Tantra iz mog sokaka

   Inspiriran Tantrom. A, kaj velite?

   Jesu li mi puna jaja glavni zivotni problem, kojeg ultimativno rjesavam, svim drugim cimbenicima usprkos?

   Zdravstveno, ima smisla. Sperma koja se stvori, a ostane "tamo dole", trune u nama. Povećava kiselost "tamo dole" sustava, stvara pojačanu pretpostavku za upalne procese, na kraju i najgore dijagnoze.

   No, jesmo li zaista samo oploditelji i prijenosnici dna, ili ima tu i još nesto? Realno, osobno, nije me to pitanje puno okupiralo. 

   Jurnjava na svim životnim poljima je bio moj trade mark. Daj, samo daj, svega, sad i odmah. Pa se covjek malo zasiti...

   Kafanska prijateljstva i klaun u cirkusu, za tudu i svoju zabavu. Eto, to sam bio.

   U mom proždrljivom gutanju svakojakih štiva, nedavno sam naišao na malu brošuricu o tantri i yogi, uključujući i odgovore jednog gurua na najčešća pitanja ljudi, koji o toj tematici i ne znaju previše, a zanima ih...

   Neznanje je bio moj i njihov zajednicki nazivnik. Jednostavnost pitanja, jednostavnost odgovora.

   I, zaključak. Ima smisla. Ima dubine. Ima i naših zabluda, površnosti i nepismenosti.

   Da sad ne filozofiram puno, stekao sam uvid otprilike onoliko koliko me i zanimalo - malo.

   Zato nisam taj da odlazim u dubine i komentiram, nego ću samo pobrojati par stvari koje sam razumio i koje su meni vrlo primjenjive u svakodnevnom zivotu.

   Prva od njih je seksualna energija. Pripadam generaciji koja, jos uvijek, nije baš skroz otvoreno pričala o toj temi s roditeljima, bez obzira koliko su moji bili načitani ljudi, a ja otvoren i brbljav, izrazito znatizeljan, ne samo po tom pitanju.

   Kao rezultat moje svijesti da je to nesto vrlo jako u meni, ali i u svima nama, naravno, ne kod svih isto, a da o tome gotovo uopće ne razgovaramo, ili svodimo to na higijenu, kao što seremo, ili peremo zube, stvorio se procjep u mojoj percepciji između onog sto osjećam i kako se to sve skupa dozivljava, kakav status u zajednici, ne samo obitelji, ta tema ima. 

   Rezultat tog procjepa je potiskivanje i vrsta nelagode koju većina ljudi osjeća i živi, na neki način negirajući seksualnu energiju, ili ju skrivajući, umanjujući...

   Ogromna je njena moć, to je ona sila, koja nas u osnovi pokreće. Da, dobro čitate, seksualna energija je temelj našeg, ne samo fizičkog, postojanja.

   Dijete se rodi čisto. No, onda ga umočimo u saft života, koji je neurotičan i to dijete, budući odrastao čovjek, postane, a što drugo, nego isto neurotičan.

   Pitamo se cesto, ne da li je(smo), nego zašto smo neuroticni?

   Odgovor je vrlo jednostavan, od tud sve kreće i nudi rješenje. 

   Neuroticni smo jer se negiraju naše prirodne potrebe, a ljubav koju ćemo kao mali dobiti je uvjetna.

   Tipa, nemoj plakati, jer"dobru" djecu roditelji više "vole", ne divljaj, budi miran, uredan, bla, bla, bla....

   A, u plaču, trčanju po kući, istraživanju svega i svačega, lezi naša iskonska bit...

   Tako pokazujemo emocije, tako otkrivamo svijet, tako svrsishodno upotrebljavamo nama datu inteligenciju, brusimo osjetila...

   A, svijet nam nudi zadrsku, uvjetovanu prihvaćanjem i ljubavi, ako se "zakočimo"...

   Želimo biti to što jesmo, nagonski, a istovremeno želimo prihvaćanje. Koje je uvjetovano svjesnim zatiranjem iskonskih potreba i zelja. Pa postanemo neurotični.

   Priroda je usavršila kompenzatorne mehanizme, a svaki put kad se čovjek malo umiješa u njih, da ih malo "popravi", napravi sranje.

   Tako su dvije razine kompenzacije za nedobivenu ljubav obiljezile našu eru.

   Prva je kompulzivno prežderavanje, kad prazninu od manjka dobivene ljubavi, punimo kroz prepuni zeludac. Ako smo zeljeli razvoj svih bolesti, nismo mogli odabrati bolji kanal. 

   Usput, da li ste primjetili, kad ste sretni i ispunjeni s ljubavi, da manje jedete?

   Druga razina, jos ozbiljnija, je kad nam je ta praznina toliko jaka i velika, da zelimo otupiti vlastita osjetila, da ne osjećamo punu silu praznine, nastalu nedostatkom ljubavi.

   Tad konzumiramo alkohol i druge opijate, da se distanciramo od svakodnevice, tako teške, monotone i dosadne, bolno besperspektivne.

   Usput, da li ste primjetili, kad ste sretni i ispunjeni s ljubavi, da manje pijete?

   Da sad opet ne palamudim kome je i zašto stalo da se ljudi otuđe, da zatrpamo kanale prenosenja ljubavi, svih vrsta, okrenut ću priču na mogućnosti.

