Većina naših roditelja, a govorim o roditeljima ljudi moje generacije, znači onih rođenih oko Drugog svjetskog rata, ima jednu prirodnu devijaciju mozga, nastalu zbog zaista teških životnih okolnosti. Možda sam malo previše subjektivan, možda ne poznajem dovoljno dobro roditelje mojih prijatelja, ili znanaca pa neka mi bude oprošteno ako izvalim glupost, ili nekog, tko se ne uklapa u stereotip, kojeg ću izreći, čak povrijedim. Dakle, to su, po mom mišljenju, blago emocionalno retardirane generacije ljudi. Prije ćete im oko iskopat, nego na istom pronaći suzu. E, fora je da suza ima, ali ne idu van...pa kad ne idu van, ko zna da ih ima? Čvrsto, grčevito sve drže u sebi. To je moje. Samo moje. Ne dam nikome ono što je moje. Šta druge briga za moje suze. I moje slabosti. Ja ću sve svoje slabosti držati za sebe. Čemu estradizirati svoje (moje) osjećaje?
Pravo svakog čovjeka je upravljati svojim životom. I svojim osjećajima. Neke to opterećuje. Neke osnažuje. Neki su zbunjeni, tipa, šta je sad ovo? Neki ljudi robuju osjećajima, doslovno su dnevno ovisni o tome s kakvim se osjećajem probude.
Zašto sam spomenuo roditelje? Zato što je generaciji njihove djece u jednom trenutku bila puna kapa tog života pod emotivnom ručnom kočnicom. Zaboravio sam i represivni aparat tog vremena, koji sigurno nije pomogao otvaranju ljudskih duša.
Osobno to nazivam obiteljskim srebrom. Prabaka je potiskivala, baka je potiskivala, mater mi je potiskivala...e, ja neću! Dosta mi je te duple priče, jedna na van, a druga stvarna. Emocije nosim na rukavu, a srebrnina je odavno u Kozari putevima, pobacana pa reciklirana u neki novi život, daleko od mene...
Uvijek sam imao problem s obaveznom likovima. Rečeno jezikom umjetničkog klizanja. Slobodan program mi je puno više ležao. Problem je što obaveznim likovima stječeš uvijet za slobodan program. Nikako obrnuto i nikako jedno bez drugog.
Paradigme ponašanja u našem društvu su za mene teško breme. Zato što vidim ono na van, a znam što je unutra. Toliko falši odnosa, prijateljstva iz interesa, brakova i veza koji su predstava za javnost, a iza čuči učmalost i loša navika, slabih, a isforsiranih obiteljskih odnosa, u kojima se jedino iskreno čuva novac i imovina. Osjećaj potpune ispraznosti. Pitanje smisla postojanja. Nesreća. A, život galopira. Pa gledaš da sve imaš i sačuvaš, a nemaš, ustvari, ništa. Prazan skup. Nula. Ekg mrtvaca. A, vrijeme ističe. Pa skupljaš mrvice. Lažnog sjaja. Da očuvaš palaču zabluda. Privatno i poslovno. Fascinantno je kako malo ljudi razumije faktor vremena. Koje brzo prolazi. Svi misle o sutra. Najveća je obmana bolje sutra. Najveće je bogatstvo sreća danas. Pa sutra opet danas. Pa danas. Pa danas. I kad preksutra postane jučer. Sretan jučer.
Možda imam previše slobodnog vremena? Možda sam picajzla smisla pa mi treba sto godina da se pokrenem nešto raditi, sve dok ne iskombiniram pro et contra? Što je to što me zaista može pokrenuti?
Neki automobili imaju velike rezervoare. Neki skroz male. Cijena punog tanka nije proporcionalna volumenu. Veći je tank jeftiniji, ali i često manje kvalitetan. S malim često moraš na pumpu, skup je, ali brzine koje s njim dosegneš, auto velikog tanka može samo sanjati. Makar, često te brza vožnja toliko ponese da usred ničega shvatiš da - nema dalje...pa pješačiš i stopiraš do prve pumpe, koja, nekad, zna biti daleko...
Stvar je osobne preferencije biramo li sigurnost velike rezerve. Polako. Sigurno. S jasnim planom. Utabanom stazom. Čak i protiv svoje prirode. Ali, tako stati u nedođiji nikada nećemo. Jednostavno, te lokacije nema u našoj navigaciji. Blokirana. Prekrižena. Izbrisana.
