"Deep blue" protokol orgazma

    Sve bistre i hladne rijeke ponornice, koje se kroz krš još više očiste pa se takve uliju u more. Hladna, snažna, britka bura s Velebita ne ostavlja šansu prljavštini. Vanjskoj, ni unutarnjoj. Snijeg iznad mora. Snaga suprotnosti. Snaga prirode. Takav je moj zavičaj. Tako zvuči. Tako miriši. Tako izgleda. 

   A, more postane još čišće, a zbog slatke vode iz Like i idealna mješavina za neke skupine biljnog i životinjskog svijeta. Senzacionalnog okusa, strukture, oblika. 

   Nekad ljudi nisu s tim u skladu. Jebiga, pokvari ih život. No, još smo živi, još nas ima.

   Duboko negdje, kad se poput nožem odrezan obronak Velebita uroni u more, živjeli su dagnja Mila i škamp Frane.  

   Rano su postali svjesni neukrotive prirode. I, nemilosrdnih ljudi. Većina familije je stradala još '45 u buzari, a ono malo preživjelih se skrilo, ili razbježalo po svijetu....

   Ali, Mila i Frane - jok...

   Jedno drugom su nešto obećali. Već na samom početku. Koji je bio filmski. Okolnosti će biti jedno. Priroda drugo. Susjedi treće. More or less, ništa im neće ići na ruku. Oni su odlučili. Dati sve od sebe. Sve drugo nije bila opcija. Dati sve od sebe da o(p)stanu. Svjesno su to izabrali. Svjesni da tu pripadaju. I, da pripadaju jedno drugom.

   E, a 'ko je pit'o moju babu kako joj je u sexu? Jel deda bio nježan? Jesu obično imali dužu predigru, ili je vatromet bio urnebesno brz? Gdje je držala tange, a kako je spriječila da joj djeca s pronađenim vibratorom ne buše rupe za pikulanje?

   Baš volim postavljati suvremena pitanja u kontekstu nekog prošlog vremena. 

   O tri kurve iz iste obitelji znate anegdotu? Ne? Evo:

   Bile, dakle, tri generacije prijateljica noći iz iste familije. Žali se najmlađa kako su frajeri odvratni, misle da se sve kupuje, kako su cijene jedva 50€ i tako dalje...njena mati, za stolom, kaže da je njima sve bilo isto, samo su bile plaćene pola, u markama...

   I, na kraju baka, leži u naslonjaču, gleda La casa de papel, samo krajičkom sluha sudjeluje u debati, kratko dobaci: " Kaj se, cure, žalite, nama je bilo samo bitno da stavimo nešto toplo u želudac"....

   Tako to izgleda. Svaka generacija ima svoje brige i svoj pogled na svijet.

   E, a Mila i Frane su mlađa generacija. Ali, jebiga, stare duše. Oni osjećaju prošlost. Tradiciju. Odnose nekad. Njihove su obitelji bile tradicionalne. 

   Samo što žive danas, nesposobni da se do kraja adaptiraju u nove vrijednosti. Ili, nedostatak istih.

   Ljude oko sebe još manje kuže. Oni rade sve da sve upropaste. Uključujući sebe same.

   U njihovom je odnosu sve duboko. Kao i more, u kojem žive. Duboko se osjećaju, duboko razumiju, duboko slažu, ali, Bogami, kad upadnu u crnu rupu, i to je duboko...

   Bila je tako i situacija s tjelesnom ljubavi.  

   Astrološki su kompatibilni. Jako. Rekla im je jedna stara morska kornjača, kod koje su bili na savjetovanju, da će im količina strpljenja, pogotovo kad popizde i sluh za potrebe onog drugog, odrediti budućnost. 

   Voljeli su tako razgovarati o svemu i svačemu. Pogotovo su u samom početku debatirali između serija tjelesne bliskosti.

   I, što se događalo? Bili su toliko privlačni jedno drugom, toliko im je bilo stalo, da su se zablokirali od toga. Svatko na svoj način. Da ne učine grešku. Da ih onaj drugi ne doživi pogrešno, jeftino, da ih ne podrazumijeva.