   Znam da je tesko osnovna nerijesena egzistencijalna pitanja objasniti duhovno, tek ću reći da je granica mjesto koje čini razliku. 

   Naravno da ćemo raditi i zaraditi, kupiti stan, ili kuću, namjestaj, auto, platiti djeci sve, bla, bla, bla...

   Ali, gdje je granica? Kad je dosta? U društvu u kojem zivimo, nema te granice. Stalno "trebamo" još nešto, a nikad nam nije dovoljno. 

   Novi mobitel, putovanje samo radi putovanja, još jedan automobil, sva sila svega i svacega, a iz dana u dan smo sve manje sretni, a ovo "moranje" nam nabija presing pa umjesto zadovoljstva, osjećamo frustraciju, jer nemamo još to i to...

   Niti u ludilu nam nitko nije, dovoljno glasno, ponudio neke druge opcije. Dosta ljudi uopće nije svjesno nasih osnovnih potreba. 

   Kad riješimo osnovne biološke i egzistencijalne potrebe, a nekad može i prije njih, dapače, bilo bi dobro prije njih, jer bi one tada bile bolje artikulirane, što stvarno trebam, a sto je imperativ sjebane zajednice, trebali bismo osvijestiti svoju temeljnu potrebu za udruživanjem.

   Partnerska ljubav, obitelj, prijatelji, rodbina, firma u kojoj radim, hobiji...skoro nista od nabrojanog ne radimo sami. O obrazovanju i da ne govorim. 

   Kad se želimo ujebat, stvarno psihicki ujebat, udarajmo na neki/ili sve gore nabrojane vrste našeg udruživanja.

   Istovremeno, kad smo u kurcu, poradimo na nečem u tom nizu. Promjene u percepciji i dozivljaju zivota dramaticno napreduju ka boljem. To je ogromna mogućnost, golem potencijal ljubavi. I, njenog osnovnog dijela. Seksualne energije.

   S pravilno korištenom seksualnom energijom, ne samo sa seksom, postajemo kreativni i otvorenog uma.

   Takvi, sve mozemo. A, kad imamo osjećaj da sve mozemo, samo nebo je limit....

   Ok, prvo je bila seksualna energija u nama.

   Drugo bitno je percepcija krajnosti u nasim zivotima. Te su krajnosti rezultat dualizma. Rezultat analitickog uma. Rezultat naše teznje da sve objasnimo, po mogućnosti predvidimo, da se zaštitimo od "patnje", da budemo "svjesni" opasnosti...

   Krajnosti zaista i postoje samo u našem mozgu. Nasoj percepciji. Tako smo učeni. Uzeli bismo sreću, tugu ne, želimo ljubav, ali nas ravnodušnost puni očajem već u nastajanju, zelimo biti marljivi, lijeni nikako, ovaj niz je beskrajan...

    Usprkos ovoj" svijesti" o tome što zelimo, a jos više sto nećemo (znate one žene, zna što neće, ne zna što hoće, hahaha, malo dnevne doze šovinizma), u našim smo životima i sretni, i tužni, od rodenja do smrti, i u ljubavi, i u ravnodusnosti, nekad smo lijeni, nekad marljivi...

   Nedjeljivo je to. Mi smo sve. Od prvog trena do zadnjeg. Yoga bi nas upućivala na to dijeljenje, kontrolu i analizu. 

   Tantra na prihvaćanje svega. I našoj svijesti neprihvatljivog. Mi smo svi sve. Koliko god zvuči suludo, istina je...

   Bez da dociram, samo za svoju upotrebu, puno mi je zivotnija ideja okupljanja, objedinjavanja, prihvaćanja svega. Bez obzira koliko odnekih stvari baš zazirem.

   No, tu se postavlja ono kljucno, ili dva, pitanja:

1. Što je to od čega zazirem? 

2. Zašto od toga zazirem?

   Bez previše filozofije, kod drugih najčešće primjećujem ono što me najviše smeta - u meni...

   Zašto mi se to najčešće ne sviđa? Zato što to nešto nisam prihvatio kao sastavni dio sebe.

   Negiram to, odbacujem to, a ko za vraga, što to češće i jače činim, jače mi se vraća.

   Recimo, moja potreba za ljubavlju je nemoguće jaka. Nije i teško će ikad do kraja biti zadovoljena. Ali, danas to znam pa sam i realniji u očekivanju.

   No, većinu života sam tu pukotinu čepio s ona dva kompenzatorna mehanizma. Pa sam se udebljao ko svinja.

   Na drugima to cesto primjećujem. Ne volim sebe takvog. Stalno nesto uvodim i mijenjam, nebi li se promijenio. 

   Nisam do kraja sebe debelog prihvatio. I, to da sam zeljan ljubavi do beskraja. Malo mi je neugodno to direktno reći i sebe takvog prihvatiti.

   S druge strane, komadom kolača ću vječno krpati nedobivenu lijepu riječ, kompliment, neki dokaz vrijednosti, dobrog u meni.

   Imam, recimo to tako, dvije mogućnosti, dva puta, koja mogu izabrati.

   Jedan je onaj moj stari. Izanalizirati sto i kako, odvojiti šlank Marka od debele svinje, jedno prihvatiti, drugo, u mojoj glavi, odbaciti, zivjeti dalje s mišlju da sam šlank, ili dovoljno visok da bi mi se (jako) vidio trbuh.

