Sestra blizanka

     Ima tome dosta dugo, kad mi je majka pričala o svojoj trudnoći samnom. Par se stvari dobro sjećam, makar je od tada prošlo skoro pa 40 godina...

   Prva je priča o velikoj glavi, koja mi se kao karma vratila i s mojim sinom. Naime, tad još u vrijeme bez ultrazvuka i sličnih čudesa, doktori su se oslanjali na kojekakve metode, koje su u usporedbi s današnjim, čisti čara - bara spektar...

   Tako je i na mamino pitanje može li predvidjeti spol djeteta (" koje dete, to je kreten!"😂), doktor odgovorio: " pa, vidite, ova izbočina, to Vam je glavati primorac, ne može žensko imat' toliku glavu"...

   Karma se sastoji od događaja nakon Lukinog rođenja, kad ga nisu pustili van, skupa s mamom, zbog sumnje na hidrocefalus, iliti vodenu glavu...to je trajalo par dana, sve dok nisam odškrinuo vrata liječničke ordinacije, u kojoj je baš trajala vizita te glave....kad me liječnica vidjela, odmah je sve prekinula i pustila ih doma...

   Luka je taj događaj opjevao u prvom osnovne, kroz sastavak na temu Dan mog rođenja, dok su druga djeca pisala o slavljima, janjetini, pijanstvima, on je pisao o svojoj " vodenoj" i tatinoj velikoj glavi...dakle, od tog sastavka i danas mami i meni suze idu od smijeha...

   Druga priča je o mom začeću kao jednom od blizanaca, ali sam ja, u nedostatku prostora, svoju sestru - pojeo...i, tako je krenula drama....

   Već sam negdje zapisao da sam u ranom djetinjstvu, a proteglo se i kasnije, znao i znam imati napadaje, neočekivane i često bezrazložne, naoko, tuge. 

   Danas, kad mi je energetsko polje malo jasniji pojam, znam da je sve to imalo neki uzrok, ali mogu samo pretpostaviti, ili nagađati, koji?

   Sjećanja na taj period života su mi uglavnom vezana uz brojne strahove, nesigurnost, česte pojave nekih dječjih neuroza. Znam i da sam loše podnosio samoću, glad i kad stvari nisu bile u skladu s mojim željama i očekivanjima. Tad bi se iskreno i potpuno razbjesnio.

   Istovremeno, živio sam u uvjerenju da sam ja nešto posebno i da će moj život biti drugačije obilježen. Nisam znao kako.

  Već tada su moji stavovi, razmišljanja i, pogotovo, ponašanje, bitno odudarali od istih kod vršnjaka, ali i odraslih, koji su me okruživali. Pamtim da mi se puno toga činilo glupo, besmisleno, jadno...

   Volio sam djevojčice i njihovo društvo. Ali, istovremeno sam ih se jako stidio. Razgovarati s nekom novom, nepoznatom curicom je za mene bila prava mala drama, znojio bih se, crvenio, potpuno izgubio neko svoje osnovno ja.

   Često sam se igrao s lutkama, a šminkao sam i sebe, i lutke. Jarko crvenim ružom za usne. Ukradenim iz tetine torbice s kozmetikom. 

   Dječaci mi nisu bili toliko zanimljivi, makar su činili većinu mog društva. Volio sam prijatelje na koje se mogu osloniti i koji su naš odnos shvaćali jednako ozbiljno kao i ja. Često bih se osamljivao samo s jednim drugom, stvarajući od njega božanstvo, druge isključujući.  Razočaranja su bila u visini očekivanja. Velika. Nitko nije mogao biti toliko vjeran, dobar, odan drug, koliko sam ja mogao. 

   Kao adolescent, energično sam odbijao ideju da postoji M - Ž prijateljstvo.

   Nije mi bilo jasno da je prijateljstvo kategorija iznad, a ne ispod, muško ženskog ljubavnog odnosa...

   Vrlo je zeznuto razmišljati, govoriti, pisati o sebi. Naime, mi se ne vidimo. Mi samo mislimo da znamo kako izgledamo. Zato se mnogima dogodi žešći stres kad sebe vide na snimci, ili si čuju snimljen glas...to sam ja? Nema šansi...

