Inspiriran Tantrom. A, kaj velite?
Jesu li mi puna jaja glavni zivotni problem, kojeg ultimativno rjesavam, svim drugim cimbenicima usprkos?
Zdravstveno, ima smisla. Sperma koja se stvori, a ostane "tamo dole", trune u nama. Povećava kiselost "tamo dole" sustava, stvara pojačanu pretpostavku za upalne procese, na kraju i najgore dijagnoze.
No, jesmo li zaista samo oploditelji i prijenosnici dna, ili ima tu i još nesto? Realno, osobno, nije me to pitanje puno okupiralo.
Jurnjava na svim životnim poljima je bio moj trade mark. Daj, samo daj, svega, sad i odmah. Pa se covjek malo zasiti...
Kafanska prijateljstva i klaun u cirkusu, za tudu i svoju zabavu. Eto, to sam bio.
U mom proždrljivom gutanju svakojakih štiva, nedavno sam naišao na malu brošuricu o tantri i yogi, uključujući i odgovore jednog gurua na najčešća pitanja ljudi, koji o toj tematici i ne znaju previše, a zanima ih...
Neznanje je bio moj i njihov zajednicki nazivnik. Jednostavnost pitanja, jednostavnost odgovora.
I, zaključak. Ima smisla. Ima dubine. Ima i naših zabluda, površnosti i nepismenosti.
Da sad ne filozofiram puno, stekao sam uvid otprilike onoliko koliko me i zanimalo - malo.
Zato nisam taj da odlazim u dubine i komentiram, nego ću samo pobrojati par stvari koje sam razumio i koje su meni vrlo primjenjive u svakodnevnom zivotu.
Prva od njih je seksualna energija. Pripadam generaciji koja, jos uvijek, nije baš skroz otvoreno pričala o toj temi s roditeljima, bez obzira koliko su moji bili načitani ljudi, a ja otvoren i brbljav, izrazito znatizeljan, ne samo po tom pitanju.
Kao rezultat moje svijesti da je to nesto vrlo jako u meni, ali i u svima nama, naravno, ne kod svih isto, a da o tome gotovo uopće ne razgovaramo, ili svodimo to na higijenu, kao što seremo, ili peremo zube, stvorio se procjep u mojoj percepciji između onog sto osjećam i kako se to sve skupa dozivljava, kakav status u zajednici, ne samo obitelji, ta tema ima.
Rezultat tog procjepa je potiskivanje i vrsta nelagode koju većina ljudi osjeća i živi, na neki način negirajući seksualnu energiju, ili ju skrivajući, umanjujući...
Ogromna je njena moć, to je ona sila, koja nas u osnovi pokreće. Da, dobro čitate, seksualna energija je temelj našeg, ne samo fizičkog, postojanja.
Dijete se rodi čisto. No, onda ga umočimo u saft života, koji je neurotičan i to dijete, budući odrastao čovjek, postane, a što drugo, nego isto neurotičan.
Pitamo se cesto, ne da li je(smo), nego zašto smo neuroticni?
Odgovor je vrlo jednostavan, od tud sve kreće i nudi rješenje.
Neuroticni smo jer se negiraju naše prirodne potrebe, a ljubav koju ćemo kao mali dobiti je uvjetna.
Tipa, nemoj plakati, jer"dobru" djecu roditelji više "vole", ne divljaj, budi miran, uredan, bla, bla, bla....
A, u plaču, trčanju po kući, istraživanju svega i svačega, lezi naša iskonska bit...
Tako pokazujemo emocije, tako otkrivamo svijet, tako svrsishodno upotrebljavamo nama datu inteligenciju, brusimo osjetila...
A, svijet nam nudi zadrsku, uvjetovanu prihvaćanjem i ljubavi, ako se "zakočimo"...
Želimo biti to što jesmo, nagonski, a istovremeno želimo prihvaćanje. Koje je uvjetovano svjesnim zatiranjem iskonskih potreba i zelja. Pa postanemo neurotični.
Priroda je usavršila kompenzatorne mehanizme, a svaki put kad se čovjek malo umiješa u njih, da ih malo "popravi", napravi sranje.
Tako su dvije razine kompenzacije za nedobivenu ljubav obiljezile našu eru.
Prva je kompulzivno prežderavanje, kad prazninu od manjka dobivene ljubavi, punimo kroz prepuni zeludac. Ako smo zeljeli razvoj svih bolesti, nismo mogli odabrati bolji kanal.
Usput, da li ste primjetili, kad ste sretni i ispunjeni s ljubavi, da manje jedete?
Druga razina, jos ozbiljnija, je kad nam je ta praznina toliko jaka i velika, da zelimo otupiti vlastita osjetila, da ne osjećamo punu silu praznine, nastalu nedostatkom ljubavi.
Tad konzumiramo alkohol i druge opijate, da se distanciramo od svakodnevice, tako teške, monotone i dosadne, bolno besperspektivne.
Usput, da li ste primjetili, kad ste sretni i ispunjeni s ljubavi, da manje pijete?
Da sad opet ne palamudim kome je i zašto stalo da se ljudi otuđe, da zatrpamo kanale prenosenja ljubavi, svih vrsta, okrenut ću priču na mogućnosti.
Znam da je tesko osnovna nerijesena egzistencijalna pitanja objasniti duhovno, tek ću reći da je granica mjesto koje čini razliku.
Naravno da ćemo raditi i zaraditi, kupiti stan, ili kuću, namjestaj, auto, platiti djeci sve, bla, bla, bla...