   Drugi, teži put je da sve prihvatim. Kad malo bolje pogledam, sve i jesam. Bio i ostao. Po fazama. Ali, sve sam to ja. Nebitno sto i nebitno kad. Sve to jesam. Da, Šamana, ti sve to jesi.

   Tantricka svinja i samo povremeno, prisiljeno i na muku, visoki muškarac ravnog trbuha.

   Koji je pravi ja?

   Sve, ja sam sve...sve prihvaćam u sebi, sve prihvaćam oko sebe...

   I, najvaznije, sto najvise primjećujem pa i čega se najviše užasavam, to sam najviše ja....

   

Ženska energija

    Koliko netko mora biti slijep da ne prepozna snagu ženske energije? Koliko netko mora biti pokvaren da Svijetu gurne ideju o ženi-muškarcu? Koliko žena mora biti kratkovidna da prihvati mušku ulogu? Koliko netko mora biti perverzan, da svoje greške upravljanja, koje su rezultirale ekološkom katastrofom, rješava na način da poremećajem prirodnog savrsenstva balansa muškarca i žene, upravlja rađanjem?

   Da, bilo nas je 4 i pol milijarde sredinom osamdestih i tad se živjelo najbolje. Ili, ljudski mozak briše loša sjećanja u cilju samozaštite?

   Danas ću brusiti svoju vještinu postavljanja pravih pitanja.

   Zašto je hiperprodukcija najlonskih vrećica i inih derivata utjecala da se meni danas slabije diže kurac? 

   Da, idem malo u krajnost, kao u onom vicu, kad Meho objašnjava Muji da ako ne voliš prirodu, ne voliš ni ljude, ako ne voliš ljude, ne voliš ni životinje, ako ne voliš životinje, ne voliš ni sebe, ako ne voliš sebe, ne možeš voljeti ni žene,a ako ne voliš žene, onda si -peder! E, nije kraj, ode tako Mujo Hasi i pita ga: " Jeli, bolan, Haso, imaš li ti psa? - Nemam! - E, onda si peder...

   Želim malo skratiti put, naime, zato banaliziram u postavkama.

    Ženska energija pokreće Svijet. Žene su viša bića. Zasluženo. Opravdano. Cilj opravdava sredstvo. Moramo opstati. To nam je u genetskom kodu. Kao i povijesna činjenica da se civilizacije raspadaju. Kad im se set up poremeti. Koje sam kurčeve sreće, opet na meni pada matematika...

   Nekako smo se onda, u samo dvadeset godina, udvostručili. To je kao, znate ono, kad netko naglo uđe u pare pa dobije trideset kila u dvije godine. Nikako taj višak ne može biti isti kao mojih trideset plus, koje sam ja sustavno, planski, polako, temeljito zvačući, a ne gutajući cijele komade, izgradio tokom 50 godina. Ne može to biti istih 30....

   I, tako udvostručeni, počeli smo papati sami sebe, svoj eko sustav, koji je, bar naizgled, perfektno funkcionirao ko zna otkad? E, ali, onda se malo zagrijemo, jer ne gasimo tvornice, malo nam se otopi leda, malo nam se digne more (umjesto kurca), malo nam neke vrste izumru, nisam provjeravao, ali vjerovatno najbolje, koje ni vode nisu pitale, neke se neprirodno razmnože, uostalom, kao i sva stoka sitnog zuba u slicnim ekstremnim situacijama, pogledajte samo ratove...

   Cap, carap, za vrat pa u šumu - ima nas previše za resurse kojima raspolažemo. Za dvadeset, ili trideset, svejedno, smo se udvostručili, za isto toliko se moramo vratiti natrag...

   Ali, stara je istina, a to mi dijabetičari savršeno znamo, ne ubijaju rubne vrijednosti, nego amplituda oscilacije u relativno kratkom vremenu. Ono, ko u lunaparku, digne te na sto metara pa te spusti natrag. Nije neki veliki put, ali je oscilacija visine u pol sekunde. Pa većina riga. I, još za to plati. O, tempora, o mores, o ljudi, o...da ne pišem sad...

   Štogod novo na kugli zemaljskoj želite pokrenuti, stavite na pogon ženske energije. Garantirano uspijeva. Ili, što bi rekli u Šibeniku, tom neistraženom kovčegu ljudske mudrosti i visprenosti: " Što zensko more izmista, muški nemore ni iz trka.."

   Previše vas je, jelda? Nema problema, uključujem žensku energiju. 

   Pod jedan i da se razumijemo, predivna su sva realizirana bića. U čemu god. Ona sjaje posebnim sjajem. Svrhovita su, samorealizirana i sretna. Takvu vibru šire. Putevi do toga su individualni. Netko poslom, netko hobijem, netko obiteljski, netko boemski...

   Važno je da sjajiš. Manje je bitno kako. Ali, sjajiš onda kad ti se prirodna predispozicija susretne s tvojom akcijom, pozitiva je prirodni slijed, to su oni ljudi za koje imaš osjećaj da im sve ide od ruke, da sve pozlate...

   Kakve to veze ima, sigurno se pitate, sa ženskom energijom i njenim utjecajem na prirodne, ili silovane procese?

