U Brajdi

    Brajda je dio Novog, na rubu Starog grada. Tu sam odrastao, jureći baki i dedi u staru kuću. Stari grad je bio moje carstvo.

   Od druge do šeste godine, baš kad se, kako kažu stručnjaci, razvija najveći dio našeg unutarnjeg bića, kad se nove aplikacije lijepe na prirođene predispozicije i naslijeđeno breme, ja sam najljepši osjećaj doživio u kući mojih bake i dede.

   Znam da su roditelji dolazil svaki vikend cestom iz Zagreba. To je onda bila avantura od 3 i kusur sati u jednom smjeru. Procijenili su da mi je tu ljepse i mirnije. I, stvarno, odrastao sam okupan beskrajnom ljubavi bake i dede (i moj brat Saša, također)...

   Ti vikend dolasci i odlasci mojih briznih roditelja su postali normalni. Kad kažem normalni, nisam bio dovoljno svjestan kakvu mi bazu stvaraju u osjećajima.

   U petak bi ih jedva čekao, u nedjelju s radošću ispraćao. Već sam tada bio kontroverzan. S radošću čekao, osobito moju mamu, koja je tada, pamtim, bila topla i nježna, kad sam odrastao, to se malčice promijenilo, ali je brižna ostala do kraja, a tata je bio tu, u svojoj punoj ozbiljnosti, kojoj, mislio sam tad, ja nisam bio dorastao...

   Radovao, jer sam opet ostajao sa svojim dedom Matom, centrom mog Svemira, i bakom. Ne mogu vratiti, ni opisati taj osjecaj slobode i lude njihove naklonosti. Meni je sve, i što treba, i što nikako nebi smjelo biti - bilo dozvoljeno. Ko bi lud išao u Zagreb u vrtić, uz ovu nepreglednu lepezu mogućih ludovanja?

   Danas znam, uz prirodnu predispoziciju, imam duboko usađen program da sve treba biti kako poželim. Uz to, da od svakog malo ćapnem i svakom malo dam sreće, uvijek nekog drugog vida i roda sreće i da, onda, na vrijeme, pobjegnem...

   Sreća je za mene ukazanje, a ne kontinuitet. Pikovi sreće. Vrhovi sreće. Vikend sreća. Koja već u nedjelju popodne traži zamjenu u potpunoj suprotnosti sreće u petak....

   U Brajdi, na rubu Starog grada je bilo i jos je uvijek - parkiralište.

   Tu sam čekao i od tud ispraćao roditelje. Usput, tu se igrao s prijateljima iz ranog djetinjstva. Fredi, Domagoj, Frenki, Hrvoje, Loren, Željko, Dražen...mi smo bili ekipa iz Starog grada. 

   Moji roditelji su živjeli u centru Novog. Nije to "preko svijeta", svega par minuta hoda, ali, ja tamo do osnovne škole, odnosno, do bakinog odlaska, nisam odlazio. Ja sam bio u Starom gradu. 

   To parkiralište u Brajdi je bilo mjesto susreta i rastanaka. Očito su to i neke rane u mom srcu, ili barem ožiljci. 

   Pamtim zadnji susret s Dedom, imao sam devet, treći razred, nedjelja, on na samrti od raka pluća, uzdigao se u sjed u krevetu i pogledao me očima čovjeka koji je znao da odlazi. Pozdravili smo se kao da ne odlazi. Kad se sjetim sad, kad pomislim na njega - i nije otišao...

   Pamtim zadnji rastanak s bakom. Zamicao sam u Uglić, najužu uličicu Starog grada, ona mi je mahala s volte kuće. Tad sam imao 18.

   Napunivši 6, doslo je vrijeme za odlazak u Zagreb, u školu. Jako sam tesko podnio rastanak s Bakom i Dedom, s Novim. Svaki mi je dolazak natrag bio prekasno. Svaki ponovni odlazak kao mala smrt. Obzirom da je i moj tata kao klinac otisao iz Novog, prvo u gimnaziju u Senj, a kasnije na faks i u zivot dalje u svijet, i on je razumio osjećaj i od njega sam čuo termin - mala smrt...