Malim tankom i velikom brzinom voze istovremeno kraljević i prosjak. Dotiču zvijezde pa se valjaju po blatu. Njima je iz rječnika netragom nestala riječ - sutra...
Onaj tren kad poželiš da se potroše baterije na satu, onaj tren kad ti je mozak prazan od svih idiotarija svakodnevnice. Kad sam čuješ svoje srce. Kad ti ponestaje zraka. Kad ne registriraš poziv svog djeteta na mobitel. Vozite li ikad takvom brzinom? Spaljene zemlje. Iza nema ničega. Ispred nema ničega. Samo to. Samo tad...
Za takvu vožnju treba više od svega voljeti samog sebe. Biti sebi na prvom mjestu. Kako je grozno to i pomisliti, kamo li napisati? Ja sam sebi najvažniji! Hahahhahaha....jebala vas crkva, jebale vas sve propovijedi, ja sam sebi najvažniji. Jebo vas selfhelp, jebale vas live&net meditacije, jebala vas zdrava hrana, jebale vas sve droge i alkohol, jebali vas svi novi auti, jebala vas sva egzotična putovanja. Jebali vas svi mobiteli, tableti, laptopi, jebo vas zvuk, jebo vas miris...jebale vas zablude, od pravih do lažnih...jebali vas svi mogući uzusi i kanoni, jebala vas pristojnost, jebo vas plan i program, jebala vas budućnost vaše djece, jebo vas vaš poslovni ugled. Jebala vas briga šta će ko reći, jebo vas, na kraju krajeva, i onaj ko vam postavi sve te granice i međe u glavu...
Koji je najbolji osjećaj koji ste ikad probali u životu? Kad ste zadnji put nestali iz stvarnosti? Bili neodgovorni? Bili nedostupni? Kad ste zadnji put bili djeca?
Bogatstvo različitosti. Zato pišem isključivo u prvom licu. Svako treba svoj. Svakom je nešto drugo. Svaki bedak ima svoje veselje. Svako u nečem drugom vidi. Sok života.
Nešto što pokreće. Nešto što ispunjava. Nešto zbog čega si još živ. Nešto što te podsjeća da si još tu. Nešto zbog čega svaki odlazak po kruh i mlijeko ima smisla. Nešto što pumpa našu inspiraciju. Nešto zbog čega osjećamo leptiriće. Nešto zbog čega otkrivamo " novog sebe". Zašto bi " novo normalno" bilo nešto što određuje netko drugi?
Jednom sam u pola pet ujutro, u autu od starog, poljubio iznenada curu s faksa. Bez najave. Bez uvoda. Bez plana. Moja je ludost iznenadila vlasnika. I djevojku. Koja, blago rečeno, nije preferirala meso. Ustima punim masnog bureka. Punim onako kako se burek jede u ranu zoru. Halapljivo. Bez disanja. Punim ustima smjese bijelog brašna, upitnog mesa i loše zdinstanog luka. Masnih usana. Obostrano masnih. I razmazanih.
Život je pravo čudo. Kad mu dopustiš da to bude. Kad ga ne sakatiš znanošću tipa matematike. Tipa logike. Tipa vjeronauka.
Ne znam što je bilo s tim burekom? Ne znam što je bilo niti sa starim autom? Ne znam šta je bilo niti s glavnim glumcima?
Možda su dobili nekog Oscara, a možda završili u staroj, prašnjavoj zbirci Jadran filma u Dubravi? Možda i nešto između?
Ali, taj tren dodira dvije masti, taj gastro prekršaj za anale, taj tren kontra svake logike, taj tren sam se osjećao živ...
U tom trenu se netko drugi pobrinuo za ugled, čast, posao, imovinu, sliku na van, pare, djeca sama za sebe, jer je tako i njima najbolje, popovi će izmoliti milodar od nekog drugog. Danas, kompa, od nekog drugog, meni su puna usta, nije pristojno...
Sve najbolje stvari u životu su nelegalne, nezdrave ili nemoralne.
Ima li naš život soka ili samo brojimo dane i događaje, koje za nas kreira netko drugi?
Jesmo li živi? Ili, životarimo...?
No comments:
Post a Comment