Život pise romane. Ne uvijek prema nasim ocekivanjima, ali, pise postene price. To postenje nije uvijek izreceno odmah, nije odmah ni razumljivo, ili jasno, ali, somehow, sve uvijek sjedne na svoje mjesto.
Nekad dodjemo u situaciju da tako silno zelimo izreci sebe u kratkom vremenu. To je izazovno i naporno, jer je kontigent isporuke i intenzivan, i obiman.
Osobno, zelim biti ja. U ponasanju, djelu, reakcijama i svemu ostalom. Ali, toga toliko ima da, kao prvo, ne stignem reci sve, a kao drugo, sve je, ponekad, toliko raznoliko, da moze i zbuniti. Ne nuzno i samo oduseviti.
Razmisljam i primjecujem brzo. Baratam brzo ogromnom kolicinom informacija o nekom ili necemu, da to cesto zaprepasti osobu ili autora necega.
Kad sam bio dijete, intuitivno sam osjecao i također puno vidio. Problem je bio sto su mi stariji, ali i manje perceptivni, cesto osporavali to sto sam vidio ili osjetio. Recenicu "šta ti znas, tek si se rodio" sam cuo tisucu puta i trebale su godine da povjerujem vise sebi, nego drugima, iskusnijima, pametnijima, ili upucenijima, cesto sve to pod znacima navoda.
Imao sam i obicaj precjenjivati ljude koji su mi dragi, dajuci im osobine koje bih ja zelio da imaju, a oni ih, nazalost, nisu imali.
Sve ovo govorim, ne bih li jasno uspostavio crtu razgranicenja u percepciji. Što je to što ja vidim, često brže od drugih, a što je to i kad umisljam, pretjerujem, častim nepostojećim karakteristikama?
Također, lopov vidi lopova, realist realnost, a slikar spektar boja puno brze i intenzivnije nego li je to u stanju netko ko nije on. Zapravo, govoreci o drugima, govorimo o sebi i prirodi svojih misli.
Kompleksne sam prirode i poznat mi je i optimizam, sreca, entuzijazam i zanesenost, kao i druga strana spektra raspolozenja. Rekao bih u omjeru 70% prema 30% u korist veselih i pozitivnih stanja.
Volim svoje dječje oči i dopustam si previdjeti nešto sto mi se ne sviđa, ili će me rastužiti. Naravno, ja znam da to nešto postoji, ali mu ne dajem vaznost. To, takoder, ne znači da ću dopustiti tom nečemu, ili tom nekome da mi uđe u sustav.
Ali, kad procijenim da trebam svoje vrijeme, srce, povjerenje, energiju nekom dati, činim to potpuno, bez kocnice, naglo i obilno.
Ljudi na to različito reagiraju. Neki prihvate i uzvrate i to su odnosi do kraja zivota. Bez puno filozofije i razmisljanja. Drugi se ukenjaju i pocnu trokirati. Treci pocnu podrazumijevati, ali ne uzvraćati. Svatko sebe selekcionira. Ja gledam. I, pustam. U takvim se situacijama pokaže tko je od kakvog materijala napravljen. Pretrpi se ponekad i malo štete, ali vrlo brzo uvidim sto i s kim mogu, a s kim i što, nažalost, ne.
I, to je zapravo najveca pobjeda, jer se stvari ne razvlace i brzo je sve jasno. Ja sam brzi vlak. Uskoči na vrijeme. Ili, vozi svojim tempom. Ne kazem da je moj najbolji. Ali, moj je i iskren, i autentican i ima cilj.
Upoznao sam J prije mjesec i pol. Ne mogu opisati taj osjecaj kad se prvi put nasmijala. Osjetno je mlada i prva mi je reakcija bila - bjezi budalo...
Sreli smo se i drugi put, a treci put smo vec razgovarali. Bilo joj je cudno kako tako brzo nesto uocim ili osjetim. Kasnije sam saznao da je i sama takva, intuitivna do krajnjih granica. Dusa ispravna, da ne moze bolje. Upoznao sam ju u okruzenju kojem ne pripada, kao sto sam od nje kasnije saznao da joj i okruzenje iz kojeg potjece nije reprezentativno.
