Ostećen ko fićo u Osijeku

    Svi koji pamte scene uzasa pocetka rata, mislim da je to bila '91.godina, vjerovatno pamte tv scenu kad neki tenk ili kakvo god oklopno vozilo rastura crvenog fiću, koji se njemu, velikom i vaznom, našao na putu. Mali fićo se, doslovno, raspada pod naletom sile. Ponekad pomislim da me sve viđeno u formativnim godinama, od kuće, škole do šire neke zajednice, rasturilo ko fiću u Osijeku. Nepopravljivo...

   Čitao sam vrlo nedavno jednu priču, ili je bio status na nekoj platformi, nebitno. Čovjeku nakon 55 godina braka umre žena. Sin mu je teolog i preuzeo je zadaću svojevrsne duhovne obnove familije u veceri nakon majcinog sprovoda. Uglavnom, bavili su se temom "gdje je sad dusa njihove supruge i mame?".

   U jednom trenutku, debelo je pala noc, oko 22h, otac ustane i gotovo naredi, nemalo iznenađenom ostatku skupa, da ga vode na groblje, na grob preminule supruge. 

   Nakon početnog šoka, uz imperativ glave kuće, ipak su otisli tamo i uz svjetlost baterijske lampe pronasli grobno mjesto. 

   Na njemu je, uz sad vec pribrane clanove obitelji, otac i suprug zaključio da je sretan što je on, nakon 55 godina zajednickog zivota, uspona i padova (je grad u Italiji, ali to je samo stilska figura), svih prilika i neprilika, srece i tuge, preuzeo  na sebe užas pokopa bracnog druga i što je on otpratio nju i na taj je nacin "spasio" užasnog iskustva, da ona ispraća njega. Sad kad je živio taj osjećaj gubitka i bola u present continiusu, kad je mogao svjedočiti iz prvog reda raspadu svog sustava, uzrokovanog gubitkom, bio je istovremeno sretan što kroz to ne mora prolaziti ljubav njegovog života, koja je, btw, dozivjela srcani udar iz punog zdravlja i na mjestu ostala mrtva, bez puno šanse, ali i bez puno muke. 

   Sposobnost uma tog čovjeka, njegova ljubav, da u takvom trenutku osjeti i sreću što netko njemu najbliži neće osjetiti patnju koju on prolazi, me ostavila potpuno rasturenog i bez šanse da se osjecam ikako drugacije, nego kao fićo iz uvoda...

   Ne znam kako je to drugim ljudima, no, ja sve odmah mjerim po sebi. 

   Kako bih se ja postavio, sto bih osjetio, kako se ponasao u slicnoj situaciji? 

   Dakle, u jednom dijalogu "Maratonaca...", lik oca, zabrinutog za sudbinu svog sina i cijele familije, poručuje Đenki da je on "rasturio tolike brakove pa di neće jednu obicnu vezu..."

   Dakle, ako sebe gledam ko Đenku, šansa da s jednom osobom prozivim sve je - nepostojeća...

   No, nije mene rasturila ta cinjenica. Zivot je dinamican, bla, bla, bla, sastajemo se i rastajemo, bla, bla, bla...

   Samo ja znam osjecaj u kojem ulazim u neki odnos i vezu i znam osjecaj kad izlazim. 

   Rasturila me činjenica, odnosno svijest da u mom mentalnom arsenalu mogućih ishoda ne postoji opcija "živjeli su sretno sve dok nisu umrli..."

   Moj obrazac je " sretan kraj uvijek izbjegnem za dlaku, mozda rodeni smo u pogresnom znaku..."?

   Očito imam ozbiljno oštećenje vjere i ljubavi. Ja u ljubav ne vjerujem, bilo bi ime filma mog zivota. 

   Poremećaj dinamike odnosa dvoje ljudi, moje reakcije na to, mentalna mapa situacije i izlaza, mjera iskljucivosti i ukljucivosti, prag tolerancije, (ne)strpljenje, sve su to teme i točke te moje imaginarne karte u odnosima, koje determiniraju da ja s jednom osobom mogu proci samo komadic puta, nikako cijeli zivot i "pravu" ljubav, ko deda iz priče s pocetka... 

   Ok, usporedivati i ocekivati, to su dvije radnje koje treba upraznjavati ako se zelis razjebati. 

   Vjerovati u slucajnost je naivno. Svatko ima svoj put iskustava, kojim putuje kroz zivot. Deda je imao beskrajnu dubinu s jednom osobom. Prosli su sve skupa. I dobro, i zlo. Mi to zovemo pravom ljubavi. Dok nas smrt ne rastavi.

   Ja se odmah po difoltu osjecam osteceno. Kao da ja ne znam sto je to prava ljubav i ne zivim ju. 

   Imam beskrajnu širinu. Jesam li ja zbog toga povrsan? Skidaj se do kraja, Šamana. Letis s cvijeta na cvijet, bumbaru dragi, kad oberes pelud putanja ti je "kidam nalijevo...".

   I, ništa tu nije sporno. Sve to može. Vjerujte, može. No, samo ja znam osjećaj. S kojim ulazim i s kojim izlazim. 

   Djece mi moje i unucadi, siguran sam da kad ulazim, uvijek vjerujem da je to ono pravo i da ce trajati do kraja zivota. Ljubavni filmovi i mentalna mapa zaljubljene šiparice.

   Kad dajem, dajem se do kraja. Sad slijedi kljucna recenica, ili kljucan dio: za mene je "dati se do kraja" stvarno must have. Odmah i sve. 

   Ne postoji kod mene tu "polako ćemo", razvoj odnosa, ovo&ono...

   Vrlo sam naivan i u trenu te euforije i naleta adrenalina sam spreman na sve. Sad, naglo, odmah i do kraja. I, preko svojih mogucnosti. Do kraja, kraja, kraja. Tempo sprintera na 100m. Sve ispod 10 sekundi. 

   Život je, s druge strane maraton. Ne mozes trcati maraton tempom sprintera na 100m. 

   Trebam li se kajati što nisam maratonac? Jebiga, nisam. Dosadno mi je to, razvuceno ko tijesto za burek. Iz moje perspektive, maraton je gubljenje vremena od trke na 100m.

   I, sad, jesam li stvarno plitak ko potok usred ljeta? Jesam li oštećen sto ja sigurno neću iskusiti "ljubav do groba", kad mi se čini da ona tada od mene stvara roba?

   Znam, svijet i ljudi su licemjerni, puno maratonaca poskrivecki trce i trke na 100m, ali se deklariraju dozivotnim maratoncima, jer oni su ispravni, moralni, samo oni otkriju pravu ljubav i bliskost, mi bumbari smo jebivjetri i nepouzdani. Tako ide mainstream.

   Nisam odrastao na tom crtiću. U moj su softver očito ubačeni neki drugi programi. 

   Samo, postavit cu sebi i svijetu jos jedno pitanje. Jesu li moji programi zaista programi s greskom? Samo zato sto slijede neku drugu nit.. nit velike i jake srece, vremenski ogranicene.

   Nisam ja u svojim sprinterskim dionicama bio sam. Covjek pamti obicno ono sto je bilo zadnje. Tako i moje sprinterice vjerovatno pamte kraj utrke. To mozda nisu nuzno lijepa sjecanja. 

   No, ako se sjetimo samog sprinta, te srece u tom vremenu, tog osjecaja, te bliskosti, te dubine, te povezanosti, pitam vas, sve moje divne dame:

"Kako vam je bilo tada i biste li zeljele opet iskusiti taj osjecaj? I, zasto ste, gotovo po pravilu, bile ljute što sprinter ne moze i neće trcati maraton?"

   Dali sprint nuzno samo uzima? Daje li kakvu zivotno vrijednu perspektivu? Otvara li kakve iskustvene mogucnosti? Sto li se i koliko dobrog u sprintu dogodilo? Zaboravit cemo samo zato sto se sprint nije pretvorio u maraton?

   Svaki iskren sprinter padne u polunesvijest nakon svega sto daje u 100m i desetak sekundi. Nevidjena je to eksplozija energije svih oblika. Sprinter sad i odmah mora dati sve. Zivot i smrt u 10 sekundi.

   Jebi ga, zivote, nisam maratonac, sprinter sam. Na osobnu odgovornost. Da ponovno biram, da sve znam i da sam na pocetku, opet bih sprintao. Svijet ce cijeniti maratonce, a ja cu sprintati. Svaka stanica mog bica dise tako. Slozno. Autenticno.

