Autogol iz ofsajda - tema: LOGIKA VLASNIKA

   Pa ne tako, dečki dragi...izgleda da je dinamovcima svih profila postalo toliko dosadno igrati domaće utakmice svih nivoa, na terenu, na katu pa i šire te su odlučili u ovo doba kolere zaigrati međusobno.

   U startu se moram ograditi da stvar pratim samo putem medija, dakle, nemam insajderskih informacija te ću stoga ostati samo na nivou zaljubljenika u plavu boju, svemu i svima usprkos...

   Da bi priča bila razumljiva, a čini mi se da ima povijest, treba se vratiti tek malo unatrag...

Činjenica je da u ovo doba imamo višak vremena, stoji da smo okruženi stotinama teorija urote, svi smo pametni i svima je sve jasno...nogomet je, itak, javno dobro, pa ako su nam pare stvarno " tamo", imamo pravo i naŕučit pjesmu, ako već cijela muzika nije naša...

   Bitan faktor ovog teksta je vrijeme. Altera pars se još nije oglasila, imamo samo priopćenja, prvo šturo, nakon toga malo opširnije te gdjegdje komentar kroničara Dinama. Glavnom liku pobunjenika je prasnut silenzio, no i ptice na grani znaju da je to moguće samo kao privremena mjera.

   Dok se površno iščitava sadržaj priopćenja, naizgled nema ništa sporno. Olovno doba je, sve stoji, upitni su prihodi svih subjekata i normalno je da će se posljedice prelijevati na sve karike u lancu. 

   Međutim, tajming i način na koji se priča vrti u Maksimiru, meni, starom udbašu koji voli čitati među redovima, ponekad unatoč potpunom sljepilu ( ponavljam, ovo je samo moje razmisljanje), ukazuje da nije sve baš tako kakvim se želi prikazati.

   Kao prvo, prosječan Hrvat je, da prostite, nepismen kreten. Elaborirati zašto tako mislim, nije ni mjesto, ni vrijeme, ali da se stvari u većini uzimaju zdravo za gotovo i da se uopće ne čita, a kamoli between the lines, je činjenica. Dobri Ivo Andrić je davno rekao da nije tragedija ne znati čitati, već je tragično vjerovati svemu pročitanom.

   Dakle, opća tendencija dostupnih informacija je da su "kreteni nogometaši", predvođeni trenerom i kapetanom, imali dovoljno tvrd đon obraz, u ovakvom trenutku odbiti ponudu kluba za racionalizaciju primanja, u skladu s trenutačnom situacijom. 

   E, sad, budi pope čovjek. Kako da se prosječni konzument vijesti iz tiskovina i s portala, odupre navali bijesa i gnušanja kad pročita tako što?

Normalno je pomisliti " kakvi debili", stvarno su pali s kruške, uljuljani u svoj svijet para, manekenki, tutača i inog folklora... 

Dali stvarno ne kuže, ili se prave budale ( samo neka paze da takvi i ne ostanu, reko bi jedan znanac Bosanac)...?

   Nisam siguran, da zbrojimo sve kreativne snage hr nogometa, bili skupa bili u stanju, nanijeti Dinamu ovakvu štetu, kakvu si " sami" čine?
No, to nije ključno pitanje.
Za mene je interesantno priupitati se, jeli šteta plod nečije gluposti i nerazumijevanja situacije, odnosno potpuni nedostatak osjećaja za "sad i ovdje", ili je " nekome" već dugo u interesu smanjiti nečiji utjecaj, baciti sjenu na postignuća, majstorski izrelativizirati jednu uspješnu epohu djelovanja kluba?

   Obzirom da osobno ne poznajem pojedince, obzirom na manjak " pravih" informacija te uzevši u obzir vlastitu" sluđenost" Dinamom, koja traje točno 40 ( slovom: četrdeset) godina, napisat ću, za kraj, samo opći utisak koji na mene ostavlja trener Bjelica.

   Trener je čovjek " široke slike" života i sporta, živio je, radio i saživio se sa nekoliko sredina, van naše prčije, govori sve svjetske jezike, gdje god primiriše, jasnom vizijom stvara višak vrijednosti. igrača, kluba, sebe, svega...najzaslužniji je za dinamovu renesansu, naravno, uz ljude koji su mu omogućili sve uvjete.
Najvažnije, a velika većina hrvatskih trenera svih sportova to nasušno treba, jednostavno to nema i zato će ostati limitirani mediokriteti, Nenad Bjelica je emocionalno inteligentan i moralan čovjek. To mu je, takav dojam imam, jer ga ne poznajem ( nažalost), apsolutno najveća kvaliteta, uz sav trud, znanje, leadership i poznavanje zanata.

   Dali takav čovjek, usput i legitimni kandidat za Dalićevog nasljednika, nekom smeta, dali je postao " prevelik", ili je zanemario " u koju crkvu mora na misu, jer i mi imamo svog župnika"?

   Smijeniti mu cijeli stožer ( ipak ne takvih primanja, kao trener i igrači), ukinuti mogućnost govora i " pokazati mu mjesto u kutu", jasno govori da će morati preispitati svoj status. Čisto sumnjam da u normalnoj komunikaciji nebi bilo pronađeno pravo i moguće rješenje uštede i to kroz alate produženja ugovora, smanjenja odštete, uvećavanja budućih premija pa čak i pojačanja nekih humanitarnih aktivnosti sada, da se utiša radoznala javnost s pitanjem " koliko će im srezati?"

   Nisam ničiji odvjetnik i ne zauzimam stranu, ali imam dojam da se moglo i drugačije razgovarati i, pogotovo, drugačije javno interpretirati izrečeno. Ovako mi ostaje dojam da je netko želio postići autogol. I to škaricama...

   Osamdesetdruge na jugu, igrali su Dinamo i Sarajevo, Dinamo je dobio 3:2, jedan lik, navijač Sarajeva, je pjevao pred svima nama:

" Oj, Diname, ne buš prvi, ima Sajo (Safet Sušić) da te smrvi..."

   Kakav Sajo, sami ćemo...

 

    

Zašto žderem? - tema: NAVIKE

   Može lakše pitanje? Za ovo nisam dovoljno učio.
Možda zato, kao i ćuko koji liže svoja jaja, jer mogu?
Što je bilo prije, kokoš ili jaje, kako je nastalo? U kojim se situacijama osobito manifestira? Kako je postalo navika? Koje su obiteljske vrijednosti i tradicije i kako su one utjecale? Kakav mi je dnevni, tjedni i mjesečni ritam? U kojim emocionalnim stanjima najčešće žderem? U društvu kakvih ljudi, kakve su njihove navike? Koliko mi znači činjenica što sam dijabetičar i " moram stvari držati pod kontrolom"? Koje su posljedice i što očekivati za pet, deset ili dvadeset godina? Koliko je moja bliža okolina svjesna, a koliko šira društvena zajednica? Što sve ide i što sve stane pod termin " općeprihvatljivo ponašanje"? Koliko konzumacija alkohola utječe na žderanje? Kakvu poruku šaljem djeci? Dali je " težak karakter" samo kemijski odgovor tijela? Koliki je stvaran problem i dali je prepoznat, ili samo umotan u nejasan oblak životnih okolnosti, kao da nekom paše da takav ostane? Zašto nekom paše? Konačno, ako smo " ono što jedemo", kakav sam čovjek postao?

