Jedan me dobar frend, košarkaški trener i budaletina šireg spektra, kao što sam i sám, nazvao da mi kaže " da sam na najboljem putu postati Žuži Jelinek za siromašne"..kaže, "u sve se petljaš, vidi ovo, znaš ono, ali, s guštom pročitam..."
Također, "izuli" su me iz cipela s dva portala, željom da objave zadnji tekst. Ja tu malo nešto piskaram, a već zovu, nebitno kojeg su profila i šta prate.
Čitam neki dan Mlinkin ( Marko Mlinarić, još da njega upoznam, nakon Dražena i RC-a pa mogu mirno putovati) interwiev u novinama, kaže " da nije imao drskosti i samopouzdanja"
u repki igrati kao u Dinamu". Čuj to, Mlinka, Bog Isus...
Jedan moj dragi frend, poznati bivši igrač, sada trener, radi također javnu reminiscenciju karijere i tvrdi " da mu je možda falilo drskosti, ali da je zato opčinjen lakoćom, elegancijom i gospodskim ponašanjem svog uzora", koji, btw, trenutačno ispada iz paštete, kao dio najgledanijeg sportskog dokumentarca svih vremena. I tom uzoru " fali" bezobrazluka, jer je " zakinut" za priznanje, koje već imaju neki s bitno manje talenta i ne tako velikim karijerama, ali s izraženim drugim vrlinama.
Nabrojati ću sad nasumice prvih pet situacija koje mi padnu napamet, a za koje mislim da ih, manje ili više, svi prolazimo u nekoj fazi života.
Gužva u prometu, ali ona od 20 km;
Izlazak na ispit, ali totalno nespremni;
Čekanje nalaza u bolnici, zbog sumnje na nešto ili zbog lošijeg osjećaja/funkcije;
Prva kava ili spoj u podređenoj ulozi, ono kad druga strana ima veću " specifičnu" težinu;
Prvo javno pojavljivanje u životu, bez obzira kad i zašto.
Mi smo muhe. Blago apgrejdane. Blago. Svakih sto godina nam Mati Priroda, apotekarskom vagom, doda miligram " nečega", više za " lipo vidit", nego što stvarno vrijedi, a da se osjećamo napredniji od predaka.
U stvarnosti živimo u totalnoj nesvijesti. Više od 95% svih naših aktivnosti se odvija neovisno od " naše volje", potpuno podsvjesno.
Pa dobro, jebote, kako to? Meni se čini da sam od ujutro, kad ustanem pa do odlaska na spavanje, potpuno svjestan. I kad nisam, učinim to svojom voljom...
Ali, ne! Sve to što mi doživljavamo i što registriramo, predstavlja samo 5% od svega što se događa, od svega što u nama i oko nas postoji.
Nemam ambiciju biti kvaziznanstvenik, objašnjavati struku, čiji nisam dio, želim samo na konkretnim, svakodnevnim primjerima, komentirati saznanje koliko je prostora za neke korekcije i kako sam ih ja, laik, skužio i pomalo pokušao primjeniti u onome što je svakako najvažnije, a to su klinci.
Zašto je meni vau kad mi frend kaže da me rado čita? Ili, zašto me interes medija snažno iznenađuje?
Zašto i kako je moguće da najbolji igrač Dinama svih vremena, nema muda odigrati za repku, kao za klub, po vlastitom priznanju? Kako i zašto se jedan gradski dečko, prepun talenta, ali bez blagog narcistickog poremećaja ( barem koliko ga ja 30 godina poznajem), toliko bitnog za biti vrhunski sportaš, puno lakše identificira s uzorom, koji je također gradsko dijete, blago melankolično, koji sam priznaje da ga treba tjerati i proganjati da bi dao sve od sebe, nego s nekim drugim velikanima, koji su sebe izgradili na manijakalnoj volji, upornosti, gardu, koji, nerijetko, a govorim i iz osobnih iskustava, prelazi granice dobrog ukusa ponašanja?
Majka mi je bolovala od karcinoma gušterače. Pet godina preživi manje od 1% oboljelih, najčešće odu brzo. U tom ludilu traženja rješenja, otišao sam i kod jednog našeg poznatog alternativca, koji mi je , btw, približio i koncept funkcioniranja ljudskog mozga, kroz prizmu inputa na sferu podsvjesnog. Subliminalni podražaji doslovno mogu promijeniti našu percepciju, posljedično i ponašanje, na neki način možemo reprogramirati obrasce doživljaja i ponašanja, koje imamo zabilježene u sebi, naročito intenzivno prikupljene u prve četiri godine života.
