Treba nekako preživjeti svoj vijek. Ako je moguće, nekako fino zaposliti mozak, da se osjetimo stvarno živima.
Široka je lepeza mogućnosti, a nije rijetkost niti da ono što dobijemo od Majke Prirode ili radimo lakoćom, podrazumijevamo, a okrećemo se "ozbiljnijim" stvarima, na kojima iskrvarimo i napatimo se ko Isus na križu, jer, eto, ozbiljnost je patnja, samo tako, u mixu krvi, znoja i suza nastaju "prave" vrijednosti.
Ne znam kako je drugima, nisam istraživao. Moje pogrešno uvjerenje da je vrijedno samo ono nad čim oteliš jaja, dolazi, vjerovatno od doma.
Kad sam u naletu euforije zbog novotkrivenog sportskog (nazovi) talenta rekao da će to biti moj poziv, ne posao, struka, zanimanje, poziv je baš ekvivalent mog osjećaja, bez obzira koliko sam u tome tad zabrijao i koliko se kasnije popišao po istom, jer, vidi kurca, nije sve išlo po mojim razmaženim vizijama, dobio sam odgovor da to može kao hoby, ali da se od nečega mora i živjeti...
Ne znam gledate li me sad, dragi roditelji, samo ću vam napomenuti da je ovo neozbiljno, u raznoraznim kombinacijama dolaznih kanala, donijelo do sad 10ak milijuna validnih valuta, a sva ostala ozbiljna rabota ni za papar...
Kad ti Priroda vraća, nije to ravnolinijski. Tamo gdje očekujes, zasviraš frulicu W.A.Mozarta, a tamo di nisi kurca očekivao i, najčešće, kad si već smotao kablove i ugasio svjekla (Dora &Ana❤️), dođe i isere se na tebe baš obilato. Suprotno svim nadanjima, samo kao produkt nekog minulog djelovanja, kobajagi fiktivno zbrojenog u nekom nebeskom registru...
Da, to zapošljavanje mozga, suptilno nazvano našim izborima, barem sudeći osobno, uvijek je bilo više produkt moje percepcije očekivanja moje okoline, nego moja stvarna želja.
Kad razmaknem korov i ostanemo moje unutarnje ja i ja sami, kad se izmirimo pa mogu doktoru reći da opet "pričamo", a ne kad smo posvađani pa mučimo ka pizde, mogu, mirne duše, reći da je svekoliki predmet mog interesa samo pička...
Znam, ne zvuči to sad Bogznakako suptilno, mater se prevrće po grobu, trazi oca, "Franjo, pička ti materina, sva si svoja govna prenio njemu, vidi kako razmišlja", ali, braćo i sestre u Kristu, tako je i ni za zarez drugačije....
Mislio sam da će pobjeđivati u sportu i kreirati neke lijepe priče, životno bitne štorije na terenu, biti taj moj poziv, ono nešto moje, što odrađujem, pardon, kreiram, lakoćom....
Bog mi se nasmijao, namignuo mi i rekao " oćeš kurac"...dat ću ti nešto bolje za lakoću, a ovdje "ori vole kad nemaš škole..."...
Djetinjstvo pamtim po nogometu, a adolescenciju po nesretnim za(ljub(lji)(a)v(anj)ima)....
Dakle, naglo izrastao, s krivom kičmom, prištavim licem, zubima u tri reda, kao kakav bijeli morski pas, s prekratkim hlačama i suludim smislom za kolorit odjeće, drkao sam sumanto, pamtim rekord od 6 "vođenja ljubavi" sam sa sobom, u 24 sata Lemana, a Erotici ni jednu stranicu skalpelom nisi mogao okrenut. E, moj Ivane Bambiču, najbolji slovenski parketaru iz obližnjih Brežica, da koristis takva ljepila, podovi bi vjecno trajali, a vi svi ostajali kruha gladni...
No, taj Bozji plan je imao pravu dramaturšku konstrukciju. Tu osobnu dramu, gdje je onaj lik starog irskog (ili velškog) drkadžije iz Nothing Hilla mala beba za mene, s početka, kad sam curu mogao naći samo u Višem misaonom matrixu, zamijenile su neke druge faze, u kojima sam, neopterećen, jer me satralo na samom početku, iznenadio sam sebe...
Toliko za uvod...
Nevolja uvijek natjera čovjeka da smišlja načine. Ja sam imao neke dobro sklopljene, skrivene mogućnosti. Nisam ih ja tada planski razvijao.