Svemu usprkos, a mladosti posebno, ostala je vjerna svojim stabilnim vrijednostima. Nazalost, puno losiji od nje su joj razorili samopouzdanje pa se desilo kao kad ti netko stoput kaze da si lud, pocnes i sam u to vjerovati.
No, nije zastranila. Nisam prekopavao, ali mislim da je mogla kad je htjela, a nije. Danas vrlo rijetka pojava.
Kad sam ju bolje upoznao i proveo neko vrijeme s njom, cijenio sam ju i prepoznavao bolje nego ona samu sebe. Vjerujem da sam ju beskrajno nervirao podsjecanjem koliko je lijepa, pametna i posebno, dobra osoba. Ona je, vjerovatno od manjka samopouzdanja, cesto to negirala, govoreci mi da sam se zanio i da pretjerujem. Da sam oslijepio. A, ja sam bio siguran u ono sto vidim. A, ona je uporno negirala, umanjivala bi sebe, kao da joj je bilo ugodnije biti manje dobra. Ocito je i da joj je poznat osjecaj kritike, a puno manje pohvale.
Pa sam nakon jednog svog sna, u kojem sam sanjao da sam zaista oslijepio, kao neki refleks dnevnih dogadjaja, u kojima ja mislim jedno, a netko ko sa sobom zivi cijeli zivot, govori da ne vidim dobro. Pa sam upitao: "tko si zaista ti i znam li sve sto trebam znati?"...
Nije znala moj koncept rjesavanja nedorecenog kroz san. Naime, ono sto mi ostane po danu nedovrseno ili nejasno, ja sanjam. San mi cesto da odgovor, ili me potakne da ga trazim od nekog upucenijeg od mene.
No, njoj se moj koncept cinio, mislim, suludim. Da ne kazem da se uvrijedila sto, kao, nesto sumnjam. I, jos joj ne dam spavati. A, mene je samo zanimalo zasto ju ja vidim boljim i svijetlijim ocima, nego ona samu sebe? Kakav fatalni nesporazum....
Naravno, ja sam gledao iz svoje glave. Ja primjecujem dobro. I, dobro. To ne znaci da nisam vidio i neke nedostatke, poput blage dezorijentiranosti i nedostatka pravog i punog samopouzdanja, ali i za to ima puni potencijal.
Blage je naravi, ali zna se i povuci u svoju svojeglavost.
Ima carobne oci i u njih sam se od prvog dana beskrajno zaljubio.
Kad covjek prođe koliko sam ja, ne treba mu puno. S nekim mozes sve i odmah, a s nekim nikad. Tog sam savrseno svjestan i ne zelim gubiti vrijeme. Potencijale treba razvijati, kao sto se i zeljezo kuje, dok su vruci. To je moje duboko uvjerenje. Kad sam god odugovlacio, nije bilo dobro. A, i ne pase mom divljem temperamentu.
J je drugacije prirode. I, karaktera. Ona je njezna, mirna, lagana (sto ne znaci i da nije kompleksna) i polagana. Ja znam da je to savrsena kombinacija, ali ne mogu docekati da i ona to shvati. Da cu ja gurati, poticati, biti motor, nekad i pregorjeti, a da bas zato uz mene savrseno pase njen mir, blagost i dobrota.
Toliku kolicinu razumijevanja bez duljeg poznavanja, kao i osjecanja najfinijih nijansi raspolozenja jedno kod drugog mislim da nikad nisam osjetio u ovolikoj mjeri. To nas je i odusevilo, i malo uplasilo.
Čemu onakav naslov? Pa zato sto smo na prvom koraku imali na raspolaganju tri dana. U koja je stao cijeli zivot. I, spektar osjecaja jednog medjuljudskog odnosa. Naravno, ja sam kreirao i kaos, nenamjerno, svojom brzinom, sto je izazvalo njen zestok otpor.
U tri dana smo se beskrajno voljeli, zbunili, osjetili, upoznali, uplasili, rjecju, zavrtilo nam se u glavi....