   Uh... štobirek'o moj dragi prijatelj Š., jesi se istres'o...papir i pravopis nemaju alata ozvučiti njegove vareške konstatacije, nekog ko je sve proš'o...uz neizbježni " pogled i odmah skreneš pogled", pun razumijevanja, kad ja izgovaram ono što on misli u sebi...u dubokom sebi...

   U blogu prije ovog sam samo postavljao pitanja. Namjerno. Bila je takva tema, svatko je sam sebi davao odgovore. Prave odgovore. Svi su odgovori bili pravi odgovori. Ova tema je drugo. Traži direktne, hitne, brutalne, jasne i iskrene odgovore.
Spreman sam na potpuno razotkrivanje.

   Disclosure...

   Ajmo od malena...životom kod bake, ljubav mi je iskazivana (i) hranom. Baka je većinu svog života provela na rubu (ili preko ruba) gladi. U vrijeme mog djetinjstva, stvari su se , ipak, stabilizirale. Kuća, u njoj dvije plaće i novac koji su roditelji slali za nas, dovoljno da frižider uvijek bude pun. Pritom sam već tada pokazivao pojačan apetit. Bio sam veliko dijete i jeo baš sve. Bez iznimke. To je osiguralo raznolikost prehrane, što je kasnije uvjetovalo kvalitetnu građu tijela, s jedne strane, nisam se ozlijeđivao, padao sam bez posljedica i stvar je i još uvijek funkcionira. S druge strane nisam imao, i još nemam, mjere. Riječ je o klasičnom pretrpavanju hranom. Osjećaj sitosti je vrlo rastezljiv pojam, svatko po svom guštu definira kad je sit. I danas se divim ljudima koji ostave nešto u (prvom) tanjuru hrane. Ja jedem do granice betoniranja. Tek kad mi je skoro zlo, stanem. Ako je nešto fino, kratka pauza pa dalje...dok ima.

   Mozak hranu registrira s odmakom i to je, za mene, totalni zajeb. Dok on skuži, ja pojedem triput više nego trebam... Jedem brzo, gutam, ne žvačem, pokojni stari mi je u dijalektu govorio: " Markiću, pomalo, neće ti niki ' zet.."

   Problem je i u ritmu, odnosno izostanku valjane pauze. Vrlo rijetko se pustim zdravo ogladniti. Frižider misli da sam Jehovin svjedok. Stalno sam mu na vratima. Baka nije radila i stalno je doma nešto čarala. Za doručak pola kruha, tridesetak deka salame i sira, predškolsko dijete, halo?? Pa onda dođe dede na marendu oko 11, jedem s njim sve što jede on. Malo lutanja po vani, ja u ringišpilu inzulina, up&down, za ručak pojedem kao odrastao, zaposlen, zdrav muškarac pa i više. Popodne voće, slatko i legendarni Dona mutavac (sirup na razrijeđivanje), zubi su otpadali kako je bio sladak...Navečer kuhani obrok, ili čišćenje posuda od ručka, keksi pred televizijom..brat bratu, četiri hiljade kcal dnevno, lagano, bez jebemti...svaki dan...

   Postavljam si pitanje, a znam da ću na njega teško odgovoriti: dali mi je to kompulzivno prežderavanje neki emocionalni auspuh? I zašto ni dan danas ne osjećam zadovoljstvo kad normalno pojedem, već se osjećam zakinuto i pomalo razdražljivo. Ne daj Bože da mi netko nešto kaže, tipa, pa dosta ti je, ne treba ti više ili sl.... Sve dok ne mine onih desetak minuta, mozak proradi, registrira, a ja sam lagan, poletan, ne spava mi se.  Često u tim rijetkim trenucima ( ne znam kako se zove jezična stilska figura tipa " ima rijetko gustu kosu") budem i ponosan sam na sebe. Kao da sam uspio ne znam što...Vidiš, ti to možeš! Ali, ako se upitam jesam li spreman to ponavljati, prestati betonirati, odgovaram niječno. To je možda jedini svjesni izazov mog života, koji nisam ni približno savladao. Sve drugo, stvarno bitno, jesam.  Mogu se, do neke mjere, suzdržati od trošenja para, alkohola, sex najteže, ali mogu, u stanju sam se natjerati igrati i trenirati uz bolove, u ime višeg cilja svašta čitati ili sa svakim drekom razgovarati. S hranom sam zaostao u vremenu...

   U nekoliko sam perioda života relativno kratko, govorim o mjesec ili dva, uspio iskontrolirati prehranu, rezultati su bili vidljivi iz aviona, ali sam svo vrijeme mislio o druženjima, okupljanjima, posljedično o svim aktivnostima na takvim događajima.

   Do tridesete sam bio relativno šlank, kasnije je počelo prekomjerno debljanje. Na 207 cm visine sam prvo imao 103 kile i izgledao kao kostur, sa 115 sam bio taman, makar je i to već bilo plus deset, kad maknemo stoticu između visine i težine, igrao još i sa 121 do 125. Ove godine sam srušio rekord. U jednom trenu sam imao 136 kg. Teške kosti. Ne igram deset godina. Dobivao sam kilu godišnje.

   Zanimljivo, nalazi su mi cijelo vrijeme bili, manje više, uredni. Treniram puno i danas. Trčanje, hodanje, plivanje, funkcionalni trening, tenis, košarka, ponekad nogomet, deset mlađa... Herbalajf pijem već deset godina i paše mi, imam osjećaj da bi bez njega imao 160 kila. I dalje jedem sve, masno, slatko, slano, kruh i sve što je fino. A, sve je fino... Kad malo smanjim, postanem zajedljiv i nadrkan, sve mi smeta.

   Ovim tempom vožnje 200km/h vezanih očiju je samo pitanje vremena do kad će ovo trajati? Apsolutni idiotizam i apsolutno neodgovorno prema svima. Kad jedem Nutelu u tri u noći, međutim, ne osjećam sram. Jušnom žlicom, jebiga, pao mi šećer..

