Od početka sjećanja, tamo negdje oko treće, četvrte godine, a fascinantno je da mi je to ostalo u memoriji, a ne znam di sam bio jučer, imam feeling da sam " stranac" među frendovima, čak i doma. Osjećam se blago otuđeno i jako mi puno bića, stvari i pojava nije u potpunosti jasno. Često noću ne spavam u kontinuitetu. Ali, budim se svjež kao jutarnja rosa. Noću, kroz san, a kad se probudim, imam jasne asocijacije, prerađujem teme i dileme iz svakodnevnog, ali često i iz metafizičkih aspekata života. Obzirom da sam dugo vremena mislio da patim od nesanice, bio sam i zabrinut ( kao svaki kvalitetan hipohondar, " sve je neki znak", buuuuuu) za svoje fizičko i mentalno zdravlje, no to me vremenom malo pustilo.
Danas te noćne pozive nastojim kvalitetno iskoristiti. I inače sam noću više nadahnut, bolje mislim, bolje spajam ( nespojivo), ali najveći su benefit nove ideje.
Još ću malo nešto reći o onoj otuđenosti. Ona se manifestira kroz moje čuđenje većini principa u svakodnevnom životu, koji su općeprihvaćeni. Na tjelesnoj razini izmjenično osjećam neviđeni senzibilitet za fizički dodir s drugim, čak i nepoznatim, ljudima, kojeg mijenja osjećaj odbojnosti, hladnoće i udaljenosti, kao da mi padne neki zastor na percepciju i tada postajem leden. Obzirom da među brojnim frendovima u životu i na fb imam i par stvarno upućenih ljudi, mislim da bi se tu mogla naći jedna mala, slatka dijagnozica.
Prva asocijacija na noćne posjete je pravovremenost. Kao po nekom pravilu, kao po nekoj agendi odozgora, ja čujem glas. Kad nešto ne mogu riješiti kroz dan, naučio sam privremeno odustati, bez sekiracije. To je za mene bio veliki korak, jer u budnoj, a ledenoj fazi, nisam sposoban ni nos prokopati. To me prije dovodilo do takve histerije, da sam od muhe radio slona, zabrinut što ne mogu nešto riješiti, sad i odmah. Sklon pretjerivanju, optuživao sam samog sebe za debilizam i retardaciju, a samo da sam znao da trenutno nema struje, koja će se, obično noću, vratiti, učinio bih što i sad, odustao. I pričekao. "Moji" će mi javiti. Na vrijeme.
Znam da zvuči apstraktno, malo i uvrnuto, ali imam osjećaj da fizički život živim nakon iskustva. Logično bi bilo da je iskustvo plod fizičkog života. Ne i meni. Osjećam da sam već prošao jednom ovim putem, kao da sam tu već bio. Od malena često točno znam što će biti, što će se dogoditi i zato stalno imam potrebu objašnjavati i upućivati ljudima neke poruke. Sjećam se da sam baki, u dobi od pet godina, a jasno se sjećam i di smo sjedili i šta je ona imala na sebi, i sjećam se njenog pogleda, pola uznemirenog, pola zbunjenog, pola upitnog ( vidite da u nekim drugim vasionama jedno cijelo može imati tri polovice, (Imocki, oprez, u nekim drugim vasionama😂)), objašnjavao da mora pronaći posao. Imala je tada 57 godina i niti dana radnog staža. Nije bilo do novca. Tumačio sam joj da će tako naći nove prijatelje i naučiti sve što je dosad propustila, jer je imala samo četiri razreda osnovne. Toliko sam se zanio u želji da doprem do nje, a najviše me živciralo što sam skužio da me ne doživljava, da sam joj do boli stisnuo ruku i vikao da se probudi. Iduće što pamtim je poziv mami: " Vodi ga, ja više ne mogu".
Onda se, 40tak godina kasnije, susrećem s terminom " cjeloživotnog učenja" i malo more sličnih primjera i situacija. Eee, mili moji, di ste bili kad je grmilo?
Slična je situacija s hrpom drugih stvari. Moja partnerica ima hiperznanstveni pristup životu. Ona bi sve htjela znati, za sve ići u školu, na online tečaj, kod gurua, ona meditira, otvara čakre, energizira, študira, jaja peče po kuharici, knjigu piše uz mentoriranje jednog Indijca iz kanadske firme " Zdipi debilima pare i bježi Inc.", a baš mi neki dan kaže kako ona nije prirodno nadareni roditelj i kako bi voljela..kamo? Na tečaj, naravno.