  Jebe mi se, puca mi kurac, boli me uvce, dragi Svijete, što ti o tome mislis...

Funkcionalni alkosi

    Cijela jedna generacija. Ili, više njih. Kad ih razmotaš. Kad im uđeš u kost. Kad razdvojiš sliku prema van od slike realnosti. Ostaje neuroza. Ostaje praznina. Ostaje osjećaj tuposti. Treba to nekako ispuniti. Treba premostiti dosadu. Nedostatak prave svrhe. A, pogotovo suočavanje sam sa sobom. Za to treba smanjiti doživljaj. Nije lako ostati sam sa sobom. 

   Alkohol kao rjesenje. Svakodnevno pomalo pa ponekad jako. Kontinuitet manjih ili jačih podražaja nervnog sistema. 

   Uz drugu jutarnju kavu, uz gablec, uz ručak, popodne, predvecer, iza treninga, iza posla.....

   Svaka prilika, svaka situacija ima svoju ritualnu priliku za čašicu nečega. Uvijek prema rubu, često na rubu, ali, vrlo rijetko preko...

   Sve izgleda perfektno. Obaveze izvrsene. Sve su kvačice pozelenile. Odrađeno. Da bi se mogli nagraditi.

   Socijalna interakcija netaknuta. Uvijek tu, uvijek dostupni. Ni traga izgubljenosti. Pitanja i odgovori u realnom vremenu. 

   Praznici, blagdani, godišnji odmori. Brakovi. Roditeljstva. Poslovi. Moze i dalje...

   Nitko da se zaustavi. Da se pita. Kako bi izgledao rostilj nas 15 na vikendici, ili vikend izlet brodom, vecer u gradu, ili nesto slicno, kad nebi popili?

   Taj socijalni eksperiment su napravili jedne nedjelje moji frendovi u parovima. Njih mozda 10 do 15. Dakle, 6 do 7 parova. Dogovorili su se da isplove oko 10 ujutro, nakon jutarnje kave. Imali su jelo, ali nisu pili. Malo su plovili. Malo se kupali. Šutili su. Ručali su. U 4 popodne su zaključili da imaju jos posla doma. Vratili su se iz ove nocne more prije vremena. I, nikad, ali bas nikad, ni u najluđem snu - nisu ovo ponovili. Horor..

   Statisticki, pijemo često i puno. Dojmom, subjektivnim, pijemo taman. Ajde, tu i tamo pretjeramo, svakom se dogodi. Nista strasno.

   Istina? Joj, daj ti Šamana samo nemoj srat, jebala te tvoja istina, a najgori si od svih nas. Mi bar imamo neku mjeru..

   Većina ljudi, većina mojih prijatelja, jako puno nepoznatih osoba, ma, svuda oko nas, samnom na čelu, smo - alkoholičari!

   To zvuči toliko strasno, da barem 70% onih koji se prepoznaju, odlučno zaniječu da se to odnosi (i) na njih...

   Ma, ja pijem iz sreće, ja pijem umjereno, ja pijem samo u drustvu, sam nisam u zivotu pivu popio, nikad se ne napiijem, ja dobro podnosim, pijem samo kad jedem, pijem vikendom, uzivam u vrhunskom vinu, bavim se sportom, to je ništa za moju konstituciju, bolje casa pive, nego casa kole, nalazi su mi odlicni, imam sve poslozeno, obitelj mi je super, imam novca i rastemo, ucim, putujem, znas kakvo smo dobro drustvo...

   Hoce to, hoce. Ali, nista bez cuge. Bez cuge je zivot neslan. Bez te fine opijenosti. Odmaka. Nove snage. Novih prijateljstava. Bez cuge je zivot ko pornic na radiju... Cuga je konačna nagrada i kraj jednog ciklusa. Kao da inace ne znamo jesmo l' došli, il' pošli..

   Vrlo je to pametno i pomno umotano u celofan. Ko kad se dvoje bubne inkognito. Sve je super. Nikom nije nista razlicito u interesu. Dobili su osvjezenje, a cuvaju svoje kule lazne sigurnosti. Ali, istina je negdje drugdje..

   Funkcionalni alkoholizam je prava mjera. Bolje platit pivu, nego doktora. Ne znamo i nemamo alat za zaustaviti, odnosno usporit mozak. Pivo, vino, rakija, liječi dušu covječju. Aleluja.

   Osobno, bilo je svakakvih faza. Od pijanstava do potpune apstinencije. Znao sam se i zareći da necu vise. Ocito se sebi ne svidjam takav. Ali, i socijalni pritisak i nemastovitost kreiranja zabave bez alkohola me uvijek vrate natrag. Malo po malo. 

   Niti ta nekonzistentnost mi se ne sviđa. Pretjerujem. U oba smjera. Da li je moguće da je mjera najbolje skrivena?

   Šteta je što ljudi šute. Da li od srama, ili od nesvijesti? Kad bi samo mogao znati kako teku rijeke njihovih misli. Ne sve. Samo na ovu temu. Kako je moguće da sve pocne i zavrsi u kafani?

   E, sad, možda ću bliže odgovoru doći ako se malo fokusiram na sadrzaj ponašanja kad popijemo?

   Dakle, ili zapjevamo, naravno uvijek iste pjesme, ali, to je najbezbolnije, ili se prisjećamo nekih anegdota, po pravilu uvijek istih, ili uzmemo nekog od nas pa ga guzimo od zajebancije dok mu mentalni šupak ne eksplodira...

   U napadima kreativnosti smislimo i neku novu psinu, ali, kad ju gledamo trijezni - bas nikom od nas nije smijesna. Uglavnom nije.

   Kad se zaustavimo na vrijeme, a to je uglavnom kad procijenimo da " nemamo budućnost", čitaj zatvorit će se birtija ili imamo pregled krvi ujutro, treća opcije je samo iznenadni smrtni slučaj, onda znamo popričat i o kakvoj god novoj ideji. Bude tu i iskrica genijalnosti, ali, obzirom da smo drustvo mediokriteta, nove ideje su cesto na rubu osobenjastva.

   Dakle, prvo je fizicki podrazaj kroz sport ili žderanje, a onda je neizostavno lokanje. Slijedi prekobačaj i suluda pa potpuno luda faza, zderanje pred jutro i razlaz. U naponu snage sam znao ujutro potraziti i novu ekipu na kavi, koja jos ne zna sto ju ceka..

   No, tu prica prelazi u disfunkcinalni alkoholizam, a to mi nije predmet interesa. Kad bi se samo, tu i tamo, bas dobro nacugali, a inace potpuno apstinirali, lakse bi si oprostio. To bi u mojoj glavi imalo vise smisla i manje patologije. Svakodnevno pomalo me iritira do pakla, osjecam se zarobljen okovima ovisnosti, mentalne lijenosti i potpunog izostanka suvisle, trijezne ideje o zabavi bez pića...

   Da se nebi krivo razumili, svi, ili ajmo reci vecina, mojih frendova su visestrano talentirane i realizirane osobe. I, većina zavrsava svoje cikluse u kafani. Ja sam, po pravilu, najgori. Popijem najvise, serem najvise i kukam najvise. Potpuno sam prosjecan. 

   Kad se zgadim sam sebi, onda glumim propovjednika, Jehovinog svjedoka i prodavaca osiguranja u jednom tijelu. Naime, toliko serem protiv cuganja pa i sad, a najgori sam, najprazniji, najmanje mastovit trijezan (ali, zato sam pijan u stanju dotaknuti verbalne vrhunce seksa, naravno, s mlohavom kitom), jedna ljudska spodoba krajnosti...

   Sad u pauzi pisanja sam malo rovao po proslim blogovima, nasao sam se u pisanju o ovoj temi vec nekoliko puta. Tresla se brda, rodio se miš. Prevedeno, puno zujim, malo meda dajem...

   Niti imam ideju kako se kvalitetno zabaviti, a da bar u jednom dijelu kirbaja nesto ne popijem(o), niti znam kako zacepiti rupe u praznoj dusi, ako se bar malo ne razgalim....

   Nama alkosima je svaka druga trijezna aktivnost blago do jako neslana. Alkohol potpuno mijenja okuse, ali i mentalnu percepciju. 

   To se događa tiho i u sjeni. Neki se probude i pobjegnu. S njima se sprdamo najžešće. Neda mu žena, ima rak, zabrijao je, puko je, prso je, koji kurac radi, isao bi on s nama, ali glumi neki zdrav zivot i familijarnog covjeka. Pijanci smo okrutniji od djece.