   Dagnja Mila je bila tren nevjerovatno senzualna, a već drugi tren bi se uplašila i pobjegla. Običavala bi tako odlaziti i vraćati se. Više svješću, manje fizički.

   Rak Frane je samo izgledao dalek i odsutan, zajapuren, crven. On je bio, također, hipersenzibilan. I, smetale su mu Miline akrobacije.

   Ali, samo dok ju nije upoznao. Dok nije provalio njen mindset. Koji je, samo naizgled, bio kompleksan. U naravi je bio jednostavan.

   Glavna odrednica njene seksualnosti je bila prenapetost uzrokovana visokim očekivanjima od sebe. Ne samo u ljubavi. U životu. A, u spajanju se očitovala kroz tupost, dok se nebi opustila i počela vjerovati. Trajalo je to njeno opuštanje....srećom, Frane je bio strpljiv. Ne uvijek. Ali, s Milom gotovo uvijek. Tražio je to od sebe i u sebi. Molio Boga da se ona ne sprda s tim njegovim pokušajima. Da ju skuži. Da nađe pravu mjeru. Svega.  

   Apsolutno je tražio najboljeg sebe. Isprva se gubio na tehnici. Da li ovako, ili onako? Kojim protokolom će stići do njene sreće? Šta joj odgovara, a od čega zazire? Nekoliko mu se puta učinilo da je blizu cilja, ali tad je shvatio sve. Zahvalio usput Bogu, što mu je dao sposobnost sagledavanja situacije i iz nekog  drugog kuta.

   Cilj ne postoji. Postoji međuljudski odnos. On se temelji na mogućnosti dvoje ljudi da ostvare povjerenje, bliskost, da se osjećaju dobro i sigurno jedno pored drugog.

   Kako je Frane više kopčao stvari, to se Mila više opuštala. Što je Frane više pokazivao i neke svoje slabosti, bio je više životan, više svoj. 

   Malo je tu fizičkih kategorija. Možda samo disanje. I, opuštanje. Otvaranje vrata emociji i energiji.  One ne mogu ući kroz zatvorenu kapiju.

   Sasvim je nebitno naoružanje. Sasvim su nebitna dosadašnja iskustva. Ovo je neka sasvim nova i drugačija priča. 

   Razumijevanje i strpljenje, u kombinaciji s motivacijom, spremnost ostati i kad stignu valovi i svi pobjegnu.

   Priznajte, koliko vas je temeljem naslova očekivalo tehnička uputstva škampa Frane?

   A, koliko smo zaista svjesni da sve ide iz glave? Nježnost, mašta, dodir, sve iza toga...

   I, koliko je to more mogućnosti beskrajno duboko...

   A, mi ga preplivamo vrlo brzo i onda se čudimo što nema dalje.

   Zato što jurimo i idemo u širinu...

   Umjesto da zaronimo duboko...

   Deep blue protokolom.... 

   

   

Život preko telefona

    U početku mobilne telefonije, jasno se sjećam, uz račun je na kućnu adresu stigao i detaljni ispis poziva tog mjeseca. To je bila plahta papira koja je jedva stala u kovertu, a među drugom poštom smo ju mogli opipom prepoznati i razlikovati.

   Moja životna avantura, u smislu putešestvija i boravka na adresama, van bazične kućne, je počela prije nekih tridesetak godina. 

   U tom sam periodu živio u 14 različitih država. Promijenio sam nekih pedesetak adresa, a prestankom aktivne igračke karijere selidbe nisu prestale. 

   Kad si priustim ovakav razgovor sa svojim osobnim dnevnikom, obično imam potrebu sam sa sobom prvo iskomunicirati neku temu, koja me muči ili trenutačno interesira, tako tražim neke odgovore. Također, često sanjam o nečem od jučer, ili iz dana koji su prethodili događaju ili temi.

