Kljukanje tabletama nam je postao nacionalni sport, trend je svjetski i nudi rješenja za kojekakve situacije. Ako boli, ako tišti, ako curi, ako manta, ako nam se pričinjava, ako kakamo premalo, previše, rijetko, gusto, češće i ako kakamo gdje ne treba, gdje ne bismo smjeli i o čemu nije pristojno kakati. Postoje tablete za biti sita i kad mi se ne diže kita. Tablete nam ubrzavaju puls, usporavaju bilo, potiču misaone procese i, ukratko, život bez njih se čini nemogućim.
Nisam pravi čovjek da sudim moći tableta, jer ih minimalno koristim. Ili sam upravo zato prava adresa? Zato što sam zadržao moć percepcije, neokrznutu nekim drugim sferama, izazvanih - tabletama...
Slično je sa samoćom. Ne s usamljenošću. Pravo i pravda nisu sinonimi. Vrlo kasno sam iskušao i priuštio si samoću. S 44.
Kad sam već bio na rubu, emocionalnom, hektičnom, kakofoničnom, kad nisam više znao " jesam doš'o, il' poš'o", izgubio sam se, da se pronađem...
Velim, možda nisam prava osoba da o tome sudim, ali, jezikom analgetika, možda i jesam...bolje djeluju nenaviknutima...
Ne znam otkud moj strah od osamljivanja. I, zašto je uvijek moralo biti puno ljudi i puno događaja. Kao da sam se bojao da će nešto proći mimo mene, desiti se bez da sam prisutan...jednom je Iman Bowie došla sama na tulum, a na pitanje gdje je David odgovorila: " on je već bio na svim tulumima"!
Grozna je ispraznost površnosti. Pogotovo površnih odnosa. Lažnih. Plitkih. Disfunkcionalnih. Dobar na van, odkurca unutra...i jako puno wheskeya...
Lekcije nam se ponavljaju dok ne naučimo. Ponavljamo razrede beskrajno. Nažalost, ili na sreću, miljevački pršut ne može kupiti prolaz. To je moguće samo u školi. Ovdje, u životu, moramo naučiti. Najčešće najbrutalnijom metodom. Vlastite kože. Da je Bog siguran. Da znamo. Da nismo prepisali. Ili, slučajno zaokružili točno...
Matrica života nam je svima ista. Ili, princip je isti, sve su ostalo nijanse. Učenje je univerzalno. I zato, samo dok učimo, živi smo. A, učimo dok smo živi. Smrt nema ništa s nama. Dok smo živi, nema je. Kad umremo, nema nas. Kakav sam plagijator.
Ja sam doktor loše procjene ljudi. Ne vidim ono što je, nego ono što sam si ja zamislio da je. Zaljubljujem se u vlastitu projekciju neke osobe, ne u konkretnu osobu. To je apsolutno grozno. A, buđenje kao iz najtežih alkoholnih avantura...
Ponavlja se, ponavlja se, ponavlja se...
Kakav sam glupan. Ništa ili malo učim. Šta mi se učini, pričini, kako sam taj dan raspoložen, tako je...i , onda furam taj film....do potpunog uništenja, do apsurda, do tuđih sažaljenja...jer, ja sam tako procijenio i odlučio...da mi se ujutro učini da je zima u kolovozu, navečer bi ceste bile pune ralica...
Pitao me sin, ima tome možda godina, da "kako znam procijeniti neku ženu, djevojku, neku interesantnu"? Prvo sam se upiš'o od smijeha, jer to je kao da vuka pitaš kako se čuva janjad, a drugo što mi je palo napamet i što sam rekao, a njemu je bilo malčice neugodno ( ili sam i to umislio), je bio veleumni savijet: izdrkaj ga pa kad vratiš dah, razmišljaj o njoj. Kondicija nije uvijek saveznik.
Kako nas Bog fucking iskušava. Ne znam kako je vama, ali meni je već toliko smiješno, tragikomično, kao da cijeli dan smišlja šta će mi poslati da provjeri koliko sam (ne)naučio...i, onda se skupa smijemo, kolika sam budala...svaki put kad napravim kontra svojih uvjerenja, napravim dobro. Što pokazuje da su mi uvjerenja u kurcu.
Samoća bi trebala ići na recept. Na A listu. Bez nadoplate. Kao i paradajz juha u nedjelju. S malo riže, ne prekuhane. Al dente.
Znamo svašta. Ponekad je monstruozno šta su sve naše teme. Ali, ne znamo osnovno. Ne znamo disati. Većina ljudi ne zna svjesno disati. Ne zna upravljati disanjem. Ne zna anatomiju tijela i fiziologiju disanja. Ne zna smisao i svrhu disanja. Ne zna potencijal disanja. Većina ljudi, zapravo, kurca ne kuži.
Osamiti se i svjesno disati. Isključiti motore. Sve okolo nas služi za dodati gas. A, mi apokaliptično trebamo kočnicu. Naš mozak je toliko zagađen, pregrijan i toliko vapi za odmorom i odmakom. Loše procjene, loše misli, pesimizam, beznađe, tjeskoba i drugo su samo posljedice. Uzroci su loši inputi. Predrasude. Preduvjerenja. Masovni mediji. Hrana. Bijeg u tehnologiju. Bijeg od prirode. Neaktivnost. Prevelika gužva. Nedostatak intimnosti. Autointimnosti. Površnost. Nedostatak samoće. Kvalitetne samoće.
Vlastitim primjerom mogu posvjedočiti kolike i kakve promjene na bolje donosi kvalitetna samoća. Mogu i zato što sam na nju bio nenaviknut. Pa mi možda još više paše i bolje djeluje. E, da mi je biti Azijat pa da se napijem od malog piva...ali, šta bi onda sa svim tim parama koje sam ostavio u kafani?
A, ništa, osamio bih se, disao, počastio mozak nižom brzinom i viškom kisika, osvijestio kriva uvjerenja, češće gledao more, manje ženske guzice ( do tridesete sise, sad više gledam dupe), nekako sam siguran i da bi mi i količina krivih zaljubljivanja, loših procjena i toksicnih ljudi u životu pala. Količina dobrog osjećaja rasla. Manje je više, dragi Šamana.
Uspori. Izdvoji se. Diši. Diši.
Osami se, kretenčino, shvati više...
Fantastična je, veličanstvena moć samoće...
No comments:
Post a Comment