   Teško mi je i odbojno pisati ovaj tekst. Mučim se. Makar mi je ideja jasna. Napravio sam i trotjednu stanku. Kao da me je strah što ću sve izvući iz sebe. Jer, pišući o njoj, pisat ću o sebi...

   Naše svjesno poznanstvo seže iz mladenaštva. Rane dvadesete. Ona je bila brutalno zgodna. I danas je. Onaj osjećaj kad pred nekim ostaneš paf. Apsolutno ludilo. No...

   Već od prvog dana, a ja sam tad bio u mladenačkom braku, kao i ona, ja nisam mogao do kraja definirati taj čudan osjećaj kad smo bili u blizini pa čak i kad nismo bili fizički blizu. U svim drugim takvim situacijama, napravio bih sve da takva žena bude moja žena, ali, tada, a i dan danas, ja duboko u sebi osjećam da to nije ta vrsta privlačnosti i povezanosti. Kao da imam kamen u želucu. Kao da je uopće zamišljati bilo kakav fizički kontakt s njom baš incestuozno. Pričam o osjećaju od prvog trena, a kasnije će nam se životi toliko ispreplesti, da je to fantastično, kasnije ću je tako ludo zavoljeti, kao nikad nikoga, ali na neki sulud i neobjašnjiv način...

   Cijeli smo vijek u nekim izmjeničnim fazama. Od fanatičnog razumijevanja, do potpunih šumova na vezi i smetnji u programu. 

   Te faze se mjere godinama. Moram primijetiti i da smo uspjeli potpuno zbuniti okolinu, koja o nama misli koješta, a kad bi samo oni svi pametni znali, kako malo mi sami možemo i usudimo se nešto reći o prirodi našeg odnosa, zašutili bi posramljeni.  

   Iduće što primjećujem, prije nego krenem u dubinu i u bitno, je da smo se oboje, za sebe znam sigurno, a osjećam da je tako i njoj, morali suočiti s brojnim lošim pričama naše okoline o onom drugom. Kao da je nekom smetalo naše drugarstvo, kao da smo, živeći i boraveći jedno kraj drugog, otkrivali drugim ljudima njihove ispraznosti i površnosti. E, a da su samo znali koliko demona mi nosimo, o kojima razgovaramo, s čim se borimo... 

   Kad se udaljim na neki oblak, s kojeg bolje vidim, mislim da nas je spojila neka tuga. Neki osjećaj gubitka ili odbačenosti. Kao da cijeli život hodamo u strahu kad će nam se to opet, ponovno i s kim dogoditi...

   Mi smo osobe naglašene komunikativnosti i sposobnosti vezenja ljudi na i uz sebe, koji, međutim, redovito i svima, podižemo zid. Svaki zid ima dvije strane. Unutarnja, koju gledamo mi, nama služi kao čista obrana od ponovljenih odbacivanja. Odbaci, da nebi bio odbačen. Vanjska strana zida, koju vide drugi, izgleda bahato, umišljeno, ili, pogotovo s njene strane, nedodirljivo.

   Pričamo noćima. Kad ja letim, ona ne spava. Kad smo u blizini, kad možemo vrijeme provoditi skupa, niti se ne sjetimo jedno drugog. Da mi je sad napraviti listu stvari koje me kod nje živciraju i zbog kojih bi je se trajno odrekao, imam osjećaj da nikad nebi završio popis. Današnja zrelost mi govori da je njen popis još i duži. A, ono što naglašeno primjećujem(o), zapravo su moje vlastite karakteristike. Kao da gledam svoj odraz (naravno, ne fizički😂) u ogledalu...

   Znamo imati faze pretjerane marljivosti i revnosti, koju onda zamjene faze odsutnosti, osamljivanja i lagane depresije. Volimo raditi i stvarati, a zapravo smo vrlo lijeni. Ili prebrzi, ili preusporeni. Volimo pozitivan feedback, ali negdje duboko u sebi nas za njega boli ona stvar. Jer mi znamo bolje i vidimo više...