   Na taj način dobivam jasn(ij)u sliku. Nemam potrebu sad gomilati statističke podatke o svim tim lokacijama i prirodi promjena. To može ostati za neki drugi put. Sad generalno mogu reći da vodim bogat, nemiran i, gledano sa strane, događajima ispunjen život.

   Vremenom je termin "bazične kućne adrese" potpuno izgubio smisao, jer sam, osim poslovnih razloga, često adrese mijenjao i zbog privatnih promjena. Obzirom da se sve to događalo vremenski paralelno, od te siline i mase ljudi, odnosa, situacija, da ne kažem raznih problema, zadovoljan sam kvalitetom održanih odnosa sa deset, petnaest ljudi mog najbližeg okruženja.

   Termin doma i razlike između kuće i doma sam shvatio u cjelini relativno nedavno. O tome je bilo riječi u jednoj od prethodnih tema pa se ne želim ponavljati. Uglavnom, zadnje četiri godine imam svoj dom, kutak na svijetu kojeg osjećam baš tako. Nije da ih nisam imao i prije, dapače, ali ovaj sadašnji baš specifično osjećam takvim. Dalo bi se o razlozima.

   Pokojna mater mi je prije dvadesetak godina, kad su moje avanture po svijetu trajale već desetak godina, jednom prilikom tokom ljeta, kad smo se svi okupljali, nepogrešivo primjećujući moju promjenu ponašanja, rekla da sam postao " pravi vuk samotnjak". Tad sam se samo nasmijao, uzevši tu konstataciju kao još jednu od njenih dnevnih egzibicija. Ali, nisam ju zaboravio. 

   Kad govorim o nekoj stalnoj adresi, na kojoj sam živio, smatram to lokacijama na kojima sam boravio barem dva mjeseca u kontinuitetu. Ono, kad negdje upoznaš susjede, blagajnicu u dućanu, poštara, detektiraš najzgodniju ženu okruženja i predsjednika kućnog savjeta, redovito prerevnog starijeg gospodina...  

   Sve nabrojano je samo kulisa jedne jučerašnje situacije. Naime, uhvatio sam samog sebe kako nisam zadovoljan ritmom nekih poziva, naime prečesto zovem. S tim dojmom sam otišao spavati. Ne volim kad se mene gnjavi prečestim pozivima, a ni u snu nisam mogao zamisliti da ponekad i ja to radim. U trenu kad sam to shvatio, osjećao sam se grozno. I, naravno, o tome sanjao. Filteri i autokorekcija rade još uvijek savršeno.  Kad nešto primjetim sam, ili, kao jučer, kad budem na to nježno upozoren.

   Zašto sam u san uključio istovremeno dom, najbliže ljude, silne promjene, kvalitetnu komunikaciju, mobitel i samotnjaštvo?

   Uopće nije bez veze. Daje mi odgovor na moje pitanje i sinoćnju frustraciju mojim prečestim pozivima.

   Tko su moji najbliži ljudi? Troje djece sa svojim partnerima, unuka, partnerica, brat s obitelji, majke moje djece, recimo samo troje najbližih prijatelja i troje najbližih poslovnih suradnika. 

   Sad sam nabrojao više od petnaest osoba. A, nitko od njih ne živi stalno ispod 50 km od mene. Pritom ja nekih pola godine provedem u svom domu, koji je najsavršenije wellness mjesto na svijetu, ali je deset mjeseci u godini mrtav grad. 

   Putujući sjećanjima unatrag, naišao sam na još jednu zgodnu temu, o kojoj je bilo riječ. To je neka dualnost mog karaktera. Naprimjer, znam biti izrazito nježan, ali i, verbalno, vrlo grub. Ponekad strpljiv kao slon, ponekad nestrpljiv poput malog djeteta. A, ponekad totalni samotnjak i solo igrač, da bih u istom danu postao biće koje žudi za druženjem, razgovorom, fizičkom bliskošću, zajebancijom...

   Postoje neki dani kad se osjećam potpuno izolirano od ostatka svijeta. Kao da se život događa negdje drugdje, a ja sve to skupa propuštam. Tad postajem naglašeno neraspoložen. Tad mi ne pomaže ni wellness, ni knjiga, ni šetnja, ni more, niti to što nešto obavim, završim, dogovorim...