   Naizgled nikakve. Ali, samo naizgled.

   Treba smanjiti broj ljudi na Zemlji? Jebiga, treba. Ako zelimo prezivjeti kao vrsta. Ne vidim veći prioritet u široj slici u ovom trenu i malotko se neće složiti. Prioriteti i postoje da se važnošću razlikuju od ostalih potreba, želja, akcija, čega god...

   Devedesetih smo se rugali hercegovcima i njihovim bijelim čarapama. Ne znajući da su one simbol čistoće i svetosti nedjelje, kao prioritetnog dana u tjednu, dana za duhovnu obnovu, obitelj, odmor, novi životni zalet...

   Bijele čarape se vade samo u posebnim prilikama, samo na posebne dane. U trenucima kad želimo naglasiti važnost trenutka, važnost toga što tada radimo, a tako je različito od svakodnevice. U njoj mogu i sive čarape, s malo razdrmanim obrubom iznad skočnog zgloba pa onda padaju, ne prijanjaju uz nogu, gube formu i još sto čuda...

   Ako je prioritet smanjiti broj stanovnika na našoj planeti, tada treba paralelno raditi na dva procesa. Povećati stopu smrtnosti i smanjiti natalitet. Za to uspjeti moramo upregnuti bijele čarape, dakle svetinju, naše najjače oruzje. Žensku energiju.

   Treba li zaista biti atomski fizičar pa se pitati zašto postoji M'cD, CC, krediti, zagađenja, hiperinflacija stresa i sto drugih "ubica dečjih lica"...?

   Ali, to je samo polovica. Jednostavnija. Drugu treba finije upakirati i sofisticirano gurnuti u dupe. E, tu nam treba ženska energija. Sjebana u mozak.

   Najveća opasnost uvijek dolazi od onih promjena "over the night". Ljudi su nespremni, koliko god promjene bile dobre. Pogledajte statistiku dobitnika na lutriji ili NBA igrača. Pretežito ostaju sirotinja. Ne zbog slabog incoma. Dapače. Zbog nespremnosti nošenja s novom ulogom.

   Tu dolazimo do općeg ljudskog momenta, ne samo kod pripadnica nježnijeg spola. Naime, kad nam naglo naraste snaga, važnost, moć, utjecaj, skloni smo, većinom, malo ili malo više, zaboraviti da su nam babe prale pičku u potoku...

   Jačanjem pozicije žene u društvu, posebno ekonomskim jačanjem, izazivamo njihovu veću neovisnost i samostalnost. To je za svaku pohvalu i odobravanje. Logicna bi posljedica bila i veći stupanj ženskog zadovoljstva, sreće, motiva i svega drugog...

No, ja lutam svijetom, velikim radijusom lutam, po raznim kulturama, sistemima, po svemu i svačemu. I, što vidim? Nikad više frustriranih, nadrkanih, izgubljenih žena...

   Žene su to koje imaju život samo u svojim rukama. Donose samostalne odluke, imaju samo svoje pare, sto i jednu mogućnost, a opet, nadrkanije su nego ikad. Jel tu nešto smrdi?

   Ajmo malo prokopati po tom smradu. Pa postaviti, umjetnošću pravog postavljača, pravo pitanje: " Sto im najviše smeta, ili nedostaje?"

   Odgovori su različiti, ali ako mi dopustite slobodu osobne interpretacije, a ako i ne, boli me kurac, sam plaćam svoje račune, najviše su nezadovoljne svojom intimom, M/Ž odnosima, nemogućnošću ostvarivanja emotivne bliskosti, nedostatku "pravih muškaraca", spremnih preuzeti odgovornost i sve na toj liniji...

   Imam previše godina za vjerovati u vilenjake i slučajnost. Ako na svim stranama svijeta vidim slične pojave, isključujem slučajnost. Izazvano je.

   Kako? Nikad lakše...

   Paralelno ojačavaš žensku snagu, što je ponavljam, iz mog kuta za svaku pohvalu, ali, radiš i na njihovoj indoktrinaciji temeljne uloge u biosistemu, za što im je priroda pripremila glave, hormone, cijele cikluse i procese...nježno, polako, sve to dovedeš u pitanje, a ne radiš na ženskoj edukaciji u tom smjeru...afirmiraš ženu-muškarca, a negiraš ženu-ženu, najdivnije i najsavršenije biće biosustava. Obzirom da svaki čovjek ima u sebi obje energije, žensku i mušku, prepredeno u ženama predimenzioniraš mušku energiju.

   Paralelno, od muškarca stvaraš iskljucivo oploditelja. Udaraš na samopouzdanje posrnulim ekonomijama, u kojima neki bivši alfa ne vidi mogućnost zaraditi i preuzeti odgovornost za obitelj, nema mogućnost zauzeti svoju prirodnu poziciju. Također frustriran, luta od nemila do nedraga. Gurneš mu tada pod nos, pod normalno, da pije, da se drogira, da u biti nema više ni žena, ni muškaraca, da smo svi neki imaginarni srednji rod...

   Manekenke imaju tristo kila, ili nemaju sise, frajeri se žvaljakaju na autobusnoj stanici, u putne isprave guraš treće rodno opredjeljenje, kaos podebljaš koronom, strahom, izolacijom...