   Binarni sustav nasih misli prepoznaje samo dvije opcije. Prezivljavanje i cuganje. Nema tu puno prostora između. Ako kazu za neke generacije, neke ekipe, da im je "sta ce ljudi rec?" ubilo najvise snova, nama je alkohol potpuno preobrazio zivot. Gotovo svi smo osigurali egzistenciju, napravili djecu, odguslali obavezne likove, dok je slobodan program samo jedan...

   Pritom, kazem, nisam toliko zabrinut za minimalnu stranu postignuca na brojevnom pravcu zivotnih mogucnosti. Naprotiv, to sa strane uopce ne izgleda lose. Dok se ne raskopa. A, ja to obozavam, radim to zarom masovnog ubojice.

   Problematicna je maksimalizirana strana tog pravca. Toliko nadarenosti utopljeno u 0,03 l...ili, 0,3...ili, 0,5...ili, sve skupa po nekoliko krugova.

   Sta se onda dogodi? Prode vrijeme i oni među nama, koji su bili sivi ko sadrzaj saugera, imaju izgrađene i realizirane zivote i potencijale. Ti, koji su vladali sobom i znali otici doma, zasluzeno ubiru plodove samokontrole.

   Mi, "face", a u biti obicni alkosi, doduse funkcionalni, smo se samo popišali po svim svojim ružičastim talentima i živimo na 17% svog punog potencijala. 

   To nas ne sprecava da se, luzerski i obranaski, i dan danas ne sprdamo s tim krasnim i normalnim ljudima, koji cuvaju sebe, svoje familije i poslove, svoje dostojanstvo i privatnost, za razliku od nas koji smo, za jednu kap veselja više, sve stavili pod upitnik i živimo ko jednodnevne muhe...

   "K'o da sutra ne postoji..."

Sekulin peti kec

    Treba nekako preživjeti svoj vijek. Ako je moguće, nekako fino zaposliti mozak, da se osjetimo stvarno živima. 

   Široka je lepeza mogućnosti, a nije rijetkost niti da ono što dobijemo od Majke Prirode ili radimo lakoćom, podrazumijevamo, a okrećemo se "ozbiljnijim" stvarima, na kojima iskrvarimo i napatimo se ko Isus na križu, jer, eto, ozbiljnost je patnja, samo tako, u mixu krvi, znoja i suza  nastaju "prave" vrijednosti. 

   Ne znam kako je drugima, nisam istraživao. Moje pogrešno uvjerenje da je vrijedno samo ono nad čim oteliš jaja, dolazi, vjerovatno od doma. 

   Kad sam u naletu euforije zbog novotkrivenog sportskog (nazovi) talenta rekao da će to biti moj poziv, ne posao, struka, zanimanje, poziv je baš ekvivalent mog osjećaja, bez obzira koliko sam u tome tad zabrijao i koliko se kasnije popišao po istom, jer, vidi kurca, nije sve išlo po mojim razmaženim vizijama, dobio sam odgovor da to može kao hoby, ali da se od nečega mora i živjeti...

   Ne znam gledate li me sad, dragi roditelji, samo ću vam napomenuti da je ovo neozbiljno, u raznoraznim kombinacijama dolaznih kanala, donijelo do sad 10ak milijuna validnih valuta, a sva ostala ozbiljna rabota ni za papar...

   Kad ti Priroda vraća, nije to ravnolinijski. Tamo gdje očekujes, zasviraš frulicu W.A.Mozarta, a tamo di nisi kurca očekivao i, najčešće, kad si već smotao kablove i ugasio svjekla (Dora &Ana❤️), dođe i isere se na tebe baš obilato. Suprotno svim nadanjima, samo kao produkt nekog minulog djelovanja, kobajagi fiktivno zbrojenog u nekom nebeskom registru...

   Da, to zapošljavanje mozga, suptilno nazvano našim izborima, barem sudeći osobno, uvijek je bilo više produkt moje percepcije očekivanja moje okoline, nego moja stvarna želja.

   Kad razmaknem korov i ostanemo moje unutarnje ja i ja sami, kad se izmirimo pa mogu doktoru reći da opet "pričamo", a ne kad smo posvađani pa mučimo ka pizde, mogu, mirne duše, reći da je svekoliki predmet mog interesa samo pička...

   Znam, ne zvuči to sad Bogznakako suptilno, mater se prevrće po grobu, trazi oca, "Franjo, pička ti materina, sva si svoja govna prenio njemu, vidi kako razmišlja", ali, braćo i sestre u Kristu, tako je i ni za zarez drugačije....

   Mislio sam da će pobjeđivati u sportu i kreirati neke lijepe priče, životno bitne štorije na terenu, biti taj moj poziv, ono nešto moje, što odrađujem, pardon, kreiram, lakoćom....

   Bog mi se nasmijao, namignuo mi i rekao " oćeš kurac"...dat ću ti nešto bolje za lakoću, a ovdje "ori vole kad nemaš škole..."...

   Djetinjstvo pamtim po nogometu, a adolescenciju po nesretnim za(ljub(lji)(a)v(anj)ima)....

   Dakle, naglo izrastao, s krivom kičmom, prištavim licem, zubima u tri reda, kao kakav bijeli morski pas, s prekratkim hlačama i suludim smislom za kolorit odjeće, drkao sam sumanto, pamtim rekord od 6 "vođenja ljubavi" sam sa sobom,  u 24 sata Lemana, a Erotici ni jednu stranicu skalpelom nisi mogao okrenut. E, moj Ivane Bambiču, najbolji slovenski parketaru iz obližnjih Brežica, da koristis takva ljepila, podovi bi vjecno trajali, a vi svi ostajali kruha gladni...

   No, taj Bozji plan je imao pravu dramaturšku konstrukciju. Tu osobnu dramu, gdje je onaj lik starog irskog (ili velškog) drkadžije iz Nothing Hilla mala beba za mene, s početka, kad sam curu mogao naći samo u Višem misaonom matrixu, zamijenile su neke druge faze, u kojima sam, neopterećen, jer me satralo na samom početku, iznenadio sam sebe...

   Toliko za uvod...

   Nevolja uvijek natjera čovjeka da smišlja načine. Ja sam imao neke dobro sklopljene, skrivene mogućnosti. Nisam ih ja tada planski razvijao. 

   S jedne strane, imao sam već iza sebe desetljeće (s 16 godina, hic!) opsesivnog čitanja i moj rječnik je već tad bio Biblija i voditeljima Dnevnika. Mislim, ako mogu zakucat samog sebe nekim baš i ne tako pohvalnim činjenicama, mogu ovdje, bez da se preseravam, nabrojati i pokoju vrlinu...

   S druge, odnosno s prve, strane, moja želja da ga prislonim je bila toliko neobuzdano jaka, da mi se i sad, početno disfunkcionalnom, digne, samo kad se sjetim...

   Vrlo rano, dakle, dok su se neki moji vrsnjaci štancali po sili zakona prirode, ja sam jebao riječima. I, to je najbolje što mi se dogodilo...ostanite s nama, vraćamo se nakon reklama...

   Jos jedna super okolnost je bila ta sto sam isao u pretežno ženski razred (32+4) i isto takvu školu. Pa sam mogao vježbati. Komunikaciju. Da ne bude zabune. Zasad jos komunikaciju. To je, velim, najbolje sto mi se moglo dogoditi. Nema većeg motiva, nema veće kreativnosti, nema te mašte, ni imaginacije, do one koju može producirati mužjak prije sexa i/ili izbora...

   Iz te faze pamtim doživljaj s jednom šulkolegicom, pili smo kavu nakon nastave i krenuli i zajedno tramvajem doma. Imala je dečka (sve cure u srednjoj imaju starije dečke, mater im jebem), pričala mi je kako se švasaju, ne moram ni reći da smo se jebali i utroje, samo oni to tada nisu znali, niti se to fizicki ikad dogodilo, ali nema veze, izmaštao sam ja sve to...znači, išli smo skupa tri stanice, od Gupčeve zvijezde do Draskoviceve, zapovijedila mi je da izlazimo, jer u nekom haustoru mora presvući gaćice, a ja ću čuvati stražu...moj vojnik je trebao samo malo toplog doma, no, Božji je plan bio drugačiji...

