Heroin. Kokain. Duhan. Alkohol. Rad. Bicikliranje. Hodanje. Fitness. Gradnja. Sex. Zaljubljivanje. Razgovori. Stjecanje. Natjecanje. Putovanje. Čitanje. Pisanje. Hrana. Restorani. Meditiranje. Jedrenje. Pomaganje. Učenje. Tračanje. Tv. Kafenisanje. Influencing. Preseravanje. Savjetovanje. Karijera. Bitnost. Čišćenje. Varanje. Kockanje. Vrtlarenje. Ribolov. Pućkanje. Žrtvovanje. Prokazivanje. Udruživanje. Haluciniranje. Kopanje. Drkanje. Kladjenje. Automobili. Šminkanje. Kolekcioniranje. Mudrovanje. Parazitiranje. Kokošarenje. Torbarenje. Marketing. Planiranje. Spavanje. Rakijaštvo. Navijanje. Huliganizam. Šamanizam. Ayurweda. Ljekarništvo. Nokti. Trepavice. Rostiljanje. Uzništvo. Mučeništvo. Politikanstvo. Šivanje. Dizajniranje. Branjenje. Tumačenje. Javljanje. Snimanje. Fotografiranje. Prijateljstvo. Roditeljstvo. Molitva. Milodarenje. Laganje. Palamuđenje. Gluma. Pjevanje. Dosađivanje. Vijesti. Odijevanje. Sauniranje. Skijanje. Ljubomoriranje. Samosažaljevanje. Zavirivanje. Kompleksiranje. Bježanje. Odbacivanje. Poravnavanje. Osvećivanje. Biranje. Laganje. Stocarstvo. Gnojenje. Cekanje. Pregledavanje. Umaranje. Plakanje. Burza. Kripto. Sranje. Pišanje. Shoping. Pedikura. Letenje. Ronjenje. Poniranje...
S druge strane - život bez misli. Potpuno zaustavljanje misaonog procesa. Da reaktor ne pregori.
Da li je moguće da smo toliko beskrajno maštoviti u zaposljavanju svog softvera, a da ne razlikujemo žito od kukolja, bitno od nebitnog?
Svjesnost je hit, top rijec nase nove svakodnevice. Ali, sto ona zapravo znaci? Koja je njena poruka? Na što poziva?
Što više čitamo i razgovaramo o njoj, sve je manje imamo. I, svakim danom spisak izmisljenih zapošljavanja mozga, s vrha teksta, je sve dulji. I, sve besmisleniji...
Svakako nisam nihilist. Samo pozivam, o tempora, o mores, o ljudi, o Turci, na mjeru....ko o čemu, kurva o poštenju, vojnik o skraćenju, a Mare o krivom kurcu...
Namjera mi je bila razdvojiti fiksaciju na nešto u ime zaposljavanja mozga i bijega od suocavanja sa samim sobom i svojim zivotom, uporabom neke aktivnosti, od zdrave mjere konzimacije, opet neke aktivnosti, ali u svrhu kreacije, stvaranja nove vrijednosti (mozes mislit visak vrijednosti od drogiranja, eventualno koje novo radno mjesto u ludari)....
Pravo je pitanje kako prepoznati tu razliku? Kad bjezimo, a kad smo samo zdravo zainteresirani nesto napraviti? Možemo li biti dobro, a da bas pod milim Bogom kurcem ne mrdamo?
Dokolica stvara mane, ok. Ali, sta se dogadja s umom svakog od nas kad u nekom trenu budnog dijela dana samo sjedimo i nista ne mislimo. Pokusamo nista ne misliti. Mozemo li to uopce? Jel netko probao u 13.20h srijedom sjesti i natjerati se da budan ni na sto ne misli deset minuta...?
Ja jesam. Pakao, brale. Ne deset minuta. Deset sekundi. Imam osjecaj da sam tad osudio mozak na smrt. I, da mu sve mogu radit, osim ovog. Toliko mi je jogunasta reakcija. Buni se, sto bi reko moj pokojni ded Mate, " ko Grk u 'apsu"...
Ni sam ne znam sta je potpuno odsustvo misli. Vjerovatno kad nista ne mislis. Ali, i kad pomislis da neces nista mislit je - misao...
Pokusavam samo zaronit u neko tupilo, doslovno u neku dubinu, crnu, u moju verziju nicega...
Kad počnemo ići u teretanu, ili kad odlucimo poceti trcati, taj prvi pocetak je da ti se smuči, zgadi, ne znas sta je gore, fizicka reakcija neugode, ili samosram sto vec nakon dvajst sekundi zelis prestat, otjerat sve fitnese u tri pizde materine i lijepo sjest na kavu...
E, taj osjecaj, a vjerujem da ga je svako od nas bar jednom probao, je goli kurac od neugode zaustavljanja misli. Ono ne boli. Ono ti pokazuje koliki si rob.
Pazite, nesto nevidljivo pa jos i u nasoj glavi, potpuno neovisno, jel, trebalo bi biti od okoline, a mi - nemocni....misli samo nadiru. Probajte. Ja popizdim na sebe nakon deset sekundi redovito. Bez obzira sto izaberem i mirno mjesto i znam, kao, posto sam krenuo....
Onaj moj popis s vrha je teatralan. Mogao je biti i duzi, mogao je sadrzavati jos kojesta, ali nije do toga. Poanta mu je da nam mozak gori. Dok obavimo svaki, kobajagi, must have. A, najobicnije zaustavljanje pogona na deset minuta nam je deveta voda kisela. Potpuna apstrakcija. I zasto, i kako...?
