Gdjegdje (genijalni Milan S.) zapadnemo u situvacije (moj keramičar M.), koje ne samo da nam nisu jasne, nego niti vidimo uzrok, niti izlaz.
Moj susjed iz Novog ima gliser s padobranom. Već me dugo zove da probam, a ja sam sve nešto hoću - neću...no, kad zatvorim oči, mogu zamisliti drugačiju vizuru.
Sve u životu je podložno promjenama. Zdravi smo pa nismo. Zaposleni smo pa nismo. Volimo se pa se ne volimo. Razumijemo se pa se odjednom ne razumijemo. Sve se odvija suludom brzinom. Tempo je postao žestok. Nikad žešći. Prilagođavanje na dnevnoj razini. Prilagođen, ili pregažen. Binarno. Nema treće...
Ova je godina prolazno vrijeme. Nije niti početak, niti kraj. Samo točka u kojoj možemo izvršiti samoorijentaciju. Slušam kojekakve ocjene, prognoze i teorije. Neke smislene. Neke sulude.
Hocemo li uvesti euro? Dali je sve ovo samo za prodaju cjepiva? Šta će biti s turizmom, a što s cijenom nekretnina? Što god je i što god bilo, čini mi se da je moj utjecaj na to nikakav. Doslovno, bit će što bude. Prilagodit ću se. Bar smo mi s ovih prostora verzirani survajveri.
Nego, jel vam promakao podatak da se vrh Himalaja vidi s udaljenosti 300 km, prvi put nakon 20 godina. Jer, nema toliko letova i analogno, plinova. Pročišćenje za dva mjeseca. Šta bi bilo da lockdown traje duže? Dali je stvarno nužno loše? Ili je sve samo stvar perspektive? Promjene perspektive.
Velim, nikakav je moj utjecaj na globalna kretanja. I na lokalna. I na mikro lokalna. Ali, velik je moj utjeca j na vlastiti tok svijesti. Kakva je ova godina za mene? Što sam naučio? Koje mi je sve promjene godina donijela? Kakve nove spoznaje? Iz kakve ih perspektive sagledavam? Šta sam naučio?
Promijeni perspektivu i odnose pa ćeš vidjeti. Dobro vidjeti. Što se stvarno događa. A, što si umišljamo.
Recimo da smo si umislili uspjeh, što god on bio. Ili sreću. Bilo koje vrste. Jesam li ove godine shvatio koliko strana ima svaka priča. I kako brzo prolazi. Kako preko noći sve može prestati i nestati. Kao magla na prvim zrakama sunca. Kako propadaju poslovi. Kako se gase ljubavi. Kako, nažalost, odlaze ljudi. Zdravi pa ih sutra nema. Koliko se još plastično mora nešto dogoditi, poput ovog globalnog zastoja, da se svatko okrene sebi. Samo sebi. Jedino sebi. Kad središ sebe, sve si sredio.
Posljednjih me mjeseci mučila moja privatna situacija. Živio sam ljubav s Barbie, čiji je život čvrsto vezan uz Ljubljanu. Dijete. Poslovi. Karijera. Život. Živio sam u vjeri da je to prava ljubav. Da joj nitko ništa ne može. Sjajno smo se slagali. Voljeli putovati. Mislili iz jedne glave. Tako smo govorili. Volio sam njenu mirnoću. Kontrapod moje ludosti. Volio sam njenu finoću. Suprotnu mom divljaštvu. Volio sam njen um. Njenu širinu. Načitanost. Volio sam njenu mekoću i nježnost. Volio sam njene oči, velike i tamne. Volio sam njenu nepredvidivu i povremenu luckastost, koja bi izbila kad nitko ne očekuje. Volio sam njenu Lauru, kao da je moja. I, bila je moja. Toliko slični, da je to nekad bilo i smiješno. Veselio sam se njenim uspjesima, polaganim, ali nezaustavljivim. Proslavljao ih kao da su moji. Njeni su bili dobri ljudi. Malo na svoju ruku, ali iskreno dobri. Razvio sam i ok odnos s Laurinim ocem. I on je pravi survajver, okrenuo je nebo i zemlju da preživi.
Zašto sve ovo pišem? Možda da je izbacim iz sebe? Možda da i ja shvatim kako sve nestaje za tren.
Možemo živjeti na Marsu i u oblacima. Biti svemirci. Barbie me voljela nazivati svemircem. Potpuno neprilagođenim. Zamislite kako me ta žena voljela. Kretena prekrstiti u svemirca. Da bolje zvuči. Znala je dobro da jako osciliram. U raspoloženjima, vizijama. Da sam čas genije, čas prosjak. Emocionalno. Tjelesno. Materijalno. Da u trenu promijenim priču. Ali, ja u svakom tom trenu vjerujem u svaku tu priču. Ja ne lažem. Ne kenjam. Ja u sve što trenutno govorim, vjerujem.
Brzo mislim, stravično puno percipiram. Vežem nepovezivo. Teško je pratiti i živjeti samnom.
