Ničija svijeća nije zoru vidjela

    Imam primjere nekih prijatelja, koji su jako pametni, kad je riječ o tuđoj djeci. Imam i primjer samog sebe, koji serem o koječemu, a toliko sam glup ko pali kurac, da mi je neugodno sam pred sobom...

   Ne sjecem se, kažem ja😂, jesam li o ovom već srao prije, no, ako i jesam, neka sam, a to me i ne sprecava da serem i još, i opet...

   Bog nam je dao sposobnost prilagodbe. To je najbolje što nam je dao. Jer, kako bismo opravdali sami sebi sve zablude, koje nakon 50te odmotavamo, da ih ne možemo pregrupirati momentalno u nove istine? Koje budu, btw, također ljute zablude. 

   Naprimjer, zablude iz najbliskijih odnosa. S braćom, roditeljima, djecom...osobno sam barem stoput promijenio paradigmu smisla tih relacija, njihov sadržaj, formu i svrhu. Doslovno, po potrebi, kad se nešto izokrene, ili pođe u smjeru kojeg nisam predvidio, ja u tome pronađem new way. To mi se čini kudikamo jednostavnije, nego kopati zašto se nešto odmotalo tamo kamo se odmotalo...

   Mala nam je sposobnost stvarnog utjecaja na tok događaja. I, pritom smo mi toliko glupi i slabovidni, da čak ako i stvorimo privid kontrole, sutradan već stigne službeni demanti..

   Živimo zivot poput ameba. Njihov je put, iz mog ugla, strogo nacrtan. A, umišljam da moj nije. No, kao nekim paralelnim daljinskim upravljačem, univerzum ( da ne spominjem Boga i prirodu), upravlja i daje smisao svim mojom odlukama, izborima, istinama...

   Tad, kad shvatim koliko sam glup, ne preostaje mi drugo doli promijeniti paradigmu, da očuvam kakav - takav smisao. Jer, ono što sam činio, za što se zalagao, u što sam ulagao neki trud, ispliva često na neku drugu obalu...

   Naucio sam prema sebi biti - blag. Prihvatiti da sam glup, da sam naivan, da ne vidim dobro, da jako malo znam, da loše predviđam, da sve u što vjerujem i sto oko mene postoji - zapravo vidim samo ja...

   Ok, rekoh, ako je tako, ako je stvarno tako, tad niti jedna istina nema smisla. 

   Pa, ako je jedina istina da je sve zabluda, odlučio sam uživati maksimalno u svim mojim danasnjim zabludama. 

   Umislit ću, za doručak, da sam dobar frajer pa odvježbati set Kegelovih vježbi, usran činjenicom da, bez obzira sto ce mi se mozda i nazrijeti pokoji misic, cu u neko dogledno vrijeme podrzumijevati da serem u gaće. Šta je tu istina? Samo ono u što povjerujem. Ali, ni to nije istina, odnosno, to je privremena zabluda, obzirom da, vjezbao, ili ne, nece me biti, a time ni te famozne "istine"...

   Naveo sam banalan primjer, koji lako precrtam u neke druge, možda svakom jos bolnije istine. O prirodi stvari, odnosa i smisla u vlastitom životu.

   Na ovakvu me mentalnu pornjavu naveo jedan dnevni primjer komunikacije moje dvoje starije djece, koji se nesto pokusavaju dogovoriti. Oni, naime, još ne shvaćaju da, bez obzira koliko sam ja glup, nešto je ostalo i za njih. Energija i ljudska glupost imaju neograničene izvore, beskrajni su i nama je ostavljena samo mogućnost da privatiziramo osjećaj blama (meni draga riječ iz srpske govorne svakodnevice).

   Kad se budu gledali u ne tako dalekoj budućnosti, uvidjet će kako su glupi i slabovidni, možda će ih biti blam.

   A, mene je danas, jer sam umislio da sam prekinuo određene obiteljske navike, koje su, generacijama prije moje, zagorčavale život. Pa sam samo akonto činjenice da sam imao sjajnog brata, a i on je, umislio da su moja djeca to gledala i da će nešto naučiti. Kako sam samo epohalno naivan...

   No, već drugo jutro, ja istu situaciju promatram drugim očima. Nije sve u tome da su glupi ni tako loše, jer će ih potaknuti i na introspekciju, a ne samo na inspekciju onog drugog. Kako u tom ne vidim ništa loše, odmah se hvatam za tu slamku spasa novog smisla i zaključujem da je baš tako trebalo biti i da je zivot lijep i pošten...

   Dakle, dragi moji pilići, nabijem vas glupe nakurac, ne može vasa zabluda biti veca i jaca od moje. Ipak je stari iskusan u promjeni kaputa, i okretanju starih na krivu stranu. Koliko sam puta prezivio vlastito blamiranje, ovo vase, koje mi servirate je kao da u caj od kamilice dodajete malo vode....

