, ali iskreno dobri. Razvio sam i ok odnos s Laurinim ocem. I on je pravi survajver, okrenuo je nebo i zemlju da preživi. 

   Zašto sve ovo pišem? Možda da je izbacim iz sebe? Možda da i ja shvatim kako sve nestaje za tren.

   Možemo živjeti na Marsu i u oblacima. Biti svemirci. Barbie me voljela nazivati svemircem. Potpuno neprilagođenim. Zamislite kako me ta žena voljela. Kretena prekrstiti u svemirca. Da bolje zvuči. Znala je dobro da jako osciliram. U raspoloženjima, vizijama. Da sam čas genije, čas prosjak. Emocionalno. Tjelesno. Materijalno. Da u trenu promijenim priču. Ali, ja u svakom tom trenu vjerujem u svaku tu priču. Ja ne lažem. Ne kenjam. Ja u sve što trenutno govorim, vjerujem. 

   Brzo mislim, stravično puno percipiram. Vežem nepovezivo. Teško je pratiti i živjeti samnom.  

   Sex nam je bio izvanredan. Kompletan. Njena se škorpija slagala s mojim bikom, a moj lav s njenim strijelcem. Satima smo znali biti izolirani samo u svom svijetu. Možda prvi puta u životu sam se dao do kraja. Ili sam umislio? 

   Razgovarali smo o svemu, nadugo i naširoko. Komično je bilo kad nam slovenski i hrvatski nisu bili dovoljni pa smo riječ nalazili na engleskom.

   Voljeli smo fino papati i od posjeta restoranima i vinarijama napravili paralelni svemir. Na putovanjima, u Americi, Španjolskoj, Maroku, Italiji, Malti...Barbie je znala više od lokalnih turističkih vodiča. Složila bi plan i program, dovoljno je bilo samo se ukrcati. 

   Zavolio sam cvijeće, njoj ga, bez povoda, kupujući. Voljela je duže spavati, jer bi do kasno radila. Ja sam uživao donijeti joj kavu i doručak u krevet. Kad bi bila u cajtnotu, organizirao sam da nam donesu ručak doma na terasu, ili neku takvu ludariju, kojoj smo se smijali, koja nas je ispunjavala. Sitnica. Malenkost. Detail. Da se razumijemo...

   Koliko god netipični bili, a i naša veza, približavao se tren kad je trebalo sve to staviti u neki drugi okvir, obzirom da nam je resurs vremena, koje smo inače mogli provoditi svuda zajedno, isticao. Jedina je opcija bila život u Ljubljani.

   Dugo smo i puno puta razgovarali. Ja sam lutao u traženju rješenja. Želio sam da budemo sretni i ispunjeni. Padale su mi na um i solucije koje služe samo tome da mi Barbie ne bude depresivna. A, totalno su van logike mog života. Usput rečeno, njoj se sve ovo nije dogodilo prvi put. Znala se naglas upitati: " Majstorice, šta ti prvi put nije bilo jasno?" I, dodati: "Bog nam šalje dok ne naučimo".

   Imam malo dijete u Rijeci. Razvod je bio težak. Makar sporazuman. Odnosi se popravljaju, posla još ima dosta. Moram biti tu. Posao je tu. I južnije. Cijeli moj život, kad zatvorim oči i promotrim, je svagdje, osim u Ljubljani. Ja bih tamo uvenuo. Bio rastrgan. Nesretan. Nebi bio dobar ja. Bilo bi na silu. Ja i na silu? Ne ide...

   S druge strane, Barbie ima 37, pravo vrijeme za sve staviti na svoje mjesto. Puno je uložila. Doslovno cijeli život. I, ima pravo na situirani i posložen život u Ljubljani. Tko to može, ili smije, osporiti? 

   Dugo sam se opirao misli da ja nisam pravi čovjek za nju. Kad imam tako neku tešku unutarnju dilemu, postajem nervozan. Depresivan. Kako to ja nisam pravi čovjek za nju? Pa ja sam tu ženu volio. I, na neki svoj način, uvijek ću je voljeti. Ali, duboki ja mi je nepogrešivo govorio da mi je mjesto ovdje, a ne tamo...s druge strane, znao sam da bi nas ta rastrganost koštala kvalitete života i odnosa. Kako znam? Ako netko ima broj ponavljanja, ja imam...

   Zamolio sam ju u nekom trenu da se malo razdvojimo. Ja odlučujem pravu vječnost, ali odlučim u trenu. Često i snu. Takav mi se san dogodio. Sanjao sam jutro na terasi u Novom, sam, sretan, nikome na putu. Ne bih podnio nekome biti teret. Kočnica. Višak ili manjak. Nisam puno objašnjavao. Nisam se želio zaplitati. Čak sam bio tako grozan da sam samo poslao poruku. 

   Kad odlučim da je vrijeme, odlazim zauvijek. Nikad se ne vraćam. Zato dobro promislim i nasekiram se prije odluke.

   Razgovor bi me razvalio, a nebi ništa riješio. Mi smo došli do kraja. Cut. Olakšanje. A, očekivao sam depresiju. Imam dobar osjećaj. Odmah.

   Postao sam pička od čovjeka, jadnik, materijalist, ovisnik o tuđim prihodima, manipulator, lažljivac, govno, smrad...nisam znao napraviti raskid na nivou, izazvao sam prezir i mržnju...

   Promjenom perspektive shvatio sam. Sve što sam morao čuti, pomnožio sam s minus jedan. Čitajući doslovno, otišao bih direkt put ludnice. Svi epiteti su ekvivalent njene ljubavi. Puta minus jedan...

Ekvivalent moje ljubavi će biti dugoročna rješenja u njenom životu. Ne bih mogao živjeti sam sa sobom da znam da sam vidio potencijalnu nesreću, a da nisam reagirao na vrijeme. Duboko vjerujem u njenu sreću. Tamo gdje treba. S nekim tko tamo pripada. Uz način i život u skladu sa željama. 

   Sretan put, Barbie, otpuštam, opraštam, razumijem. Naša ljubav je bila prava. Puno smo naučili. 

                     Tvoje smeće od čovjeka

P.S. promijenite perspektivu, ako imate muda...

  

   

Kit Dick - tema: OBITELJSKO SREBRO

   Prije otprilike 57 godina ( koliko si zabio? - Ne znam točno, oko 26...), negdje u širem obalnom pojasu Australije, okitila se već starija kitica Nella. Obzirom da je biološki otac mladunca spizdio kad mu je Nella rekla da je ostala trudna, jer on nije navukao plastičnu vreću za smeće od 50 litara na svoj pimpač, na tulumu kod njene sestrične Fany, mamu i sina je doma dočekala baka Sue i njen " prijatelj" Fred, s kojim provodi vrijeme nakon odlaska iz ovog mora djeda Patricka.

