Sjećam se osjećaja kada bih slagao školsku torbu. Nisam tada pojma imao o široj slici nečega, makar mi je bilo kristalno jasno da bolje vidim, ako se popnem na nešto više. Fizika je to, u osnovi, ali na kraju sve ovisi i o obradi prikupljenih podataka. Možda najviše? Što ću napraviti, kako sortirati i, za mene najvažnije, znam li, mogu li, želim li sve to primijeniti, ključna riječ primijeniti, prikupljeno u neku konkretnu akciju?
Kod tog slaganja sve sile ( manje ili više) (ne)potrebnih knjižurina, teka, rječnika, šalabahtera, kajdanki, notesa, novina (nije lako preživjeti dan u tramvaju), meni je osnovna mjerna jedinica vremena i pripadajućih obaveza bio tjedan.
Što mogu očekivati taj tjedan? U kojem predmetu imam čistu situaciju, gdje sam u naletu; znanja, razumijevanja, statusa kod profesora, a gdje nešto od toga škripi?
Ja sam bio, nažalost, napravljen na cilj, na rezultat, a ne na put do cilja. Pojednostavljeno, nije me bilo briga, niti je bio centar mog fokusa koliko ću naučiti. Ne. Iskreno ne. Centar mog fokusa je bila ocjena. Ocjena iz pojedinog predmeta, a još više, izbjegavanje negativne ocjene. I, na kraju, njegovo kraljevsko Visočanstvo, opći uspjeh.
Da, tužno je, meni je jedan " zbroji pa podijeli s brojem pribrojnika" srednji, prosječni broj, bio centar svemira mog školovanja.
Možda sam, kao neka retardirana podvrsta alfa mužjaka, bio orijentiran na preživljavanje. Na lutanje i sakupljanje. Svega i svačega. Kao naše bake i njihovi podrumi, tavani, šupe, garaže, ormari...znate ono, puno svačega, ali malo jednoga, pravoga, konkretnog...malo nečega...
Dakle, na kojem satu mogu spavati, na kojem moram slušati ( ne zato što želim, nego zato što to štedi vrijeme), a kojeg je taj tjedan - najbolje izbjeći. Što sam bio stariji, više sam izbjegavao. Postao sam izvrstan u smišljanju izgovora. Prvenstveno samom sebi. Plasman ideje, kroz sjajan celofan, ionako nikad nije bio problem.
E, da, to slaganje tjedna...nestvarno je, ali uvijek sam napamet znao sve svoje ocjene, kad sam igrao statistike...niti u jednom trenu ludila nisam izgubio fokus na neke brojeve...uvijek znam koliko gdje imam novca...i u nekim drugim agregatnim stanjima, nikad nisam izgubio fokus na to...i, tu leži ključan problem.
Dok si fokusiran na semafor i promjene na njemu, dok traje tekma, propuštaš kreirati promjene u igri. Koje suštinski promjene i stanje na semaforu. Semafor mora biti posljedica. Stanje u novčaniku mora biti posljedica. Izgled tvoje stranice u imeniku mora biti posljedica. A, ti moraš biti fokusiran na uzroke. Na kvalitetu izvedbe elemenata na tekmi. Na kvalitetu sadržaja prilikom izlaska. Na ono što naučiš na nastavi.
Kod pravilno usmjerenog fokusa, može se dogoditi privremeni zastoj u rezultatu. No, tada ponovno moramo naći motiv i zadovoljstvo u kvaliteti izvedbe. A ne, poput mene, odmah pizditi što škripi. To pokazuje manjak vizije. Manjak vjere. Nedostatak šire slike u vremenu: tko sam ja, što radim, zašto to radim, kako to radim, kad mogu očekivati neke rezultate, koje su realne prepreke na tom putu, koje me mogu usporiti, kako se tada ponašati?
Kako je to izgledalo u praksi? Ukoliko se posvetim, kroz trening i kasnije utakmicu, pravilnom izvođenju sve sile detalja: uhvati pravilan ritam života, hranjenja i odmora, pij dovoljno tekućine i suplemenata, odradi pripremu i uvode u treninge, prevenciju. Odradi jačanja, vježbe eksplozivnosti, vježbe fleksibilnost u teretani. Stavi fokus na detalje individualne tehnike. Razmišljaj i budi prisutan duhom na analizi dosadašnjih protivnika i pripremi za idućeg. Stvori sliku svoje uloge. Uklopi je u grupnu taktiku. Treniraj sa smislom. Ostani dodatno. Razmišljaj u čemu si dosad problematičan i kako to popraviti. Kvalitetno odmaraj. Mogao bih do sutra i još više u detalje. Izgradnja jednog dana, jednog tjedna, jedne sezone, karijere...pravilno usmjeren fokus...pa će i stanje na semaforu, u zapisniku i u novčaniku posljedično ići ulaznom putanjom.