 
   Jutro kreće s vodom, limunom, vlaknima, Q10, shakeom, čajem, vitaminima..zatim odem na kavu...prigodno mi stigne fax, nekad i dvaput...ponovim shake oko 12...ujutro često treniram i kupam se, sve u svemu, krasno složim jutro, osjećaj perfektan... ali, oko 3 ogladnim...tu kreću krugovi pakla..što više jedem i što prije krenem, to sam više gladan...nevjerojatno, ali istinito (lord Carrington na konju s hvataljkama)....

   Taj fenomen mi je do danas neobjašnjiv. Jedem u tri pa popijem kavu. Nešto slatko. Pa power nep. Desetak minuta. Kad se probudim, gladan sam ko vuk, drugi ručak..slijedi mail, telefoni, uglavnom, muvam se i palamudim, kao nešto radim, a u biti sviram kurcu, navečer odem na trening od sat vremena i/ili u saunu, a nakon dolaska doma u crijevima i želucu je revolucija...večera, sport ili čitanje, nešto grickam....ako nekog grickam, iza sam lud od gladi....špek, kobasice ( inzistiram da se to baci zamnom), feferoni ljuti ko Žoc na time outu, škripavac, dimljeni Tounjski sir, zaseka, miljevački pršut, pečena paprika, pašteta od guščje jetre, namaz od bakalara, čvarci, mladi luk, ponekad i zboljšani svježi sir, kavijar, bresaola, grana padano, mortadela s maslinama, ukiseljene paprike punjene Feta sirom, time to time teglica domaćeg ajvara ili pinđura, koktel paradajz s domaćim maslinovim uljem, mozzarela s bosiljkom, dimljeni losos, nekad i suhom kobasicom jedem argeta jetrenu paštetu, tu je uvijek čaša nekog pošipa, malvazije, hladni ko led, bez leda ili nešto od Valpolicele (superiore ili Amarone), ne tako hladno, ali ne ni 22 stupnja, polako dekantirano, bez silovanja i procedure...tome je prispodobno i kad moja Seka peče beefsteak (blue rare, imperativ, jebiga, ipak sam nula minus) ili T-bon u dva ujutro, " jer su deca gladna", pa ga marinira maslacem od tartufa i nariba još tartufe svježe povrh, a vino pije samo ako ću i ja, znači, uvijek...nekad i Prosecco, njoj za dušu, makar ni ja nisam u klubu mrzitelja...dok pošten svijet spava, meni je Bog upalio svjetlo...
Doma obožavam jesti kuhano, žlicom: juhe, ajngemahtes, čušpajze, grah (nikako slabojebac, iliti bez mesa), ričet, leću, sarmu, filanu papriku, burazove fileke ( ne populističke), lešo sve, meso u pretis loncu s povrćem u vlastitim sokovima, složence, azijske akrobacije moje Barbie, sve Dorino, Loranino, kad zastanem kod bivših žena, redom vrsnih kuharica, kao i većina ex punica, nema veze što je - samo udaram!

   Volim ići na plac i radim to od malih nogu. Stara nas je "otvorila" prema tradicionalnoj kontinentalnoj kuhinji, ali i prema morskoj, kotlovina, pašticada, fiš paprikaš, perkelt, vajngulaš, buzare, baklave, kremšnite zalivene čokoladom, orehnjača bez tijesta, pita od čokolade, jagode u konjaku, išleri, kiflice, cvečnknedle, štrudle....uuuuuhhhh....

   Znam, uglavnom, sve gazde restorana, gdjegdje (veliki Milaneee) smijem ući i u kuhinju, roštilj, peka, pečeno, slow food, sva izdrkavanja ovog svijeta, orijentalno, nekonvencionalno (Bujan u Praputnjaku), obredi, ekipa, ludilo...

   Možemo malo i o vinarima. Vinotekama. Konobama. Barovima. Privatnim kolekcijama. Imam govornu manu. Ne znam reći NE. Rođen spreman i raspoložen. Dan. Dva. Gdje treba, kad treba, koliko treba... I, najgore, kad popijem, ogladnim...
U doba naše osnovne škole jedan u šest razreda je bio Buco i svi su ga znali...danas je u mojoj ekipi obrnuto...najbolji sportaš je visok oko 2 metra i ima 85 kila...mi ga držimo anoreksičnim i pothranjenim, a da groteska bude potpuna, čovjek ima svoju vlastitu - slastičarnicu... Svi mi drugi smo, more or less, predimenzionirani snjegovići...

   Najjača je fora jutro nakon što pretjeramo, svatko snima svoju verziju 2.0 " Iskupljenja u Shawshanku". Uz zakletvu, " kakvi smo debili, nikad više"... Never say never...
Taj smo dan sitni ljudi, nadrkani, najrađe bi utekli....
Good news. Počeli smo koristiti taxi. Preskupo je, nismo se opametiti.

   Kad krenem na put, slijedi sranje. Ili me čekaju poznati, a znaju kako me dočekati, ili otkrivam novo. Nisam siguran šta je gore?
No, ja sam se suočio s istinom. Ja sam pijanac. Govorim u svoje ime. Nisam kroner, mogu biti bez koliko hoću, ali količina i učestalost sugeriraju zaključak. Jesam li strog? Strog i pravedan, prvenstveno iskren.
Čudo je kako se možemo zavaravati, koliko žmiriti.
Kapitalizmu trebaju debeli, nepismeni, sjebani, zaduženi i o nečem ovisni pojedinci. Zato se kvalifikacije zamotavaju i uljepšavaju.

   Legendarni su i kasnonoćni ili ranojutarnji obroci, nakon izlazaka. Burek. Jogurt. Pingvin. Nekad Dolce Vita na Ilici kod Frankopanske. American Donut na trešnjevačkom placu. Ili doma, zimi, hladna sarma s balkona, nezagrijana, fino kisela... I, za kraj, jedna zgoda iz nekog prošlog života, dolazim doma oko 3, otvaram frižider, a na teći ceduljica: SLONE, OVO JE ZA SUTRA!

   U konačnici, šta bi mi rekao Aristotel, doli: " Svinjo". Integralna. Ležiš debel u blatu, rokćeš i uživaš. Full paket. Jesam li odgovorio na pitanje iz naslova? Nisam, ali bolje živjeti dan ko lav, nego život ko miš...

   Eto, završavam. Tri i deset ujutro je. Tiiiiho otvaram vrata. Friždera. Vidi ko to mene g'eda?... (kulenova seka!)

P.S. obavezno čitati ujutro. Za sve nuspojave, upitajte svog liječnika, ili ljekarnika (ak' Vam se jave). Psihijatar Vam više ne može pomoći. Izbjegnite ga. Za njegovo dobro.