   Vrlo je problematična povratna veza sistema vrednovanja učinjenog u životu. Napravili smo i puno, i malo...pomogli drugima, pomogli su nama...a, mi bi da smo mi drugima, više nego oni nama...trajni osjećaj da smo trebali i trebamo još nešto...kao manjak konačne potvrde, jedan demon trajnog zaostatka, kao kad tajnom agentu, koji iskontrolira milijun ljudi, jedan promakne i napravi, ili dođe u priliku, napraviti sranje...on zbog jednog noćima ne spava, jer koga briga za onaj milijun odrađenih...iz njegove perspektive...

   Ono što nikad neće biti upitno je ljubav prema naše petero djece. Naše, a niti jedno biološko zajedničko. Kao da to ima neke veze. Pratimo ih od malena. Tu se isto svašta zapliće. Sapunica. U našoj režiji. Faze. Svega i svačega. Na koncu, ne možeš se ljutiti na nekog do kog ti nije stalo. Ovako, ili onako...i, sve što me smeta kod druge strane, zapravo je moja karakteristika..ovo je već lagano bolesno, nije nam dosta jedno ogledalo...komedija.

   Posebna je kategorija naš hedonizam. Što god on značio i koje kote i note donosio. Nakon nje, iskreno, meni se čini isprazno s nekim otići na večeru, razgovarati o vinima...ili, reći nekom u dva ujutro da nešto napravi za jesti...to je nešto sa smislom i razlogom, ako ti, dušo, nitko nije rekao, ako ti ja nisam rekao, ako sam propustio, sad ću: nema bolje od tebe. Osmisliti, izabrati, izvesti, ispričati, sljubiti...s fantastičnim osjećajem za mjeru, koji nam toliko fali u koje čemu drugom...

   Sve su ti moje žene i partnerice izvrsne. I, ni jedna ništa ne valja, jelda? Znaš, ova samo da još ima ovo, a ona - ono...samo, znaš kaj? Možda da ti onaj ima ono, a ovaj, baš taj, ovaj, da ima ovo, to bi ti bilo top...

   Posebno su poglavlje reakcije i impulzivnost. Koliko smo puta samo stvar sagledali samo iz jednog kuta. Pa odreagirali ko kreteni. Pa se ispričavali. Ali, onaj drugi, taj je, ipak, i u tom ludilu reakcije, krajičkom sluha, čuo što želiš reći i čula što želim reći...koliko god to tada bilo u suprotnosti s vlastitim stavom...

   Već vidim da se s puno ovog nećeš složiti, da ćeš popizditi što se usuđujem raskapati po nekim intimnim temama. No, ne brini. Ovo ću pročitati stoput samo ja, a ti ćeš imati priliku također. I, nitko više. Nešto kao da sam ti dozvolio da čitaš moj dnevnik. 

   Život galopira. Guta. Satire. Već smo ostali bez toliko dragih. Pogotovo granate padaju sve bliže u zadnje dvije godine. 

   Volim te, debela, a takva si jer sam ja predebeo, ali je lakše tebe vidjeti u - ogledalu života...nikad to nemoj zaboraviti, kamo god nas Režiser u budućnosti stavi...

   

   

Tko sam danas?

     Popularna psihologija nas danas bombardira objašnjenjima i rješenjima. U apsurd je otišlo sve, tako da je pokojni Oliver, koji je svemu kroz ironiju i cinizam velolučke zajebancije, davao pravu mjeru, rekao otprilike: " da danas svaki normalan čovik ima dvije, tri dijagnoze"... 

   Tko je još prije samo petnaestak, dvajst godina pričao o opsesivno - kompulzivnom poremećaju (osim moje O., koja me tom dijagnozom počastila, dok još OCD niti blizu nije bio tako slavan, kao danas), tko o bipolarnom poremećaja ( manično - depresivnom), a tko o liku matere, ili oca u ranom djetinjstvu? Reklo bi ti da si lud, luđak, manit, u blažoj verziji "na svoju ruku", čudan, ili, najblaže, "drugačiji"...