   Dijete rodeno 2020. do treće godine nije imalo priliku učiti i vidjeti temeljne grimase, osnovu neverbalne komunikacije. Nemate pojma koliko smo ih ciljano seksualno oštetili.

   Ok, mogao bih do unedogled. Znam i da rubno dodirujem šovinizam, ali nisam taj...

   Rezultat kao mjerilo svega? Frustrirani i žene, i muškarci, pogubljeni, dezorijentirani. Rezultat toga? Manje prirodnih veza, brakova, zajednica. Rezultat toga? Rađa se manje djece. Bingo!

   Naučio sam ponešto u svojih skoro 50. Ne mogu mijenjati okolinu. Mogu samo sebe. Ako mi je nešto ok, zadržim i unaprijedim. Ako nije, mijenjam.

   Bez obzira što me nitko nije pitao, reći ću. Svatko je u konačnici odgovoran za svoj život. Bilo bi dobro edukacijom mimo mainstream medija potražiti neke odgovore.

   Ženama bi bilo dobro osvijestiti postojanje obje energije u njima samima. Tad odlučite koja vi se vama više sviđa. Žene- žena, ili žena-muškarac? Na toj vama ljepšoj poradite. Neću govoriti koji će biti rezultati, ali znam da žena-žena nije slaba, nezaposlena, needucirana, ovisna, ili ne znam što još žele poistovjetiti s tom inačicom ženskog roda. 

   Muškarci, poradite na svojoj razini testosterona. Izađite u prirodu, znojite se od napora, natječite se, prvenstveno sa svinjom u sebi. Kad se uslijed testosteronskih procesa pocnu nazirati mišići, pročitajte i poneku knjigu koja nije servirani selfhelp, pročitajte nešto o temeljnoj biologiji. Nakon toga poduzmite akciju, zazmirite i skočite...

   Ako se i razbijete, naći će se neka obnovljena žena, koja će nježnošću, empatijom, razumijevanjem u vama prepoznati heroja, dati vam vjetar u leđa, gurnuti vas i sebe u novi život...one to mogu, svjesno, a nama, teladi, to tako silno paše....

Ljubav i strah

    Najteži zadaci, ne samo u matematici i fizici, u životu, postanu fummo vaginalis, pičkin dim, kad ih pojednostavimo, ili pronađemo pravi način, formulu, kako ih riješiti.

   Kad se zapetljamo, komplikaciju rješavamo novom komplikacijom, najčešće ona prva ostane najmanja u nizu...

   Zato je od ključne važnosti na samom početku steći jasnu sliku i paletu najjednostavnijih rješenja.

   Za tu ideju traženja dostupnih i jednostavnih solucija najvažnije je osvijestiti naše dvije temeljne emocije: ljubav i strah.

   Dakle, od samog početka, od debelo nesvjesnog, mi osjećamo samo dvije temeljne emocije: ljubav i strah...

   Na nama je doslovno samo da se svjesno upitamo, kad stojimo pred nečim u životu, da li to nešto promatram preko aplikacije LJUBAV, ili preko aplikacije STRAH?

   Pred nama se stvori koješta, često, na prvu, u čudu promatramo to nešto, ajde, zovimo to nešto FERDO, nije nam jasno ni što je, ni zašto je tu, sad, nama ušlo u život...ali, fakat je, Ferdo je naša realnost...

   Obzirom da smo na Ferdu nepripremljeni, da nemamo unaprijed postavljen sustav naseg suočavanja s Ferdom, obzirom da pizde mutne vode pojma nemamo koji će nam Ferdo kurac, osvijestimo samo dvije temeljne postavke, koje određuju naš odnos sa i prema Ferdi: Ferdu volimo, ili se Ferde bojimo. Kraj.

   O, kada bi samo ovako mudar i pametan bio i u praksi. Pa kad mi život padne, a um se slomi, živci isprže, a oči sijevaju kao munje, od bijesa, o, kad bi bar tada bio samo toliko malo pametan pa da Ferdu vidim kroz aplikaciju LJUBAV...

   Gotovo sigurno, i u najvećim sranjima, Ferdo je svojevrsni Lucifer, naime svjetlonosac...

   No, on to zaista jest, ako upalimo LJUBAV...ako stvarno zavolimo sranje...ako u tom sranju pronađemo poruku, pronađemo sitni, mali papirić s formulom: kako da gledam na Ferdu i što mi je zaista želio poručiti. Ne ustaje Ferdo džabe..jer, nema džabe ni u stare babe...

   Koliko je naših snova ostalo samo san zbog straha? Ok, ili zbog pitanja opće balkanske toksikologije: "Što će ljudi reći?"

   Mislim da je nakon što postanemo svjesni pojednostavljenog koncepta dvije osnovne emocije, ljubavi i straha, samo stvar treninga, prakse, da se potrudimo što je moguće više toga provesti kroz app. LOVE...

   Naprimjer, nešto jako želim. Naprimjer, to nešto je novi auto. Stari mi je ok, ali novi... No, somehow, nikako ga ne uspijevam kupiti. Jednom sam već skupio skoro sve, ali mi se razjebao, naprimjer, krov na kući. Drugi put sam skupio skoro sve, ali mi je dijete doslo s idejom studija vani. I treći put sam već čekao ponedjeljak, da se otvori dućan, ali je u nedjelju navečer zvao najbolji frend, ima genijalnu poslovnu ponudu, normalno, pod legendarnom egidom "vaše pare, naše ideje" i po treći put sam ga "skoro kupio". Ok, to mi je input.