   Natjecanje glup - gluplji, mogućnost da se poserete na sve sto sam vam poželio i pripremao vas, u maniri moje najvece zablude, je čisti i goli kurac naspram banane zabluda, koju ćete vi jednog dana, vjerovatno iza 50te, početi guliti. Tako ću vam se smijati, jer ste gluplji od svih mojih očekivanja, nadmasili ste me u lijenosti, kratkovidnosti, dvostrukim standardima, nemanju vizije i gledanju samo svog dupeta. A, umislio sam da mi nema ravna...

   Onda ce vam stici djeca, kao da nije dovoljno ovo sto ste dotad donijeli pa ce vas oni onda jos malo razvuci, ako uopce ikad i shvatite da ste ih nesto pokusali nauciti, ili im pokazati?  Nece vas biti blam samo međusobnog odnosa, nego ćete dobiti i bonus, u obliku "istina" , koje će vam oni istresti bez puno muke...oooo, sad cu se vec drzati za trbuh od smijeha, vec vidim Lenu kako tumači Dori koliko je glupa, ne shvacajuci, tad jos, da je i sama malčice....

   Dragi sine, u Senju, ili Krivom putu, nisam siguran, se rodila istina "sam panio, sam se ubio"...zar stvarno mislis da je od tebe sve počelo i da će s tobom sve završiti? Sretan sam kad vidim da su ove moje zablude fummo vaginalis prema tvojima, a banana koju ćeš možda, u napadu slabosti i trenu iskrenog pogleda sebe u sebe, početi guliti, stoput veća od moje...jebeni si smoothie pripremas...

   No, kako to već mora biti, Bogu hvala, van nase zone utjecaja, i ovo sto prolazite tocno tako treba biti. Mozda sam ja danas malo nadrkan pa sam to ovako iznazivao, ali, svakako, imate na raspolaganju i mogućnost da budete ipak mrvicu, pet deka, manje glupi, pa da pogledate mrvicu, pet deka, dalje u buducnost, ne biste li mrvicu, pet deka, umanjili medusobni blam...

   Jer, to jos ne znate, cijeli vam je zivot u pet deka...blama ili, ipak, nečeg malo boljeg...

Sigurnost ili sloboda?

    Naravno, oboje. Ali, kad bi trebali birati jedno, oko 95% populacije će izabrati sigurnost. I, doživotno se zajebati...

   Sigurnost u tom smislu izbora, nekakvog zivotnog smjera, dobar u skoli, siguran posao, stan na kredit, rekli bi svojevremeno Švabe "zweikindersistem", odgoj djece konzervativan, donosi, danas, nemirne snove. Mirovinski fondovi su pa-pa, tim smjerom buduci penzici ce biti teska sirotinja. Provode zivote radeci za tudje snove, prodaju svoje vrijeme za novac i pritom se čude kurvama. One imaju kraći vijek trajanja, ali bolju satnicu...

   Znanje je jedina prava moć. Zato je današnje školstvo zakurac. Koju od ovih vitalnih tema svačijeg zivota obrađuje i uči kako traziti i naci rjesenja za: dobar i kvalitetan san, raznovrsnu prehranu, adekvatnu tjelesnu aktivnost i njenu ucestalost, upravljanje stresom, komunikaciju, seksualnu edukacije dalju od guranja kurca u pičku u svrhu reprodukcije, a pogotovo ikakvog znanja o novcu, načinima stjecanja istog, njegovom toku, zakonitostima i posljedicama određenih odluka o svojoj poslovnoj i financijskoj budućnosti?

   Bas nista od ovog, uz pocast iznimkama, skola ne uči. Ali, nije slucajno. Populacija se priprema da postanu odlicni zaposlenici, citaj sluge, koji su toliko usrani po pitanju svoje buducnosti, da im nikakava druga rjesenja ne padaju napamet. Izuzeci postaju samozaposleni pa jos vise rade, ili zaposleni rade dva posla, ne bi li zatvorili financijsku konstrukciju, odnosno, golo prezivjeli sa svojim familijama.

   Zašto je tako? Zato sto bez osnovnih znanja o novcu, samo preuzimamo modele svojih roditelja. Oni su, doduse, u nekadasnjem sistemu imali stambene fondove i inflaciju, s oprostenjem, drkali su kurac, pritom pricali kako im je tesko i puno rade, a od pravog kapitalizma nisu osjetili nista, osim šoka prve penzije. Takvi seru najvise sta da se radi, a pojma nemaju i prenijeli su svoje neznanje svojoj djeci.