   Već sam tada, s mukom i pritiskom u boksericama, doduše, shvatio moć riječi...

   Dovoljna razina mog estrogena mi je omogućila da shvatim kako stvari funkcioniraju. Btw, to bi trebalo učiti u školi, ali, onda nebi imali nesretnu, nego poletnu naciju, a to nam nije cilj pa sam ja tako nastavio istraživati sam...

   Vremenom sam se, uz sport, upristojio izgledom. Ten mi se pročistio, muskulatura drži sve te krivine od naglog rasta, a početkom tridesetih sam izveo ozbiljan trogodišnji zahvat na estetici svojih preširokih zubnih ploha, tako da mogu svog frenda i stomatologa, širokobriježanina sa zagrebačkom adresom, Slavena Leku, Bog te pozivio, proglasiti ključnom osobom mog seksualnog booma. Nekad se Bog poigra i s doktorima, pa uz zube, liječe i glavu, bolje od psihijatara...

   E, sad tek slijedi red samohvale. Još iz najranije Quasimodo faze, dobio sam, od one moje mase žena iz srednje, povratnu informaciju, cure to valjda bolje osjete, da mi koža lijepo miriši. I, specifično. Tad mi je to bila tek utjeha. Meni koža miriši, a drugi je voli...

   No, kasnije se sve to skupilo u neku cjelinu. Upristojen izgled, visina, neki životni rezultati, neobicna iskustva, dobra priča i luckasta glava. I, dobar miris kože...

   Dobro, dobro, u nekom trenutku trebas i imat jos pokoji komad alata, ali, ako priču vodis kako treba, ne trebas biti Tarzan. Makar, dobar glas daleko se čuje, kao i kad stvari ne teku bas najbolje. Iz prve ruke znam i jedno, i drugo...

   Sekula se tako ženio (ofišeli) trikrat, uz jos neke neregistrirane poduhvate. 

   Vrlo sam zahvalan i blagoslovljen s  ljubavi svih mojih partnerica. Fantastične zene su pristale biti samnom. Nevjerovatne osobe su mi povjerile svoje najdublje tajne i samnom dijelile nevjerovatnu bliskost. 

   Ne pretjerujući, Bog me tako pomilovao po glavi, tako mi iskreirao taj aspekt života i zivot, da u nekom najluđem snu i uz sva nastojanja, sam to ne bih mogao ni slučajno...

   Kad o tome razmišljam, kad si pokušam objasniti kako i zašto se sve uopće moglo dogoditi, u čemu je kvaka, dolazim do samo jednog odgovora, a pokojni ga je Đole najbolje opisao izrazom - peti kec!!

U Brajdi

    Brajda je dio Novog, na rubu Starog grada. Tu sam odrastao, jureći baki i dedi u staru kuću. Stari grad je bio moje carstvo.

   Od druge do šeste godine, baš kad se, kako kažu stručnjaci, razvija najveći dio našeg unutarnjeg bića, kad se nove aplikacije lijepe na prirođene predispozicije i naslijeđeno breme, ja sam najljepši osjećaj doživio u kući mojih bake i dede.

   Znam da su roditelji dolazil svaki vikend cestom iz Zagreba. To je onda bila avantura od 3 i kusur sati u jednom smjeru. Procijenili su da mi je tu ljepse i mirnije. I, stvarno, odrastao sam okupan beskrajnom ljubavi bake i dede (i moj brat Saša, također)...

   Ti vikend dolasci i odlasci mojih briznih roditelja su postali normalni. Kad kažem normalni, nisam bio dovoljno svjestan kakvu mi bazu stvaraju u osjećajima.

   U petak bi ih jedva čekao, u nedjelju s radošću ispraćao. Već sam tada bio kontroverzan. S radošću čekao, osobito moju mamu, koja je tada, pamtim, bila topla i nježna, kad sam odrastao, to se malčice promijenilo, ali je brižna ostala do kraja, a tata je bio tu, u svojoj punoj ozbiljnosti, kojoj, mislio sam tad, ja nisam bio dorastao...

   Radovao, jer sam opet ostajao sa svojim dedom Matom, centrom mog Svemira, i bakom. Ne mogu vratiti, ni opisati taj osjecaj slobode i lude njihove naklonosti. Meni je sve, i što treba, i što nikako nebi smjelo biti - bilo dozvoljeno. Ko bi lud išao u Zagreb u vrtić, uz ovu nepreglednu lepezu mogućih ludovanja?

   Danas znam, uz prirodnu predispoziciju, imam duboko usađen program da sve treba biti kako poželim. Uz to, da od svakog malo ćapnem i svakom malo dam sreće, uvijek nekog drugog vida i roda sreće i da, onda, na vrijeme, pobjegnem...

   Sreća je za mene ukazanje, a ne kontinuitet. Pikovi sreće. Vrhovi sreće. Vikend sreća. Koja već u nedjelju popodne traži zamjenu u potpunoj suprotnosti sreće u petak....

   U Brajdi, na rubu Starog grada je bilo i jos je uvijek - parkiralište.

   Tu sam čekao i od tud ispraćao roditelje. Usput, tu se igrao s prijateljima iz ranog djetinjstva. Fredi, Domagoj, Frenki, Hrvoje, Loren, Željko, Dražen...mi smo bili ekipa iz Starog grada. 

   Moji roditelji su živjeli u centru Novog. Nije to "preko svijeta", svega par minuta hoda, ali, ja tamo do osnovne škole, odnosno, do bakinog odlaska, nisam odlazio. Ja sam bio u Starom gradu. 

   To parkiralište u Brajdi je bilo mjesto susreta i rastanaka. Očito su to i neke rane u mom srcu, ili barem ožiljci. 

   Pamtim zadnji susret s Dedom, imao sam devet, treći razred, nedjelja, on na samrti od raka pluća, uzdigao se u sjed u krevetu i pogledao me očima čovjeka koji je znao da odlazi. Pozdravili smo se kao da ne odlazi. Kad se sjetim sad, kad pomislim na njega - i nije otišao...

   Pamtim zadnji rastanak s bakom. Zamicao sam u Uglić, najužu uličicu Starog grada, ona mi je mahala s volte kuće. Tad sam imao 18.

   Napunivši 6, doslo je vrijeme za odlazak u Zagreb, u školu. Jako sam tesko podnio rastanak s Bakom i Dedom, s Novim. Svaki mi je dolazak natrag bio prekasno. Svaki ponovni odlazak kao mala smrt. Obzirom da je i moj tata kao klinac otisao iz Novog, prvo u gimnaziju u Senj, a kasnije na faks i u zivot dalje u svijet, i on je razumio osjećaj i od njega sam čuo termin - mala smrt...

   U jednom od tih odlazaka sam se sebi zarekao da ću se jednom vratiti živjeti u Novi. Roditelji su se smijali, vjerujući da će život donijeti koješta drugo. I, drugdje. I, donio je. 

   I ja sam bio zaboravio svoje obećanje samom sebi. Razbacalo me svud po svijetu. Život 100 na sat. Turbulentan. Hiperaktivan. Ludilo višeg reda.

   Naravno, ljeto je uvijek bilo rezervirano za Novi. Volim što moja djeca vole Novi. Što starija, to su više toga svjesni.

   Prije par godina, roditelji jednog od mojih garagana, moje prve ekipe, Frenkija, su prodavali kuću u Brajdi. Uz parkiralište mojih rastanaka i sastanaka. Nisu ju htjeli prodati bilo kome. Pazili su, stara škola, kakve će susjede dovesti svojim dugogodišnjim susjedima. Kakva, danas, izgubljena kategorija ponasanja...

   Ja sam im dovodio neke moje frendove, koji su htjeli kuću, ali su, somehow, svi ti pokušaji propali. Na kraju, kuću je kupio moj sin. Kad su Frenkijevi roditelji čuli da će ih on riješiti brige o velikoj kući, još su korigirali cijenu. 

   Obzirom da stara kuća mojih Bake i Dede nije bila njihovo vlasništvo, sad je ponovno netko moj imao nešto u Starom gradu. Uz to što je to bio odličan poslovni potez mog sina Luke, tek sam kasnije osvijestio koliko meni emotivno to znači. Kao da sam se vratio u središte svog Svemira.

   Uz parkiralište svojih rastanaka i sastanaka. Odlazaka i vraćanja. Sreće i tuge. I sad, dok ovo pišem, godinama poslije, oči su mi pune suza. Valjda sam ostario. Pa se lakše raspekmezim..