   Stvarno mi je teško govoriti iz tuđih perspektiva, jer stanujem samo u svojoj glavi ( ok, podstanar sam još nekim dragim, ili zanimljivim osobama), u kojoj je svaki dan - netko drugi capo di banda...

   Totalno mi je nejasno kako netko može svaki dan biti isti? Dapače, kako netko cijeli jedan dan može biti isti? Biti isti po vlastitom doživljaju samog sebe i tome adekvatnom ponašanju, mislima, djelima...

   Malo skica za portret. Ja se ujutro obično budim sretan. Nemam pojma zašto? Jednostavno, osjećam neku navalu energije, a rekao bih i da je to jedino doba dana kad su mi obje glave sinhronizirane. Centrala misli, procesuira, zaključuje i povezuje apstraktno i malo manje nerealno u skladnu cjelinu, a pimpeku ostaje, valjda, dovoljno krvi pa je spreman na sve ludosti iz vlastitog repertoara..

   Tad sam optimističan, ideje mi sijevaju, vrlo sam produktivan.

   No, ljudski faktor, negativna energija, ili, dovoljno, više od jedne budale, bilo koje vrste, na istom mjestu i u isto vrijeme, potroše moj uzvik radosti...

   Tad postajem težak, mrzovoljan, ironičan, zločest...ništa mi nije dovoljno dobro, od govna i cvijeta na cesti (opet ti, O.) vidim samo govno, ništa nema smisla i ovaj prolazak Zemljom nazvan životom mi se čini vrlo uzaludnim.

   To se sve dogodi i izmjeni u pola sata. Još ako mi oscilira razina šećera u krvi, a tada najčešće da, jer u hrani tražim emocionalnu utjehu, začarani krug je kompletiran. Razdrkani ja žderem, ubijem se inzulinom, šećer naglo pada, opet žderem, opet skače i nije teško zamisliti kakav mi je unutarnji život tokom tih kemijskih reakcija..

   To toplo - hladno me izluđuje. Ne mogu ništa planirati. Ja sam totalni rob svojih raspoloženja. Što je najgore, uopće nema pravila kad ću biti kakav. Dok svi tuguju, ja znam biti euforičan, a dok svi slave, često sam rezigniran ili  depresivan. Jebiga.

   No, nisu tu jedini putevi oscilacije. Naprimjer, ima dana kad se probudim i mislim da sam ja savršeno uredna i organizirana osoba. Tad toj paradigmi podgrijavam smisao nekim osmišljenim akcijama, čiji rezultat je red, poredak, hijerarhija.

   No, već se drugo jutro budim lijen, usporen, bezvoljan, teško mi je ustat' pišat', ništa od planiranog posla mi se neda raditi, zapravo, biva mi besmisleno. I, to ono isto, jučer započeto, za što bih još prije 12 sati dao tri zuba, ruku i oko. Danas mi je savršeno svejedno ako to sve ode u tri pičke materine.

   Na razini inspiracije, također doživljavam oceanske valove. Naučio sam slušati taj unutarnji glas suše pa niti ne pokušavam nešto raditi, ako mi se neda. Naučio sam i da tada moram snositi katastrofalne posljedice učinjenog, jer kad u nedoba nešto radim pa mi ne ide, tad baš u inat samom sebi ne prestajem, nego pojačavam namjerno štetu, kao da se želim kazniti, jer sam taj dan potpuno tup.  

   Reakcija na stresne situacije me također tjera na punu pozornost. Jer, nekad mislim da sam savršeno predisponiran nositi i reagirati pod pritiskom. I, to stvarno bude tako. No, onda me ispizdi neka sitnica, većini nevidljiva. Tad se pitam " kako sam na sebe mogu ozbiljno računati?".

   Tokom takozvanog sazrijevanja, situacija se samo pogoršava. A, pogotovo onda kad kao osvijestim problem pa pokušavam snagom uma usmjeriti misli. Tad padnem u takvu krizu identiteta i depresiju, da mi je bolje uopće ne čačkati po tome, mirniji sam.