A, trebalo bi. Odnosno, u duhu vremena - "vrime je"...samo, nama je za to stvarno vrime, dok je Perisicu bilo vrime shvatit da ce te zemljaci s najvecim gustom - povaljat po blatu, jer si se drznuo uspjet...
Na pitanje "zasto?" nije neka znanstvena fantastika dat odgovor. Brate, gori nam mozak, multitaskujemo, kako vole rec u Bg, pokazujuci da je svaka engleska rijec u korijenu - srpska: nemoj da me trnofujes, stori mi je sinovan, a dan mi je, bre, zestoko multitaskovanje....ipak sam ja (i) srpski zet, no, da budem u duhu vremena, i ja sam - bio...
No, zato je pitanje "kako", ko sto rekoh, pakao. I, ako ne osvijestis bas zestoki zasto, tesko ces naci upornosti naci kako...
Poslovicno je najteze u procesu izljecenja postaviti dijagnozu. Kasnije stvari idu nekako, ako ne djeluje jedan lijek, djelovat ce drugi. Ili, kombinirani pristup. I, još štošta.
Dijagnozu, koja odgovara na pitanje zašto ohladiti glavu od misli, nije ni lako, ni tesko postaviti. Nije lako, jer se obicno nasere skupa dosta drugih rizikofaktora, osim misli pa nas zbunjuje od kud krenuti? A, nije tesko, jer je preko 80% dijagnoza tijela - bolest duha, uma, nesto sto misli uzrokuju....
Sad kad smo ustanovili da smo 95% nesvjesni u budnom stanju, ej, 95% nemamo pojma kaj se događa s nama i okolo nas, vrijeme je da si priznam(o) da s(a)m(o) najobičniji čoban(i) budala(e), koji kurca ne kuž(im)e...
Kad na tu istinu naseremo jos i da nam je život poput pucnja prstima, dakle, vremenski i prostorno apsolutno beznačajan, kratak, prolazan, banalan, isprazan, dolazimo, polako do sebe.
Jer, da bi, koliko toliko, dosli do sebe, moramo uprostiti stvari do maximuma. Samo tako ćemo biti kejpibl kurca vidjeti...inače, ni to...
Ako sam i pomislio, makar sekundu, da sam našao Zlatni Gral, sad kad sam, kao, našao sebe, ako sam neko čudo očekivao, ako sam mislio da je prosvijetljenje - svjetlost, ljuto sam se zajeb'o...
U nesvijesti sija iljadu zlatnih lampica, koliki je tek mrak prosvijetljenja. Tek ovdje ništa ne razumijem, dragi Bože, dobra ti je zajebancija, samo ti i u tome najbolje uživaš...
Koliko smo samo mali, loši, uzasni, prijetvorni, ufurani u svoju bitnost, uopće me ne čudi izgradnja čitavog slojevitog postrojenja distrakcija umne zaštite od pune svijesti, koliko smo zakurac...
Davnih dana sam čuo, ne znam ko je rek'o, da bi svatko od nas, da nema zaštitnog sloja subjektivnog, od realne percepcije samog sebe - odmah uzeo pištolj i pucao si u glavu, a oni sretniji bi zavrsili u Vrapcu - jucer...
Ako se jos uvijek nekom sviđa svjesnost, samo naprijed. Igrica je dizajnirana tako da kraja nema, da je svaki idući nivo obasjan gušćom tamom. I, na svakom levelapu je istina gorča obrnuto proporcionalno broju ljudi koji ga posjete...
I, zato, da bi nam osigurao vrijeme, neophodno da se razmnozimo, Universum nam servira popis svrha s vrha, ne bismo li našli svoju krzljavu bitnost. U tom stanju, vlastite važnosti i svrhe, obavimo taj cin razmnozavanja, okupan seksom, krizmama, kreditima, sinusoidama u odnosima i cijelom silom dogadaja i pojava pride, koji nam toliko izvrte um, da osjećamo uskuhalost vlastitih misli.
Hrcak koji vrti onaj kotač u kavezu je nobelovac, koliki smo mi manekeni uzaludnosti.
Na kraju, jebemu mater, ima li ista dobro u svemu?
Ima, jos kako...
Sve je zapravo, dobro i kako treba biti. Jedino, nemoj puno mislit. Nismo rođeni za mudraca, vec za madraca, Milas nas je davno šamarom probudio...
Cijela ta drama života stvara struju, pokretacku silu. Da se bojimo. Da želimo. Da radimo i gradimo. Da si priustimo. Da se u istom danu radujemo i plačemo. Da prođemo dolinom suza nekim svojim ritmom.
Bilo bi stvarno pogubno odmah sve doznati.
Kao što je tragikomično, u nekom stupnju razvoja duše, shvatiti koliko malo, zapravo, znamo...
Da bi se zaštitili od neumitne propasti, tijela i svojih ideja i ideala, moramo umisliti vlastitu bitnost i svrhu. Tako mozemo ispuniti svoje poslanje male pazle....
Djela vrlo rijetkih od nas zasluze besmrtnost, a i ona stigne tek nakon smrti autora. Ti i takvi (ne)sretnici za života prođu najdubljom brazdom Doline suza, jer, što je misao bistrija i čišća, svinje prosjeka se svojski potrude da završi kod njih.
U blatu....
No comments:
Post a Comment