   Ili, sto je vjerovatnije, jučerašnji Sandrin konačni odlazak iz Novog, iz naseg zivota, nisam primio bas toliko lako, koliko sam glumio i pravio se, dok je prepakirala stvari.

   Kao u filmu, stvari nisu bile u mojoj sadasnjoj kući, nego u Lukinoj. I, naš se rastanak dogodio na parkiralištu. U Brajdi. Pedeset godina rastanaka na parkiralištu u Brajdi....

   Ako sam roditelje dočekivao i otpracao polusvjesno, ko mala zivotinjica, koja se smije i plače, a ne zna zašto (ili se ne sjecam da li sam znao), ako sam odlazio i dolazio Baki i Dedi tužan i sretan, tad sam, vjerovatno, potpuno znao zašto je kad bilo kako, jučer sam u punoj svijesti otpratio najvažniju ženu mog života (uzorak nije ni malen, ni nekvalitetan), da ode slijediti svoje snove, čijem sam se ostvarenju ja osjećao kao čep, neadekvatan...

   Možda nisam sam trebao razviti osjećaj neadekvatnosti, mozda sam trebao ranije uzeti knjigu Dar disleksije, da bolje razumijem genijalno talentiranu i onu drugu stranu Sandrinog bića, mozda sam mogao biti strpljiviji i tolerantniji, a mozda je i Sandra mogla bolje razumjeti što se skriva ispod moje ledene maske? Možda... 

   A, mozda je zapravo sve kako treba biti? Činjenica je, da kako sazrijevam, biram i dobivam, sve adekvatnije partnerice mom biću. To ne znači da su rani radovi bili slabiji, dapače, rijec je samo o kompatibilnosti. 

   Toliko sam sad tužan i sretan. Opet kontroverzija, a buraz? 

   Pa, da! Tužan zbog rastanka, gubitka, cijepanja naših duša i odlazaka...

   Ali, sretan, jer pred nama je novi dan i prelijep i bogat život...

   Život, koji zivim punim plućima, s osjećajima do koske....

Droga naša svakodnevna

   Heroin. Kokain. Duhan. Alkohol. Rad. Bicikliranje. Hodanje. Fitness. Gradnja. Sex. Zaljubljivanje. Razgovori. Stjecanje. Natjecanje. Putovanje. Čitanje. Pisanje. Hrana. Restorani. Meditiranje. Jedrenje. Pomaganje. Učenje. Tračanje. Tv. Kafenisanje. Influencing. Preseravanje. Savjetovanje. Karijera. Bitnost. Čišćenje. Varanje. Kockanje. Vrtlarenje. Ribolov. Pućkanje. Žrtvovanje. Prokazivanje. Udruživanje. Haluciniranje. Kopanje. Drkanje. Kladjenje. Automobili. Šminkanje. Kolekcioniranje. Mudrovanje. Parazitiranje. Kokošarenje. Torbarenje. Marketing. Planiranje. Spavanje. Rakijaštvo. Navijanje. Huliganizam. Šamanizam. Ayurweda. Ljekarništvo. Nokti. Trepavice. Rostiljanje. Uzništvo. Mučeništvo. Politikanstvo. Šivanje. Dizajniranje. Branjenje. Tumačenje. Javljanje. Snimanje. Fotografiranje. Prijateljstvo. Roditeljstvo. Molitva. Milodarenje. Laganje. Palamuđenje. Gluma. Pjevanje. Dosađivanje. Vijesti. Odijevanje. Sauniranje. Skijanje. Ljubomoriranje. Samosažaljevanje. Zavirivanje. Kompleksiranje. Bježanje. Odbacivanje. Poravnavanje. Osvećivanje. Biranje. Laganje. Stocarstvo. Gnojenje. Cekanje. Pregledavanje. Umaranje. Plakanje. Burza. Kripto. Sranje. Pišanje. Shoping. Pedikura. Letenje. Ronjenje. Poniranje...

   S druge strane -  život bez misli. Potpuno zaustavljanje misaonog procesa. Da reaktor ne pregori. 

   Da li je moguće da smo toliko beskrajno maštoviti u zaposljavanju svog softvera, a da ne razlikujemo žito od kukolja, bitno od nebitnog?

   Svjesnost je hit, top rijec nase nove svakodnevice. Ali, sto ona zapravo znaci? Koja je njena poruka? Na što poziva? 

   Što više čitamo i razgovaramo o njoj, sve je manje imamo. I, svakim danom spisak izmisljenih zapošljavanja mozga, s vrha teksta, je sve dulji. I, sve besmisleniji...

   Svakako nisam nihilist. Samo pozivam, o tempora, o mores, o ljudi, o Turci, na mjeru....ko o čemu, kurva o poštenju, vojnik o skraćenju, a Mare o krivom kurcu...

   Namjera mi je bila razdvojiti fiksaciju na nešto u ime zaposljavanja mozga i bijega od suocavanja sa samim sobom i svojim zivotom, uporabom neke aktivnosti, od zdrave mjere konzimacije, opet neke aktivnosti, ali u svrhu kreacije, stvaranja nove vrijednosti (mozes mislit visak vrijednosti od drogiranja, eventualno koje novo radno mjesto u ludari)....

   Pravo je pitanje kako prepoznati tu razliku? Kad bjezimo, a kad smo samo zdravo zainteresirani nesto napraviti? Možemo li biti dobro, a da bas pod milim Bogom kurcem ne mrdamo? 

   Dokolica stvara mane, ok. Ali, sta se dogadja s umom svakog od nas kad u nekom trenu budnog dijela dana samo sjedimo i nista ne mislimo. Pokusamo nista ne misliti. Mozemo li to uopce? Jel netko probao u 13.20h srijedom sjesti i natjerati se da budan ni na sto ne misli deset minuta...?

   Ja jesam. Pakao, brale. Ne deset minuta. Deset sekundi. Imam osjecaj da sam tad osudio mozak na smrt. I, da mu sve mogu radit, osim ovog. Toliko mi je jogunasta reakcija. Buni se, sto bi reko moj pokojni ded Mate, " ko Grk u 'apsu"...

   Ni sam ne znam sta je potpuno odsustvo misli. Vjerovatno kad nista ne mislis. Ali, i kad pomislis da neces nista mislit je - misao...

   Pokusavam samo zaronit u neko tupilo, doslovno u neku dubinu, crnu, u moju verziju nicega...

   Kad počnemo ići u teretanu, ili kad odlucimo poceti trcati, taj prvi pocetak je da ti se smuči, zgadi, ne znas sta je gore, fizicka reakcija neugode, ili samosram sto vec nakon dvajst sekundi zelis prestat, otjerat sve fitnese u tri pizde materine i lijepo sjest na kavu...

   E, taj osjecaj, a vjerujem da ga je svako od nas bar jednom probao, je goli kurac od neugode zaustavljanja misli. Ono ne boli. Ono ti pokazuje koliki si rob. 

   Pazite, nesto nevidljivo pa jos i u nasoj glavi, potpuno neovisno, jel, trebalo bi biti od okoline, a mi - nemocni....misli samo nadiru. Probajte. Ja popizdim na sebe nakon deset sekundi redovito. Bez obzira sto izaberem i mirno mjesto i znam, kao, posto sam krenuo....

   Onaj moj popis s vrha je teatralan. Mogao je biti i duzi, mogao je sadrzavati jos kojesta, ali nije do toga. Poanta mu je da nam mozak gori. Dok obavimo svaki, kobajagi, must have. A, najobicnije zaustavljanje pogona na deset minuta nam je deveta voda kisela. Potpuna apstrakcija. I zasto, i kako...?

   A, trebalo bi. Odnosno, u duhu vremena - "vrime je"...samo, nama je za to stvarno vrime, dok je Perisicu bilo vrime shvatit da ce te zemljaci s najvecim gustom - povaljat po blatu, jer si se drznuo uspjet...

   Na pitanje "zasto?" nije neka znanstvena fantastika dat odgovor. Brate, gori nam mozak, multitaskujemo, kako vole rec u Bg, pokazujuci da je svaka engleska rijec u korijenu - srpska: nemoj da me trnofujes, stori mi je sinovan, a dan mi je, bre, zestoko multitaskovanje....ipak sam ja (i) srpski zet, no, da budem u duhu vremena, i ja sam - bio...

   No, zato je pitanje "kako", ko sto rekoh, pakao. I, ako ne osvijestis bas zestoki zasto, tesko ces naci upornosti naci kako...