Ali, gdje je granica? Kad je dosta? U društvu u kojem zivimo, nema te granice. Stalno "trebamo" još nešto, a nikad nam nije dovoljno.
Novi mobitel, putovanje samo radi putovanja, još jedan automobil, sva sila svega i svacega, a iz dana u dan smo sve manje sretni, a ovo "moranje" nam nabija presing pa umjesto zadovoljstva, osjećamo frustraciju, jer nemamo još to i to...
Niti u ludilu nam nitko nije, dovoljno glasno, ponudio neke druge opcije. Dosta ljudi uopće nije svjesno nasih osnovnih potreba.
Kad riješimo osnovne biološke i egzistencijalne potrebe, a nekad može i prije njih, dapače, bilo bi dobro prije njih, jer bi one tada bile bolje artikulirane, što stvarno trebam, a sto je imperativ sjebane zajednice, trebali bismo osvijestiti svoju temeljnu potrebu za udruživanjem.
Partnerska ljubav, obitelj, prijatelji, rodbina, firma u kojoj radim, hobiji...skoro nista od nabrojanog ne radimo sami. O obrazovanju i da ne govorim.
Kad se želimo ujebat, stvarno psihicki ujebat, udarajmo na neki/ili sve gore nabrojane vrste našeg udruživanja.
Istovremeno, kad smo u kurcu, poradimo na nečem u tom nizu. Promjene u percepciji i dozivljaju zivota dramaticno napreduju ka boljem. To je ogromna mogućnost, golem potencijal ljubavi. I, njenog osnovnog dijela. Seksualne energije.
S pravilno korištenom seksualnom energijom, ne samo sa seksom, postajemo kreativni i otvorenog uma.
Takvi, sve mozemo. A, kad imamo osjećaj da sve mozemo, samo nebo je limit....
Ok, prvo je bila seksualna energija u nama.
Drugo bitno je percepcija krajnosti u nasim zivotima. Te su krajnosti rezultat dualizma. Rezultat analitickog uma. Rezultat naše teznje da sve objasnimo, po mogućnosti predvidimo, da se zaštitimo od "patnje", da budemo "svjesni" opasnosti...
Krajnosti zaista i postoje samo u našem mozgu. Nasoj percepciji. Tako smo učeni. Uzeli bismo sreću, tugu ne, želimo ljubav, ali nas ravnodušnost puni očajem već u nastajanju, zelimo biti marljivi, lijeni nikako, ovaj niz je beskrajan...
Usprkos ovoj" svijesti" o tome što zelimo, a jos više sto nećemo (znate one žene, zna što neće, ne zna što hoće, hahaha, malo dnevne doze šovinizma), u našim smo životima i sretni, i tužni, od rodenja do smrti, i u ljubavi, i u ravnodusnosti, nekad smo lijeni, nekad marljivi...
Nedjeljivo je to. Mi smo sve. Od prvog trena do zadnjeg. Yoga bi nas upućivala na to dijeljenje, kontrolu i analizu.
Tantra na prihvaćanje svega. I našoj svijesti neprihvatljivog. Mi smo svi sve. Koliko god zvuči suludo, istina je...
Bez da dociram, samo za svoju upotrebu, puno mi je zivotnija ideja okupljanja, objedinjavanja, prihvaćanja svega. Bez obzira koliko odnekih stvari baš zazirem.
No, tu se postavlja ono kljucno, ili dva, pitanja:
1. Što je to od čega zazirem?
2. Zašto od toga zazirem?
Bez previše filozofije, kod drugih najčešće primjećujem ono što me najviše smeta - u meni...
Zašto mi se to najčešće ne sviđa? Zato što to nešto nisam prihvatio kao sastavni dio sebe.
Negiram to, odbacujem to, a ko za vraga, što to češće i jače činim, jače mi se vraća.
Recimo, moja potreba za ljubavlju je nemoguće jaka. Nije i teško će ikad do kraja biti zadovoljena. Ali, danas to znam pa sam i realniji u očekivanju.
No, većinu života sam tu pukotinu čepio s ona dva kompenzatorna mehanizma. Pa sam se udebljao ko svinja.
Na drugima to cesto primjećujem. Ne volim sebe takvog. Stalno nesto uvodim i mijenjam, nebi li se promijenio.
Nisam do kraja sebe debelog prihvatio. I, to da sam zeljan ljubavi do beskraja. Malo mi je neugodno to direktno reći i sebe takvog prihvatiti.
S druge strane, komadom kolača ću vječno krpati nedobivenu lijepu riječ, kompliment, neki dokaz vrijednosti, dobrog u meni.
Imam, recimo to tako, dvije mogućnosti, dva puta, koja mogu izabrati.
Jedan je onaj moj stari. Izanalizirati sto i kako, odvojiti šlank Marka od debele svinje, jedno prihvatiti, drugo, u mojoj glavi, odbaciti, zivjeti dalje s mišlju da sam šlank, ili dovoljno visok da bi mi se (jako) vidio trbuh.
Drugi, teži put je da sve prihvatim. Kad malo bolje pogledam, sve i jesam. Bio i ostao. Po fazama. Ali, sve sam to ja. Nebitno sto i nebitno kad. Sve to jesam. Da, Šamana, ti sve to jesi.
Tantricka svinja i samo povremeno, prisiljeno i na muku, visoki muškarac ravnog trbuha.
Koji je pravi ja?
Sve, ja sam sve...sve prihvaćam u sebi, sve prihvaćam oko sebe...
I, najvaznije, sto najvise primjećujem pa i čega se najviše užasavam, to sam najviše ja....
No comments:
Post a Comment