 

 


 
 

 

 

Rok trajanja - tema: PROLAZNOST

   Ritual čitanja tiskanog oblika novina uz jutarnju kavu, ili doručak, polako poprima oblik i formu dinosaura. Generacije rođene iza 90 - te ne čitaju novine , niti ostale tiskovine, eventualno s portala površno poprate što se događa, i, iskreno, nisu u nekom spoznajnom deficitu. Više bih rekao da mi je mrvicu žao, ali i to je nategnuto, što ne osjećaju izvjesan nivo adrenalina i iščekivanja, koje miris kave i friških novina izazivaju starijoj gardi.

   Odmotati novine unatrag, od zadnje k prvoj stranici je kao kad dijete otvara kinder jaje. Veći je gušt u procesu, nego u rezultatu. Uz dužno poštovanje kinder jaju, ono rijetko baš razočara.

   Dosta dugo mi je bila, i još je, enigma zašto ljudi čitaju u obrnutom smjeru? Suvislo objašnjenje bi moglo biti da tako mogu listati desnom rukom, dok lijevom pridržavaju šalicu kave, ili nešto za jesti. Tako mi se to čini jednom zaokruženom cjelinom jutarnjeg rituala.

   Svojevremeno sam, u nekim svojim bivšim WC-ima, držao stare novine. Neke sam članke, brat bratu, pročitao dvajst puta u dvajst godina. Zanimljivo je primijetiti kako jedan te isti tekst u mom oku i glavi doživljava pravu evoluciju, a stanuje desetak centimetara od, u ovom slučaju mog, ali i tuđih, govana. Analogno, treba se dovoljan broj puta usrati, da bi naučili čitati između redova, shvatili širu sliku, razumjeli životnu situaciju, odredili prave vrijednosti i mjeru, uzroke i posljedice, vlastitu genezu mišljenja, koje, kao i mlijeko, farba ili novine - ima rok trajanja.
Sve što je jučer bilo vijest, danas može postati fake, zabluda, spin, ili samo stara vijest...

   Možda je i uzrok čitanja unatrag naša želja da jednom krenemo od cilja prema startu i uzmemo dovoljno vremena i kisika za sve osobne marifetluke, bravure, opsjene i cijeli koloplet autoobmanjujućih tehnika, u cilju golog preživljavanja. Struka kaže da čovjek koji se ne zavarava - ne može preživjeti. Život je toliko kratak, okrutan, izvjestan, da prosto moramo naći neki fini papir i mašnicu, jer ovakav, čupav i dlakav, nebi imao šansu biti ponovljen. A, tu smo samo radi toga. Da ga ponovimo. I omogućimo nastavak serijskih grešaka. Iz poraza u poraz do konačne pobjede.

   Što može i smije biti konačna pobjeda? Kad postavimo pitanje smisla postojanja, čini mi se da bi bilo kudikamo lakše voziti unatrag, kao čitati novine unatrag ( btw, na dan očeve sahrane, vozio sam njegovu braću do kuće u rikverc, na rastanku sam ih pitao bili, da mogu vratiti vrijeme unatrag, išta napravili drugačije, ali smo previše popili za tu vrstu pitanja), da onda u nekom imaginarnom filmu posljedice postanu uzroci i obrnuto, a odgovor bude jednostavniji.

   Cijeli mehanizam ima samo dvije opcije. Binaran je. Crno bijeli svijet. Opcija jedan i opcija nula. Jedan je optimizam, nula pesimizam. Jedan pronalazi logiku i gdje je nema, nula sumnja i u očito i sva mu znanja služe da skuži koliko ne zna. Dal' se to naslijeđuje, stvara, jeli produkt kemije tijela, nemam pojma. Usput, okolnosti, ono " kako ti padne grah", također utječu.
Vic kaže da je pesimist samo malo bolje obaviješteni optimist.

   Svi mi, kao i mišljenje, kao i novine, imamo svoj vijek trajanja
Naš fizički život nam određuje puno parametara našeg ponašanja i postupaka.

   Jedan od osnovnih motiva pisanja bloga  je što sam treći put postao otac vrlo kasno, s četrdeset i dvije godine. Imam dosta specifičan i vrlo otvoren odnos ( hvala Dina!) sa svojom starijom djecom, savršeno mi je jasno da evoluiramo njihovim i mojim godinama. Ukoliko mi moj rok trajanja ne dopusti otvaranje nekih poglavlja u odnosu i komunikaciji s mlađom kćeri, danas pet i pol godišnjom djevojčicom, čini mi se meni najsličnijoj, ovo će biti forma razgovora bez razgovora, nakon razgovora. Back up moje memorije i roll up moje duše pred njom. Svojevrsna " Pisma Ani".

   Živimo površno i potpuno olako i krivo shvaćamo informacije koje dobivamo. Tako je i s rokom trajanja. Na šta pomislimo kad pročitamo " upotrijebiti do:", ili " najbolje do:"...(best before..)?
Ovisno o kutu gledanja, onim tipovima jedan i nula (detalj: jedan je uvijek broj jedan), informacije koje dobijemo s proizvodom, a danas je sve proizvod i prodaja, kažu ekonomisti, ja sam, logično, protiv, a mogu se preliti i na cijeli život, nam mogu dosta reći i o nama samima. Dali nam je bitno koliko dugo nešto traje, ili nam je ključna vijest kad je to nešto najbolje? Što napravimo kad istekne to zlatno vrijeme nečega?  Mentalitetom hrčka sakupljača, koji trpa u usta, ali ne guta, želimo maksimizirati rok i korist, bez obzira na očiti pad svojstava i kvalitete? Sjetimo li se uopće zašto nešto imamo? Ili, biramo nešto novo? Kakav je stvarno naš odnosom prema nečem novom?
 U nekoj fazi učenja zakonitosti prodaje, čuo sam i sintagmu " da je najveći rizik ne riskirati". Danas sam odlučio samo postavljati (prava) pitanja, tako da i ovaj, a i svi budući odgovori imaju čisto osobnu nit pojedinca koji razgovara sam sa sobom, a vidi kurca, nije baš skroz poludio...

   Jeli pošteno, moralno, etično, ispravno i altruistično na vrijeme se " zahvaliti na pažnji" ( otići na vrijeme, kako nedosanjano, čitajte unatrag neke svoje životne priče), ili marom revnih kršćana, pustiti Svevišnjem da zna i odluči što je to najbolje za mene? Moj dragi frend Lj. me naučio da kad drugi odlučuju za nas, to obično i ne budu najbolje odluke za nas.
Mijenjaju li se vremenom naša razmišljanja, rezoni, raspoloženja, vizije i ideje, prioriteti?  Probat ću postaviti sebi (svak' sebi) neka pitanja kroz dvije situacije, koje skoro svi imamo u životu. Papagajiziram, svi su odgovori točni, svi smo " u pravu"...