   Realno, gledajući kroz aplikaciju STRAH ( bijes, nemoć, bespomoćnost, crne misli usw.), mislim da sam zbilja kurčeve sreće, da mi taj auto nije suđen, da sam ja samo sluga drugima i njihovim interesima, da na mene nikad neće doći red, da sam i sam kriv za taj luzerski trend, jer nisam udario šakom po stolu, kupio si taj auto pa nek je i poplava u špajzi, nek mali upiše tu nešto, kakvo kurac preseravanje sa studijem vani, a i moj frend Pero će naći valjda nekog drugog za svoje ingeniozne poslovne ideje...

   Istovremeno, pritiskom susjednog pokretača aplikacije BAVLJU, u što uključujem i prihvaćanje, strpljenje, prioritete po mozgu, a ne po kurcu i sve to tako, vidim da sam promijenio krov na kući nakon sto godina i da su sad bar dvije generacije stanara mirne. Realno, niti ja nisam napravio cijelu kuću, neko je ranije ispustio dušu, da se ja jednog dana elegantno uselim pa mogu i ja sudjelovati malo... Uz to, mali je upisao fakat dobar program, koji će mu otvoriti horizonte. A, i Perin prijedlog nije mutav, dapače, ako prođemo, sam će donijeti novi tutač, a sve će ovo drugo također biti tu...

   I, tako, na našem dobro poznatom švedskom stolu mogućnosti, biramo između LJUBAVI i STRAHA....a, od ishoda izbora jedne, naoko, banalne odluke ovisi cijeli niz drugih, ovisi život...

   Zašto imamo strah od jednostavnog? Vjerovatno nam se čini nedovoljno analitično, prepovršno...a, onda vidimo nekog da je otvorio dvajst kioska s palačinkama, ubija pare i njega, onako preko nosa, samo osudimo: " Pa to može svaka budala"...

   Može moj kurac....

   Nitko ne pita što je tom čovjeku sve prolazilo kroz glavu, dok je smišljao koncept, pronalazio lokacije, ishodovao dozvole, pronalazio ljude za rad, kupovao i tražio dobavljače, možda i strašno riskirao na početku, zadužio se, možda je razjebao i privatni život tom jurnjavom...ali, ne, "to može svaka budala"....

    Predrasuda je majka svih zabluda, a jednostavna rješenja su najbolja, nikakva topla voda...

   Danas je vrlo popularno (ili je to oduvijek bilo, samo su mediji bili drugi) tematizirati partnerske odnose. Zašto bi onda "TMP" bio iznimka?😂

   Pretpostavimo, dakle, da je neki M/Ž odnos došao, realno, svom kraju. Velim muško/ženski jer još nemam želudac osposobljen za  ove druge kombinacije...

   Ljubavi, znači, više nema, ali ima djece, kuća, love, dionica, automobila, poslova...

   Treba sad, jeli, donijeti neku pametnu odluku, treba biti i veći katolik od Pape, smiren, mudar, a opet da ne ispadneš gologuzi papak iz svega toga...

   Vrte se kombinacije...

   Tanka je linija koja dijeli kompromis od pakla. Ljubavi nema, straha u izobilju...

   Imamo samo dvije osnovne mogućnosti, dva puta koji možemo odabrati. Koliko god se nekad sve čini kompleksno, zapravo je još gore, ako nas vodi strah. Tad većom komplikacijom rješavamo manju, zaplićemo se i to je never ending story...bez pobjednika, s malim benefitima i velikim emocionalnim teretom kao poputbinom...

   Neću primjerima potkrepljivati sve te nesretne mogućnosti, kojih smo svjesni i gledamo ih svakodnevno, kad su odluke iz straha "sačuvale" nesretne obitelji, ili su odluke iz straha kreirale nesretne priče razdvojenih, disfunkcionalnih obitelji...

   Afirmirati ću odluke iz ljubavi, koliko god se čini da su nemoguće u toj situaciji, jer, jeli, ljubav je umrla u tom odnosu...

   E, to je najveća zabluda i sljepilo višeg reda.

   Ljubav je možda, ili sigurno, umrla u tom odnosu, ali to ne znači da je umrla ljubav prema slobodi, dobrom odnosu, djeci i njihovom dobrom osjećaju kroz život, ljubav prema iskrenosti, ljubav prema traženju najboljeg rješenja ma koliko situacija izgledala loše, ljubav prema, na kraju krajeva, osobi kao takvoj, s kojom smo nekad imali ljubav...

   Milijun poteškoća i kasnijih sranja iz odluke iz straha....

   Odluka da biramo ljubav, široko i nesebično, ne rješava automatski, kao krpom prebrisano, sve te pizdarije, ali, vjerujte iskusnom rasturaču propalih ljubavi i brakova, ljubav kao trajno opredjeljenje i nit vodilja, donosi mogućnost slaganja svih kockica na pravo mjesto.

   Ta ljubav, prema životu, slobodi, bivšem partneru, svima koji su uključeni i dotaknuti odlukom i situacijom, nije laka, jednostavna, niti svima razumljiva. Izgleda nekad uzaludna, naivna, sanjalačka...

