Tuesday, May 27, 2025

Funkcionalni alkosi

    Cijela jedna generacija. Ili, više njih. Kad ih razmotaš. Kad im uđeš u kost. Kad razdvojiš sliku prema van od slike realnosti. Ostaje neuroza. Ostaje praznina. Ostaje osjećaj tuposti. Treba to nekako ispuniti. Treba premostiti dosadu. Nedostatak prave svrhe. A, pogotovo suočavanje sam sa sobom. Za to treba smanjiti doživljaj. Nije lako ostati sam sa sobom. 

   Alkohol kao rjesenje. Svakodnevno pomalo pa ponekad jako. Kontinuitet manjih ili jačih podražaja nervnog sistema. 

   Uz drugu jutarnju kavu, uz gablec, uz ručak, popodne, predvecer, iza treninga, iza posla.....

   Svaka prilika, svaka situacija ima svoju ritualnu priliku za čašicu nečega. Uvijek prema rubu, često na rubu, ali, vrlo rijetko preko...

   Sve izgleda perfektno. Obaveze izvrsene. Sve su kvačice pozelenile. Odrađeno. Da bi se mogli nagraditi.

   Socijalna interakcija netaknuta. Uvijek tu, uvijek dostupni. Ni traga izgubljenosti. Pitanja i odgovori u realnom vremenu. 

   Praznici, blagdani, godišnji odmori. Brakovi. Roditeljstva. Poslovi. Moze i dalje...

   Nitko da se zaustavi. Da se pita. Kako bi izgledao rostilj nas 15 na vikendici, ili vikend izlet brodom, vecer u gradu, ili nesto slicno, kad nebi popili?

   Taj socijalni eksperiment su napravili jedne nedjelje moji frendovi u parovima. Njih mozda 10 do 15. Dakle, 6 do 7 parova. Dogovorili su se da isplove oko 10 ujutro, nakon jutarnje kave. Imali su jelo, ali nisu pili. Malo su plovili. Malo se kupali. Šutili su. Ručali su. U 4 popodne su zaključili da imaju jos posla doma. Vratili su se iz ove nocne more prije vremena. I, nikad, ali bas nikad, ni u najluđem snu - nisu ovo ponovili. Horor..

   Statisticki, pijemo često i puno. Dojmom, subjektivnim, pijemo taman. Ajde, tu i tamo pretjeramo, svakom se dogodi. Nista strasno.

   Istina? Joj, daj ti Šamana samo nemoj srat, jebala te tvoja istina, a najgori si od svih nas. Mi bar imamo neku mjeru..

   Većina ljudi, većina mojih prijatelja, jako puno nepoznatih osoba, ma, svuda oko nas, samnom na čelu, smo - alkoholičari!

   To zvuči toliko strasno, da barem 70% onih koji se prepoznaju, odlučno zaniječu da se to odnosi (i) na njih...

   Ma, ja pijem iz sreće, ja pijem umjereno, ja pijem samo u drustvu, sam nisam u zivotu pivu popio, nikad se ne napiijem, ja dobro podnosim, pijem samo kad jedem, pijem vikendom, uzivam u vrhunskom vinu, bavim se sportom, to je ništa za moju konstituciju, bolje casa pive, nego casa kole, nalazi su mi odlicni, imam sve poslozeno, obitelj mi je super, imam novca i rastemo, ucim, putujem, znas kakvo smo dobro drustvo...

   Hoce to, hoce. Ali, nista bez cuge. Bez cuge je zivot neslan. Bez te fine opijenosti. Odmaka. Nove snage. Novih prijateljstava. Bez cuge je zivot ko pornic na radiju... Cuga je konačna nagrada i kraj jednog ciklusa. Kao da inace ne znamo jesmo l' došli, il' pošli..

   Vrlo je to pametno i pomno umotano u celofan. Ko kad se dvoje bubne inkognito. Sve je super. Nikom nije nista razlicito u interesu. Dobili su osvjezenje, a cuvaju svoje kule lazne sigurnosti. Ali, istina je negdje drugdje..

   Funkcionalni alkoholizam je prava mjera. Bolje platit pivu, nego doktora. Ne znamo i nemamo alat za zaustaviti, odnosno usporit mozak. Pivo, vino, rakija, liječi dušu covječju. Aleluja.

   Osobno, bilo je svakakvih faza. Od pijanstava do potpune apstinencije. Znao sam se i zareći da necu vise. Ocito se sebi ne svidjam takav. Ali, i socijalni pritisak i nemastovitost kreiranja zabave bez alkohola me uvijek vrate natrag. Malo po malo. 

   Niti ta nekonzistentnost mi se ne sviđa. Pretjerujem. U oba smjera. Da li je moguće da je mjera najbolje skrivena?

   Šteta je što ljudi šute. Da li od srama, ili od nesvijesti? Kad bi samo mogao znati kako teku rijeke njihovih misli. Ne sve. Samo na ovu temu. Kako je moguće da sve pocne i zavrsi u kafani?

   E, sad, možda ću bliže odgovoru doći ako se malo fokusiram na sadrzaj ponašanja kad popijemo?