Sex nam je bio izvanredan. Kompletan. Njena se škorpija slagala s mojim bikom, a moj lav s njenim strijelcem. Satima smo znali biti izolirani samo u svom svijetu. Možda prvi puta u životu sam se dao do kraja. Ili sam umislio?
Razgovarali smo o svemu, nadugo i naširoko. Komično je bilo kad nam slovenski i hrvatski nisu bili dovoljni pa smo riječ nalazili na engleskom.
Voljeli smo fino papati i od posjeta restoranima i vinarijama napravili paralelni svemir. Na putovanjima, u Americi, Španjolskoj, Maroku, Italiji, Malti...Barbie je znala više od lokalnih turističkih vodiča. Složila bi plan i program, dovoljno je bilo samo se ukrcati.
Zavolio sam cvijeće, njoj ga, bez povoda, kupujući. Voljela je duže spavati, jer bi do kasno radila. Ja sam uživao donijeti joj kavu i doručak u krevet. Kad bi bila u cajtnotu, organizirao sam da nam donesu ručak doma na terasu, ili neku takvu ludariju, kojoj smo se smijali, koja nas je ispunjavala. Sitnica. Malenkost. Detail. Da se razumijemo...
Koliko god netipični bili, a i naša veza, približavao se tren kad je trebalo sve to staviti u neki drugi okvir, obzirom da nam je resurs vremena, koje smo inače mogli provoditi svuda zajedno, isticao. Jedina je opcija bila život u Ljubljani.
Dugo smo i puno puta razgovarali. Ja sam lutao u traženju rješenja. Želio sam da budemo sretni i ispunjeni. Padale su mi na um i solucije koje služe samo tome da mi Barbie ne bude depresivna. A, totalno su van logike mog života. Usput rečeno, njoj se sve ovo nije dogodilo prvi put. Znala se naglas upitati: " Majstorice, šta ti prvi put nije bilo jasno?" I, dodati: "Bog nam šalje dok ne naučimo".
Imam malo dijete u Rijeci. Razvod je bio težak. Makar sporazuman. Odnosi se popravljaju, posla još ima dosta. Moram biti tu. Posao je tu. I južnije. Cijeli moj život, kad zatvorim oči i promotrim, je svagdje, osim u Ljubljani. Ja bih tamo uvenuo. Bio rastrgan. Nesretan. Nebi bio dobar ja. Bilo bi na silu. Ja i na silu? Ne ide...
S druge strane, Barbie ima 37, pravo vrijeme za sve staviti na svoje mjesto. Puno je uložila. Doslovno cijeli život. I, ima pravo na situirani i posložen život u Ljubljani. Tko to može, ili smije, osporiti?
Dugo sam se opirao misli da ja nisam pravi čovjek za nju. Kad imam tako neku tešku unutarnju dilemu, postajem nervozan. Depresivan. Kako to ja nisam pravi čovjek za nju? Pa ja sam tu ženu volio. I, na neki svoj način, uvijek ću je voljeti. Ali, duboki ja mi je nepogrešivo govorio da mi je mjesto ovdje, a ne tamo...s druge strane, znao sam da bi nas ta rastrganost koštala kvalitete života i odnosa. Kako znam? Ako netko ima broj ponavljanja, ja imam...
Zamolio sam ju u nekom trenu da se malo razdvojimo. Ja odlučujem pravu vječnost, ali odlučim u trenu. Često i snu. Takav mi se san dogodio. Sanjao sam jutro na terasi u Novom, sam, sretan, nikome na putu. Ne bih podnio nekome biti teret. Kočnica. Višak ili manjak. Nisam puno objašnjavao. Nisam se želio zaplitati. Čak sam bio tako grozan da sam samo poslao poruku.
Kad odlučim da je vrijeme, odlazim zauvijek. Nikad se ne vraćam. Zato dobro promislim i nasekiram se prije odluke.
Razgovor bi me razvalio, a nebi ništa riješio. Mi smo došli do kraja. Cut. Olakšanje. A, očekivao sam depresiju. Imam dobar osjećaj. Odmah.
Postao sam pička od čovjeka, jadnik, materijalist, ovisnik o tuđim prihodima, manipulator, lažljivac, govno, smrad...nisam znao napraviti raskid na nivou, izazvao sam prezir i mržnju...
Promjenom perspektive shvatio sam. Sve što sam morao čuti, pomnožio sam s minus jedan. Čitajući doslovno, otišao bih direkt put ludnice. Svi epiteti su ekvivalent njene ljubavi. Puta minus jedan...
Ekvivalent moje ljubavi će biti dugoročna rješenja u njenom životu. Ne bih mogao živjeti sam sa sobom da znam da sam vidio potencijalnu nesreću, a da nisam reagirao na vrijeme. Duboko vjerujem u njenu sreću. Tamo gdje treba. S nekim tko tamo pripada. Uz način i život u skladu sa željama.
Sretan put, Barbie, otpuštam, opraštam, razumijem. Naša ljubav je bila prava. Puno smo naučili.
Tvoje smeće od čovjeka
P.S. promijenite perspektivu, ako imate muda...
No comments:
Post a Comment