   Međutim, tu ljubav imaju lideri života, nikakve dogme im ne mogu stati na put i izbor aplikacije konačne LJUBAVI otvara sva vrata i sve dalje mogućnosti, naravno kroz vrijeme i proces...

   Odabir STRAHA multiplicira i produbljuje sranje, narušava mentalno i fizičko zdravlje, razara. Odabir STRAHA nam je i široko sugeriran, jer smo tako manji, bojažljiviji, nekompetitivni, rječju, lakši za upravljanje...

   Strašno je jednostavno, prosto, nema alternative:

   Prvo osvijestiti LJUBAV i STRAH, a nakon toga izabrati LJUBAV.. nije lagano, ali nema drugog puta, ako želimo dobar život..

   STRAH je dobra aplikacija, samo ju budale ugase i izbrišu, puno nam puta direktno spasi dupe, direktnije od LJUBAVI...

   Ali, tu treba znati razlučiti, kad je STRAH dobar i učinkovit, a kad blokirajući i razoran....

   Nažalost, to do kraja nikad nitko nije odgovorio niti samom sebi, ali nekakva se odluka treba donijeti, neki izbor.

  Bolje kriva, nego nikakva odluka.

  Zato biram aplikaciju LJUBAV, kao dominantnu i pretežitu (ne i jedinu) u svom životu, potpuno svjestan zamki takvog izbora.

   Takav se sviđam samom sebi.

   

Vikend pijanac

    Kamo će me blog sve odvesti, nisam mogao ni u najluđim snovima zamisliti. Obećao sam si iskrenost i u tom slučaju stavljanje misli u pisanu formu, skoro sam rekao " na papir", može imati i terapeutsku svrhu.

   Neću okolišati. Imam problem s konzumacijom alkohola. Točka. Odmah u glavu. Ni više, ni manje. Bez uljepšavanja, traženja olakotnih okolnosti, tipa teško djetinjstvo, problematično okruženje i slična sranja.

   Nisam ovisan o alkoholu, ne pijem ga svaki dan, ne sanjam ga, ne organiziram dan i ljude po tom ključu, ali imam problem s prekomjernom konzumacijom alkoholnih pića.

   U dobi od 14 brat je držao lokal, a ja sam mu "pomagao" radeći u vrijeme ljetne sezone. Usput sam se znao tu i tamo olešiti s gostima, a počeli su stizati i moji frendovi. S 14 smo već bili totalno "tranu", a s rastom promila, rasao je i broj te intenzitet izazvanih pizdarija.

   U međuvremenu se" dogodio život". Sve je išlo svojim tokom, ali konstanta pijenja se nije prekidala. 

   Pravi problem je bila mjera. Kao i u hrani. Veliko tijelo, sportom istrenirano da podnosi koješta. Pritom, nikad nisam pio sam, ali, realno, vrlo sam rijetko i bio sam...

   Priča da je većina mog društva na sličan način izlazila i provodila slobodno vrijeme je samo dekor. Više ili manje istinit, kako kad i kako gdje. Ja sam bio kolovođa, lud, neumjeren, bez nekih meni vidljivih posljedica, nažalost, ili na sreću, ovisi o kutu gledanja.

   Nismo uživali u kvalitetnim pićima, makar smo i njih nekad imali na menu-u. Bitno je bilo "pobjeći" od napetosti, stresa, rasteretiti se, jer sam živio pod velikim, samonametnutim pritiscima. Uspjeh u sportu, rano roditeljstvo, autoimuna bolest, bla, bla, bla...

   Mijenjao sam gradove i države, društva i prijatelje, ali stil života nikada. Tužno. Pogotovo s mojom pameću. Realno, malo znači, ili je možda znakovito, da je relativno velik broj inteligentnih i školovanih ljudi sklono piti do übera...nije opravdanje, ali je činjenica. Pritom ne govorim isključivo, ali govorim pretežito, o muškarcima...

   Jedan dio nas, u koji, eto, nekako, nisam ušao, možda i iz straha, ili neupućenosti o toj sceni, je konzumirao još štošta. Bio sam prilično indiferentan prema tome pa tako nisam išao za tim tko i što uzima...bolio me kurac, iskreno, niti su me šta pitali, ili nudili, niti sam ja išta vidio, tražio...

   Zanimljivo je pogledati i smjer iskrivljenosti mog ponašanja pod utjecajem alkoholnih pića. Mene najčešće udara na veselje i ljubav, pjesmu i zajebanciju. Imam i ružnu naviku da vozim pod utjecajem -OH skupine, riskirajući svoj i tuđe živote, kao i materijalnu štetu. Neodgovorno, pogotovo danas, kad je taxi uvijek ispred nosa. Dosad, srećom, kojom Bog čuva budale i pijance, nisam imao posljedica, vozačku sam izgubio dvaput, oba puta trijezan, jer ne kužim smisao crvenog semafora na desnom skretanju...nemam niti jedan kazneni bod, jer znam razgovarati s policijom, a i stvarno dobro metaboliziram alkohol pa su rezultati testiranja uvijek bili izvrsni, ako bih dopustio da do njega uopće i dođe...količina popijenog i promili kod mene nisu u pozitivnoj korelaciji...nije da se hvalim, samo iznosim činjenice. 