Ja sam, prirodno, riknuo od smijeha. Njoj nije bilo smiješno. Ali, pobogu, tečaj roditeljstva?? Riječ po riječ, došli smo do konkretnih, potencijalno problematičnih, aspekata u odnosu roditelj(i), rastavljeni, sastavljeni, ovakvi, onakvi, s vlastitom djecom. Upozorio sam i kažem opet, konzumirate me na vlastitu odgovornost.
Roditeljstvo nije posao, nego poziv. Postoje brojne teorije, različite škole, život napiše bezbroj romana, a i puno je tu različitih aspekata roditeljstva, da bismo sve to smiješali u jedno.
Ja ću danas reći nešto o tome može li se i treba li se biti prijatelj s vlastitom djecom. Jebe mi se što piše u knjigama, što preporučuje ovaj ili onaj Centar za istraživanje ruda i gubljenje vremena ( ko nije čit'o Alana Forda, uvijek stigne, ali " tko kasni, propusti početak"). Preciznije, reći ću ono što je meni logično, prirodno, što sam prošao i prolazim, kako sam hendlao neke situacije, što s time dobio, što izgubio i kako je sve, zapravo, krajnje individualno i kako je zapravo jedino pravilo - da pravila nema...
Baš sam se nedavno sjetio priče prijatelja mog prijatelja. Odbojkaši. Moj frend je igrao sezonu u Francuskoj, a njegov frend više njih, između svih ostalih. Ovo se desilo na aerodromu u Parizu mislim, ali nije toliko ključan grad, koliko država. Dakle, taj je čovjek putovao s obitelji, ženom i dvoje djece, a mlađi sin je bio zadužen da gura torbe u redu za check in. Dobra, stara sportska fora. U prvoj sezoni Cibone, a igrali smo kao domaćini u Španjolskoj, pretovario sam kao najmlađi aerodrom kofera.
Uglavnom, mali, tada možda star deset, najebavao se s teškim torbama, malo ih gurnuo van reda, malo bi zakasnio s pomicanjem, svojeglav, sam svoj već tada, sve je radio " kako on misli da treba". Stari mu je, kad je mali pretjerao, prišao i opalio laganu vaspitnu, iza uha, ništa posebno. Starija gospođa u redu, iznervirano dobaci ocu da " mali ima pravo na svoje mišljenje", tako nekako je glasio prijevod njenih riječi. " Možda kod Vas da, draga gospođo, ali ne i kod mene. On još nema pravo na svoje mišljenje, jer ne odgovara za svoje postupke. Možda Vam zvučim blago primitivno, ali ja znam kad je vrijeme za " svoje mišljenje" i što uz to mora doći. Dok ja odgovaram, on će raditi ono što mu ja kažem!"
Ko je proveo neko vrijeme u Francuskoj, a meni je ova zapamćena situacija postala još jasnija nakon deset godina, jer sam tada imao priliku provesti par mjeseci života blizu Lyona, zna kakav odnos imaju Francuzi prema svakom obliku slobode. Nazvao bih to kultom slobode. No, ispod toga uspiju sakriti tonu neorganiziranosti, blagog ciganluka, opravdati netočnost i još more različitih pizdarija, učinjenih, kao, slobodno se ponašajući na tuđu štetu. Ali, oni su slobodni...
Pišući, sjetio sam se situacije kad su mi dvoje starije djece, tada stari 3 i 8 godina, ljeti tražili da ostanemo navečer duže vani, " jer mi uvijek prvi moramo doma"...ok, velim, danas je ionako lokalna fešta pa ćemo biti duže..dolaze oni sa skakanja i sličnih festivalskih " papi lovu" egzibicija oko 11 navečer i prilaze našem stolu, pitaju " dali mogu još malo ostati?"...može, kako ne, evo još para, uživajte...oko pola jedan, već je bilo poluprazno, dolaze oni opet " da bi samo još malo sjedili na zidiću"....može, kako ne...dolaze u dva, mrtvi, kažu " mi bi doma", velim ja, ali " rekli ste duže, a ja imam još metar gemišta, ne mogu to sad ostavit", njihova je mama bila samnom kooperativna, makar se nije uvijek slagala...oko 3 i petnaest, moj stol, smetlari, njih dvoje dolaze teturajući, ne znaju di su i mi polako idemo doma...drugu večer smo opet vani, prilaze mi oko 11, " tata, molim te, mi bi išli spavati, ako može?"....radost je, ionako, u malim stvarima...može i bez suza, može i bez spuštenih noseva, čak samoinicijativno, ne daj Bože nametnuto, ipak smo u 21.stoljeću, nismo divljaci...
