Kad u 5 pričam s ptičicom

    Brinula me nesanica. Odnosno, prekid sna oko pola 5 ujutro. Morao sam učiniti nešto. Morao sam je pretvoriti u svog saveznika.

   Ta se briga najviše manifestirala starom hipohondarskom mišlju da nešto zdravstveno samnom nije u redu. A, onda su i druge negativne misli odmah iza ugla...

   No, rekoh, pretvorio sam taj period dana u najbolji i najkreativniji dio svog života. Zašto ne? Mozak je odmoran, odspavao sam, nema distrakcija pažnje iz okoline, tišina, samoća, puštam si neku glazbu sukladnu raspoloženju i otplovim u svoj unutarnji svijet mašte, realnosti, odnosa, postupaka, toka misli...školski primjer kako potencijalni nedostatak pretvoriti u vlastitu prednost, samo promjenom kuta gledanja na neku pojavu, kao što je u ovom slučaju privremena nesanica...nije problem, prilika je, samo ako ju primjetiš...nakon naleta energije i inspiracije, drugi dio sna je perfektan, dubok, opijajući, nevjerojatan...zahvalan sam na nesanici od pola 5 do 6 ujutro...

   Baš jutros sam kroz otvoreni prozor čuo jednu vrlo mladu ptičicu. Ona još nije niti otišla spavati u svoje gnijezdo, kad sam ja već bio budan. Imamo različit bioritam. Normalno je to. Nešto mi je još prije spavanja poželjela reći, valjda znajući, ili osjećajući da bih mogao biti budan. A, možda je ona samo htjela da ja budem budan. I, ja sam bio budan. Cudno je to kako neke naše želje pronađu najčudnije načine da postanu stvarne.  

   Onako, realno gledajući, što je to ona meni imala reći, a da nije našla adekvatnijeg sugovornika, ili nekog tko je već ranije bio budan? Zna li ona uopće, što ja sve znam? Zna li ona uopće da ja, ovakav današnji ja, možda gledam i vidim predaleko unaprijed? Zna li ona da se ja danas znam ugristi za jezik i prešutjeti? Kao što mi je to nekad bilo nemoguće. Ali, eto, mijenjamo se. Siguran sam da se i to mlado biće intenzivno mijenja. Danas sigurno ne ponavlja neke glupe greške iz najmlađih dana. Makar se njoj čini da upravo sad najviše luta,  a i neke starije ptice iz njenog jata joj to stalno predbacuju. Čini mi se da ih je šapatom prerasla. Zašto šapatom? Zato što se to dogodilo njima nevidljivim načinom. Oni još pričaju o ispadanju iz gnijezda, a ona razmišlja o tome kako ju guši i njeno gnijezdo, ali i cijela ta lokalna ptičje zajednica. Prespora joj je. Ne raste njenim tempom. Vrti se u krug. Ništa čudno. Ništa neobično. Uvijek je lakše biti običan. Nego neobičan. 

   Bog i Priroda nam negdje daju, negdje uzmu. Ništa novo. Ne možemo mijenjati okolnosti. Možemo samo promijeniti svoj stav. Kao ja s nesanicom. Kad bih čuo ptičicu, da sam spavao? Kad bih došao u priliku sebi dati neke odgovore, kroz odgovore date njoj, na njena pitanja?

   Ono najbolje je, što je ona samo došla. Ona uopće nije ništa pitala. Tko zna, možda je samo došla malo predahnuti u miru, prije povratka u roditeljsko gnijezdo, gdje ju čeka set standardnih pitanja, od kojih je njoj već lagano muka? A, ja se budan naserem u tom trenutku i doslovce prognoziram tok njenih misli. Ja u naravi razgovaram sam sa sobom, poput nekog luđaka (to nije nužno loše, kad vidim ovo novo normalno), bez da me je itko išta pitao, ili bilo čime potakao na razgovor. 

   U jednom trenutku sam čak pomislio da joj je žao mene budnog. Mislila je, možda, odi stari spavati, niti ne znaš kakvu privilegiju imaš što si sam doma i nitko ti ne zvoca. 

   Kako to da sam se ja baš sad i s tom ptičicom usklađeno probudio, uz svu silu svih drugih ptica i drugih trenutaka, možda pogodnijih za buđenje? 

   A, zašto bih si ja to uopće trebao i mogao objasniti? Zašto ne prihvatim to baš tako kako je? I, zašto imam potrebu sve objasniti i sve kontrolirati, kad je to ionako utopija?

   Ima tih narodnih izreka o tome kako krpa nađe zakrpu, lonac poklopac, kako maca dođe na vratanca i dragi Bog sam još samo zna koliko sličnih uzrečica postoji. Niti jedna ne nudi odgovor na pitanje zašto baš taj lonac nađe taj poklopac, ili zašto baš ta krpa nađe zakrpu? Da li je itko ikad pitao kad je maca došla na vratanca? A, di su bila ta vratanca?  Jok, ništa, nula...koga boli kurac?

   Lonac je našao baš taj poklopac jer mu baš on paše. Makar možda nisu ni iz iste serije, niti iz istog materijala. Ali, skupa izgledaju kao da su zajedno u milimetar napravljeni. Ili, ta krpa. Bila je već pomalo istrošena, ali još je mogla dobro brisati. Samo, neka mala rupica je svakim danom postajala većom. Trebala je neka intervencija. Ova joj zakrpa nije bila iz iste tvornice, da joj je netko rekao da će upotpuniti baš tu krpu, nasmijala bi se u lice i krpi, i tome koji je to probao spojiti...ali, pasali su savršeno....

   Ima još nešto. Zove se tajming. Pravovremenost. Sve se događa u pravi trenutak. Možda je moja ptičica bila na mom prozoru i prije 20 godina? Ali, ja sam spavao ko top...ona je možda imala neki drugi oblik, ili formu, ali poticala bi ista pitanja. Poticala, ne postavljala. Da je imala kome. No, ja sam spavao. Zadovoljno. Površno. Svinjski. Prdio sam. Vrtio se u pijanom snu. Stoka. Muška stoka. Paradoksalno je, ali morao sam dobiti ožiljke vremena, da bih registrirao ptičicu. 

   Zato je ona moje zlato. Neviđena vrijednost. Putem nje uspostavljam novu paradigmu smisla. I prioriteta, naravno. To je tako dobro. Tako ispunjavajuće.  Ja sam tako sretan. Nekako znam da je i ona sretna. Ona, zapravo, sve to osjeća. Na taj način zna.

   Dragi Bože, hvala ti na nesanici. Bez nje nebi bilo ničega...i, hvala ti što si poslao ptičicu, usprkos mojoj dosadašnjoj gluhoći...neću pitati zašto i čime sam zaslužio, ionako za nas netko drugi ima bolji plan od našega...