Ko ne nauči od prve, više puta dobije po glavi. U drugi razred mozes tek kad prođeš prvi. Život pred nas stavlja izazove i stalno nas provocira da ih prihvatimo i prođemo kroz njih, da tim putem učimo i rastemo. Ako izazov odbijemo, život ga presvuče i servira u nekom drugom ruhu, ali sam izazov ostaje isti. Ako sustavno odbijamo sve izazove, tada živi umiremo. Ovo je vječna, bezvremenska i jedina logična životna algebra.
S distance se bolje vidi, tako i ja neke svoje izbore i odluke jasnije promatram kad su vec postali - proslost...
Slabo se bavim blogom, zato ne pamtim niti o čemu sam pisao prije. Mozda se ponavljam. Kazu da je pijanima i glupima isto. Svi kuže o čemu se radi, osim njih. Ne znam kako je sa zaboravnošću?
Čitao sam nedavno članak o tome kako se javljaju leptirići zaljubljenosti u trbuhu. Puno je ozbiljnije i manje zabavno od onog kako ih, tad kad se dogode, Bog im dao zdravlja, ipak, doživljavamo. Naime, mi smo skloni rezonirati privlacnoscu kad sretnemo - nesto/nekog poznatog. Dakle, ne dobrog za sebe, nego poznatog. To je objasnjenje price zasto neke djevojke biraju, blago cu reci, mangupe. To im je poznato. Da li iz proslog zivota, ili od doma, gotovo svejedno.
Bez obzira što se nasi izbori i odluke cine kompleksnima za objasniti, nije tako. Oni su jednostavni, ali dobro sakriveni i fino umotani.
Naveo sam primjer djevojaka koje biraju mangupe. Ali, to je samo jedan od tisuću primjera. I, nisu svi loši. I, nisu svi loši samo loši. Ali, svatko od nas radi po relativno jednostavnoj špranci izbora.
Ne znam točno sto mi je to poznato u partnericama koje ne zive tamo gdje zivim ja? S čime vibriram kad osjetim leptiriće na bazi potpuno, ili dobrim dijelom potpuno nepoznatih entiteta i individua?
No, vise puta sam naglasio da mi muški samo mislimo da lovimo, a zapravo smo uvijek lovina. Ovaj put cu to samo konstatirati, necu problematizirati. Zanima me s čim i kako vibriraju stvarni izbornici(e), koje nas, nepoznate, izabiru?
I, sad ću, jeli, okupan bogatim iskustvom, evocirati retroaktivno neke izjave nekih mojih partnerica, koje su vibrirale na nepoznato.
Jedna od njih, nazovimo ju kodnim imenom Štefica, mi je jednom rekla da ona prvo, kad upozna frajera, trazi pasoš. Pa ako nije isti kao njen - sve može...Naša je Stefica vidjela svijeta i pokusavala sve nebi li se izbjegla skrasiti blizu rodne grude. Na tom sam putu i ja iscrtao komadić egzotike...
Druga od njih, recimo Lahorka, je bila gotova kad sam ju pitao ima li uvijek spremne kofere za put? Beskrajne daljine i osjećaj različitosti od svoje poznate okoline su ju motivirali na mnoge, tako i ove partnerske izbore...
Štefica je i prije mene imala jednog Dalekog, sve je tu bilo cmok, cmok, sve do trenutka kad joj se obozavani avion zgadio, jer je letio uglavnom - u nekad nepoznato, pa su se gaćice od toga močile, ali sad - poznato...pa je trebalo kompromisno izabrati neke izbore o mjestu zivota, posla, skole za dijete pa je sve to otislo k vragu jer se nitko nije htio, ili mogao odreći neke fiksne zivotne točke, koja je bila - doma...
Štefica je bila uporna pa je Dalekog naslijedio Viši, gaćice su bile mokre i teške, sve do trena kad su se izazovi, od kojih je pobjegla od Dalekog, preobukli i zakucali na vrata poput maškara...ako im jednom ne otvoris, ne znači da si ih se riješio, dapače...
Lahorka je sanjala posebne daljine i halucinirala sreću...doduse, njoj je samnom bilo prvo takvo iskustvo, ili mozda nije, ne znam, zapravo nije, znam, sad sam se sjetio priče...dakle, još egzoticnija prica i mokre pa sve suše i suše gaćice...ono, kad ti različitost pokazuje sva lica svoje nepredvidivosti...
Logicno je zapitati se: gdje sam bio ja? Osim sto sam bio izabran, ocito su i mene zatresle geografske dužine i širine...priču sam bitno pojednostavio, da lakse poentiram, inace, da ne ispadnem kreten, reći ću da je rijeć o krasnim, pametnim, maštovitim, realiziranim ženama. I, beskrajno romanticnima u ideji pronalaska partnera. Sve je, zapravo, na svom mjestu.
Ona algebra s početka pokazuje da ako pokusavas isto, padas i ne odustajes, ali biras slicno, ponavljat ces razred...svoj pameti i romantici usprkos, čekat će neka vitalna zivotna tocka, koja je - doma...
Ne radi se ovdje o boljima i losijima, ovdje se život u nekim sad već godinama, s nekim obavezama, pokazuje kao vrlo visoka, da ne kazem nepremostiva, prepreka...
Mozda smo nekad i skakali na takve, ma skakali smo i na jos više zidove...padali, lijecili rane, opet se još jace zaletavali i onda shvatili da smo se pretvorili u - izubijana zaletavala...
Nije umjetnost to sve raditi i ponavljati, ali je umjetnost zastati i zapitati se: cemu sve?
Ubit ce me svi, ubit cu samog sebe, ali, eto, reci cu: ljubav nije dovoljna, mora doći s nekom dobrom okolnošću, dali izbora posla, lokacije, izbora oko roditeljstva, preferencije prioriteta, nesto joj se jos mora dobro nalijepiti, a odlijepiti neki vitalan izbor, koji nije kompatibilan partnerovom. Zvuči užasno, ali je tako zivotno.
Dosta ljudi prica da to nije bila dovoljno jaka ljubav. Ili, neke druge konstrukcije. Sa strane. Izubijani znaju o čemu govorim i kad ohlade glavu i malo zalijece rane - ostaje postovanje za cijeli zivot. Trebala bi i neka škola.
Štefica zivi, radi, odgaja djecu i ljubi - doma...Lahorka je fokusirana na svoje želje i misiju, jace nego ikada. Doma. Daleki je, nadam se, sve prebolio. Ima sreden zivot. Doma.
Preselio sam se između 50 i 60 puta u životu. Moj dom, dakle ne moja kuća, moj dom je u Novom. Napokon, dom, pardon, Dom.
Svaka ptica svome jatu leti...
No comments:
Post a Comment