   Bez obzira na odsustvo "pravog" tate, tulum je bio fora, doplivali su neki mamini stari frendovi, udvarači, čak i neke bivše ljubavi i jedan, onako sad malo već omatorio i pojačan, ali još uvijek pravi kit, Joshua, s kojim je Nella vječito na rubu oružanog sukoba, ali im je sex izvanredan i, zapravo, niti jedno od njih nisu spremni tu, pomalo morbidnu, iskričavu, doparodijeiskrivljenu vezu, definitivno prekrižiti. Svi su muškarci u Nellinom životu isti, samo je Joshua malo istiji...

   Party je trajao tri dana, pio se Shiraz iz hrastovih bačvi, wheskey sa sodom i gin tonic, samo je Sue inzistirala na konjaku, rekla je " pijem puno pa moram barem paziti šta"...hrana je stizala polako, u manjim količinama, za kitske standarde, ali nije bilo mjesta prosjeku. U ovakvim prilikama samo najbolje, makar niti običnim danima nisu oskudijevali. Mali je Dick postao širok zajednički nazivnik...

    Istovremeno, na sasvim drugom kraju kugle zemaljske, mali je Ramiz, šesto dijete Fatime i Fadila, krao svoj prvi bicikl ispred dućana u Suva Reci, malom mjestu 60ak km udaljenom od Prištine.

   Bicikl je bio praktički veći od njega samoga, a totalna je frka nastala kad mu je pao lanac nakon 30ak metara vožnje pa je mali Ramo, kako ga je zvao djed Fikret, morao gurati čudovište rukama, pazeći da ga netko ne provali...usput si je jebo mater, jer je vani pržilo majsko sunce, te godine baš onako pravo moćno...

   Dovuče se Ramo do nekog improviziranog parkića, zapravo ostatka bivše šume, kojeg valjda zbog aljkavosti komunalne firme nisu do kraja posjekli, ali ni uredili, pa sjedne u travu, raskopča ionako preveliku košulju, baci pogled čas na bicikl, čas na stazu, da provjeri gleda li ga itko, ili nitko pa kad je bio siguran da je opcija nitko na snazi, malo se i opruži u hladu, potpuno obnavljajućem za njegovo malo, umorno tijelo...

   Kroz glavu mu prolaze razne misli, jedna kompleksnija od druge: čiji je bicikl maznuo, šta ako je od nekog glavonje, šta će s njim, mislim, di će ga parkirat, čuvat, kako će od njega stvorit dodanu vrijednost kroz svoj nivo razmišljanja, naime, kome će ga uvalit...? Što ako netko sazna prije nego ga se riješi, kome ga uopće može ponudit, a da je tom nekom od koristi, da je dovoljno odrastao da ga može vozit, kako će izračunati koliko to vrijedi, hoće li taj netko, spreman na šutnju, imat za platit, a kako će ga nagovorit da šuti?

   E, moj Ramo, misli si on, vidiš, brate, šta se desi kad krivo odabereš...dobro kaže djed Fikret, da još nitko odgovana nije krempitu napravio...ali, jebi se, Ramo, ti sada, izvlači se kako znaš i umiješ...a, šta je falilo pričekat sumrak, smjestit se na Imrinu trešnju, nabrat par kila,  pa odnijet i ekipi i malo kući...jebiga, Ramize, razmišljat moraš ranije, poslije jebanja nema kajanja...

   Devet godina poslije, znači prije otprilike 48 godina, u testisima mog oca odvijala se prava drama. Namagarčio se te godine, trebalo je, jebiga, istovremeno skakati na nekoliko paralelnih fronti, posao nije blistao, stabilizacija, devalvacije, u Hrvatskoj i malo dodatne frustracije uslijed pada proljećara...gradio je kuću, otplaćivao stan i auto, dosta putovao, jebiga, nabralo se i troškova, tako da mu je svo vrijeme bio stiskavac, a on ga nije volio...mislim, niko ga ne voli, ali ga neki ljudi bolje podnose...sprčio bi sastrane tu i tamo kakvu koleginicu u zelenoj suknji, ali ne iz prevelikih osjećaja, više da mu padne tonus, nakon sastanka Izvršnog vijeća, gdje su mu svu krv popili namješteni, a nepismeni debili, postavljajući mu milijun nepotrebnih pitanja, na koja je on, po sili dužnosti, uvaženim drugovima, porijeklom ruralci, ali ispeglanog partizanskog rodoslova, morao odgovarati...

   I, tako, dočepao se  godišnjeg, bio je stvarno u crvenom...širokog pogleda, a hipohondar, pitao se hoće li stresan život ostavit posljedice i na njegov genom?

   Jedno dijete je već imao, dalje nije planirao, a kako je staru, srećom, njegovom, rijetko vidio, a još rjeđe jebo, šanse za povećanje obitelji nisu bile neke, ali nije to, realno, bio niti prioritet, niti neka luda želja...

   Ali, štobirekla nekad umjetnica u usponu, danas uvažena jazz glazbenica, sunce i more, stara mangupa dva, karte su izmiješala...

   Pojelo se i popilo, sunčalo, plivalo, pjevalo i hop cup, ševiti vlastiti ženu , u jednom trenutku više nije bila jedna od dvije najgore stvari na svijetu. Druga je brojati tuđe pare.

   No, koštorekoh, prava se drama odvijala u njegovim testisima. Jer, kažu neki znanstvenici, a možda su i freakovi, a možda i sve to skupa, a možda i u šumi: mi kad svršimo, mi muški, mi smo napravili dijete. Po toj logici, kad ne bismo htjeli djecu, ne bismo se uopće seksali i oni to pravilo drže bazom za vlastiti stil života - apstinenciju...

   Srećom, ili nažalost, ženama je, navodno, drugačije, pa one šalju dimne signale, pogotovo u " one dane", četrnaest plus minus, na koje mi onda slijepo nasjedamo...

   Tako su i mojoj majci bili ti dani, i hajla, bajla, hopa cupa, tri, mrt, umjesto smrt, eto života...ne jednog, dva...familijarno, i stari ima braću blizance...

   Nego, ona drama...bilo ih je puno u redu, tih spermića, i svaki je imao jedno malo pisamce...neki su ga držali u zubima, a neki ga obavili repom, da ga ne izgube...nosili su važnu poruku...svaki svoju...i koliko god bile iste, bile su različite...a, opet tako iste...

   U toj olimpijskoj disciplini, ostaje nejasno, jesu li ovi koji su pismo čuvali repom, sami sebe diskvalificirali iz utrke, jer, jebiga, nisu mogli full mahat...? Ako jesu, nikad nećemo saznati tajnu njihovih pisama...i kakve su kombinacije oni nudili...

   Ono dostupno, bar po pričama liječnika, je da je bilo rijèč o dvoje muške djece...ne znam kak su i po čemu to tada saznali, ali jesu...no, jednom je bratu bilo tijesno...pa je doslovno pojeo svog brata blizanca...vjerojatno za večeru, jer tad imam puno bolji apetit..kažu, nije bilo dosta mjesta za obojicu pa si je onaj s većom glavom, kojem je bilo stalno tijesno i bio je tjeskoban, napravio mjesta...

   Dali je očev strah za genomom bio racionalan? Ajme vidjeti...