   Ako pregovarački stol života ima, pretpostavimo tako, tri pozicije, ovo govorim kao svojevrsnu legitimaciju, bio sam, nimalo lako, niti slučajno, vrlo rano u sve tri. A) Mulac, B) Mulac sa svim mogućim obavezama na grbači i C) Mulac u čekaonici bolnice, okružen osamdesetogodišnjacima.
Ranim susretom s frendom životom dobio sam privilegij pratiti evoluciju ili degeneraciju svojih misli. Ja nisam imao pravo " ne biti tu" , niti " se tražiti".  Bio sam potreban biti vojnik, sad i odmah.

   Situacija #1 je rok trajanja veze žene i muškarca. Mogli bismo sad trabunjat' i o gay shemi, ovim/ onim kombinacijama ( sere mi se), ali trenutno je nebitno...

   Postoji li, dakle, neki znak da je " to bilo to", ili ću kupnjom najvećeg traktora (hvala Z.) selu pokazat da sam sretan i uspješan? Kako i zašto neki ljudi imaju muda ostati u vezi cijeli život? Što se u međuvremenu dogodilo s formom braka i zašto nije evoluirao kao i odnosi u zajednici (jednom sam u šest na Glavnom, dok mi se majoneza cijedila iz toasta niz bradu ( (poznato, ha? Lol) ), pokušavao dvjema mladim intelektualkama iz Okuja ili Letovanića, ne znam točno, objasniti da brak mora biti kao i registracija auta: prvi put na pet godina, onda svake godine tehnički pa ev. produženje, godinu za godinom)? Šta nam se događa kad djeca, fala dragom Bogu, odrastu i napuste roditeljski dom? Kako razlučujemo emotivni od, ajmotakoreći, ovozemaljskog aspekta veze? Što je sa sexom nakon 10 - 15 godina, postoje li prešutni dogovori? Što ako fizički i metabolički partneri nisu usklađeni? Što s određenim tjelesnim poteškoćama, nastalim usput? Što ako jednom partneru sex postane puno manje bitan?
Što ako postoji složen komunikacijski problem, " ako se ne razumijemo"? Što ako se jedan partner nesrazmjerno puno razvije? Koliko dugo čekamo prije nego krenemo dalje sami?
Što ako nam, prosto, sve dopizdi? Što ako se netko zaljubi u treću osobu? Što ako posao razdvoji partnere? Kako se nosimo s gubitkom povjerenja? Kako s nerazumnom ljubomorom? Što kad poroci promijene karakter veze i/ili pojedinca? Što ako netko sjebe veliku lovu i svima ugrozi egzistenciju?
Kako pogledaš u oči majci svoje djece, a prije pola sata ti je druga tako popušila kurac u autu, da ti koljena još klecaju?
Ili obrnuto, koliki ti je fucking mulitasking talent, da istovremeno tipkaš s trojicom (znate one fore, " emocionalna je prevara gora od fizičke", hahaha)?

   Kako pronaći mir i toleranciju za te stvari, koja je to XXL crkva, koliki joj je zvonik? Koja je to zrelost? Ili ludost? Znanstvenici nas bombardiraju da ljudi nisu monogamna bića, da pun kurac biljnog i životinjskog svijeta naginje pederluku, ili su dvospolci, ko je tu lud, mila mati?
Postoji li ljubav, što je ljubav i koliki joj je rok trajanja?
Dali je biti iskren sebično i proračunato? Mogli bi do sutra...

   Ili, za kraj, druga situvacija (namjerno). Koliki je rok trajanja života? Do kad živimo, a kad životarimo? Što kad osjetno padne kvaliteta života? Kad bol postane jaka, a bit će samo jača? Kad niti jedna mrtva metoda više ne pomaže? Kad se prepolovimo?
Kad postanemo teret sebi i drugima? Koliko emocionalno, fizički, novčano, energetski košta polako umiranje? I, kakvog ima smisla?

   Ok, probudimo se. Film je gotov. Budimo sretni što smo zdravi. Nije idealno, ali smo dobro. Svi su naši dobro. Korona je prevara, proći će. Pred nama je dugo i lijepo putovanje. Ovisi o nama. Koliko si iskreno odgovorimo na pitanja, na toliko sreće imamo pravo. Jel pošteno ili bratski?


 

 

Dan žena ima " krivo" ime - tema: RED U PRIRODI

   Na početku sam već rekao da blog ima formu osobnog dnevnika. Stavovi su moji. Ne tražim lajkove, niti istomišljenike. Često sprdačinom tražim hiperbolu do stvarnog stanja stvari, makar realno ne postoji. Sve je subjektivno, pitanje doživljaja. Služi mi i kao kolektor misli, osobito prilikom drugog, trećeg čitanja, dok tražim tipfelere, nađem suštinskog " medvjeda"...drago mi je kad se generacija prepoznaje ili izazovem unutarnji dijalog, no tu završava svaka moja interakcija s okolinom...serem za svoj gušt i račun...

   Komercijalizacijom svih praznika ili blagdana, pogotovo u zadnjih petnaestak godina, padamo u klasičnu kapitalističku zamku traženja širine i općenitosti, na račun dubine.  Skrenut nam je fokus s bitnog na poželjno. I baš u svakoj se prilici traži mogućnost prodaje. Djed Mraz (Božićnjak mi zvuči ko zrakomlat) pije colu, Zeko za Uskrs ima lidlovu pregaču, a svaka iole ozbiljnija sisa u RH ima rebranding kroz neku poznatu marku, koju ultimativno trebamo sad i odmah. Ovaj vikend je bio i Međunarodni dan žena pa me prigodno inspirirao na par riječi o odnosima, redu veličina i inim kontekstima njemu u slavu...

   Biologija i drug Darwin su upregli sve sile učinivši žene dominantnim oblikom života. Pametnijim. Promišljenijim. Stabilnijim. Jače vizije. Kreativnijim. Perceptivnijim. Lucidnijim. Bolje memorije. Nije slučajno da žene puno češće frkću jedna na drugu. Šta imam siktat na nekog slabijeg?

   U Ižbeniku, toj kolijevci hrvatske drevne, mudre misli su rođene i žive, prenošene s oca na sina, pardon, s matere na ćere,
zimzelene uzrečice, poput " sve je moguće, osim nevine matere i drvenog špareta"... E, tamo je iskovana i u stinu morem utisnuta, u okruženju masline i težačkih ruku, ona poznata " što žensko more izmista, muško nemore ni iz zaleta"...

   Par riječi o uzrocima. Banalno je. Osnovna mjerna jedinica vremena je lunarni mjesec. Traje 28 dana. Tokom kojeg žena ima jednu, jedinu jajnu stanicu, uz nužne iznimke. U trenutku kad muškarac učini jedinu bitnu radnju, na ovom, za njega vrlo slučajnom mjestu, planetu Zemlji, naime, kad špricne svoju dozu spermića, izleti ih par milijuna. I zaspi, logično. Da bi za pola sata, ili malo više, ovisno o svom stanju, prehrani i genetici, mogao opet par milja pustiti na slobodu. Mjesečno je to par desetaka milijuna...savršeno me kita zaboli za jednog, deset, pedeset, hiljadustopedeset...show must go on..