   Znam da skoro svaki čovjek ima svojih petnaestak najbližih. Ali, znam ih vrlo malo koji nikog od njih ne susretnu danima, uključujući tu i djecu, koja rastu, mijenjaju se, žive svoje živote, svoju ljubav, koja je sad negdje, svog brata, s kojim sam izrazito blizak, a samo smo tri, od zajedničkih 49 godina, živjeli skupa, i tako dalje, i tako dalje...

   Ponekad se osjećam kao kraljević, blagoslovljen putovanjima, kontaktima, iskustvima, zaista bogatim životom, ali ponekad i kao socijalni prosjak, usamljenik, izoliran od svega...

   Kao i svaka medalja, moja izoliranost ima barem tri strane. Dobra je da sam sjajno povezan sam sa sobom, uz život na savršenoj klimi, mozak mi radi fantastično, rekao bih nikad bolje, a niti tijelo nije u zaostatku. 

   Loša strana su spomenute epizode. Nisu česte, ali postoje i ne želim ih ignorirati i samo čekati "da me prođe". Nisam taj tip, makar bih mogao i o tome razmisliti, odnosno, možda je to konačni izazov da nešto ne silujem, da naučim malo otpustiti, da prepustim i drugim faktorima da naprave svoje, da malo usporim...vidiš, vidiš, ovaj moj dnevnik i nije samo spremište starih sjećanja...

   Ona treća, bočna strana medalje usamljenosti je kolaterala. Isto dobra. Naime, kad si usamljen, ne srećeš idiote. A, tako su me voljeli...

   Putem mobitela sam sudjelovao i još to činim, u odgoju djece, sklapanju poslova, njegovanju odnosa, ljubavi, održavanju obiteljskih relacija, putem mobitela vrištim od smijeha, putem mobitela plačem, urlam (najčešće na sina), putem mobitela sam dobar frend do 5 ujutro, ako treba...

   Putem mobitela, na sreću, jer mogu, ili nažalost, jer nema više prilike za live program, živim svoj život...

   Putem mobitela i pretjeram s pozivima, jebiga, uhvati me tako faza, kad bih se teleportirao, iskočio iz slušalice i uvukao ispod nekih dekica, da budem u livu nekom otac, djed, partner...jebi ga... 

  

   

Teorija i praksa učenja

    Koncept tzv. " cjeloživotnog učenja" je, kao pojam, postao relativno nedavno, vrlo popularan. U biti, samo smo osvijestili nešto odavno poznato. Pa mi tako i tako oduvijek cijeli život učimo. 

   Razlika između vrlo učenih i nepismenih ljudi je u postotku ukupno stečenog znanja. Pismeni znaju oko 1%, nepismeni koliko 'ko malo, a genijalni ljudi i vrlo učeni oko 2%. Tako barem kaže neka statistika, na koju sam slučajno naletio u svom istraživanju svega, svačega i ničega.

   Vrlo je zanimljiva i poveznica ljudskog ponašanja i učenosti. Naime, vrlo učeni ljudi su često vrlo skromni. Zato što znaju da krug znanja, poput omotača, uvijek obavija malo veći krug neznanja. Šire se koncentrično. Što više znamo, to smo više svjesni koliko ne znamo. Zbog svijesti koliko zapravo ne znaju, obrazovani su ljudi najčešće vrlo normalni, ponizni i ozbiljni u dimenzioniranju samih sebe.

   Ima i dalje, recimo, često čujemo da nije problem napraviti grešku, već je umjetnost istu prepoznati pa ju ne ponavljati. Viša razina je učiti iz tuđih grešaka. To mogu samo sanjati...

   Ne mogu, kao što niti ne pokušavam, biti previše općenit. Zatvorim se u svoju glavu, u svoj mozak, u svoju intimu i prilično detaljno pregledavam što ima tamo. Tako stvaram i zaključke.