   Kad ti jedna od prvih stvari u životu bude da pojedeš vlastitog brata, start je, realno, mogao biti i bolji, ali je ukazivao i na potpunu spremnost i odlučnost ne samo da se preživi, veći da se živi po mojim pravilima. Bez obzira na cijenu. No, svi mi znamo, kad zatvorimo oči, što smo napravili. Od svega možemo pobjeći, osim od sebe...

   Silan stres i strahovi mog oca su vjerojatno pridonijeli i da budemo potpuno različitog temperamenta, on je bio škrtast, ja sam neracionalan, on je šutio, ja lajem, on je jebo okolo, ali čuvao obitelj, ja kad odem, odem od svega, on je procjenjivao rizik i rijetko ga prihvaćao, ja bez rizika ne mogu niti udahnut...strah mog oca je bio racionalan...napravio je monstruma, spremnog na sve...

   A, šta bi nam falilo, da povežem i završim, da svršimo u vreću za smeće od 50 litara? Šta bi nam falilo da u miru, u starosti, pijemo konjak, u društvu prijatelja? Šta bi nam falilo da znamo odabrati racionalno? Šta bi nam falilo da znamo dimenzionirat rizik? Šta bi nam falilo da ne skačemo sastrane, da ne brojimo tuđe pare? Šta bi nam falilo da ne maštamo o nekome? Šta bi nam falilo da nam centralno mjesto u srcu uzme neko normalan? Šta bismo bez sile pitanja, koja sami sebi, kao Ramo, postavljamo svakodnevno? Bili nam šta falilo?

   Falio bi nam - život...

 

 

 

 

Veličanstvena samoća - tema: SAMOĆA

   Kljukanje tabletama nam je postao nacionalni sport, trend je svjetski i nudi rješenja za kojekakve situacije. Ako boli, ako tišti, ako curi, ako manta, ako nam se pričinjava, ako kakamo premalo, previše, rijetko, gusto, češće i ako kakamo gdje ne treba, gdje ne bismo smjeli i o čemu nije pristojno kakati.  Postoje tablete za biti sita i kad mi se ne diže kita. Tablete nam ubrzavaju puls, usporavaju bilo, potiču misaone procese i, ukratko, život bez njih se čini nemogućim.

   Nisam pravi čovjek da sudim moći tableta, jer ih minimalno koristim. Ili sam upravo zato prava adresa? Zato što sam zadržao moć percepcije, neokrznutu nekim drugim sferama, izazvanih - tabletama...

   Slično je sa samoćom. Ne s usamljenošću. Pravo i pravda nisu sinonimi. Vrlo kasno sam iskušao i priuštio si samoću. S 44.

   Kad sam već bio na rubu, emocionalnom, hektičnom, kakofoničnom, kad nisam više znao " jesam doš'o, il' poš'o", izgubio sam se, da se pronađem...

   Velim, možda nisam prava osoba da o tome sudim, ali, jezikom analgetika, možda i jesam...bolje djeluju nenaviknutima...

   Ne znam otkud moj strah od osamljivanja. I, zašto je uvijek moralo biti puno ljudi i puno događaja. Kao da sam se bojao da će nešto proći mimo mene, desiti se bez da sam prisutan...jednom je Iman Bowie došla sama na tulum, a na pitanje gdje je David odgovorila: " on je već bio na svim tulumima"! 

   Grozna je ispraznost površnosti. Pogotovo površnih odnosa. Lažnih. Plitkih. Disfunkcionalnih. Dobar na van, odkurca unutra...i jako puno wheskeya...

   Lekcije nam se ponavljaju dok ne naučimo. Ponavljamo razrede beskrajno. Nažalost, ili na sreću, miljevački pršut ne može kupiti prolaz. To je moguće samo u školi. Ovdje, u životu, moramo naučiti. Najčešće najbrutalnijom metodom. Vlastite kože. Da je Bog siguran. Da znamo. Da nismo prepisali. Ili, slučajno zaokružili točno...

   Matrica života nam je svima ista. Ili, princip je isti, sve su ostalo nijanse. Učenje je univerzalno. I zato, samo dok učimo, živi smo. A, učimo dok smo živi. Smrt nema ništa s nama. Dok smo živi, nema je. Kad umremo, nema nas. Kakav sam plagijator.

   Ja sam doktor loše procjene ljudi. Ne vidim ono što je, nego ono što sam si ja zamislio da je. Zaljubljujem se u vlastitu projekciju neke osobe, ne u konkretnu osobu. To je apsolutno grozno. A, buđenje kao iz najtežih alkoholnih avantura...
Ponavlja se, ponavlja se, ponavlja se...
Kakav sam glupan. Ništa ili malo učim. Šta mi se učini, pričini, kako sam taj dan raspoložen, tako je...i , onda furam taj film....do potpunog uništenja, do apsurda, do tuđih sažaljenja...jer, ja sam tako procijenio i odlučio...da mi se ujutro učini da je zima u kolovozu, navečer bi ceste bile pune ralica...

   Pitao me sin, ima tome možda godina, da "kako znam procijeniti neku ženu, djevojku, neku interesantnu"? Prvo sam se upiš'o od smijeha, jer to je kao da vuka pitaš kako se čuva janjad, a drugo što mi je palo napamet i što sam rekao, a njemu je bilo malčice neugodno ( ili sam i to umislio), je bio veleumni savijet: izdrkaj ga pa kad vratiš dah, razmišljaj o njoj. Kondicija nije uvijek saveznik.

   Kako nas Bog fucking iskušava. Ne znam kako je vama, ali meni je već toliko smiješno, tragikomično, kao da cijeli dan smišlja šta će mi poslati da provjeri koliko sam (ne)naučio...i, onda se skupa smijemo, kolika sam budala...svaki put kad napravim kontra svojih uvjerenja, napravim dobro. Što pokazuje da su mi uvjerenja u kurcu.

   Samoća bi trebala ići na recept. Na A listu. Bez nadoplate. Kao i paradajz juha u nedjelju. S malo riže, ne prekuhane. Al dente.

   Znamo svašta. Ponekad je monstruozno šta su sve naše teme. Ali, ne znamo osnovno. Ne znamo disati. Većina ljudi ne zna svjesno disati. Ne zna upravljati disanjem. Ne zna anatomiju tijela i fiziologiju disanja. Ne zna smisao i svrhu disanja. Ne zna potencijal disanja. Većina ljudi, zapravo, kurca ne kuži.

   Osamiti se i svjesno disati. Isključiti motore. Sve okolo nas služi za dodati gas. A, mi apokaliptično trebamo kočnicu. Naš mozak je toliko zagađen, pregrijan i toliko vapi za odmorom i odmakom.  Loše procjene, loše misli, pesimizam, beznađe, tjeskoba i drugo su samo posljedice. Uzroci su loši inputi. Predrasude. Preduvjerenja. Masovni mediji. Hrana. Bijeg u tehnologiju. Bijeg od prirode. Neaktivnost. Prevelika gužva. Nedostatak intimnosti. Autointimnosti. Površnost. Nedostatak samoće. Kvalitetne samoće.