Kad mi je starija kćer bila malo veća, hajdučica je poželjela ostati s curama duže vani...mama nije bila za, ali kažem ja može, itak sam i ja " tu negdje", svi me znaju u mom zavičaju...i, tako, cure malo po kafićima, dobijem ja dojavu da je moja kolovođa, nije joj od Boga i u neko doba se lukavice pojave tamo di sam i ja liječio nesanicu...popile su budžet pa kao idu mene žicati dodatak, a ja pred svojom ekipom neću odbiti...nema problema, piješ s tatom, ha ha ha - ho, ho, ho...tata je zadovoljan, ti si, ćeri, prvi tatin sin....u biti, imam kontrolu...ali, najbolje, dođemo doma u 4, a tata ide u 6 na trčanje...pa ko s tatom pije, taj s tatom i trči...samo usput, kćer je svjetski prvak u hvatanju za glavu kad lopta leti prema njoj, toliko o njenoj ljubavi i sklonosti ka tjelesnoj aktivnosti...
Bilo je toga još, da ne prepričavam, farbanja naslova " Pao sam iz likovnog", koji sam ja objesio na oglasnu ploču zgrade, dovoljno visoko da svi vide, a sin ne može skinuti, pa onda njegov pokušaj da me zastraši zvanjem " hrabrog telefona" jer sam mu zapičio vritnjak kad je bio drzak prema mami i još mali milijun takvih sitnica...
Dali sam svojoj djeci bio prijatelj? Naizgled, ni blizu. Istinski respektiram znanje, kao jedinu stvarnu moć u životu i argument. Obožavam školovane i pametne ljude, s kojima bilo što ima razlog, smisao i svrhu. Respektiram sve oblike i načine skupljanja tog znanja, od formalnog do uličnog fakulteta i svega između. Tu sad postoji samo jedna stvar: ja sam već prije roditeljstva točno znao kako ću se postavit prema njima. Koncept je slijedeći: puno iskazanih emocija, pogotovo ljubavi, jasna pravila ponašanja, ja sam ministar financija i unutarnjih poslova (Mile iz MUPa, brčine i degenek), a mama je premijer i drži sve ostalo. Dok je lijepo, ona je sve, kad je sranje, a bolje vam je da ga ne bude, ja sam iza ćoška...mrkva i batina, uz puno razgovora.
Kako odrastaju, mijenjaju se teme, stega po potrebi jača i slabi, ali pištolj je uvijek tu negdje...da ne zaboravimo ko je kome šta...ja svoje frendove, kad se posvađamo, tjeram u pičku materinu, nisam siguran da je to pravi recept i za odnos dijete - roditelj...za zdravo prijateljstvo, itekako...
Danas su odrasli ljudi, svoji ljudi, osim najmlađe, ali ona će me " glave doći". I dalje razgovaramo o svemu, uz obilje iskrene zajebancije. Danas možemo sve što poželimo, makar bi bilo licemjerno da sam ih učio šta se može, a šta ne, a da ja sam ne znam kad je trenutak da nestanem...do neke druge prilike...otići na vrijeme, konačna umjetnost!
"Super" su mi koncepti unutar kojih je djeci sve dopušteno, oni su osobe, kreativni, široki, na njih se ne dere, jer dječje uho i tako " ne čuje kad luđak urla", kad je raspašoj totalis, kad ne znaš ko je kome baba pa dođe pubertet, pa hormoni, pa izlasci, pa su kao svi ludi jedni od drugih, tad svi viču, a nitko nikog ne čuje, nema reda, ni poretka, nema sustava obaveze, odgovornosti i benefita. To često vidim i Bogu dragom sam zahvalan što mi je šapnuo, u nekom ludom snu, što mi je rekao: " Šamana, zašarafi, ili jebeš majku, ili tebi jebu majku..."
No comments:
Post a Comment