   Nebi bilo tako da imam(o) samo jednog. Potpuno bih se, pretpostavljam ( makar je pretpostavka majka svih zabluda), posvetio zaštiti tog jednog. Gdje će spavati, što jesti, kakva će mu biti vanjština, brkovima i dlakavim nogama bih objavio džihad, solarij bi mi bio drugi dom, frizirala bi me samo Renata, bez šminke ni smeće nebi bacio, mobitel bi zračio na punjaču u drugoj sobi, krastavac kampirao na mojim podočnjacima, sunčane bi oćale imale sve ko i astronautske, sic u autu i za kompom bi imao i sleep funkciju ( restoran budućnosti, btw, će, ako dragi Bog da, imati to također, da se sa zadnjom žlicom malo ispružimo), krevet i tenke s memorijskom ( u Sloveniji " spominskom") pjenom, vitamini bez aditiva, kruh bez kvasca, odvajao bi loj od krtog kod Luke Jebalice, u Torcidi ili Hrašću ( inače to smatram svetogrđem, nešto u rangu well done bifteka) , pazio bih na čistoću misli, birao samo najbolja štiva, a ne lutao po Youpornu i ostalim melodramatskim sadržajima, jer sve dolazi iz glave...i da, pazio bih, jebeno bih pazio, s kim će mi se mezimac družiti. S kim će u kino, na večeru, s kim je frend, ko ima povlastice, kome lajka sliku na fejsu, da nebi netko treći nešto krivo pomislio, nikad ne znaš, u koga je zaljubljen, a koga voli...

   Nebi me zadovoljila samo briga o sebi. Jer, što znači da sam ja top, ako mi je partner trop? Ciljao bih druženja ko masoni. Birao goste. Gdje sjede? Tko s kim priča? Ko koga truje? Otkud vreba potencijalna opasnost? Ko koga zna? Čija žena smije blizu, čija bliže, čija najbliže? S kim se rukujem, koga cmoknem u obraz, koga grlim, a kome nešto značajno šapućem?
Vjerujem da bih znao sve dućane, nove lokacije stanova, a o uređenju interijera  da i ne govorim, pretpostavio bih potrebe svoje obitelji i za trideset godina, da me praunuk ne vidi s pelenom.
Vrijeme je odmora. Koje skije? Koji hotel? Koja jakna? Koja zemlja? Koji brod? Koje vino, a koji koktel? Koja agencija? I što od svega toga bira Mare...

   Znao bih kako ko miriše, kako mu izgledaju nokti, liže li nož i u restoranu, ili samo doma, što mu mama kuha za nedjeljni ručak, kako razmišlja, kako se izražava, švrlja li? Jebi ga, moram zaštititi svog ljubimca.
Ajmo totalna iskreno: kad nama muškarcima, u kojim mokrim snovima, tako što uopće padne napamet? Dali ikad pomislimo, dok slavimo gol, na tribini ili trčeći prema korner zastavici, s dresom preko glave i hrpom sukretena na leđima, zašto to radimo? Zašto idemo u teretanu? Vozimo taj i taj auto? Odgovorit ću: sperma nam udara u mozak. Mislimo samo kako pustiti tisuće šarenih balona, omogućiti nastavak niza prirodnih kretena...osim ako se ne desi viši oblik života, kćer, kao protuteža svim našim imbecilnim akcijama.

   Kroz tešku povijest, žene su imale vrlo nezahvalan položaj. Teže se zapošljavale, bile manje plaćene. Vještica je imenica ženskog roda i nema mušku inačicu. Obespravljenost. I danas ih je manje u politici  i na čelnim mjestima, koja još uvijek zauzima bijeli muškarac na poziciji moći. Smatram to nepravdom, jer su žene bolji šefovi. Bolje slušaju i više čuju. Bolje komuniciraju. Emotivno su za nas svemir. Finije su. Čini mi se da ih je upravo ovakav težak put kroz historiju učinio komparativno dominantnama. I sasvim drugačija genetska matematika.

   Toliko vjerujem u žensku lucidnost, da sam sklon vjerovati da je neka moćna prahistorijska plemkinja, milijun godina unatrag, gurnula muški rod u prividno dominantnu poziciju, poziciju glave, koja se tamo neplanirano dugo održala. Ta ista se zadovoljila biti vrat. Koji okreće glavu tamo di joj paše.
Sličan je fenomen u korporativnom svijetu, u kojem idiot na čelnom mjestu prima plaću da pojede govna loših odluka stvarnih šefova iz pozadine.

   Pozivam svoj kretenski rod da iz zabave obrati pažnju na žensku neverbalnu komunikaciju. Odaberite neformalno druženje opuštenih ljudi, miješanog sastava. U takvoj su atmosferi ljudi " bliži sami sebi", vjerodostojniji u ponašanju.
Ajde, dragi moji kreteni, ne budite kao ja, nemojte piti kao na olimpijadi, nego jednom samo promatrajte. Još nitko nije dobio zlato za popijenu gajbu piva u manje od tri sata, niti je ovjenčan zbog riganja uz cestu, upaljenog auta i otvorenih vrata.
Usput prigodan vic:  dolazi tip mrtav alkoholiziran doma, žena i sin ga jedva pospreme u krevet. Ujutro kuća blista, doručak na stolu, supruga lagano pjevuši. Pajdo sjeda za stol, ništa mu nije jasno . Pita sina: " Sta je ovo?" Sin mu kaže: " Sinoć si došao zgažen, ja sam te držao, a mama te skidala, kad si joj rekao: " Nemojte, gospođo, ja sam oženjen"

   Obratite pažnju gdje koja žena stoji? Koja joj je druga žena u blizini? Jesu li potpuno okrenute jedna drugoj, ili imaju poluotvoren stav? Gdje su im ruke? U kojim okolnostima mijenjaju položaj, a u kojima  boju glasa? Mimika lica? Tko smije prići? Gdje čuči centar moći, moderator svega? Tko je šef? To je ekosustav demonstracije sile i tehnike u cilju općenarodne obrane i društvene samozaštite.

   Kažu istraživanja da je žensko tijelo spremnije istrpiti bol. Muškarac porod nebi preživio.
Ne poznajem niti jednog lika iz povijesti ili književnosti, koji je u stanju podnijeti žrtvu kao žene za partnera, dijete, člana obitelji ili ideju. Žene su generali, muškarci samo vojnici. U kući. U firmi. Na sudu. Na nebu. I, među zvijezdama.