   Vlastitim primjerom mogu posvjedočiti kolike i kakve promjene na bolje donosi kvalitetna samoća. Mogu i zato što sam na nju bio nenaviknut. Pa mi možda još više paše i bolje djeluje. E, da mi je biti Azijat pa da se napijem od malog piva...ali, šta bi onda sa svim tim parama koje sam ostavio u kafani?

   A, ništa, osamio bih se, disao, počastio mozak nižom brzinom i viškom kisika, osvijestio kriva uvjerenja, češće gledao more, manje ženske guzice ( do tridesete sise, sad više gledam dupe), nekako sam siguran i da bi mi i količina krivih zaljubljivanja, loših procjena i toksicnih ljudi u životu pala. Količina dobrog osjećaja rasla. Manje je više, dragi Šamana.

   Uspori. Izdvoji se. Diši. Diši.

   Osami se, kretenčino, shvati više...
Fantastična je, veličanstvena moć samoće...

 

Resursi: samopouzdanje - tema: SAMOPOUZDANJE

   I ptice na grani znaju da je ambicija često obrnuto proporcionalna talentu. Čudne metode uspostave balansa među ljudima koristi Majka Priroda.

   Znam popriličan broj lijepih žena, koje stalno misle da im nešto fali. Znate ono kad nešto tražite, a ne znate gdje naći. A, često niti što u stvari tražite. Pa se vrtite, popravljate, propitujete, zamuckujete, niste fokusirani, sto nekih dvojbi baca sjenu na svima očigledno. Osim toj samoj osobi.

   Kažu da se samo budale ne boje. A, da nisu hrabri oni koji su ludi, nego oni koji nauče kanalizirati i pozitivno iskoristiti svoje strahove.

   Strah kao prva linija obrane. Strah kao "materino mliko", kako ga u P&S zove Matan. Strahovi naši svagdašnji. I, oni malo posebni, individualni. Kao tjelesna priprema. Bazična i specifična. Prva daje temelj, druga legitimira.

   Postoji jedan paradoks. Ime mu je znanje. S jedne je strane najbolji lijek protiv straha. S druge strane, pojačava nesigurnost, jer ako je naš ego obrnuto proporcionalan količini znanja, učeni ljudi znaju dvije stvari: 1) znaju koliko ne znaju i 2) potpuno ili dobrim dijelom su svjesni svih opasnosti. Pa imaju bolju predispoziciju za strah.

   U životu sam se bojao: sunca, dubine mora, krava, pasa, konja, samoće, siromaštva, gladi, ljudi bez noge, utakmica, bolesti, pogotovo djevojčica ( djevojčice nemaju veze s bolestima, samo sam ih se pogotovo bojao, tek kasnije kreće patologija), leta avionom, skoka na glavu, smrti najbližih, svoje smrti, bojao sam se da će se nešto vani noću dogoditi bez mene, bojao sam se da neću moći imati djecu, bojim se dosade, bojao sam se sifilisa u šestom osnovne pa sam jurio dermatologinji u Sopot, umrla je od smijeha, bojao sam se srčanog udara u osmom osnovne, bojao sam se svakog gubitka kontrole, bojao sam se svakog oblika javnog nastupa, bojao sam se da će auto ostati bez goriva, a imao sam i dva osnovna muška straha: bojao sam se da drugi put neću moći prvi put i da prvi put neću moći drugi put...inače su to dva muška srama, ali sam ih ja za potrebe teksta malčice preradio...
Btw, četiri temeljna ženska su: prvi sex, prvi put kad sex koristiš za postići nešto drugo, kad ti prvi put plate za sex i kad ti prvi put platiš za sex...

   Serijom tekstova o resursima ću pokušati u fokus dovesti naše nematerijalno blago. Znači nešto svima dostupno. A, važno. Možda ključno. Priroda je na kraju, ipak, pravedna.

   Materijalnim resursima često uspori, učini komotnim, blago zatupi, zaslijepi, navede na krive prioritete one koji za to nisu spremni. Kao da ih tiho eutanazira. Prva generacija stječe, druga uživa, treća razjebava...Gladni imaju mogućnost dostići site. Spori brze. Šteta da se u životu više ne valorizira prijeđeni put, a ne samo vršna točka.

   Šta učiniti da djeci pomognemo izgraditi zdravu dozu samopouzdanja, a da im ne razjebemo kritičko razmišljanje o sebi samima? Da ne postanu narcisoidni debili, a da opet budu blago drogirani samima sobom, jer ako prerano ogolimo sve, moglo bi biti problema. Svijet u kojem živimo niti zrelim ljudima ne budi previše nade i često dodatno komplicira situaciju. Šta je to samopouzdanje? Koliko je individualno? O čemu sve ovisi? Zašto iste odgojne metode kod braće ne polučuju i iste rezultate? Koliko vjera ( ne crkva) može pomoći? Kad se strahovi formiraju? I kako?

   Ponavljam stoti put. Moj blog je moj tok svijesti. Ja nisam niti liječnik, niti stručnjak bilo koje slične grane. Znam da je možda nepotrebno opet reći, ali ja ovim vršim prvenstveno vlastitu mentalnu higijenu. Siguran sam po reakcijama da slične teme okupiraju naše vršnjake, i ne samo njih, dosta se ljudi pronalazi u onom što govorim, ali, na kraju, mi se svi samo naglas propitujemo, komuniciramo, ja znam tko se od mojih frendova i čemu smije, i gdje se samnom ne slažu pa šutke polemiziramo, ali, u konačnici, naše se misli i energije sreću negdje u svemiru. I, to je smisao. Za sve ostalo upitajte svog liječnika ili ljekarnika. Zadnju rečenicu morate pročitati brzo, da postane vjerodostojna.

   Rođen sam vrlo plah. Strahovito perceptivan. Ta medalja, osim dobre, ima i drugu, vrlo zajebanu stranu. Treba naučiti živjeti i procesuirati mali milijun informacija istovremeno. To je u djetinjstvu pakao. Barem je meni bio. Zato mi je put do izgradnje kakvog - takvog samopouzdanja bio trnovit. A, realno, nije trebao biti. Zašto? Pa zato što sam bio vrlo prosječan u tisuću varijabli, ali i iznadprosječan u puno njih. Ispod prosječan samo u vjeri. Vjeri u samog sebe. Sumnjao sam. Stalno. Propitkivao. Išao u detalje. Izluđivao. Vrlo rano mi je trebao osobni psihijatar2go. Zašto, zašto, zašto, zašto....?

   Vrlo visoki ljudi, u koje spadam, imaju niz banalnih, ali traumatizirajućih situacija. Jednostavno se ne uklapamo u gotovo niti jedan standard. U tramvaju lupamo glavom u ručku za otvorit krov. Sve su košulje na kratke rukave. Zgib na tjelesnom sam mogao napravit jedan, i to onaj prvi, kad se odbaciš nogama. U fazi intenzivnog rasta, sve je napeto do razine pucanja pa su pokreti često tragikomedija. A, silno se želiš uklopiti, da ne kažem uprosječiti. Ali, vraga...