   U tom procesu zaglupljivanja jaku rolu igraju mediji, prvenstveno tv, koje afirmiraju banalnosti, provlačeći ih kroz kobajagi zabavu. To je tako sirotinjski da ne moze jadnije. Svi kulinarski show programi, glazbene emisije, idiotske serije, izbori za miss i slicna sranja, potpuno unakazuju vijuge gledatelja. Čitam danas prvih 10 preporucenih vijesti na guglu, 8 je katastroficno. Kombinacijom relativizacije znanja i zastrasivanja, uz losu hranu i kredite, stvaramo idealne zaposlenike.

   A, ne mora biti tako. Čak nije ni preskupo. Kreće se od drugačijeg životnog ritma i navika. Kad i koliko se spava, što se jede, koliko i kad se vjezba, a pogotovo, što se cita i koji su kanali edukacije paralelni s onima u školi. Moje nepovjerenje u škole ide tako daleko da bih rado, kad bi majka dozvolila, ispisao svoju 10godisnju kcer iz skole i platio sve kazne koje drzava izmisli, samo da izbjegnem njenu indoktrinaciju sistemom, koji ce ju pretvoriti u siromaha.

   Teza da je sve vise od golog prezivljavanja nemoguce, primjeri gladnih i onemocalih, guraju strahom nasu djecu u izbore "sigurnih" poslova, izbora i istovrsne  buducnosti. Žešći kriminal....

   Kad pogledam svog pokojnog oca, koji je bio strucna elita svog vremena, koji je kupio svoj stan sedamdeset i neke, umjesto da od drzave uzme neku vilu, koja mu je po tadasnjem sistemu slijedovala, jasno mi je otkud vučem kritičan um , koji postavlja pitanja. Prvenstveno sebi pa tek onda dalje. Drugim redom to ne ide.

   Ako sam, dakle, u stanju rastaviti sebe na proste faktore pa njih podijeliti na žito i kukolje, zasto da ne uzmem isto pravo i način pa na iste te faktore rastavim školstvo, rastavim neka drustvena kretanja i dogme, rastavim vjeru i Crkvu, rastavim zdravstvo, roditeljstvo, moj dragi sport, a posebno sustav edukacije, koji, nažalost, u svojoj izvornosti i suštini, ima tako malo veze sa školstvom.

   Imam jasnu namjeru kad pišem ove tekstove. Ostavljam ih i posvećujem ih svojoj djeci i unucima. Nisam neki konvencionalni tata ili djed, oni mene skoro i ne poznaju. Kad poznavanje stavim u kontekst stvarne bliskosti uma. Želim da znaju kako sam razmišljao. I kako razmišljam. Želim da imaju odmak i alternativu. Slobodu, a ne lažnu sigurnost. 

   Ja ovim tekstom, konkretno, preklinjem svoju djecu da se što hitnije probude iz zimskog sna. Da shvate da sistem u kojem žive ne brine dovoljno dobro za njih i da nešto moraju, ili bi barem trebali, raditi drugačije, ukoliko žele živjeti slobodno, a ne biti robovi do penzije, a kasnije sirotinja koja crkava bez adekvatne skrbi.

   Što je to što bi trebali raditi drukcije? Za početak, kao što moramo odvojiti vjeru od Crkve, da nam ne prisjedne, tako isto treba odvojiti edukaciju od školstva. Doslovno treba tražiti paralelne kanale prikupljanja informacija i širom otvoriti oči i usi, nebi li se aktivirao kriticni um.

   Kad se to dogodi, kad se prestane podrazumijevati, vec kad se pocnu tražiti vlastita rješenja i odgovori na sva pobrojana otvorena pitanja s početka teksta, koje škola pomaže NE RIJESITI. tad će u njihovim glavama biti posađeno zrno, klica, zametak, kako hoćete, kritičkog mišljenja.

   Samo otvoren, nekonvencionalan i kritički um danas ima šansu ne postati rob. Sve ostalo će biti ljuti prosjek. Mediokriteti. Opasni po svoje živote i život zajednice. Ogromni, a neiskorišteni potencijal, koji će postati žestok otrov - samom sebi...

   Zato čvrsto naprijed hrlite educirati se i vjerovati, serem se na Crkvu i školu...

   Ne budite ovce, dragi moji, najbolje što imam, znam i mogu vam dajem ovim tekstom.

   On je čista ljubav prema vama....

Jesi ili nisi, imas ili nemas

    Vremenom sam postao iskljucivo ukljuciv. Pa sudim blago. Kad treba. A, sudit ne treba. Ali, ajmo rec', razvrstavat'. I, oštro, kad me ugrožavaš šupljom pričom bez pokrića...

   Vremenom sam poceo dijeliti, pardon, razvrstavati ljude po dvije osnove. Naravno, banaliziram, da lakse objasnim, ali, ovo je suština.