   Poslovicno je najteze u procesu izljecenja postaviti dijagnozu. Kasnije stvari idu nekako, ako ne djeluje jedan lijek, djelovat ce drugi. Ili, kombinirani pristup. I, još štošta. 

   Dijagnozu, koja odgovara na pitanje zašto ohladiti glavu od misli, nije ni lako, ni tesko postaviti. Nije lako, jer se obicno nasere skupa dosta drugih rizikofaktora, osim misli pa nas zbunjuje od kud krenuti? A, nije tesko, jer je preko 80% dijagnoza tijela - bolest duha, uma, nesto sto misli uzrokuju....

   Sad kad smo ustanovili da smo 95% nesvjesni u budnom stanju, ej, 95% nemamo pojma kaj se događa s nama i okolo nas, vrijeme je da si priznam(o) da s(a)m(o) najobičniji čoban(i) budala(e), koji kurca ne kuž(im)e...

   Kad na tu istinu naseremo jos i da nam je život poput pucnja prstima, dakle, vremenski i prostorno apsolutno beznačajan, kratak, prolazan, banalan, isprazan, dolazimo, polako do sebe. 

   Jer, da bi, koliko toliko, dosli do sebe, moramo uprostiti stvari do maximuma. Samo tako ćemo biti kejpibl kurca vidjeti...inače, ni to...

   Ako sam i pomislio, makar sekundu, da sam našao Zlatni Gral, sad kad sam, kao, našao sebe, ako sam neko čudo očekivao, ako sam mislio da je prosvijetljenje - svjetlost, ljuto sam se zajeb'o...

   U nesvijesti sija iljadu zlatnih lampica, koliki je tek mrak prosvijetljenja. Tek ovdje ništa ne razumijem, dragi Bože, dobra ti je zajebancija, samo ti i u tome najbolje uživaš...

   Koliko smo samo mali, loši, uzasni, prijetvorni, ufurani u svoju bitnost, uopće me ne čudi izgradnja čitavog slojevitog postrojenja distrakcija umne zaštite od pune svijesti, koliko smo zakurac...

   Davnih dana sam čuo, ne znam ko je rek'o, da bi svatko od nas, da nema zaštitnog sloja subjektivnog, od realne percepcije samog sebe - odmah uzeo pištolj i pucao si u glavu, a oni sretniji bi zavrsili u Vrapcu - jucer...

   Ako se jos uvijek nekom sviđa svjesnost, samo naprijed. Igrica je dizajnirana tako da kraja nema, da je svaki idući nivo obasjan gušćom tamom. I, na svakom levelapu je istina gorča obrnuto proporcionalno broju ljudi koji ga posjete... 

   I, zato, da bi nam osigurao vrijeme, neophodno da se razmnozimo, Universum nam servira popis svrha s vrha, ne bismo li našli svoju krzljavu bitnost. U tom stanju, vlastite važnosti i svrhe, obavimo taj cin razmnozavanja, okupan seksom, krizmama, kreditima, sinusoidama u odnosima i cijelom silom dogadaja i pojava pride, koji nam toliko izvrte um, da osjećamo uskuhalost vlastitih misli. 

   Hrcak koji vrti onaj kotač u kavezu je nobelovac, koliki smo mi manekeni uzaludnosti.

   Na kraju, jebemu mater, ima li ista dobro u svemu?

   Ima, jos kako...

   Sve je zapravo, dobro i kako treba biti. Jedino, nemoj puno mislit. Nismo rođeni za mudraca, vec za madraca, Milas nas je davno šamarom probudio...

   Cijela ta drama života stvara struju, pokretacku silu. Da se bojimo. Da želimo. Da radimo i gradimo. Da si priustimo. Da se u istom danu radujemo i plačemo. Da prođemo dolinom suza nekim svojim ritmom.

   Bilo bi stvarno pogubno odmah sve doznati.

   Kao što je tragikomično, u nekom stupnju razvoja duše, shvatiti koliko malo, zapravo, znamo...

   Da bi se zaštitili od neumitne propasti, tijela i svojih ideja i ideala, moramo umisliti vlastitu bitnost i svrhu. Tako mozemo ispuniti svoje poslanje male pazle....

   Djela vrlo rijetkih od nas zasluze besmrtnost, a i ona stigne tek nakon smrti autora. Ti i takvi (ne)sretnici za života prođu najdubljom brazdom Doline suza, jer, što je misao bistrija i čišća, svinje prosjeka se svojski potrude da završi kod njih.

   U blatu....

Zalutaj da se pronađeš

    Suvremena psihologija sugerira život u sadašnjem trenutku. Kaže, da je u prošlosti depresija, a u budućnosti anksioznost. Moguće...

   No, također je moguće naći anksioznost i depresiju i u sadašnjem trenutku. Ne vidim ni jedan dobar razlog zašto bi se ta dva moderna kraljevstva vremenski ograničila? 

   Svrstavanjem u samo jednu vremensku kapsulu bitno bi si smanjili potencijal. Ali, vidi kurca, pa i mi si bitno smanjujemo potencijal, ako se svedemo samo na sadasnji trenutak. Svako svođenje "samo na ovo, samo na ono.." sužava naš spektar mogućnosti. A, to me guti. Jako....

   Pod utjecajem mantre "ne živi u prošlosti" bih se trebao odreći divnih uspomena, a one su, ko za vraga, nekako uvijek povezane i za neki oblik patnje ili stradanja. Jer, iz najvecih sranja nastaju i najvece pobjede. Jedno bez drugog ne ide.

   Odvajanjem sranja od divnih uspomena, na to nas, naime, potiču, satiremo mogućnost da imamo pozitivno iskustvo, problemima usprkos pa ako ja ista dobro povezujem, to nas slabi, a ne jača...

   S druge strane, odreći se snova i nekih vizija, stvari i događaja koje mi kreiramo u svom umu, a dogodit ce se kad nas mozda i ne bude, ali ce nastati nasom inicijativom, opet ne djeluje motivirajuce. Ako zelim kompletan uvid, moram zivjeti u tri vremena.

   Vjerujem da ta ista, moderna psihologija, vrlo mudro preskace i uopćava mantre s nekim razlogom. Kao sto skole nisu institucije koje stvaraju lidere i misleca bica, nego radnike, zaposlenike, tako i moderna psihologija, zakidanjem pojedinca od zivota u tri vremena, sofisticirano dokida mogucnost naseg povezivanja s precima i nasljednicima, izolira nas i osamljuje te, kao i kod dekonstrukcije obitelji, slabi...

   Sta je cilj i svrha svega? Da postanemo roboti, oboljele duse, posljedicno psihosomatski i tijela, konzumenti lijekova ( najbolji su bolesni, od zdravih i mrtvih nikakve koristi, rekli bi farmaceuti), nakaze koje ne znaju od kud su dosle, zasto postoje i đe gonjaju...

   Ako meni s pedeset i kusur ovaj košmar nije do kraja jasan, kakav roditelj mogu biti? Kako protumaciti i okrenuti kompas kad je kontradikcija majka svih naših prezenta?

   Nista iz blizine ne izgleda logicno, stovise, zbunjujuce je i potpuno kontra zdrave pameti i logike. Ali, samo iz blizine.

   Pocetkom devedesetih, ili bolje reci u doba privatizacije u nasim krajevima, bio je jedan poduzetnik, koji je tvrdio da si vrijedan onoliko koliko si dužan. Ako to pogledas aspektom zdrave pameti, stvar nikako ne drzi vodu, ali ako promotrimo širu sliku situacije, izjava je itekako logicna. Za deset tisuca duga ode glava, ali, Bogami, za milijun te vjerovnici paze da ti se sto ne dogodi. Jer, ko ce im platit dug?...

   Ili, kad danas analiziras tv program. Pa to je sadrzaj za debile. Nema logike. Ali, ljudi gledaju. Program za debile. Nije tesko odgovorit sto ce tim putem postat. Posebno je pitanje kome je i zasto to u interesu? Ili, s druge strane, kome smetaju obrazovani, svjesni ljudi? 

   Jasno je ko bijeli dan da se skolovanjem i pracenjem medija neces maknuti ni milimetra u razvoju svoje svijesti. Očito je da paralelnim kanalima treba potraziti put jedinog pravog oruzja za zivot. Znanja. Kompetencije. Put necega sto ce te na trzistu rada uciniti rijetkim i samim tim i vrlo skupim eksponatom.