   Uzeo sam za primjer vlastitu visinu, no svaki čovjek ima " neku svoju visinu", neku ili neke čudne, nestandardne karakteristike. Gotovo bez iznimke. Pitanje je kako se s tim suočiti odmalena? Zašto je to ključno? Prvo, zato da se s tim čovjek socijalizira, a drugo, još važnije, da nauči model rješavanja problema, strahova, nesavršenosti, čegagod...

   Dosta često sam u ranijim tekstovima spominjao nerealna očekivanja, težnju nekoj savršenoj čistoći, nekom nivou, nekoj Bogtepitakakvoj svemirskoj izvedbi...to su zamke odgoja! Ako smo svjesni da dijete uči, da je rođeno nesavršeno, a svatko od nas je, na svoj način, ključno je naučiti zavoljeti i komparativno iskoristiti te nesavršenosti, a ne težiti, najčešće nemogućem, cilju ispravka te kategorije. Zavoljeti. Kažem zavoljeti. Ključne su riječi: ljubav, zavoljeti, uključiti, pozitivno usporediti, naučiti cijeniti, biti zahvalan.

   Sve navedeno, pogotovo u ranom djetinjstvu, će rezultirati da dijete bude zadovoljno sobom, svemu usprkos. Tako će se, vjerojatnije, postavljati i prema izazovima života: dakle, nije savršeno, ali mogu ja to...a ne, nije idealno pa onda neću niti pokušavati, ili, smeta ovo ili ono, nije savršeno ovo ili ono...šta je to u životu savršeno?

   To je temelj vjere u sebe. Sve kasnije je nadogradnja. Znanjima, iskustvom, brojem ponavljanja, izgradnjom tijela kao kuće naše duše. To je također vrlo važan faktor samopouzdanja. A, sve faze ovog ciklusa su svima dostupne. Izuzetno su bitne za cijeli pristup životu mladog čovjeka.

   Podučiti. Otpustiti. Ohrabriti. Pohvaliti. Utješiti. Korigirati. Veseliti se malim koracima. Proslaviti.

   Voljeti...

Mike B. - hommage to Bekim Sejranović

Dragi moj prijatelju, brate moj

   to što se nikad nismo vidjeli možda i nije nužno loše. Sam Bog zna kako bi tek onda završilo...

   Jednom, u napadu posebne inspiracije, a takve momente skužiš tek poslije, najčešće po dojmu koji to nešto ostavi na druge, rekao sam " da s nekim možeš odmah, a s nekim nikad"...men' s' čini da smo ti i ja kliknuli od prve...

   Vidiš, dragi moj Majk, ja te neću tako zvati, ne stoji ti to ime...mislim, 'ko sam ja da to sudim, ali ja sam te uvijek zvao "brate"...ne znam bi li i ti mene tako zvao? Da smo se sreli...ali, mi se nismo sreli...uživo...ponavljam, ko zna šta bi tek onda bilo?

   Ja ću danas govoriti onako kako si ti pisao...bar ću pokušati...naći sebe i u ritmu tvoje rečenice...

   Znaš, imam ti ja jednu jaranicu...pravo dobra ženska...mislim, dobra je, al' nema sisa...možda joj se zato bolje vidi duša...

   Pitaš, zašto nju spominjem? O, brate, previše ti pitaš za nekog ko još pojma nema o čemu se tu radi...

   Ali, šta ću s tobom, jadan nebio, šta ću tebi tajit, kad si i ti već prije prvog puta proš'o tom stazom..ajde, priđi, da ti šapnem: "ja ni nju nisam nikad vidio...uživo...matere mi moje, ako jesam...ovo za sise mi je sama rekla..."

   Sjeti me da ti kasnije još nešto kažem, da ne zaboravim...al' sad prvo ovo...meni ti je, baš onako pravo, drago, što je nisam vidio...i što je nisam jeb'o...zamisli, dragi, guziš nju, a sebe za sise loviš..ne ide to...

   ...kad bolje razmislim, šteta je...što mi se to tek sad prvi put dogodilo...da ju nisam vidio...uživo...mislim si, a ti ćeš to najbolje razumjeti...koliko sam duša putem pogubio...predivnih duša...koja sam ja budala...ja dušama sise tražim...

   ...a, lijepo si mi rekao...mislim, i drugima si rekao...ali, ja sam to, nekako, više osobno shvatio...kako što si rekao?...zaboravljaš...možda puno piješ...dobro, i ja...znaš ono, za drkanje...ma, ja, dobro, izdrkam ga, ali na sise...kad je meni pijana vizija špricunut na dušu...odoše, jašta odoše...

   ...ne izmišljam, neću tebe mrtvog lagat, šta ti je...sama mi je rekla...i znaš šta...s njom sam i na telefon prič'o...al' se bolje dopisujemo...ona mi tako odgovori...dobro, ti si isto pis'o, dobro, jesi...i rekao si, jesi, drkaj, udaraj...šta ti je, već se iz lavora proljeva....samo, tupo je...

   ...sad si mi se javio...rana zora je...nestalo je struje i nebo plače...pa se vratila...struja...i moja mater...eto, i ti...kad vam se mrtvima previše približim...kad vas baš pravo ispizdim...onda žmigate...lampama u mojoj kući...

   ...nego, da te pitam: fali li ti mater?...ma, ja, ko joj jebe mater, falila živa, fali mrtva...e, rđavom kurcu svaka dlaka smeta...u, jebote, kako ste svi ovdje...grmi, sijeva (nevrijeme se sprema, a ciganke, varošanke, još iz sela nema..) lusteri su u ekstazi...znam, tu ste...

   ...i mene je nana mazila...i dedo...ti tvoji odlasci...i vječna čežnja...za čim?...za kim?...dobro kažeš, neću ni počinjat, ako se ne napijem.. do tuposti...

   ...nego, ona, znaš...to nam je sestra...hehehe, najjača...poruka iznebuha: "radiš li išta, nesrećo, il' kitu rastežeš povazdan?"...kako ta voli svoju djecu, abnormalno...ma, ja, on je kreten totalni...nije, nije rekla, al' osjeti se...ma, da, nismo, nismo, nismo ni mi bolji, serem baš...nego sam ti to za djecu htio reć'...

   ...ima, ima još...svo smo troje bikovi, hahaha, vas ste dvoje rođeni na isti dan, iste godine... vidiš kako to ima veze...mene žene baš vole...a, neke me tako i zovu...ima ta neka melankolija, taj dodir...tu smo, nismo tu...mi debeli, ona ko grana...pravo je dobra ženska...možda i zato što je nisam vidio...volimo li stvarnost ili fikciju...fikcija je postojanija...bar do jutra...

   ...e, sad još ono...nisam zaboravio...ali, čekaj, još nešto prije...jesi skužio autodestrukciju?....jebalo majku, na najjače...ona štitna, ja pankreas, a tebe je direkt na vugla...mi se utapamo, ona se suši...

   ...debili tu žive, jašta...brojimo krvna zrnca...a, najgori smo sami sebi...kako duša može imat' predznak, ako je stvarno duša?