   Ponekad, međutim, kad mi netko blizak, pogotovo moje partnerice, ili najčešće one, na bilo koji način nastoje ukazati na neprihvatljivost mog ponašanja, reagiram burno. Postanem svojeglav, inatljiv, riječju, glup i slijep, a posebno loše reagiram kad izgube živce, opravdano pa postanu verbalno agresivnije. Tad doslovno potežu vraga za rep...

   Platio sam visoku cijenu svoje razularenosti, kroz rušenje kvalitete odnosa u brakovima i vezama. Naravno, nije bilo riječ samo o tome, čak niti pretežno o tome, ali je" to" nedvojbeno puno " pomoglo" da mi privatni život bude turbulentan. Zanimljivo, nisam bio kurvin sin, pogotovo ne u svojim brakovima, što mnogi misle da jesam, kao i da mnogi nisu mislili da mi je alkohol nanio toliko štete, koliko zaista jest.

   Oduvijek sam bio sklon minorizirati taj štetan utjecaj, jer sam bio funkcionalan i u ostatku života iznimno uredan. Utjecaj je bio polagan, velik i vrlo štetan. Nisam dozivljavao svoje partnerice i njihove prigovore, negirao sam i da ih takvim ponašanjem zapravo umanjujem. Prava je istina da nisam volio sebe dovoljno, bez obzira što bi neka ponašanja sugerirala suprotno, a samim tim nisam ni bio sposoban voljeti bilo koga drugog...opet vrlo tužno.

   Mislim da sam čovjek dobrog srca, ali izgovoreno u trenucima bijesa i/ili pijanstva, nikako ne ide ruku pod ruku s mojim obrazovanjem, širinom, načitanošću. Naime, postanem najgora i najprimitivnija seljačina, nanoseći svojim ponašanjem bol drugim ljudima. Danas, ali danas danas, kad sam to osvijestio i priznao si, osjećam sram i tjeskobu zbog toga. 

   Alkohola je bilo i ima ga puno u mojoj obitelji. Većina može "puno popit", to je na van, ali većina pritom radi i velika sranja, koja jos nisu toliko poznata, koliko su velika...

   Sretan sam čovjek. Imam više sreće, nego pameti. Ok, znao sam se i žrtvovati, uporno raditi, bilo je i ima puno dobrih stvari, bića i pojava u mom životu. 

   No, ima i velikih sranja, poput poremećaja sna i depresivnih epizoda, koje su, po mom dubokom uvjerenju, kombinacija utjecaja stresa, diabetesa i alkohola.

   Prije godinu dana sam upoznao Sandru. Danas moju suprugu, moju najveću ljubav, moju srodnu dušu, moju sestru blizanku. Osobu koja prva, u jednoj duši, i jednom tijelu, ima sve što sam oduvijek tražio. Pritom sam putem puno prošao, učeći, sebe i druge...kao jednu vrstu pripreme za zrelu fazu života. Bog me nagradio. Za upornost i dobre namjere, manje za kvalitetu izvedbe.

   Upravo ta sreća i zrela faza, koju živim, ne tolerira više iščašena ponašanja i povremene epizode alkoholizma, prilikom kojih meni " pukne film". 

   Mogu si priznati, čak i oprostiti, dosadašnju nezrelost, dosadašnja iščašena ponašanja, možda i neimanje dovoljno velikog ZAŠTO da se promijenim. Možda zaista nisam nikog volio, stvarno i duboko...prvenstveno, kažem, sebe...

   Ali, sad nema više skrivanja. Imam fantastičan život, ljubav, djecu, unuku, obitelj širu, riješenu egzistenciju i nove, uzbuđujuće planove za budućnost. Znam tko sam, što sam i kamo želim ići.

   Alkohol s tim ne ide ruku pod ruku. Pogotovo ne u mom slučaju, nedostane samokontrole i mjere.

   Danas je prvi dan Nove Godine, u kojoj ću napuniti okruglih 50 godina. 

   U ime ljubavi, dobrog života, prijateljstava, razvoja, zdravlja, čistoće odnosa i pravih vrijednosti, želim i dužan sam, prvenstveno sebi, a onda i najbližima, najviše mojoj, sada trudnoj, supruzi, donijeti odluku, koju duže odgađam i priznati si:

   IMAŠ OZBILJAN PROBLEM S ALKOHOLOM

   PRESTANI PITI ALKOHOL I BUDI DOSTOJAN SVOJE SUPRUGE, DJECE I OBITELJI, NE IZIGRAVAJ MAJMUNA I TU ODLUKU SPROVEDI SAD I ODMAH, DO ZADNJEG DAHA SVOG ŽIVOTA. SVE MANJE OD TOGA, OVAKO SVJESTAN, VRIJEĐAŠ I PODCJENJUJEŠ, MANIPULIRAŠ I OBMANJUJEŠ SEBE I DRUGE I NEMAŠ PRAVO OČEKIVATI KVALITETAN I ISPUNJEN ŽIVOT, NEMAŠ SE PRAVO ŽALITI.

   DONIO SAM I PROVESTI ĆU TU ODLUKU LAKOĆOM, JER IMAM OGROMAN ZAŠTO. DANAS GA IMAM I VIDIM...

   1.1.2023.