   Kako ljudi cijeli život igraju istu ulogu? Ili, neki zreli život? Da li je uspostava kontrole nad svojim mislima, emocijama i reakcijama zapravo kastracija?

   Mislim si dalje, ako smo samo 5% svjesna bića, kako nam tako mali postotak realnosti može biti dovoljan za odluku kako ćemo se ponašati, šta misliti, kako nešto raditi?

   Jedan frend mi je prije par dana prenio misao jednog svog, vrlo učenog, frenda. Ide, otprilike ovako: Zemlja postoji, bubam, 4 milijarde godina, a čovjek 300 milijuna istih. To nam daje zaključak da je čovjek samo jedan oblik virusa. Pojavio se, nešto tu malo palamudio i, kao svaki pravi virus, uništio samog sebe...

   Na individualnoj razini, život je pucanj prstima. Toliko traje. Ne snađeš se, ne okreneš, već si pa pa.

   Mi smo svi pomalo od svačega. Mislim da je privilegij i bogatstvo dopustiti si živjeti onako kako trenutno osjećam. Bez obzira koliko to zbunjujuće bilo mojoj okolini. Jesam i bit ću u skladu sa svojim promjenjivim osjećajima. To sam pravi ja. Toliko sebi dugujem. Nikom drugom ništa ne dugujem, niti moram dokazivati. 

   Capo di banda je danas budala, sutra budaletina, prekosutra mala budalica, molim vas, upoznajte se, ne kasnije, jer ko zna koga ćete propustiti upoznati ?

   

Taj put u Ljubljani

   Dolazim u Ljubljanu skoro 30 godina. Nisam imao nikakve predrasude o veličini, uređenosti, životnim stilovima i navikama žitelja, o bilu tog grada...

   Niti u najluđem snu nisam mogao pretpostaviti koliko važnih životnih događaja, okolnosti i ljudi će me povezati sa slovenskim glavnim gradom...

   Najprije sam okusio mladu metropolu devedesetih. Tada sam gostovao s Cibonom, to je bio dašak glamura najboljih klubova novonastalih država. Dobri hoteli, puna dvorana, moje frustracije statusom. I, osjećaj, dobar osjećaj u gradu...ne znam zašto i kako, ali uvijek sam se u Ljubljani lijepo osjećao...

   Krajem devedesetih sam već živio u Sloveniji i dolazio još češće. S manjim klubom, boljim osobnim statusom i vrlo čestim privatnim posjetima. Dobar se osjećaj nastavio. 

   Slovenci su ispred nas sigurno dvadesetak godina. Individualne i kolektivne svijesti. Bez želje da pretjerujem, njihov lifestyle, a posebno, upotrijebiti ću lijepu slovensku riječ, razgledanost, u prijevodu, slobodnom, šira slika, je sigurno veća i bistrija od naše...oni, naime, puno više putuju...

   Za njih je Lj premala, predosadna, nudi im premalo sadržaja...u škripcu su između uređenog zapada i svega što s tim ide, i Balkana, s kojim graniče i koji ih dijelom naseljava, ali kojeg nisu dio...vrlo zeznuta komprimirana stvarnost...

   No, velim, meni je tamo uvijek bilo lijepo doći, šetati, popiti kavu, otići na ručak, u šoping, odigrati utakmicu, izaći navečer...u Ljubljani sam baš guštao... 

   U nultom desetljeću dvijetisućitih, tamo sam osvojio najvažniji osobni trofej karijere. Ludilo je bilo potpuno, a meni grad tako već poznat, bio sam doslovno sljubljen s njim, osjećao se sigurno i kao kod kuće ( kuća, što je to, gdje je to?, a tek dom, to će mi heroina ove priče objasniti petnaestak godina kasnije)...

   Prestankom igranja nisam prestajao dolaziti...ne tako često, ali stalno sam bio prisutan...vezao me sport, prijateljstva, nešto privatnog posla, kontakti, druženja, sve isprepleteno...

   Tek sad vidim da je to bio dio šireg plana savršenog režisera.

   Luka je potpisao za Olimpiju 2018.te u ljeto. Ja sam Barbie upoznao pola godine ranije. 