   ...ležim, brate, s tobom...i ona leži s nama...bez sisa...tako je bolje...

   ....ne znam za vas, kako ste?...ja ležim ispunjen srećom...moj brat, slučajni Bošnjak, moja sestra, slučajna Srpkinja i ja, slučajni Hrvat...sretni...nismo sami...

   ...a, nikad se nismo vidjeli...

Resursi: vrijeme - tema: UPRAVLJANJE VREMENOM

   U srednjoj školi učenici imaju 15 - 20 predmeta godišnje. Svu silu svačega, uglavnom, nepregledni nizovi bubanja informacija, bez reda, smisla i preko svih zakona logike. Većinu toga ne kuže, jer im se neda, jer su prebalavi da shvate od kuda to dolazi i kamo to ide, a i boli ih uvo za to...

   Naš mozak sam po sebi ima ograničenu sposobnost memoriranja podataka, a ista se dodatno smanji ako nam informacija ne znači ništa, ili ju ne razumijemo. Tad obično još lakše zaboravljamo.

   Sjećam se, bilo je to '85te ili '86te, godina iza ZOI u Sarajevu. Sjedio sam s roditeljima u stanu njihovih prijatelja i oni su se zajebavali, a ja sam gledao nešto na tv. U jednom trenu netko postavi pitanje: Zašto Vučko (maskota ZOI) nosi rukavice? Velim ja, onako iz drugog reda, " da mu ne bude zima"...svi su mi krenuli odobravati izrečeno, baš sam se sam sebi činio cool, onako, pokazao sam starijima moć mog mladog, a već dovoljno apstraktnog  mišljenja, a ne samo neki, odmeneočekivan, neobukvalizam ( bukvalizam mladih). No, odem ja na wc, a iz boravka se prolomi gromoglasan smijeh...odmah sam znao da je to bio pravi odgovor na pitanje o Vučkovim rukavicama, samo, očito, nije bio za moje uši...tad se pazilo da djeca ne slušaju svašta i ne gledaju svašta...sjećam se i kad je Rade taslačio Miru u Putovanju u Vučjak, a ja pitao starce kaj to rade, da mi je stari mrtav hladan odgovorio " da se mole Bogu"...

   Ne budi lijen, ja zapamtim pitanje o Vučku i dam si besu da ću kad tad saznat "da rukavica služi i kad te netko jebe, da te ne ogrebe"...

   Moj mozak je tada bio zainteresiran i motiviran to zapamtiti ( na stranu sad što bolje pamtim gluposti pa sam danas banka nepotrebnih podataka).

   Slično se dešava i sa svim fotosintezama, Krbavskim poljima, jotiranjima ( onomad jotovanjem), čišćenjem (prazne) puške, koje se, btw, boje dvojica i to je osnovna razlika između pune i prazne....
Ne kažem da su to nepotrebni podaci, ali ih toliko ima i tako su strukturirani da izgleda da im je osnovni smisao - da ih se zaboravi...

   Mogli bismo, nošeni modernim trendovima teorija svih mogućih urota, panično zaključiti i da je to neoliberalni cilj belosvetske masonerije, koja zaglupljivanjem također nastoji zadržati kritičnu masu jeftine radne snage sebi dostupnom, ali, na kraju, djeca na ispitima stoje kao Alzi pred upravo skinutom Miss Svijeta, češkajući se iza uha i propitujući samog sebe: " Jesam jeb'o, il' sam treb'o?"

   Tako nekako se dokoturamo i do pitanja sadržaja nastavnog plana i programa pa, vidi gnjurca, u njemu ne nalazimo pojmove poput " vođenja osobnih financija", "lijeve i desne strane bilance nečega/ bilo čega", " utjecaju alkohola na dizanje kurca", "utjecaju emocija na naše dnevne kapacitete", "planiranju dana, tjedna, mjeseca, godine, ciklusa, života..." I, još se čudimo našim zombijima, koji od aplikacije na smartphoneu očekuju i da im guzicu obriše...ona na iPhone dodatno zvoni i na početnu fazu hemeroida...jebe ju samo što ne razaznaje realne od boje jeftinog Vranca iz tetrapaka obližnjeg veleprodajnog lanca (oko vrata)...

   Jedan od trajno neusvojenih pojmova je i onaj o vremenu. Ne vremenu na kraju Dnevnika, naime, o vremenu kao resursu. Ili, o vremenu općenito pa onda i kao resursu.

   Johan Cruyff,  legendarni nizozemski nogometaš, trener, inovator i ko zna što još sve ne, je, jednom, u smiraju života, pušeći 78. cigaretu tog dana, zaključio: " Sve prolazi i postaje bivše...eto, ja sam bivši igrač , bivši trener, bivši predsjednik, bivši ljubavnik..." Sve prolazi vrlo brzo. Bitno je uhvatiti trenutak, jer vječnost nećemo. Dali je to netko rekao svom djetetu?

   Jedna moja frendica, onako, pametna glavica i meko srce, mi nedavno veli" da samo još nešto posloži pa kreće raditi sama, jer sad NIJE VRIJEME..." dali je itko našoj djeci rekao da  NIKAD nije pravo vrijeme, da je uvijek neki kurac i da je pravo vrijeme BAŠ SAD....ili nije nikad, ovisi samo o unutarnjoj, osobnoj perspektivi, a ne o vanjskim okolnostima....i, da ovisi o veličini muda...

   Kad spomenem riječ RENTA, na šta pomislite? Na plaćanje podstanarstva, pretpostavljam...dali je netko rekao našim klincima da postoje dvije osnovne vrste rada; prodavanje svog vremena za novac , iliti rad za nekoga i rad za vlastitu rentu, odnosno, ulaganje svog sadašnjeg vremena u posao koji će se u budućnosti " sam raditi", a mi ćemo, osim dividende, izvlačiti i slobodno vrijeme..pa istovremeno imati i novac, i vrijeme...ali, ako ga jednom prodamo, vrijeme nemamo, a novac možemo samo jednom potrošiti...dali je netko tako djeci objasnio vrijeme? Dali bi to trebalo u školi, umjesto da računamo koliko 641 sat ima sekundi?

   Šta je prava neovisnost? Šta je sloboda? Dali je upravljanje vremenom oblik slobode? Dali je odluka i mogućnost raditi što i kad te volja pitanje upravljanja resursima vremena? Koliko treba biti slijep pa prepustiti najvažnije osobne odluke na upravljanje drugima? Dali je ijedno od tih pitanja ikada tako sustavno i povezano bilo postavljeno i problematizirano na nastavi? Naravno da nije...I, kome, dragi Mladene, škola daje kruha, osim profesorima? Ako daje, kakav je?