Imao sam konstantan problem održavanja visoke razine koncentracije i motivacije na duži rok. Oscilirao sam u raspoloženjima i o tome su ovisili moji dnevni, tjedni i životni ciljevi. Kad sam bio raspoložen, dobro sam trenirao, ali to nije bilo planski. To je bilo afektivno. Impulzivno. Ali, tako je bilo i kad nisam bio raspoložen. Krš i lom. Potpuni nedostatak struje. U tom trenu me savršeno nije bilo briga za posljedice. Ja sam podsvjesno znao da će doći, da ću skupo platiti, ali sam potajno uživao u tome kako mi se u tom trenu ništa neda. To je trenutak kad sve staje. To je nedostatak vizije.
U nečemu smo dobri onoliko koliko smo loši u svom najlošijem danu. Taj standard nas određuje. Koliko duboko smo kadri potonuti. A, ne reagirati. Ne spriječiti. Ne ublažiti. Ne usporiti. Pad.
Ne znam koliko odgoj u tome ima ulogu? No, siguran sam da o takvim stvarima nisam učio u školi. A, odredile su mi život. To su velike lekcije.
Lijepo ih je, mada bolno, biti svjestan.
Za mene ima terapeutski učinak činjenica da su sva životna sranja zapravo lekcije. Onog trenutka kad osvijestim da su sve moje kaldrme zapravo lekcije, počinjem na njih gledati drugačijim naočalama. Počinjem voljeti svoje lekcije. Počinjem ljubiti svoje rane. Počinjem voljeti sebe, baš ovakvog debilnog. Osjetljivog. Ranjivog. Blago rečeno nesavršenog.
Tom logikom su i sva moja promašena prijateljstva, o čemu sam malo palamudio prošli put, i pogotovo bivše ljubavi, moje lekcije.
Zbog nekog, meni nepoznatog, razloga su mi bile servirane. Uhvatim se u razmišljanju da sam zapravo i ja jedna velika i debela lekcija. Svim mojim divnim curama. Da shvate i da počnu cijeniti normalne dečke. Next door tipovi imaju puno više kvaliteta, nego bi to, na prvu, bilo za pretpostaviti...
No, to su, ipak, stvari koje one moraju probaviti same sa sobom, ja imam svoja pitanja.
Jednom je Grunf rekao da " je bolje biti malo glup, nego malo pametan". Nažalost, nisam bio te sreće biti malo glup.
Naravno da je moglo bez puno tih lekcija i naravno da ih većina ljudi ne dobiva u mojoj količini. Zato što nisu glupi i ne vjeruju u vilenjake.
Više za sebe, napisati ću, da ih imam trajno pred očima, ključne zablude, koje su lekcije morale ispravljati u mom slučaju:
1. Svi su ljudi dobri, osim malog % kvarnih
2. Većina ljudi je prosječno inteligentno
3. Budi dobar, pošten i empatičan prema svim ljudima
4. U životu postoji jedna žena, kojom se ženiš iz fatalne ljubavi, s njom imaš djecu i živite skupa do smrti, a i poslije...
5. Sve što čuješ od pametnih i školovanih ljudi je istina
6. Dobro uvijek pobjeđuje zlo
7. Poštuj sve članove svoje šire obitelji
8. Ljubav je toliko moćna sila, da se čak i wc papir sam kupuje....
9. Svi su učitelji vrijedni strahopoštovanja
10. Žene ne prde
11. Ljudi će prepoznati tvoju želju da budeš dobar prijatelj, susjed, šulkolega, bivši muž i uzvratiti će ti isto, ili bolje, jer ti si dobar prema njima
12. Ako se ja naguzim, desiti će se čudo i meni se neće vidjeti guzica
13. Tvoje će ideje biti svjetlo u tami, a ljudi će se iz zahvalnosti hvatati u kolo i plesati na valu boljitka cijele zajednice
14. Ti si toliko prirodno moćan, da možeš trpati u sebe što god, mozak će ti super raditi
15. Ti nećeš zaboraviti svoje roditelje, kao niti tvoja djeca tebe
16. Možeš lutati, život će te čekati
17. Muškarci su najgori prostaci, a žene su fine i nježne
18. Škola je dala kruha i drugima, a ne samo profesorima
19. Ima šanse da stigneš na wc
20. Nakon svega što si naučio, nećeš se opet zaljubiti ko tele, ti si sad zreo, iskusan čovjek i ne možeš se ponašati poput balavca
Sporo učim, a brzo zaboravljam te sam kao takav cijepljen od svakog soja tzv. normalnog života. Spašavaj se ko može...jer, čini se da spasa za mene nema.
Petar Pan opet ide u 7.d. Jer, dok učimo - mladi smo. Makar i ponavljali gradivo...
No comments:
Post a Comment