   Čitao sam nedavno povijest fraze Salomonsko rješenje. Židovski je vladar jednom morao arbitrirati između dvije žene, obje su za isto dijete tvrdile da su baš one majke. Glasno su se svađale. Na kraju, Salomon ih prekine ponudom da će prerezati dijete popola pa neka svaka uzme pola. Prva pristane, druga ne. Drugoj je život djeteta bio prioritet. Samo majka može višom razinom razmišljanja zaštititi život svog djeteta. Jeste li ikad čuli za priču o dva muškarca, koji staju u toj fazi sukoba?

   Slalo nas je u ratove, krotili smo bikove i divlje konje, danas igramo nogomet. Što stoji u pozadini? Čiju potvrdu očekujemo? O čemu muški stvarno odlučuju? Vjerujte, o ničemu bitnom. Sve to netko obavi za nas. Niti ne znamo. Dođemo na gotovo. Karte podijele neke druge....

   Zato opušteno. Prošećite do Kvatrića, autobusna stanica. Lijepo je rekao Grunf, iz glave genijalnog Nenada Brixya: " Kupite cvijeće voljenoj ženi, ali ne zaboravite ni vlastitu".

   Prestanimo, bar na jedan dan, slaviti svoju sljepoću i glupost. Drage moje, čestitam Vam "Dan bez kretena"...umjesto Dana žena...

 

 



 
 

Zeko i luda mater - tema: MOJOJ MAJCI

 

    U djetinjstvu me beskrajno rastuživao smrznuti potočić, zeko koji ne može pronaći mamu i cijeli kontekst njegove egzistencije. Što će jesti, jel mu zima, boji li se samoće, zna li vuk da je on sad sam i kad će, u pičku materinu, već jednom to proljeće?  Vjerovatno me pomisao na izvjesni happy end punila nadom da će priča izaći na dobro, ali mi je bilo jasno da je put zahtjevan. I danas, načelno, svaku priču gledam pozitivno, no mora postojati drama. Ako nema drame, nema priče.

   Ovo je jedna takva, koja je, obzirom na početak i put, imala sretan kraj, ali je valjalo kupiti jake dioptrijske oćale, da bi ga se isčitalo... Put je bio zajeban, nestandardan... Vrijednosti rubno relativizirane, apsolutno neusporedive s bilo kojim, meni vidljivim, primjerom iz okoline.

   U jednoj (od brojnih) fazi vlastitog ludila sam neko vrijeme proveo s jednim liječnikom opće prakse. Zanat je ispekao u hitnoj, prava verzija dr.Housa za siromašne. Beskrajno pronicljiv, neformalan, širokog spektra interesa, veselog pimpeka i pijanac. Sjajno smo se razumjeli.
Činilo se da je htio ševiti moju curu, a neizravno mi je komplimentirao i na druge načine. Iskričavo inteligentan, fantastično je razlikovao bitno od nebitnog, naša su mi rijetka, ali intenzivna druženja bila otklon svakodnevice.

   Jednom smo se zarakijali tokom njegovog radnog vremena, uz punu čekaonicu. Bio je seoski doktor, alkohol mu je stizao i tekao potocima. Radio je do jedan, ali tog smo jutra već do pol jedanajst probali " samo još ovo" i " samo još ono"...da bi on u jednom trenu odlučio zaključiti svoj radni dan ranije, skokom kroz prozor ordinacije, bez da se ikome, osim meni, uopće javio... Sva je sreća da smo, negdje između faza razvezanih jezika i totalnog ludila, dotakli temu mog dijabetesa.
Puno prije svih nama poznatih autoriteta, pričao mi je o povezanosti našeg unutarnjeg života i emocija  s našim tjelesnim dijagnozama. Ne treba biti nobelovac ( ili možda, ipak, treba, obzirom da nam je nepismenost nacionalni sport) da znaš kako kod dijabetesa tipa jedan organizam odbacuje svoje zdrave stanice, prepoznajući ih kao strano tijelo. Pitao me, spremajući se na skok, s kim sam proveo rano djetinjstvo?  S bakom i djedom, odgovorio sam. To je keč, reče i skoči...

   Od tada je prošlo o-ho-ho vremena, ja živim sa svojim demonima...

   Svaka obitelj ima priču, iliti po zagorski književno " svaka hiža nosi svoga križa"... Lik majke iz mojih snova i vizija nije bio niti sličan liku bratove i moje majke. I, zato je ovo, istovremeno, i tužna priča.

   Razgovaram često s neobičnim ljudima. Svašta čujem. Nedavno baš teoriju da je prvo dijete uvijek na oca, a drugo na mater. Upravo sam tu privilegiju ja, partijom pokera spermića i jajnih stanica, zaslužio. Biti drugo dijete. Biti na mater..

   Naši roditelji su bili old school . Jasna hijerarhija. Otac Bog. Srećom, inteligentan, školovan, odmjeren, proputovao, naradio se, nazaradio se, najeo se, napio se...i, sve drugo..bez puno riječi, ali dubokih emocija, kasnije sam saznao - pravi mamin sin...u svoje vrijeme ekstra dobro obrazovan, držao se malo svisoka, ali mu je duša bila dobra....paradoksalno, bio je vrlo skroman i svjestan izazova vremena ( poraće, naslijeđe, politika).
Racionalan, doslovan, planiran...direktan, izvana hladan...glazbeno nadaren...buraz nije kopija, ali je baštinio dobar dio očevih osobina. Neke je njegovao, po nekima se popiš'o.... Sebe se domogao težim putem, lutajući ko prava seoska džukela ( i ja sam taj), od nemila do nedraga, ne kažem isključivom zaslugom, ali uz veliki utjecaj supruge, koja je prepokrila sve rupe, razapeta poput Isusa Krista i na tome joj vječna hvala.

   Mater nam je bila istinski, nepatvoreno, čisto i bez fige u džepu - luda.
Nije to ludilo bilo glupo. A, ne. Bilo je to profinjeno, dobro umotano, načitano, genijalno, bez loših namjera, ali često i samo dovoljno, ludilo višeg reda. Mogla ga je, da je postojao kolegij, predavati ex catedra. I dan danas bi, pokojna, bila neupitni autoritet.
Skromnog formalnog obrazovanja. No, prirodne pameti da, šezdesetih negdje u slavonskoj pripizdini, di je stari vodio neki Pik, predaje djeci njemački u školi. Bjesomučno je čitala. Tolika razina općeg znanja, zaključaka, razumijevanja, vokabular, dikcija, jebote, pitam se što bi bilo da joj familija iz koje dolazi nije doživjela tragičnu sudbinu i da se mogla normalno školovati?

   Eeee, hehehehe, ali karakter....danas mi je to hehehehe, ali nije uvijek bilo tako.