   Usko vezano na gore navedeno je i pojam PRAVOVREMENOSTI, Amerikanci znaju reći " timing is everything"...
Niti je svaki dan isti, niti je susjedova trava svaki dan jednako zelena, no, uvijek je zelenija od naše...dali je itko našim golobradim čudovištima rekao da nije isto učiti identični sadržaj s 20 ili s 30 godina? Dali im u školi objašnjavaju pojam " vlaka na stanici"? Nema ga, dođe, kratko stoji i ode...dali ga mi čekamo dok ga nema, odustanemo, udaljimo se, skužimo da je ipak stigao, sprintamo natrag, ali pred nosom nam se zatvaraju vrata i opet odlazimo, duplo posrani...jedno od najvećih domaćih sportskih pera kaže " da se dobre stvari događaju onima koji znaju čekati"...ima li strpljenje veze s resursom vremena? I s time kako ga razumijemo?
I, dali nam je to netko ikad rekao?

   U duhu teme teksta, u duhu mog života, da znam kad je kraj, da znam kad je vrijeme otići/odustati, prestat ću dalje palamudit o stvarima koje svi razumiju, a rijetki primjene...

   U našoj urbanog kulturi takve stvari moramo, nažalost (ne)naučiti sami...u školi za to - nema vremena...

 

Roditelj i(li) prijatelj - tema: RODITELJSTVO

   Često imam osjećaj da mi je duša zapakirana u " krivom" tijelu. Njen sadašnji oblik, ovozemaljski, ima za mene jednu čudnu, još neodgonetnutu formu. 

     Od početka sjećanja, tamo negdje oko treće, četvrte godine, a fascinantno je da mi je to ostalo u memoriji, a ne znam di sam bio jučer, imam feeling da sam " stranac" među frendovima, čak i doma. Osjećam se blago otuđeno i jako mi puno bića, stvari i pojava nije u potpunosti jasno. Često noću ne spavam u kontinuitetu. Ali, budim se svjež kao jutarnja rosa. Noću, kroz san, a kad se probudim, imam jasne asocijacije, prerađujem teme i dileme iz svakodnevnog, ali često i iz metafizičkih aspekata života. Obzirom da sam dugo vremena mislio da patim od nesanice, bio sam i zabrinut ( kao svaki kvalitetan hipohondar, " sve je neki znak", buuuuuu) za svoje fizičko i mentalno zdravlje, no to me vremenom malo pustilo. 

   Danas te noćne pozive nastojim kvalitetno iskoristiti. I inače sam noću više nadahnut, bolje mislim, bolje spajam ( nespojivo), ali najveći su benefit nove ideje. 

   Još ću malo nešto reći o onoj otuđenosti. Ona se manifestira kroz moje čuđenje većini principa u svakodnevnom životu, koji su općeprihvaćeni. Na tjelesnoj razini izmjenično osjećam neviđeni senzibilitet za fizički dodir s drugim, čak i nepoznatim, ljudima, kojeg mijenja osjećaj odbojnosti, hladnoće i udaljenosti, kao da mi padne neki zastor na percepciju i tada postajem leden. Obzirom da među brojnim frendovima u životu i na fb imam i par stvarno upućenih ljudi, mislim da bi se tu mogla naći jedna mala, slatka dijagnozica.

   Prva asocijacija na noćne posjete je pravovremenost. Kao po nekom pravilu, kao po nekoj agendi odozgora, ja čujem glas. Kad nešto ne mogu riješiti kroz dan, naučio sam privremeno odustati, bez sekiracije. To je za mene bio veliki korak, jer u budnoj, a ledenoj fazi, nisam sposoban ni nos prokopati. To me prije dovodilo do takve histerije, da sam od muhe radio slona, zabrinut što ne mogu nešto riješiti, sad i odmah. Sklon pretjerivanju, optuživao sam samog sebe za debilizam i retardaciju, a samo da sam znao da trenutno nema struje, koja će se, obično noću, vratiti, učinio bih što i sad, odustao. I pričekao. "Moji" će mi javiti. Na vrijeme.

   Znam da zvuči apstraktno, malo i uvrnuto, ali imam osjećaj da fizički život živim nakon iskustva. Logično bi bilo da je iskustvo plod fizičkog života. Ne i meni. Osjećam da sam već prošao jednom ovim putem, kao da sam tu već bio. Od malena često točno znam što će biti, što će se dogoditi i zato stalno imam potrebu objašnjavati i upućivati ljudima neke poruke. Sjećam se da sam baki, u dobi od pet godina, a jasno se sjećam i di smo sjedili i šta je ona imala na sebi, i sjećam se njenog pogleda, pola uznemirenog, pola zbunjenog, pola upitnog ( vidite da u nekim drugim vasionama jedno cijelo može imati tri polovice, (Imocki, oprez, u nekim drugim vasionama😂)), objašnjavao da mora pronaći posao. Imala je tada 57 godina i niti dana radnog staža. Nije bilo do novca. Tumačio sam joj da će tako naći nove prijatelje i naučiti sve što je dosad propustila, jer je imala samo četiri razreda osnovne. Toliko sam se zanio u želji da doprem do nje, a najviše me živciralo što sam skužio da me ne doživljava, da sam joj do boli stisnuo ruku i vikao da se probudi. Iduće što pamtim je poziv mami: " Vodi ga, ja više ne mogu". 

   Onda se, 40tak godina kasnije, susrećem s terminom " cjeloživotnog učenja" i malo more sličnih primjera i situacija. Eee, mili moji, di ste bili kad je grmilo?

   Slična je situacija s hrpom drugih stvari. Moja partnerica ima hiperznanstveni pristup životu. Ona bi sve htjela znati, za sve ići u školu, na online tečaj, kod gurua, ona meditira, otvara čakre, energizira, študira, jaja peče po kuharici, knjigu piše uz mentoriranje jednog Indijca iz kanadske firme " Zdipi debilima pare i bježi Inc.", a baš mi neki dan kaže kako ona nije prirodno nadareni roditelj i kako bi voljela..kamo? Na tečaj, naravno.

   Ja sam, prirodno, riknuo od smijeha. Njoj nije bilo smiješno. Ali, pobogu, tečaj roditeljstva?? Riječ po riječ, došli smo do konkretnih, potencijalno problematičnih, aspekata u odnosu roditelj(i), rastavljeni, sastavljeni, ovakvi, onakvi, s vlastitom djecom. Upozorio sam i kažem opet, konzumirate me na vlastitu odgovornost.

   Roditeljstvo nije posao, nego poziv. Postoje brojne teorije, različite škole, život napiše bezbroj romana, a i puno je tu različitih aspekata roditeljstva, da bismo sve to smiješali u jedno.

   Ja ću danas reći nešto o tome može li se i treba li se biti prijatelj s vlastitom djecom. Jebe mi se što piše u knjigama, što preporučuje ovaj ili onaj Centar za istraživanje ruda i gubljenje vremena ( ko nije čit'o Alana Forda, uvijek stigne, ali " tko kasni, propusti početak"). Preciznije, reći ću ono što je meni logično, prirodno, što sam prošao i prolazim, kako sam hendlao neke situacije, što s time dobio, što izgubio i kako je sve, zapravo, krajnje individualno i kako je zapravo jedino pravilo - da pravila nema...