   Bila je najvažnija žena mog života. S apsolutno najvećim utjecajem na mene. U dvije i pol godine veze mi je otvorila oči u vezi malog milijuna svakodnevnih i onih velikih, životnih tema. Jedna od njih je bila i razlika između kuće i Doma. Dotad sam lutao, jedino mi je bitno bilo da ne spavam pod mostom, a ako sam dovoljno popio, niti spavati nije bilo nužno...i, tako danima i godinama... 

   Bio sam preosjetljiv u našoj vezi. Moja želja za perfekcijom odnosa je divljala na najjače. Očito, što više volim, nerealniji sam u očekivanjima. Nisam bio spreman na slabije dane, kamoli na slabije periode. A, oni se jednostavno događaju. Ispada da sam tolerantniji onima koji ne zaslužuju, a od najvažnijih osoba tražim perfektan odnos. Zapravo, samo sam od Barbie to očekivao. S Barbie. Jer, ona je bila žena koju sam čekao cijeli život. 

   Kad danas gledam s godinom odmaka, naime, toliko je prošlo od kad sam nas uništio, postoji u meni nepodnošljiva lakoća razaranja. Par stvari istovremeno mi nije bilo po volji. Bio sam u nekom depra periodu. Barbie u svom. Ona se htjela boriti za nas. E, a ja sam smatrao da u savršenom odnosu uopće ne smije doći do perioda kad se treba boriti. To mi je izgledalo podcjenjivački za jedan takav odnos. Bore se prosječni. Kakva zabluda i otrovan mozak. Kakva svojeglavost i upornost u tome. Sve sam zgazio. Spalio. Pretvorio u pepeo. Barbie je pokušala pričekati da se dozovem pameti, ali kad je vidjela da ne dolazim, propisno me izvrijeđala i nestala zauvijek. Jedino ispravno i normalno.

   Bio joj je to jedan od vjerovatno težih, ali i najispravnijih poteza u životu. Obzirom da nemam kontakt s njom, ne znam što se dešava, ali vremenom će sigurno stvari kod nje leći na svoje mjesto.

   A, ja? Hahahahha, klasika...brzo sve zaboravim, prožvačem, odem dalje, lutanje na maksimum. Ali, ovaj put sam se gadno zajeb'o. Vraća mi se stalno. Ne izlazi mi iz glave. Noćima pričam s njom. Sve moguće teme. Kao i onda. Odluke češće donosim iz njene, nego iz svoje glave. Smijem se. Smijemo se. Nedostaje mi. Prvi put u životu mi netko nedostaje. 

    Taj put sam došao u Ljubljanu prvi put od kada nismo skupa. Dramatično sam lutao ulicama. Koliko sjećanja, koliko uspomena...u svakoj višoj ženi sam vidio nju...želio sam je sresti...nisam ju nikako želio sresti...kakav košmar u glavi...taj put u Ljubljani...

    Logično je pitanje zašto je nikad nisam nazvao, kad sam osvijestio da mi nedostaje, da sam se zajebao, baš gadno zajebao...

   Nisam, jer sam čašu naše ljubavi namjerno, brutalno, iz sve snage otresao u zid...razbila se u tisuću komadića...a, još se nitko nije vode napio iz razbijene čaše...

   Ako sam već otišao kao smeće, tako me naime nazvala, ne smijem biti opet smeće pa joj prekidati neki dobar period, ili etapu čišćenja, ako još uvijek traje.

   Ovaj put rezoniram iz svoje, ali to je i njena glava: 'ko te jednom zajebe, samo je pitanje vremena kad će opet...

   Dobro ću zapamtiti taj 19. srpanj, malo iza ponoći, kad sam joj lagano, kao da pijem čašu vode, napisao, hej napisao, " Barbie, gotovi smo"...bez objašnjenja, bez ičega...kakav majstor...

   Samo, majstore moj, ova čaša vode će ti tako teško pasti na želudac, razorit će te i ostaviti trajne posljedice...

   Neka, tako i treba, bolje ovaj put nisam zaslužio...jebem ti mater, svojeglavu i blentavu...