    Mogu ih interpretirati vrlo ozbiljno, no, to je, na kraju, jedna velika smijurija. To što nađem u svojoj velikoj glavi s malo pameti.

   Najveći problem kojeg srećem je što mene na proces učenja uglavnom navede neko sranje, u koja upadam lakoćom kojom jutro smjeni noć, ili kad se zaljubim pa ne znam gdje sam.

   Dakle, prvo ide događaj, nakon toga moja debilna reakcija ili nešto s debilnim predznakom, zatim zaustavljanje, analiza, osjećaj "zemljo, otvori se", usporavanje, jer, jebeš išta što nije sad, i odmah, i tu...

     Zanimljiva je i ta tema strpljenja. Kao i u svemu, idem u krajnosti. Strpljivosti i nestrpljivosti. Krajnje sam uporan kad nešto želim i mislim da tako treba biti. Spreman sam čekati koliko treba. Ali, da postanem na to spreman, trebam input neke ispravnosti, ideje, nešto što će me navesti da budem strpljiv. Neki, možda apstraktni, osjećaj da sam na pravom putu. On može biti i vrlo apstraktan, neki vonabi, izmaštani, umišljeni, ili stvarni. Meni skoro svejedno. Smijurija.

   No, izostanu li impulsi te vrste, postanem koleričan. Zato što nešto ne osjetim, ili nešto ne razumijem. Smijurija. Kao i što me neko objašnjenje vrati u trenu. Opet smijurija. Idealna meta manipulatora svih pravaca.

   Začudo, kad učim, strpljiv sam. Što je gradivo zahtjevnije, raste moja pažnja. Što je područje udaljenije od mog dnevnog mainstreama, raste moja pažnja. Skoro fizički osjećam svoj rast. Čak idem tako daleko da pomišljam da podsvjesno izazivam sranja, samo kako bih naučio o sebi, nekome, nečemu...smijurija.... 

   Najviše se uzjogunim kad netko ulazi u moj ritam i pokušava ga promijeniti. No, zato nemam nikakvih problema upasti poput razbojnika u bilo čiji prostor i sve preokrenuti. Smijurija.

   Kao što je i velika istina da se najviše bune oni koji ne podnose petljanje u svoje životne tokove, ali su indirektno spremni preporučiti drugome što je to dobro za njih i kako bi trebalo...da ih malo dodatno poduče...kako da ne....smijurija.

   Poveznica teorije i prakse učenja kod mene ne postoji. Jer, redoslijed je obrnut. Kao da pilot prvo slupa avion u drvo, a onda krene u školu letenja. Jedino što je to kod njega moguće u nekom drugom životu. 

   Ja, srećom, nisam pilot, no Grunfovu tezu, "da onaj koji uglavnom ne uspijeva od prve, treba zaboraviti padobranstvo" razmatram vrlo ozbiljno.

   Što mi je više stalo da nešto uspije, radim više sranja i problema. Nepogrešivo. No, samo do jednog trena. Do trena kad, ovako ili onako, somehow, ne ovladam materijom.  Tad, nadobudan kakav već jesam, osjetim spremnost predavati taj predmet na fakultetu. Kakva je to tek smijurija. 

   Možemo malo i na razinu duše. Teoretski, kako zračiš, to privlačiš. Žedan sam i gladan novih iskustava. I, uglavnom privučemo takve. Ili, oni privuku nas. Obzirom da je tu ključna riječ "novo", često je to nešto o čemu pojma nemamo. 

   Što mi se više to novo dopadne, to sam luđi u prekopavanju tog ormara. Sve dok me vlasnik ne opali po nosu. Obično se ti vlasnici jako iznerviraju, u čudu me gledaju, otkud mi pravo da se tako ponašam?

   Ne znaju oni dvije temeljne stvari:

1. Da, postoje takvi ljudi, koji su poput njih samih, vole prekopati tuđe ormare, ne da ih slažu, ili kradu, ne daj Bože, nego da nešto nauče, da nešto drugačije vide.