   Dakle, ili zapjevamo, naravno uvijek iste pjesme, ali, to je najbezbolnije, ili se prisjećamo nekih anegdota, po pravilu uvijek istih, ili uzmemo nekog od nas pa ga guzimo od zajebancije dok mu mentalni šupak ne eksplodira...

   U napadima kreativnosti smislimo i neku novu psinu, ali, kad ju gledamo trijezni - bas nikom od nas nije smijesna. Uglavnom nije.

   Kad se zaustavimo na vrijeme, a to je uglavnom kad procijenimo da " nemamo budućnost", čitaj zatvorit će se birtija ili imamo pregled krvi ujutro, treća opcije je samo iznenadni smrtni slučaj, onda znamo popričat i o kakvoj god novoj ideji. Bude tu i iskrica genijalnosti, ali, obzirom da smo drustvo mediokriteta, nove ideje su cesto na rubu osobenjastva.

   Dakle, prvo je fizicki podrazaj kroz sport ili žderanje, a onda je neizostavno lokanje. Slijedi prekobačaj i suluda pa potpuno luda faza, zderanje pred jutro i razlaz. U naponu snage sam znao ujutro potraziti i novu ekipu na kavi, koja jos ne zna sto ju ceka..

   No, tu prica prelazi u disfunkcinalni alkoholizam, a to mi nije predmet interesa. Kad bi se samo, tu i tamo, bas dobro nacugali, a inace potpuno apstinirali, lakse bi si oprostio. To bi u mojoj glavi imalo vise smisla i manje patologije. Svakodnevno pomalo me iritira do pakla, osjecam se zarobljen okovima ovisnosti, mentalne lijenosti i potpunog izostanka suvisle, trijezne ideje o zabavi bez pića...

   Da se nebi krivo razumili, svi, ili ajmo reci vecina, mojih frendova su visestrano talentirane i realizirane osobe. I, većina zavrsava svoje cikluse u kafani. Ja sam, po pravilu, najgori. Popijem najvise, serem najvise i kukam najvise. Potpuno sam prosjecan. 

   Kad se zgadim sam sebi, onda glumim propovjednika, Jehovinog svjedoka i prodavaca osiguranja u jednom tijelu. Naime, toliko serem protiv cuganja pa i sad, a najgori sam, najprazniji, najmanje mastovit trijezan (ali, zato sam pijan u stanju dotaknuti verbalne vrhunce seksa, naravno, s mlohavom kitom), jedna ljudska spodoba krajnosti...

   Sad u pauzi pisanja sam malo rovao po proslim blogovima, nasao sam se u pisanju o ovoj temi vec nekoliko puta. Tresla se brda, rodio se miš. Prevedeno, puno zujim, malo meda dajem...

   Niti imam ideju kako se kvalitetno zabaviti, a da bar u jednom dijelu kirbaja nesto ne popijem(o), niti znam kako zacepiti rupe u praznoj dusi, ako se bar malo ne razgalim....

   Nama alkosima je svaka druga trijezna aktivnost blago do jako neslana. Alkohol potpuno mijenja okuse, ali i mentalnu percepciju. 

   To se događa tiho i u sjeni. Neki se probude i pobjegnu. S njima se sprdamo najžešće. Neda mu žena, ima rak, zabrijao je, puko je, prso je, koji kurac radi, isao bi on s nama, ali glumi neki zdrav zivot i familijarnog covjeka. Pijanci smo okrutniji od djece.

   Binarni sustav nasih misli prepoznaje samo dvije opcije. Prezivljavanje i cuganje. Nema tu puno prostora između. Ako kazu za neke generacije, neke ekipe, da im je "sta ce ljudi rec?" ubilo najvise snova, nama je alkohol potpuno preobrazio zivot. Gotovo svi smo osigurali egzistenciju, napravili djecu, odguslali obavezne likove, dok je slobodan program samo jedan...

   Pritom, kazem, nisam toliko zabrinut za minimalnu stranu postignuca na brojevnom pravcu zivotnih mogucnosti. Naprotiv, to sa strane uopce ne izgleda lose. Dok se ne raskopa. A, ja to obozavam, radim to zarom masovnog ubojice.

   Problematicna je maksimalizirana strana tog pravca. Toliko nadarenosti utopljeno u 0,03 l...ili, 0,3...ili, 0,5...ili, sve skupa po nekoliko krugova.

   Sta se onda dogodi? Prode vrijeme i oni među nama, koji su bili sivi ko sadrzaj saugera, imaju izgrađene i realizirane zivote i potencijale. Ti, koji su vladali sobom i znali otici doma, zasluzeno ubiru plodove samokontrole.

   Mi, "face", a u biti obicni alkosi, doduse funkcionalni, smo se samo popišali po svim svojim ružičastim talentima i živimo na 17% svog punog potencijala. 

   To nas ne sprecava da se, luzerski i obranaski, i dan danas ne sprdamo s tim krasnim i normalnim ljudima, koji cuvaju sebe, svoje familije i poslove, svoje dostojanstvo i privatnost, za razliku od nas koji smo, za jednu kap veselja više, sve stavili pod upitnik i živimo ko jednodnevne muhe...

   "K'o da sutra ne postoji..."

No comments:

Post a Comment