S jedne strane, imao sam već iza sebe desetljeće (s 16 godina, hic!) opsesivnog čitanja i moj rječnik je već tad bio Biblija i voditeljima Dnevnika. Mislim, ako mogu zakucat samog sebe nekim baš i ne tako pohvalnim činjenicama, mogu ovdje, bez da se preseravam, nabrojati i pokoju vrlinu...
S druge, odnosno s prve, strane, moja želja da ga prislonim je bila toliko neobuzdano jaka, da mi se i sad, početno disfunkcionalnom, digne, samo kad se sjetim...
Vrlo rano, dakle, dok su se neki moji vrsnjaci štancali po sili zakona prirode, ja sam jebao riječima. I, to je najbolje što mi se dogodilo...ostanite s nama, vraćamo se nakon reklama...
Jos jedna super okolnost je bila ta sto sam isao u pretežno ženski razred (32+4) i isto takvu školu. Pa sam mogao vježbati. Komunikaciju. Da ne bude zabune. Zasad jos komunikaciju. To je, velim, najbolje sto mi se moglo dogoditi. Nema većeg motiva, nema veće kreativnosti, nema te mašte, ni imaginacije, do one koju može producirati mužjak prije sexa i/ili izbora...
Iz te faze pamtim doživljaj s jednom šulkolegicom, pili smo kavu nakon nastave i krenuli i zajedno tramvajem doma. Imala je dečka (sve cure u srednjoj imaju starije dečke, mater im jebem), pričala mi je kako se švasaju, ne moram ni reći da smo se jebali i utroje, samo oni to tada nisu znali, niti se to fizicki ikad dogodilo, ali nema veze, izmaštao sam ja sve to...znači, išli smo skupa tri stanice, od Gupčeve zvijezde do Draskoviceve, zapovijedila mi je da izlazimo, jer u nekom haustoru mora presvući gaćice, a ja ću čuvati stražu...moj vojnik je trebao samo malo toplog doma, no, Božji je plan bio drugačiji...
Već sam tada, s mukom i pritiskom u boksericama, doduše, shvatio moć riječi...
Dovoljna razina mog estrogena mi je omogućila da shvatim kako stvari funkcioniraju. Btw, to bi trebalo učiti u školi, ali, onda nebi imali nesretnu, nego poletnu naciju, a to nam nije cilj pa sam ja tako nastavio istraživati sam...
Vremenom sam se, uz sport, upristojio izgledom. Ten mi se pročistio, muskulatura drži sve te krivine od naglog rasta, a početkom tridesetih sam izveo ozbiljan trogodišnji zahvat na estetici svojih preširokih zubnih ploha, tako da mogu svog frenda i stomatologa, širokobriježanina sa zagrebačkom adresom, Slavena Leku, Bog te pozivio, proglasiti ključnom osobom mog seksualnog booma. Nekad se Bog poigra i s doktorima, pa uz zube, liječe i glavu, bolje od psihijatara...
E, sad tek slijedi red samohvale. Još iz najranije Quasimodo faze, dobio sam, od one moje mase žena iz srednje, povratnu informaciju, cure to valjda bolje osjete, da mi koža lijepo miriši. I, specifično. Tad mi je to bila tek utjeha. Meni koža miriši, a drugi je voli...
No, kasnije se sve to skupilo u neku cjelinu. Upristojen izgled, visina, neki životni rezultati, neobicna iskustva, dobra priča i luckasta glava. I, dobar miris kože...
Dobro, dobro, u nekom trenutku trebas i imat jos pokoji komad alata, ali, ako priču vodis kako treba, ne trebas biti Tarzan. Makar, dobar glas daleko se čuje, kao i kad stvari ne teku bas najbolje. Iz prve ruke znam i jedno, i drugo...
Sekula se tako ženio (ofišeli) trikrat, uz jos neke neregistrirane poduhvate.
Vrlo sam zahvalan i blagoslovljen s ljubavi svih mojih partnerica. Fantastične zene su pristale biti samnom. Nevjerovatne osobe su mi povjerile svoje najdublje tajne i samnom dijelile nevjerovatnu bliskost.
Ne pretjerujući, Bog me tako pomilovao po glavi, tako mi iskreirao taj aspekt života i zivot, da u nekom najluđem snu i uz sva nastojanja, sam to ne bih mogao ni slučajno...
Kad o tome razmišljam, kad si pokušam objasniti kako i zašto se sve uopće moglo dogoditi, u čemu je kvaka, dolazim do samo jednog odgovora, a pokojni ga je Đole najbolje opisao izrazom - peti kec!!
No comments:
Post a Comment