2. Čim se upustim u takvo nešto, znači da mi se jako sviđa, ili me neviđeno privlači...

   Pokušao sam okrenuti taj red u nekakav ispravni, uobičajeni. Taj red učenja. Nema šansi. Ako se na kraju svega nemamo čemu smijati, najčešće meni i mojim akrobacijama u vlastitom opismenjavanju - radije ostajem nepismen...

   

 

Siječanjski demoni

    Rekao je jednom Einstein, ili Freud, svejedno, da "prije nego li si pripišete depresiju, provjerite da niste slučajno okruženi idiotima".

   Ne znam jesmo li nakon novogodisnjeg ludila svi idioti, ali promatrajući duševno stanje okoline, depresiju, ili neki njen oblik, svi nosimo na rukavu....

   Razlozi mogu biti raznorazni, ali kratak dan s malo sunca, prazan račun, nerealna očekivanja kroz pjenušavi prosinac ubiru svoj danak.

   Ako na to doda svatko svoju osobnu katastrofu, a to je svakom od nas njegova neka trenutna situacija, u stanju, štobirekla sveprisutna motivacijska govornica A.B. iz Splita, podaci poznati redakciji, niske vibracije, dobijemo ne baš bajnu sliku mentalnog zdravlja naše zone utjecaja.

   Osobno sam upadao lakoćom u takva raspoloženja, obrnuto proporcionalno težini izlaska iz istih. To su takva opća mjesta, ako ih pravilno ne dimenzioniram u glavi: prosinac hop, siječanj trop...  

   Već mi takva programirana ponašanja idu nakurac...svake godine, naime, isto...u predbožićno vrijeme život uz druženja izgleda vrlo u redu, da bi, nakon gašenja svjetala pozornice, ostalo ono što stvarno postoji, ili što smo tad takvi u stanju primjetiti. 

   E, rekoh, citirajući jednog od najuspješnijih sportskih radnika u okruženju zadnjih sto godina, nećeš Razbojniče...

   U to vrijeme pojačanog preispitivanja svojih života, često nam se čini da su stvari gore nego stvarno jesu. To je od nerealnih očekivanja. Zato sam odlučio ista smanjiti na minimum. Kako od drugih, tako i od sebe. 

   Možda se treba ponašati u skladu s prirodom. Ako malo pažljivije  promotrimo, sad sve hibernira. Stvari se dešavaju ispod površine, ali su nevidljive. Tako i u našem životu nikad ništa ne stoji, ali se nama čini da venemo i trunemo. To jednostavno nije istina. 

   Mogao bih reći i koju o našem strpljenju, da pričekamo duži dan i više sunca, oporavak računa nakon nerealnog trošenja, ili da se malo, ipak, dogovorimo sami sa sobom oko toga što ima smisla očekivati, a što ne...

   E, a sad najgore ove godine. Naime, Merkur je retrogradan pa je to period hoda unatrag, propitivanja prošlosti, odluka, odnosa, poslova, emocija i ko zna čega još ne, a za rođenje nečeg novog, bez obzira na sektor života, nužno je da nešto staro umre pa makar i staro, krivo uvjerenje...mora biti dovoljno staro, da preuzme kontrolu nad našim mislima i da njegova promjena bude bolna i neugodna, bez obzira što je dugoročno korisna. No, mi poput hrčka, skupljamo hranu u ustima, bez obzira što nema ni g od gladi i potrebe za hranom... 

   Ajde da vidim što sam odlučio odbaciti? 

   Jednom je netko rekao da "ako ubiješ tijelo, glava pada sama"...i, obrnuto...u to ime sam većinski, ne potpuno, izbacio meso, osobito crveno, iz moje prehrane. 

   Netko možda primjeti da mi i nije neka osobita odluka. Nekom ne, ali meni, deklariranom predatoru, osobi koja je godinama meso jela dvaput dnevno, to je revolucija. U tijelu, a posljedično i u glavi. 

