Kažu oni koji znaju, da je pisanje poput psihoterapije, ili, dapače, jedna od vrsta iste. Ako djeluje i kome djeluje, samo naprijed. Danas ću baš provjeriti " radi li me"?
Prije tjedan dana je moj braco opalio glavom, nakon iznenadnog pada tlaka i pao u duboku komu. Apsurd je veći ako znamo da se liječio od povišenog tlaka, a glave će mu, vrlo vjerovatno, doći preniski pritisak, uslijed čega je došlo do privremenog gubitka svijesti, tijekom kojeg se dogodio pad i udarac glavom. Uz obilno krvarenje, unutarnje i vanjsko, gotovo svi dijelovi mozga su potopljeni krvlju, što bitno povećava šansu za brojna oštećenja. Ako to promatramo realno, najbolje bi mu i najlakše bilo da ostane u trajnom snu, dok neka vitalna funkcija ne otkaže. Nema boli, nema frustracija.
Vrlo se čudno osjećam već od trena primitka vijesti o Sašinom udesu. Nisam bio šokiran, nisam tužan, nisam nerealni optimist, obzirom na stanje, želim mu što brži odlazak. Upravo me ta hladnokrvnost i racionalno ponašanje najviše brinu.
Da li je takvo racionalno razmišljanje moj konačni rastanak s emocijama, ili svjesnost više razine?
I, evo, prošlo je još par dana, Saša je otišao. Naglo, tiho, bez pozdrava. Ali, došao sam se ja pozdraviti s njim u intenzivnu. Čekao me, znam. Zahvalio sam mu se na fenomenalnom odnosu koji smo imali. Bratska ljubav nema paralelu.
Iskreno govoreći, nije do godina. Samo do toga kako ih (is)koristiš. On je svoje sjajno i sramotno. Sjajno, ako se pitamo koliko je bio po raznim festama i druzenjima, koliko se nazajebavao. Za tri zivota.
Sramotno je bagatelizirao sve svoje ne male potencijale. Nije za njih imao vremena, ni interesa. Poslije pedesete su mu ti Božji darovi postali otrov, snažan i jak kao što su i sami potencijali bili. Uvijek je tako. Bog daruje, ali i propituje "što činiš s mojim poklonima?" Kad vidi da se sprdaš, uzvrati žestoko. Okupa te osjećajem nesvrhovitosti, deprimira, isključi tvoj interes za bilo čime. Tad je teško živjeti svakodnevicu. Treba ju, najčešće, malo razblažiti opijatima. Na živo bude neizdrživo.
Kažu u legendarnom Alan Fordu da" nisi beskoristan, ako možeš poslužiti kao loš primjer". Ako je sve škola, složit ću se. Ne moram baš sve naučiti metodom vlastite kože. Preporučio sam i svojoj djeci da probaju malo stišati emocije prema voljenom stricu (obožavali su se, ne znam ko od moje djece više, i obrnuto) i da sagledaju neke pouke temeljem Sašinog života. Naročito uzročno - posljedičnu vezu i razoran efekt lijenosti.
S druge strane, imali smo zaokružen i sjajan odnos. Zlobnici će reći, a ja se mogu i s tim složiti, zbog udaljenosti i razlike u godinama. Vrlo malo smo baš živjeli skupa, ali, kao što je na sprovodu našeg oca rekao jedan rođak: "rijetka su braća koja se tako razumiju pogledom". Baš niti jedna tema nije ostala neočišćena, sve smo si rekli i izgovorili. U četiri oka, ofc.
Bio sam mlađi brat, Saša je često, a na kraju i doslovno, probijao glavom granice drugih dimenzija, ja bih iza samo usetao. Drugi je par rukava sto smo radili tamo kamo bismo ušli.
On bi se melankolicno složio sa svime i svima, a ja s rijetkima i rijetkim pojavama, većinom bi kolerično sve sutirao nogom. Razlika u karakterima. Nema tu boljeg, ili lošijeg. Razlicitost.
Cudno je bilo i u danima nakon odlaska. Većina ljudi je bila tužnija i šokiranija od mene. Ja sam očekivao neko sranje, naravno, nisam mogao znati kakvo, ali kad se dogodilo, sve mi je odmah bilo jasno.
Jako me zivciraju ljudi. I njihova površnost. Plakati za mrtvim covjekom znaci oplakivati vlastiti gubitak. Jer, kako je rekao Seneka, smrt nema ništa s nama; dok smo zivi, nema je, a kad umremo, nema nas.
Sašina duša je poželjela otići u drugu dimenziju. Njegovo tijelo, kao privremena kuća te duše, nema s tim motivom baš ništa. Njega je samo trebalo ugasiti, da se taj prelazak u drugu dimenziju dogodi. I, Saša se trudio da ga ugasi. Nemojmo se lagati. Nikakve to veze nema s ovim padom i krajem. Ali, gdje su svi plačući bili dok je ta duša vapila za oslobođenjem ili olakšanjem?
Zato lijepo molim, najpristojnije ikad : nemojte srat, nego se zagledajte u sebe i oko sebe, možda netko u realnom vremenu još ima šanse za oporavak. Pokojnom suze površnosti ne znače ama baš ništa...
Na cudan nacin nalazim dobro u losem: Saša je 35 godina bio na inzulinu, a nakon smrti je donirao većinu organa. Znaci da je bio ocuvan, a bio je i svjestan da kraj svakog od nas dolazi brzo. Druga je stvar sto mu zavrsna faza zivota nije trajala ni sekundu. Naime, pao je u nesvijest u sekundi, iz punog zdravlja, opalio je glavom, nije ga to boljelo, a iza se ugasio. Bez ikakve zajebancije. Sebe i oko sebe. Do jaja. Kad vidite kako sve dijabeticari odlaze, ovo je odlazak na prime način. Kad mi dode taj cas, volio bih prepisat od tebe, bracek...
Jesam li se olakšao? Osjetno jesam. Jesam li i ovo poglavlje prožvakao i zaokružio? Jesam. Kako se sad osjećam? Izvrsno, hvala na pitanju. Pomoć ne trebam. Niti jednog oblika.
Što je konačna pouka? Što mozemo iz svega nauciti? Puno toga. Ako zelimo vidjeti, a ne samo gledati. Pobrojat ću redom kako mi padne na pamet:
Život je pucanj prstima, zivimo ga na fullu, ali ne samo fullu zajebancije, na fullu svega. Boli nas kurac ko što misli, ili govori, selo pogotovo. Preuzmimo odgovornost. Razvijajmo se kroz izazove. Nazovimo stvari pravim imenom. Brinimo o bliznjima za svog i njihovog zivota. Braćo, neka jedan prozor, ili komadić dnevnog boravka ne bude važniji od vašeg odnosa. Govorite istinu u lice. Budimo spremni na sve. 95% ljudi su idioti. Mjera u svemu je zastita od ekstremizma. Iskrena bratska ljubav nema alternativu. Izađimo iz mentalnog modela ameba i pocnimo mislit svojom glavom. Konačno i napokon. Jebali vas obicaji, mediji i crkva, da vas jebali....
No comments:
Post a Comment