   Baš sam se nedavno sjetio priče prijatelja mog prijatelja. Odbojkaši. Moj frend je igrao sezonu u Francuskoj, a njegov frend više njih, između svih ostalih. Ovo se desilo na aerodromu u Parizu mislim, ali nije toliko ključan grad, koliko država. Dakle, taj je čovjek putovao s obitelji, ženom i dvoje djece, a mlađi sin je bio zadužen da gura torbe u redu za check in. Dobra, stara sportska fora. U prvoj sezoni Cibone, a igrali smo kao domaćini u Španjolskoj, pretovario sam kao najmlađi aerodrom kofera. 

   Uglavnom, mali, tada možda star deset, najebavao se s teškim torbama, malo ih gurnuo van reda, malo bi zakasnio s pomicanjem, svojeglav, sam svoj već tada, sve je radio " kako on misli da treba". Stari mu je, kad je mali pretjerao, prišao i opalio laganu vaspitnu, iza uha, ništa posebno. Starija gospođa u redu, iznervirano dobaci ocu da " mali ima pravo na svoje mišljenje", tako nekako je glasio prijevod njenih riječi. " Možda kod Vas da, draga gospođo, ali ne i kod mene. On još nema pravo na svoje mišljenje, jer ne odgovara za svoje postupke. Možda Vam zvučim blago primitivno, ali ja znam kad je vrijeme za " svoje mišljenje" i što uz to mora doći. Dok ja odgovaram, on će raditi ono što mu ja kažem!"

   Ko je proveo neko vrijeme u Francuskoj, a meni je ova zapamćena situacija postala još jasnija nakon deset godina, jer sam tada imao priliku provesti par mjeseci života blizu Lyona, zna kakav odnos imaju Francuzi prema svakom obliku slobode. Nazvao bih to kultom slobode. No, ispod toga uspiju sakriti tonu neorganiziranosti, blagog ciganluka, opravdati netočnost i još more različitih pizdarija, učinjenih, kao, slobodno se ponašajući na tuđu štetu. Ali, oni su slobodni...

   Pišući, sjetio sam se situacije kad su mi dvoje starije djece, tada stari 3 i 8 godina, ljeti tražili da ostanemo navečer duže vani, " jer mi uvijek prvi moramo doma"...ok, velim, danas je ionako lokalna fešta pa ćemo biti duže..dolaze oni sa skakanja i sličnih festivalskih " papi lovu" egzibicija oko 11 navečer i prilaze našem stolu, pitaju " dali mogu još malo ostati?"...može, kako ne, evo još para, uživajte...oko pola jedan, već je bilo poluprazno, dolaze oni opet " da bi samo još malo sjedili na zidiću"....može,  kako ne...dolaze u dva, mrtvi, kažu " mi bi doma", velim ja, ali " rekli ste duže, a ja imam još metar gemišta, ne mogu to sad ostavit", njihova je mama bila samnom kooperativna, makar se nije uvijek slagala...oko 3 i petnaest, moj stol, smetlari, njih dvoje dolaze teturajući, ne znaju di su i mi polako idemo doma...drugu večer smo opet vani, prilaze mi oko 11, " tata, molim te, mi bi išli spavati, ako može?"....radost je, ionako, u malim stvarima...može i bez suza, može i bez spuštenih noseva, čak samoinicijativno, ne daj Bože nametnuto, ipak smo u 21.stoljeću, nismo divljaci...

   Kad mi je starija kćer bila malo veća, hajdučica je poželjela ostati s curama duže vani...mama nije bila za, ali kažem ja može, itak sam i ja " tu negdje", svi me znaju u mom zavičaju...i, tako, cure malo po kafićima, dobijem ja dojavu da je moja kolovođa, nije joj od Boga i u neko doba se lukavice pojave tamo di sam i ja liječio nesanicu...popile su budžet pa kao idu mene žicati dodatak, a ja pred svojom ekipom neću odbiti...nema problema, piješ s tatom, ha ha ha - ho, ho, ho...tata je zadovoljan, ti si, ćeri, prvi tatin sin....u biti, imam kontrolu...ali, najbolje, dođemo doma u 4, a tata ide u 6 na trčanje...pa ko s tatom pije, taj s tatom i trči...samo usput, kćer je svjetski prvak u hvatanju za glavu kad lopta leti prema njoj, toliko o njenoj ljubavi i sklonosti ka tjelesnoj aktivnosti...

   Bilo je toga još, da ne prepričavam, farbanja naslova " Pao sam iz likovnog", koji sam ja objesio na oglasnu ploču zgrade, dovoljno visoko da svi vide, a sin ne može skinuti, pa onda njegov pokušaj da me zastraši zvanjem " hrabrog telefona" jer sam mu zapičio vritnjak kad je bio drzak prema mami i još mali milijun takvih sitnica...

   Dali sam svojoj djeci bio prijatelj? Naizgled, ni blizu. Istinski respektiram znanje, kao jedinu stvarnu moć u životu i argument. Obožavam školovane i pametne ljude, s kojima bilo što ima razlog, smisao i svrhu. Respektiram sve oblike i načine skupljanja tog znanja, od formalnog do uličnog fakulteta i svega između. Tu sad postoji samo jedna stvar: ja sam već prije roditeljstva točno znao kako ću se postavit prema njima. Koncept je slijedeći: puno iskazanih emocija, pogotovo ljubavi, jasna pravila ponašanja, ja sam ministar financija i unutarnjih poslova (Mile iz MUPa, brčine i degenek), a mama je premijer i drži sve ostalo. Dok je lijepo, ona je sve, kad je sranje, a bolje vam je da ga ne bude, ja sam iza ćoška...mrkva i batina, uz puno razgovora.

   Kako odrastaju, mijenjaju se teme, stega po potrebi jača i slabi, ali pištolj je uvijek tu negdje...da ne zaboravimo ko je kome šta...ja svoje frendove, kad se posvađamo, tjeram u pičku materinu, nisam siguran da je to pravi recept i za odnos dijete - roditelj...za zdravo prijateljstvo, itekako...

   Danas su odrasli ljudi, svoji ljudi, osim najmlađe, ali ona će me " glave doći". I dalje razgovaramo o svemu, uz obilje iskrene zajebancije. Danas možemo sve što poželimo, makar bi bilo licemjerno da sam ih učio šta se može, a šta ne, a da ja sam ne znam kad je trenutak da nestanem...do neke druge prilike...otići na vrijeme, konačna umjetnost!

   "Super" su mi koncepti unutar kojih je djeci sve dopušteno, oni su osobe, kreativni, široki, na njih se ne dere, jer dječje uho i tako " ne čuje kad luđak urla", kad je raspašoj totalis, kad ne znaš ko je kome baba pa dođe pubertet, pa hormoni, pa izlasci, pa su kao svi ludi jedni od drugih, tad svi viču, a nitko nikog ne čuje, nema reda, ni poretka, nema sustava obaveze, odgovornosti i benefita. To često vidim i Bogu dragom sam zahvalan što mi je šapnuo, u nekom ludom snu, što mi je rekao: " Šamana, zašarafi, ili jebeš majku, ili tebi jebu majku..."