   U jednom od tih odlazaka sam se sebi zarekao da ću se jednom vratiti živjeti u Novi. Roditelji su se smijali, vjerujući da će život donijeti koješta drugo. I, drugdje. I, donio je. 

   I ja sam bio zaboravio svoje obećanje samom sebi. Razbacalo me svud po svijetu. Život 100 na sat. Turbulentan. Hiperaktivan. Ludilo višeg reda.

   Naravno, ljeto je uvijek bilo rezervirano za Novi. Volim što moja djeca vole Novi. Što starija, to su više toga svjesni.

   Prije par godina, roditelji jednog od mojih garagana, moje prve ekipe, Frenkija, su prodavali kuću u Brajdi. Uz parkiralište mojih rastanaka i sastanaka. Nisu ju htjeli prodati bilo kome. Pazili su, stara škola, kakve će susjede dovesti svojim dugogodišnjim susjedima. Kakva, danas, izgubljena kategorija ponasanja...

   Ja sam im dovodio neke moje frendove, koji su htjeli kuću, ali su, somehow, svi ti pokušaji propali. Na kraju, kuću je kupio moj sin. Kad su Frenkijevi roditelji čuli da će ih on riješiti brige o velikoj kući, još su korigirali cijenu. 

   Obzirom da stara kuća mojih Bake i Dede nije bila njihovo vlasništvo, sad je ponovno netko moj imao nešto u Starom gradu. Uz to što je to bio odličan poslovni potez mog sina Luke, tek sam kasnije osvijestio koliko meni emotivno to znači. Kao da sam se vratio u središte svog Svemira.

   Uz parkiralište svojih rastanaka i sastanaka. Odlazaka i vraćanja. Sreće i tuge. I sad, dok ovo pišem, godinama poslije, oči su mi pune suza. Valjda sam ostario. Pa se lakše raspekmezim..

   Ili, sto je vjerovatnije, jučerašnji Sandrin konačni odlazak iz Novog, iz naseg zivota, nisam primio bas toliko lako, koliko sam glumio i pravio se, dok je prepakirala stvari.

   Kao u filmu, stvari nisu bile u mojoj sadasnjoj kući, nego u Lukinoj. I, naš se rastanak dogodio na parkiralištu. U Brajdi. Pedeset godina rastanaka na parkiralištu u Brajdi....

   Ako sam roditelje dočekivao i otpracao polusvjesno, ko mala zivotinjica, koja se smije i plače, a ne zna zašto (ili se ne sjecam da li sam znao), ako sam odlazio i dolazio Baki i Dedi tužan i sretan, tad sam, vjerovatno, potpuno znao zašto je kad bilo kako, jučer sam u punoj svijesti otpratio najvažniju ženu mog života (uzorak nije ni malen, ni nekvalitetan), da ode slijediti svoje snove, čijem sam se ostvarenju ja osjećao kao čep, neadekvatan...

   Možda nisam sam trebao razviti osjećaj neadekvatnosti, mozda sam trebao ranije uzeti knjigu Dar disleksije, da bolje razumijem genijalno talentiranu i onu drugu stranu Sandrinog bića, mozda sam mogao biti strpljiviji i tolerantniji, a mozda je i Sandra mogla bolje razumjeti što se skriva ispod moje ledene maske? Možda... 

   A, mozda je zapravo sve kako treba biti? Činjenica je, da kako sazrijevam, biram i dobivam, sve adekvatnije partnerice mom biću. To ne znači da su rani radovi bili slabiji, dapače, rijec je samo o kompatibilnosti. 

   Toliko sam sad tužan i sretan. Opet kontroverzija, a buraz? 

   Pa, da! Tužan zbog rastanka, gubitka, cijepanja naših duša i odlazaka...

   Ali, sretan, jer pred nama je novi dan i prelijep i bogat život...

   Život, koji zivim punim plućima, s osjećajima do koske....