   Prva kategorija je selekcija ljudi prema sadrzaju koji donose sa sobom. Dakle, kad sam s njima, koje su teme i fokusi? Da li ogovaraju druge ljude, da li prepricavaju dogadjaje ili nose neke ideje i rjesenja? Da budem jasan, te ideje i rjesenja ne moraju nuzno biti cak ni dobri, ni zdravi, ni ispravni..ali, moram vidjeti tu iskru kreacije, to da netko nije samo kupio svoju prisutnost u drustvu, vec da je on ili ona kreator...

   Poznajem tonu osoba koje zele vidjeti ili biti vidjene, ali, iza tog zastora zjapi velika, crna rupa dosade i nesadrzaja. Da im to kazem, vjerovatno bi se smrtno uvrijedili. No, znate ono, uvijek iste price, drame bez drame, zivot bez sadrzaja, potpuno krive vrijednosti i prioriteti. 

   Druga osnova je da li su ti ljudi stvorili ista u zivotu na cestit i trzisno ispravan nacin, iskljucivo svojom ekstra kvalitetom.

   U nasim krajevima je uvijek tesko to do kraja ogoliti, ali, zato je tu korektiv kategorija broj 1. Jer, oni koji su ekstra kvalitetni, na neki su način i ekstra pristupačni i ekstra zanimljivi za slušati ili provoditi vrijeme s njima. Šuplje životne priče rezultiraju, s druge strane, i supljom pricom u drustvu. Znate ono, gdje smo putovali, kakav smo auto kupili, sto smo sve djeci priustili, kome se sto dogodilo, kakve su politicke prilike, ko je kome nasapunao dasku itd...

   Kao po pravilu, ljudi kreatori su tolerantniji. I, zato im se cesto naseru ovi drugi, jer im pase sadrzaj. Kojeg sami nemaju i ne donose. Zato kreatori mogu uzivati i u paznji kojom ih obasipaju dok " nastupaju", no, dugorocno, oni nisu pobjednici. Oni rasipaju, a ovi bez safta marljiivo sakupljaju ideje i price, kao sto sakupljaju i novac, i stvari...suhi su jer im materijalno ne moze nadoknaditi hranu za dušu...

   E, sad ide i dio price zasto uopce mediokriteti postaju trendseteri? Iskljucivo zato sto oni imaju jednu vrstu lojalnosti po osnovi pripadanja, a ne po osnovi kvalitete. Jer da je po kvaliteti, bili bi i financijski mediokriteti. No, oni su negdje prodali sebe za neke benefite i sad u njima mogu uzivati. Ali, safta fali, sadrzaj je negdje drugdje...

   Zašto je taj sustav poguban? Pa zato što su na vlasti ljudi bez safta, nositelji kolegija na fakultetima, procelnici, dekani, profesori na pozicijama cesto nisu oni najbolji među njima. I, zato se njima lako upravlja. Njima je to i jedina sansa da malo isplivaju. Tragicno je sto onda potonu bolji od njih. Tragedija i uzrok propasti naseg drustva. Mediokriteti koji su previsoko....

   Blazenstvo koje osjecam kad sam najgluplji za stolom je velicanstveno. Nikad, bas nikad nisam dozivio da me tada netko podcjenjuje ili umanjuje. Da ima potrebu za usporedbama ili bilo kakvim natjecanjem. Tada su teme, a ne znas cija je iskricavija, brza ili luđa, te koje cijeli mentalni prostor ispune svjezinom i radoscu neceg novog. Trebalo bi cesce ostajati sam doma, ili pazljivije odabirati drustva...

   Kako sazrijevamo, sve nam manje toga paše. To je logično i normalno. Rezultat je i veca samoizolacija, ako smo bar malo svjesni. Razdoblje posvudušenosti bi trebalo prestati do max. 45te godine. No, vec sam taj hit vise puta spomenuo: " neke ptice nikad ne polete"...na njega se razbacaju i pingvini kad popiju....

   Izolacija, bez prave mjere, moze biti stetna, kao i sve sto je bez prave mjere.

   Sto je onda izolacija na mjeru? Pa isto sto i dodati soli na mjeru. Da jelo nije ni bljutavo, ni preslano. Jer je u oba slucaja nejestivo...

   Jestivo se samoizolirati znaci pazljivo birati kada, s kim, gdje i koliko dugo i cesto provoditi vrijeme. Pravilnim odabirom i međusobnim odnosom nabrojanih komponenti  direktno utjecemo na kvalitetu svog (socijalnog) zivota.

   Ako smo u nekoj fazi odlučeni za kvalitetu, to gotovo po pravilu znaci i da nam sito mora imati male i vrlo guste rupice...

   Bolje rupice na situ, nego rupe na mozgu i na duši....