   Mogu reći da stvar funkcionira. Manje sam natečen, inzulinska rezistencija očito slabi, jer je jetra pod manjim pritiskom, izgubio sam i na težini, ali glavno mi je da sam psihički puno uravnoteženiji, što je možda i ključno za borbu sa siječanjskim demonima.

   Bilo bi dobro promijeniti i okruženje. To ne znači nužno da svi odemo na Maldive, jer bi u tom slučaju grupna energija ostala ista, samo na drugoj lokaciji. Već obični odlazak u prirodu, na snijeg, hladnoću, dvostruku sunčevu refleksiju, ili pak na more i u more(!), može izazvati pravu energetsku i mentalnu pozitivnu revoluciju za malo novca.

   No, sve izrečeno dosad i nije neka atomska fizika, ništa novo. Ja se, zapravo, želim malo pozabaviti prirodom demona koji izlaze i tulumare nakon blagdana.

   Nisu oni svima isti, ali su poslani s iste adrese. Ona se zove neizravni pad samopoštovanja.

   Također, u svakoj svijesti izgledaju vjerovatno drugačije. 

   Moj najveći unutarnji demon je osjećaj beskorisnosti. Kao da cijeli svoj život mjerim po nekom imaginarnom učinku.

   U toj paradigmi, toliko jebeno iskrivljenoj i nakaradnoj, ja sebe u tim momentima cijenim onoliko koliko sam dnevno efikasan. Pritom zaboravljam i period, i okolnosti, i okruženje. Tvrdoglavo inzistiram da ako nešto ne uspijevam (još) završiti, cijelo moje postojanje ima upitan karakter.

   Nemam tada milosti, ni nježnosti za svoje slabosti. Režem duboko, puno dublje nego uopće treba, uništavajući pritom i veliki dio zdravog tkiva.

   Promatrajući s vremenske distance, ali i prostorne, kad kao da uđem u kapsulu koja me lansira visoko iznad, da bih mogao promatrati samog sebe dolje, smiješno je vidjeti kako pizdim zbog neostvarenog, a još smiješnije kako neki, makar i najmanji, nazovimo ga uspjeh, pozitivno utječe na moje mentalno zdravlje. 

   Tako bih volio postati neovisan od tog osjećaja. Voljeti i cijeniti sebe zbog sebe samog, a ne onog što radim. Makar sam duboko svjestan da smo ono što jedemo i radimo, ja želim biti umiren i zadovoljan, eto, samo zbog činjenice da sam živ, zdrav i da sam ovdje.

    Vjerovatno u tome i nisam usamljen, u toj želji. Pitanje je, međutim, kako to postići?

   Kako biti dobro u sivom gradu, bez fizičke aktivnosti, s malo događaja, bez nekih uspjeha, kako se izdvojiti od grupne paranoje da si bez svih tih ovozemaljskih potvrda ipak vrijedan života i postojanja? 

   Uskoro ću 50. Fina, okrugla brojkica. Dušu dala za pasti u očaj omeđen neostvarenim i preostalim vremenom.

   Sjedim sad u jednom bg lokalu. Kava je izvrsna. Ljudi ljubazni. Dan siv. Kroasan krasan. Moj trošak minimalan. Djeca su mi zdrava. I unuka, također. Svi moji. I ja. Pišem blog. Potpuno sam mimo toga beskoristan.

   Jebo mi pas mater, ali dobro sam. Demon će možda već za 10 minuta proraditi, ali sad ga nema. Nema ga, jer mu ja ne dam da izađe. Jer sam ga svjestan. 

   Uostalom, ja sam ga i stvorio. Ajde da mi neka uznemirujuća roditeljska prijetnja iz srednjih 70-tih pomogne. Ona je glasila "ja sam te rodio, ja ću te i odležat"...

   Ja neću biti tako grub prema njemu. Neću mu prijetiti. Neću ni vikati. Dat ću mu nešto fino za ručak, čašu vina, ako bude htio, iza. Pustit ću mu neki film, donijeti dekicu od najmekšeg materijala, pokriti ga. Pomilovat ću ga po glavi. Poljubiti u obraz.

   Spavaj, ljubavi...