U jednom trenutku je postala i sama svoj kriticar zbog brzine ulaska u intiman odnos. Nema tu praksu. Da je samo znala da sam i ja covjek kojem treba malo duze za to, a kako sam, ili smo, sad iznenadili sami sebe tom brzinom. No, nije to nista cudno. Uspostavili smo mi intimnost pogledom, dodirom, temama razgovora i, najvise, intuitivnim osjecajem za dušu onog drugog. Sve ostalo je bilo prirodni nastavak. Koji nam je sugerirao da smo i u tome savrseno kompatibilni. Ali, osjecaj griznje savijesti je bio jaci i izazvao njen negativan osjecaj i emociju za nase potpuno spajanje. Bez kojeg bi sve ostalo isto, ono nije bilo cilj, nego potpuno prirodan nastavak jednog, poput svjetlosti brzog prepoznavanja i spajanja, kakvog, ocito, nismo dozivjeli i koji nas je zapravo i - udaljio...jer, kao, to nije normalno...
Ja sam pizdio sto ona nije u mom ludom tempu. No, moram priznati, ovaj put je njen normalniji i prirodniji. Što ne znači i da stvari treba razvlaciti do unedogled.
Pravi je izazov njoj da potpuno ne poludi samnom, a meni da prilagodim stvari sukladno svom iskustvu, pameti i godinama.
Uuuu, kako je to lako reci, a tesko provesti kad srce udara ovolikom brzinom.
No, naci cu snage i nacina, jer me pokrece ono najbolje od svih covjeku poznatih goriva...
Vjerujem i nadam se da ce i J pronaci strpljenja i ljubavi za moju, ponekad nestrpljivu, prirodu, koja kad osjeti da je nesto pogođeno, želi sve sad i odmah, bez prevelike kalkulacije...odmah zivot u život...nema nista napola...
Jednom sam, u ta tri dana, primjetio i da ce sinusoida naseg odnosa biti od najvisih visina, do samog dna, blata, nerazumijevanja, povrijedjenosti i hladnoce.
Tu smo zavrsili. Izvrtio sam film tisucu puta. Priznajem, pozurio sam previse. Javio se moj strah od odbacivanja. Svi koje sam toliko osjecao, koji su mi stvarno znacili i bez puno truda zaista dodirnuli moje srce - vise nisu tu. Ne pricam samo o zenama u zivotu, govorim ukupno. Zar je zaista moguce da imam i to lice. Jer, kad treba cekati - cekam...ovaj put nisam. Pritisnuo sam do jaja i sve izgubio.
Ajde da vidim sto sam naucio? Sto je poslo i kad, po zlu?
Ocito je da smo se prepoznali po ranama. Od prije.
Ja trazim priznanje. Potvrdu. Ponekad na krivim mjestima i, posebno, na krivi način. Bez potrebe. No, to je moja neobradjena i neociscena trauma odbacenosti. Za nju moram pronaci lijek i nacin da ju ocistim.
J ima, barem po mom sudu, traumu neprepoznavanja njene vrijednosti i kvalitete. Prihvacala je svakakve solucije i rekla je "dosta". Nisam ljubio njene rane, aktivirao sam ih na najjace i samo produbio.
Preplasila se nekih starih scenarija, kad bi njena ovisnost o nekom, ili necemu, bila opet jako izrazena.
Na pocetku sam rekao da zivot pise čudne, ali, na kraju, ipak postene price.
S tom pretpostavkom na umu, zakljucujem da sam dobio sto sam zasluzio. Iskreno, sta sam ocekivao? Da ce netko, ko me ni ne poznaje, ludo slijediti moj plan?
Nije se dogodilo. Ok, prihvacam odgovornost. Ako ikad budem ponovno u slicnoj situaciji, hocu li "drugi puta pametnije?"
To je moja škola. To je lekcija koju moram apsolvirati. Usporiti. Ne divljati.
Ovo je toliko boljelo da cu tesko zaboraviti. No, mozda je i trebalo ovako da duboko zagrebem u sebe i rijesim te traume, koje me odredjuju.
Hvala Bogu na toj prilici, jer da nisam toliko osjecao, ne bih ni dosao u situaciju introspekcije.
Priznaj si, frajeru, sjebao si, svom iskustvu usprkos. Jesi igrac, ali prostor za ucenje i suocavanje sa sobom je uvijek tu.
Hvala i J na tome sto me "razbila" i navela da duboko razmislim.
Obozavam ju i zelim joj da izgradi svoj svijet po svojim zeljama. To je posteno.
Meni tamo nema mjesta. Pa sta? Samo mi je pokazano mjesto. Boli majstore, a? Neka, kolike je boljelo od tebe....
Posteno je ovako....
No comments:
Post a Comment