   Bilo ih je petero djece, oca su ubili bez veze na kućnom pragu 45te, a nije bio učitelj i nije nosio u na kapi...pred bakinim očima, tada trudnom 8 mjeseci s mojom starom. Baka se kasnije preudala, selili su se, strah ih je razvaljivao. Siromaštvo. Nedostatak smislene vizije, koju stabilnije obitelji imaju. Ona hipersenzibilna. Brižna. Ispravna. Kičma. Stup. Ali, kad je njoj trebalo - štanga.. 
Emocionalno, materijalno, poštovanjem...odvojena od svega, odbačena - to je prava riječ.

   Manifestacije su rani brak, nestabilnost, raskorak želja i mogućnosti, strahovi, emocionalna distanca. " Emocije su nešto što nije dobro. Što te čini ranjivim. Što se nikako ne pokazuje. Pičke plaču."
Ništa nije bilo dovoljno dobro. Stalni osjećaj straha. Manje vrijednosti. Koji ravnotežu traži u nastupu koji nosom reže nebo. Alkohol. Nikad klinički, nikad premalo. Bilo joj je svega too much.
Ispadi. Verbalni. Serijski loši odnosi. Obitelj. Okolina. Djeca. Stalno neko nezadovoljstvo, neka napetost...  

   Jedna banalna skica za portret. Bilo je ljeto i gledao sam na tv-u jedan od
antologijskih pokušaja proboja Dinama u Ligu prvaka. Bilo je nepisano pravilo da kad gledam Dinamo - ne postojim. Ne dišem. Ali, jebiga, bio je to " taj dan"...ja gledam tekmu, moja tadašnja cura je u miru večerala, taman se vratila gladna s kupanja....stara cijeli dan nije jela, ali žedna nije bila...nije bila "unutra", bila je "taman", za spektakl....

    Cura je to ljeto prvi put došla k nama. Potpuno nespremna na brod luđaka. Komunikaciju. Poruke između redova. Za sve izgovoreno. I neizgovoreno. I pozadinu. I povijest.

   Šefica je uletjela u boravak i blagim imperativom krenula rolati grudu ka lavini....teklo je, od prilike, ovako: " Marko, jesam li ti već tri puta rekla da treba srediti krov?" (toliko ju nisam slušao da ni dan danas nisam siguran jeli riječ bila stvarno o krovu)....kako nisam ni pogled podigao s ekrana, ubacila je u drugu: " Pričam u zrak, jebo me pas, bolje bi mi bilo da sam kupila deset metara drva, nego što sam rodila vas dva bika ( igrom slučaja, i brat i ja smo bikovi, on podznak rak, ja lav).... Ja ništa. Ni pogled. Ona kuplung pa u treću: " Ignoriraš me? Mene? Mene ćeš odjebat'?" Ja opet niš. Curi je glava već u tanjuru. Kuplung. Četvrta: " Meni dižeš tlak? Hoćeš da ja popizdim? Da mi se digne tlak? Da dobijem moždani? Da crknem? Da ti sve ostane?"....kratko pusti gas, kuplung, peta:" Kurac ću ja crknut. Ja ću tebe razjebat'. Pa ćeš ti crknut'. A, ja ću ti se popišat' po grobu."
I izleti na terasu. Cura plače. Meni je puls normalan. Stvar navike. Cura odlazi u sobu, bez riječi, u šoku. Njoj je mama šaptala i tepala i u tridesetima.....

   Nije prošlo deset minuta, evo zmaja natrag, ja i dalje buljim u Dinamo, ona mi priđe s leđa  i puna empatije za sve ovo priupita: " Sine, jesam li MALO pretjerala?" I, rukama mi nastavi masirati hvatište trapeziusa i vrata...trebala je fizički kontakt sa svojim govnom: " Jesi, malo". 
Skoči kao oparena, zagrije šalicu mlijeka, odvoji zdjelicu napolitanki, čudom preživjelih 24 sata u ovoj Zemlji vječno gladnih i zapiči se put sobe plaća...ja sam se kretenski cerekao sebi u brk...

   Saša i ja smo period od druge do šeste godine proveli kod bake i djeda u NVCYu. Imali smo sve. Predivno odrastanje, okruženi neviđenom pažnjom bake i djeda ( ne biološkog, ali najvažnije osobe mog djetinjstva, kad je umro skoro sam zaustavio sprovod, s mojih devet...). Bolesna ljubav i povezanost. I, kasnije smo stalno bježali u Novi. Čak i kad njih više nije fizički bilo.

   Pasao nam je miris Novog. Danas znam. To je nama bio miris ljubavi. A, falio je mamin miris. U najranijoj fazi. Tu nema zamjene. To ne može ni otac. U našoj dječjoj glavi - mame nije bilo....mama nas je odbacila...

   Nikad s nikim u odrasloj fazi nisam više razgovarao, s manje konkretnog učinka, nego s njom. I, kad su je svi, manje ili više, odjebali, nisu ljudi više mogli, ja sam ostajao... I, svaki se jebeni put osjećao posrano; ništa ne valja, sve je opasno, love nema, rat će opet, nisi ovo, nisi ono.,..u beskraj, u tri milosne pičke materine....
Stoput sam joj rekao da proba odbaciti predrasude, da je, zapravo, sve ok, da se malo otvori, putuje, druži....Džabe, pričao sam gluhoj...
   Mučio ju je burazov i moj dijabetes. Nikad nitko prije u široj familiji. I oboje njene djece. Stanje u kojem tijelo (majka) odbacuje dio sebe.

   Odbacivanje. Serijski. Generacijski.  Sva je sreća da sam muško. Nemam takav utjecaj na djecu pa je i šteta manja. Jebeno se znam utješiti.

   U obitelji nam je,  inače, materijalno - organizacijski sve štimalo. Starci su dobro zarađivali i imali smo sređen život. Moja razmišljanja se tiču odnosa, emocija, ljubavi, naučenih ponašanja i naslijeđenih modela.

   U zadnjoj fazi njezinog života sve je, nekako, sjelo. Buraz i žena, moja kćer i njena mama, ja, svi smo se potrudili i okrenuli nebo i zemlju da bi ozdravila. 
Pred sam kraj smo se stigli " izravnati" i oprostiti.
Zadnji put sam bio kod nje par dana prije smrti. Držali smo obraz na obrazu barem pola sata....totalni trans....gledala me onako kako mater treba gledat'...

   Kad nam je umro stari, gušio sam se u suzama, na njenom sprovodu smo se buraz i ja zajebavali....

   Mama, tek sam te sada isplakao...s odgodom...otpuštaš ko vitamin C s produženim djelovanjem....da nam nebi  bilo previše odjednom....i ti, srećo, znaš pronaći mjeru.....kad hoćeš....

   Fališ, luđakinjo....Ništa nisi kriva, sve je onako kako treba....zajebano, ali dobro...
Mirno spavaj!