   Toliko o nama "na van", kako se dobro prodati. Ali, sta cemo s nama na unutra? Tko postajemo i zasto? Koja nam je svrha i koji je uopce smisao naseg postojanja, pogotovo sad kad smo obavili reprodukciju (ili nismo, ali vise nije tema, svejedno)?

   Kao i u tisućama drugih aspekata, osuđeni smo tragati sami. To je, djelomično, u redu. Teško tebe može "pronaći" neki Avdo iz Zenice. Niti mu je to posao. Sustav za to boli dupe, dapace, indirektno mu pase, jer pogotovo ako vise ne punis, vec praznis zajednicku kasu, tvoj sto brzi odlazak je samo plus. Koji cu ti ja kurac pomoci pronaci novi smisao pa da mi jases jos dvajst godina na "mojoj" sisi, a to sto si u nju upumpavao svoj zivot cetrdesetak godina su tempi passati, ko o tome misli, ili razmislja? Bez svrhe i smisla postojanja bauljamo ulicom, zivotom i tuđim zivotima kao neko nezeljeno dijete. Svima simpaticni, nikom potrebni. Vrsta viška. 

   I, nije tu rijec (samo) o parama. Makar je u parama puno toga. Stvar je u unutarnjem osjecaju ispunjenosti zivota, stvar je u pronalasku daljeg smisla svog postojanja i svoje (nove) svrhe. Dok smo jurili za egzistencijom i nekim svojim, najcesce suludim, ciljevima, takve su nam teme parale um, a nismo bili svjesni da su nam one iduci prvi susjed. Ako ne i sustanar. Kao i neka vrsta bolesti, fizickog limita ili stanja koje zahtjeva odredjen angazman, zdravlje se ( vise) ne podrazumjeva...

   Znam da ovo ne zvuči kao optimistican tekst. Ali, ja cu ga takvim uciniti, koliko god su pobrojane cinjenice i vise nego fakat, i vise nego realnost...

   Kad promotrim, iz blizine, svoj zivot, a ne dao mi dragi Bog, kad ga usporedim, ponavljam, iz blizine, sa zivotima (vecine) svojih vrsnjaka, imam se zasto uhvatiti za glavu. Toliko promjena, selidbi, toliko novih paradigmi, koje, u jednom suludom ritmu, smjenjuju jedna drugu, toliko osobnih patnji (jer sreca, cak i kad postoji, nije u fokusu okoline, ne moze se s njom poistovjetiti krdo prosjeka), toliko nekih nada, koje su se ispostavile neostvarenima, jer je moje lutanje moralo imati nastavak...

   Dakle, sad vec gledam izdaleka, isti taj svoj zivot, "mam se druga slika kaže"...

   Neutaziva glad moje duše za novim iskustvima, za izlaskom iz zone bilo koje vrste komfora, za novim pogledom na iste stvari me doslovno - spasila...

   Ja nisam ovdje pronašao lijek za rak. Za masovnu upotrebu. Za sve. Niti slučajno.

   Ja sam, lutajući, pronašao (ili si tako utvaram) lijek - za sebe i svoju dušu.

   Nije se to dogodilo namjerno, ni ciljano, to je nuspojava moje hrabrosti da nogom razbucam sve sto mi se ne sviđa, ili sve čemu je istekao rok trajanja i prava svrha. 

   Ostanak u zonama komfora, zato sto tako radi svijet, ili neke nove paradigme zivota, unazad desetak godina, ja živim oduvijek...

   U tom sam procesu svog zivota vrlo striktan i precizan. Kad nesto izgubi smisao, ili kad osjetim da ja vise nemam sto ponuditi - micem se...

   Zaboli me kurac za sve ulozene resurse, vremena, energije, para, emocija....to sve ionako nije bilo moje, kao ni tvorevine mog angazmana, to su sve bili prividi...da se duša napoji novih iskustava...znam da zvuči nemilosrdno i emocionalno odsutno, ali, to je samo zato sto okolina postavlja mjerila. Po kojima sustavno odbijam igrati. Moj zivot, moja pravila...

   I, to me spasilo. Jer, do svojih pedesetih sam nebrojeno puta bio na novom pocetku. Bilo kakva promjena, mjesta zivota, uvjeta, posla ili prijatelja, one s kojom se probudim....su meni, za razliku od vecine vrsnjaka - redovan dan u uredu, nista posebno...ne kazem da sve probavljam lakocom, dapace, ali upravo ta izgradjena otpornost i svijest da se sve mijenja, da prolazi brzinom svjetlosti, da su lijepe i ruzne uspomene u biti iste uspomene, samo gledane iz razlicite udaljenosti, mi daje spasonosni mindset...

   Sve prolazi, a na kraju, kad mahnem svijetu, gledajuci preko ramena, znat cu da sam probao sve sto sam zelio, a i ponesto sto nisam ni znao da postoji...

   Moj ce zivot biti svrhovit i ispunjen do zadnjeg dana, jer su me lutanja natjerala da ni na wc-u ne budem gladan. To je bitno razlicita perspektiva od sigurnog rucka, serviranog uvijek u isto vrijeme. 

   Meni je to moje govno slade od kavijara predvidivosti. Toliko sam se puta pogubio, da mi je stigla konacna nagrada. Kao u onom grafitu " iz poraza u poraz - do konacne pobjede"....

   Ime te konacne pobjede je svijest da, sto god bilo, kakve god okolnosti nastale, kakve se god odluke donesu, moja realnost je iduca:

1. Vrlo brzo me nece biti

Ali, pod dva je glavno:

2. Dok sam tu, samo ja gospodarim svojim zivotom, mislima, odlukama i izborima.

   Imam toliko prođenih varijabli, da je samo pitanje kad ću koju aplikaciju upotrijebiti. To je moje prebogato iskustvo. Kojem ne dopustam da me napusti. To bi se desilo da zivim samo u sadasnjosti. 

   Naprotiv, iskustvo iz proslosti cu upotrijebiti danas, da kreiram izvrsnu buducnost. 

   Moja nova svrha je da sve prikupljeno - predam dalje...

   Sve to, naime, uopce nije moje, kao ni svi stanovi, kuce i pare na racunu, dragi vrsnjaci. Kao ni svi poznati jastuci i sve poznate strudle nedjeljom. Nista to nije nase (vase). To je privid i misao na gubitak vam stvara anksioznost, jelda?

   Imam rjesenje. Imate li muda? Ako zelite novu svrhu, podijelite sve sto mislite da je vase. Sve sto smo, kao hrčci, skupljali, nije nase.

   Mene osobno takva misao oslobađa i crta mi stazu buducnosti. 

   Lutaj, Šamana, samo tako ćeš još više pronaći sebe, nešto kao u Nepovratnoj pesmi....

https://radiogornjigrad.blog/2016/08/08/mika-antic-nepovratna-pesma/

   

Generacijski transfer straha

    Gledam u drvena vrata. Vidim drvena vrata. Hvatam se za kvaku. Dobro dihta. Ulazna vrata moje kuće postavio je još moj ded Joso 1941, ili 1942, piše na ulazu. 

   Kad gledam u drvena vrata, ona su tako masivna, tako stvarna, konkretna. Pa jos ih je moj ded Joso tu postavio. U obiteljskoj kući. Na Korzu. Nulta tačka, kako voli reći jedan veliki srpski trener. 

   Na kući se od te 1941, ili 1942, nisam siguran, ali piše na ulazu, koješta promijenilo. Nadogradilo. Prenamijenilo. Ta je kuća odhranila i podigla mnoge od nas. Ali, ta su vrata ostala. 

   Kad je stigao moj red da malo kuću obnovim, nisam preskakao obavezu. Ali, vrata sam ostavio. Teska, masivna, drvena vrata. Takvih danas više nema. 

   Premazao sam sasušeno drvo oko deset puta u nekoliko godina. Dok se žedne pore nisu napile. Iznutra prema van. Napokon, vrata sjaje. 

   Kao da vidim zadovoljna lica mog deda i oca. Mali je to dobro obavil. Teška vrata je sačuval. Pritegal je pante. Prominil je i kvaku. Jebenti, klal je i nikakovu zujalicu, ča odpire bravu zdaleka. To mi nismo bili videli, ali, da je nas pital, svojeglavac, bil bi ključ ostavil, a ne ov isti, nevidljiv...takovo delo ni sigurno, ki zna ki će s'e moć pasivat? Mulac, promenadu od kuće dela...

