U srednjoj školi učenici imaju 15 - 20 predmeta godišnje. Svu silu svačega, uglavnom, nepregledni nizovi bubanja informacija, bez reda, smisla i preko svih zakona logike. Većinu toga ne kuže, jer im se neda, jer su prebalavi da shvate od kuda to dolazi i kamo to ide, a i boli ih uvo za to...
Naš mozak sam po sebi ima ograničenu sposobnost memoriranja podataka, a ista se dodatno smanji ako nam informacija ne znači ništa, ili ju ne razumijemo. Tad obično još lakše zaboravljamo.
Sjećam se, bilo je to '85te ili '86te, godina iza ZOI u Sarajevu. Sjedio sam s roditeljima u stanu njihovih prijatelja i oni su se zajebavali, a ja sam gledao nešto na tv. U jednom trenu netko postavi pitanje: Zašto Vučko (maskota ZOI) nosi rukavice? Velim ja, onako iz drugog reda, " da mu ne bude zima"...svi su mi krenuli odobravati izrečeno, baš sam se sam sebi činio cool, onako, pokazao sam starijima moć mog mladog, a već dovoljno apstraktnog mišljenja, a ne samo neki, odmeneočekivan, neobukvalizam ( bukvalizam mladih). No, odem ja na wc, a iz boravka se prolomi gromoglasan smijeh...odmah sam znao da je to bio pravi odgovor na pitanje o Vučkovim rukavicama, samo, očito, nije bio za moje uši...tad se pazilo da djeca ne slušaju svašta i ne gledaju svašta...sjećam se i kad je Rade taslačio Miru u Putovanju u Vučjak, a ja pitao starce kaj to rade, da mi je stari mrtav hladan odgovorio " da se mole Bogu"...
Ne budi lijen, ja zapamtim pitanje o Vučku i dam si besu da ću kad tad saznat "da rukavica služi i kad te netko jebe, da te ne ogrebe"...
Moj mozak je tada bio zainteresiran i motiviran to zapamtiti ( na stranu sad što bolje pamtim gluposti pa sam danas banka nepotrebnih podataka).
Slično se dešava i sa svim fotosintezama, Krbavskim poljima, jotiranjima ( onomad jotovanjem), čišćenjem (prazne) puške, koje se, btw, boje dvojica i to je osnovna razlika između pune i prazne....
Ne kažem da su to nepotrebni podaci, ali ih toliko ima i tako su strukturirani da izgleda da im je osnovni smisao - da ih se zaboravi...
Mogli bismo, nošeni modernim trendovima teorija svih mogućih urota, panično zaključiti i da je to neoliberalni cilj belosvetske masonerije, koja zaglupljivanjem također nastoji zadržati kritičnu masu jeftine radne snage sebi dostupnom, ali, na kraju, djeca na ispitima stoje kao Alzi pred upravo skinutom Miss Svijeta, češkajući se iza uha i propitujući samog sebe: " Jesam jeb'o, il' sam treb'o?"
Tako nekako se dokoturamo i do pitanja sadržaja nastavnog plana i programa pa, vidi gnjurca, u njemu ne nalazimo pojmove poput " vođenja osobnih financija", "lijeve i desne strane bilance nečega/ bilo čega", " utjecaju alkohola na dizanje kurca", "utjecaju emocija na naše dnevne kapacitete", "planiranju dana, tjedna, mjeseca, godine, ciklusa, života..." I, još se čudimo našim zombijima, koji od aplikacije na smartphoneu očekuju i da im guzicu obriše...ona na iPhone dodatno zvoni i na početnu fazu hemeroida...jebe ju samo što ne razaznaje realne od boje jeftinog Vranca iz tetrapaka obližnjeg veleprodajnog lanca (oko vrata)...
Jedan od trajno neusvojenih pojmova je i onaj o vremenu. Ne vremenu na kraju Dnevnika, naime, o vremenu kao resursu. Ili, o vremenu općenito pa onda i kao resursu.
Johan Cruyff, legendarni nizozemski nogometaš, trener, inovator i ko zna što još sve ne, je, jednom, u smiraju života, pušeći 78. cigaretu tog dana, zaključio: " Sve prolazi i postaje bivše...eto, ja sam bivši igrač , bivši trener, bivši predsjednik, bivši ljubavnik..." Sve prolazi vrlo brzo. Bitno je uhvatiti trenutak, jer vječnost nećemo. Dali je to netko rekao svom djetetu?
Jedna moja frendica, onako, pametna glavica i meko srce, mi nedavno veli" da samo još nešto posloži pa kreće raditi sama, jer sad NIJE VRIJEME..." dali je itko našoj djeci rekao da NIKAD nije pravo vrijeme, da je uvijek neki kurac i da je pravo vrijeme BAŠ SAD....ili nije nikad, ovisi samo o unutarnjoj, osobnoj perspektivi, a ne o vanjskim okolnostima....i, da ovisi o veličini muda...
Kad spomenem riječ RENTA, na šta pomislite? Na plaćanje podstanarstva, pretpostavljam...dali je netko rekao našim klincima da postoje dvije osnovne vrste rada; prodavanje svog vremena za novac , iliti rad za nekoga i rad za vlastitu rentu, odnosno, ulaganje svog sadašnjeg vremena u posao koji će se u budućnosti " sam raditi", a mi ćemo, osim dividende, izvlačiti i slobodno vrijeme..pa istovremeno imati i novac, i vrijeme...ali, ako ga jednom prodamo, vrijeme nemamo, a novac možemo samo jednom potrošiti...dali je netko tako djeci objasnio vrijeme? Dali bi to trebalo u školi, umjesto da računamo koliko 641 sat ima sekundi?
Šta je prava neovisnost? Šta je sloboda? Dali je upravljanje vremenom oblik slobode? Dali je odluka i mogućnost raditi što i kad te volja pitanje upravljanja resursima vremena? Koliko treba biti slijep pa prepustiti najvažnije osobne odluke na upravljanje drugima? Dali je ijedno od tih pitanja ikada tako sustavno i povezano bilo postavljeno i problematizirano na nastavi? Naravno da nije...I, kome, dragi Mladene, škola daje kruha, osim profesorima? Ako daje, kakav je?
Usko vezano na gore navedeno je i pojam PRAVOVREMENOSTI, Amerikanci znaju reći " timing is everything"...
Niti je svaki dan isti, niti je susjedova trava svaki dan jednako zelena, no, uvijek je zelenija od naše...dali je itko našim golobradim čudovištima rekao da nije isto učiti identični sadržaj s 20 ili s 30 godina? Dali im u školi objašnjavaju pojam " vlaka na stanici"? Nema ga, dođe, kratko stoji i ode...dali ga mi čekamo dok ga nema, odustanemo, udaljimo se, skužimo da je ipak stigao, sprintamo natrag, ali pred nosom nam se zatvaraju vrata i opet odlazimo, duplo posrani...jedno od najvećih domaćih sportskih pera kaže " da se dobre stvari događaju onima koji znaju čekati"...ima li strpljenje veze s resursom vremena? I s time kako ga razumijemo?
I, dali nam je to netko ikad rekao?
U duhu teme teksta, u duhu mog života, da znam kad je kraj, da znam kad je vrijeme otići/odustati, prestat ću dalje palamudit o stvarima koje svi razumiju, a rijetki primjene...
U našoj urbanog kulturi takve stvari moramo, nažalost (ne)naučiti sami...u školi za to - nema vremena...
No comments:
Post a Comment