   Dugo, dugo, predugo sam vjerovao da postoji samo ono što mogu vidjeti okom. Dodirnuti rukom. Okusiti. Pomirisati. Dugo, dugo, predugo ja bitno nisam vidio. 

   Tijelo mi je bilo ispred duha. I, duše. Duh i duša su mi bile za tetu Andrinu, koja mi drhtavom rukom, Precrikvom (ispred crkve), zastićenom rukavicom i s obaveznom krunicom, daje bombonicu...

   Sve ove godine, sad ih je više od pedeset, tijelo je sjalo...maltretirao sam ga i zloupotrebljavao, jeb'o sam mu mater, ali, nije me ostavljalo...zakašljucalo bi privremeno, ali se onda, poput Feniksa, ponovno izdizalo iznad tih teškoća, još jače i još sjajnije. 

   Brinuo sam i zlostavljao to tijelo u ciklusima krajnosti. Od najtežih pijanstava do isposništva i treninga na rubu izdrzljivosti. Nikad mjere, ali, to sad nije tema. 

   Deda Josu nisam vidio, otišao je mlad, a svi kažu da je bio pojava. I, nevjerovatan duh. Moj otac mu nije bio slika i prilika, koliko sam uspio pohvatat dnk igru, fizicki je vise nalikovao materi, mojoj babi Vilmi, ali, duh i odgoj si mogao rezat zrakom...tu se red znao i bez izgovorenih riječi. Red uspostavljen pogledom i bojom glasa. Demokracije i debatnog kluba je bilo. Ali, u nekim drugim kućama. Franjo je bio Ra. Bez puno mogućnosti da se to promijeni. Njegov otac, Joso, je također imao status Bog Oca Stvoritelja. Nije to bilo upitno. Nije tu bilo prostora, ni snage da bude bilo kako drugačije. 

   Ta vrata, teška i masivna, danas sačuvana, i taj duh i poza, taj sustav patrijarhata - to su samo fasade...

   Ispod njih čuči duboki strah i zabrinutost za materijalnu egzistenciju svojih obitelji. 

   Neću negirati činjenice, vremena su im bila olovna. Glave su se gubile za krivu riječ. O, kako to samo poznato zvuči. Drugi moj ded, Ivan, druga strana mog dnk reda, je otjelovljenje te istine...

   Niti Ivana nisam vidio, kako i bi, kad ga nije vidjela ni moja mater. Moja mater svog oca nikad nije vidjela. Ona je samo, kao nerođena beba, osjetila užas svoje mame, moje bake Ane, dok je gledala, trudna 8 mjeseci s mojom majkom, kako joj na kućnom pragu ubijaju muža. 

   Baka Ana se kasnije preudala, a ulogu mog djeda je preuzeo njen drugi suprug, Mate, idol mog djetinjstva i mog života, moja najveća ljubav i čovjek na kojeg pomislim svaki dan i to će tako biti dok budem disao. 

   Dok je tijelo dosezalo svoje vrhunce moći, dok je istovremeno bilo i paženo, i gaženo, moj duh i moja duša su spavali u zapećku. 

   Daleko od toga da nisam čitao, učio, putovao, upoznavao ljude i običaje, gradio, često vrlo vrludavim cestama (autoput je dosadan, lako se zaspi) svoj život u više smjerova, ali, svojom se dušom nisam bavio. A, ona je već kao starica ušla u mene rođenjem i kontinuirano zbunjivala mene malog i sve oko mene, sve do danas...

   Glavna boja te starice je - strah. On, sam po sebi nije ništa posebno. Svi, osim budala, ga imaju...

   No, mi ovdje ne pričamo o tom strahu, moj strah je usađen u mene, u moju dušu, još davnih dana. Daleko prije mog fizičkog dolaska. Ta starica od moje duše je dobila ovo mlado i moćno tijelo s nekim razlogom. 

   Svi mi životom preuzimamo razne uloge, bavimo se kojekakvim aktivnostima, nebi li ispunili svoj dan, svoju znatizelju, a rijetki svjesno - i svoju svrhu...

   Čudni su putevi Gospodnji pa su do ovog kakav sam danas vodile baš nesvakidašnje i često nelogične staze. Ako se gleda izbliza, malo je tu smisla i kontinuiteta.

   No, zato i postoji promjena perspektive. Da se malo udaljimo, da pogledamo sebe izdaleka. Da izašavši iz sebe- bolje vidimo sebe...

   I, kad tamo odem, šta vidim?

   Vidim da se generacijama prenosi isti strah. Samo je, shodno trenutačnim uvjerima, drugačije upakiran. Ovoj najmlađoj generaciji muskih Šamanića je došao kao melankolija i nedjelovanje. Energija na 1%. Samo je pitanje vremena kad će se mobitel ugasiti. A, trebali bi se baš sad maksimalno izložiti, boriti, raditi, riskirati, biti muškarci. Kad ih gledam sa strane, da, vas, Luka, Dino, Matej i Branimir, a i ti Lucijane, vidim velika tijela, sputana siromašnom energijom. Jednostavno i iz aviona je vidljivo da nemate muda. Da sam žensko, ne bih vas ni pogledao. Takve, apaticne, melankolične, dobre mamine dečke. Nabijem vas sve nakurac. Umjesto da izjebete sve što hoda, više jebemo Silvano i ja u svojim pedesetima. Pa ko je tu lud?

   No, to je samo posljedica. Uzrok je nerasciscen odnos sa generacijski prenesenim strahom od propasti, neuspjeha, bilo kojeg oblika stradanja. I, da, mi smo vam ga prenijeli. Samo su naši prgavi karakteri iskoristili taj strah da iz njega crpimo snagu, a iz naše generacije, oni koji to nisu mogli - nisu preživjeli, jer je nezadovoljstvo samima sobom bilo prejako. Kad imaš jaku familiju, a ti si pička - nije lako preživjeti, jer te doma grizu sa svih strana. Tako je bilo nama. A, mi, u želji da zastitimo djecu, umjesto da ih gurnemo niz stepenice, stvaramo od njih nesposobne idiote, koji ne znaju posteno ni pasti, ni razbit nos, kamo li nesto vise. Samo pipanje i igra na sigurno. A, sve zbog straha.

   Sto uciniti, kako to prekinuti, kako poceti zivjeti u skladu sa svojim potencijalima, a ne podjebavati život zbog straha?

   Prvo je osvijestiti ga. Sve one fasade i lazne veličine baciti u tri picke materine. Da, ranjivi smo. Da, bojimo se. Cega god...da, ne znamo i nemamo se energije suočiti, lakse se sakriti....

   Ili, mi stariji, da, i mi se bojimo. Da cemo ostati bez svega, da ce se netko posrati na nas trud, da smo prolazni i da nemamo mogucnost trajno kontrolirati i zastititi napravljeno. Da se mi i sve oko nas bas stalno mijenja i okrece i da nema mehanizma da konzerviramo ista. Imovinu, zdravlje, utjecaj...svaki dan iznova u boj, svaki dan je neki novi izazov. I, kad mislimo da je kraj, to je samo novi pocetak. Nova runda straha.

   Spomenuo sam svrhu. Postizanje svoje svrhe. Dugo sam spavao i takva si pitanja nisam postavljao. Bilo je bitno porušiti sve što je stajalo na putu. Sve žene, svu janjetinu, sve protivnike, čak i svoje suigrace, sve što je bilo fiktivna ili stvarna prijetnja svim zeljama i ambicijama. No, je li to bila moja stvarna svrha? I, sta sam tom jurnjavom dobio?

   Sta vidim danas? 

   Strah mijenja košulje i kuće, ali, dok mu ne zavrnemo vratom, nažalost, to je potrebno učiniti svaki dan, najbolje ujutro, da nam dan ostane za dobre stvari, nemamo priliku niti za drugacije djelovanje, niti drugaciju perspektivu.

   Rijec je o svakodnevnom radu na sebi. Na svakodnevnom suocavanju sa strahom. I, njegovim oblikom bas taj dan. I, borbi s njim. To ne mozemo transferirati. 

   Strah smo uspjeli prenijeti generacijama. Ono što mi se čini dobrom i smislenom svrhom je da budem model u kojeg se gleda, kako na dnevnoj bazi, again and again, day by day, jebem strahu mater...

   Ako to ne ucinim - nema me...ili, me nema onakvog kakav bi sobom bio zadovoljan....