Ti i takvi obrasci u našoj glavi se zovu PREDUVJERENJA.
Temeljem mojih preduvjerenja, naglašeno mi paše pohvala i bilo koji oblik priznanja. Tvrditi da je to samo i isključivo zbog mojih " loših" preduvjerenja, bilo bi presmiono, ima tu crta ličnosti, pohvala je, također, univerzalna vrijednost, svima godi, ali pohvale i priznanja sam dobivao na kapaljku, jer su u očima mojih roditelja one bile, kao i emocije, prenemaganje. Bili su škrti na tome, a meni hipersenzibilnom, je to trebalo da osnaži moje samopouzdanje. Zato, između ostalog, danas uživam u svakom obliku pažnje i priznanja. Možda i više od stvarno emitirane količine istog prema meni. Pohvale su vrsta obloga na ranu osjećaja manje ili nedovoljne vrijednosti, u odnosu na ono što očekuješ ili što znaš da imaš, ali nije istaknuto, valorizirano, primijećeno.
Svatko onaj 'ko imalo kuži nogomet, proglasio bi ludim nekog da ustvrdi kako Mlinka ima loša preduvjerenja. Ali, igrati nogomet tada i tako, a sumnjati u sebe, tu nešto definitivno ne štima. Percepcija samog sebe, vlastita veličina, važnost, mogućnosti, uloge koje smo si sami namijenili, u bitnom ovise o našem unutarnjem stanju, o našim nesvjesnim reakcijama u pojedinim situacijama.
Model ili uzorak reakcije i ponašanje mog frenda, kad vidi agresivne, bahate, neracionalno samouvjerene likove je smijeh, duboki prijezir i odmak. Njegovo preduvjerenja je da, bez obzira koliko si dobar, moraš biti normalan čovjek, moraš poštovati određene norme ponašanja. Česta je pojava kod jako talentiranih ljudi da ne siluju situacije. Tako su i moj frend i njegov uzor možda negdje ostali malo zakinuti, ali su održali svoj integritet. I na ponos roditelja, koji nisu bili seljačine.
Vratimo se malo na onih pet situacija. To će biti mali test za svakog. Potrebno je biti iskren i ne uljepšavati vlastiti odgovor samom sebi, jer on neće biti točan, a kao takav neće pružiti priliku za eventualnu korekciju. Dakle, pokušajte se zamisliti u svakoj od tih pet situacija, one su definitivno van zone komfora, probajte zamisliti svoju reakciju, svoje razmišljanje, svoj stav. Probajte utvrditi koliko su one i inače pravila vašeg reagiranja i od kada to traje?
Jeste li već u najranijoj dobi bili skloni pesimističnim prognozama? Ili ste bili nerazumno entuzijastični? Kako stoje stvari sa strpljenjem? Ima li u vašoj percepciji pada na ispitu išta dobro? Kad dobijete nalaz, jel on češće bolji ili gori od očekivanja? Koliko možete tolerirati nekog tko se gura preko reda? Jeste li dejtali samo sa zicerima, ili ste široko zapišavali?
Dobar dio odgovora na gornja i slična pitanja će reći nešto i o vašim preduvjerenjima, koja nosimo poput popudbine na putovanju zvanom život. Reagiramo, doživljavamo, stvaramo mišljenja, a da uopće nismo svjesni na temelju čega.
Pretpostavimo sad da je sve ovo bio uvod. Mi smo svi stari konji, teško se mijenjamo, ali nije nemoguće. Osobno volim nove spoznaje isprobati na sebi. Tako se najbolje vidi koliko što vrijedi, funkcionira li?
Ključno ili idejno pitanje ovog teksta je, kakav film snimamo svojoj djeci?
Nema savršenstva. Osobno sam napravio tisuću grešaka. Stručnjaci kažu da mi prihvaćamo ono što vidimo, dakle djela, u nekih 90% slučajeva, 5% je ono što nam netko priča, a još 5% sva ostala percepcija. Modeli se intenzivno stvaraju kod male djece, jer ona, kao tabula rasa, sve popiju...kasnije, za promijeniti nešto, treba prvo obrisati staro i neprikladno, da se snimi novo.
Što mi ranije to osvijestimo, veća je šansa da to promijenimo i kod djece, ali promjena uvijek počinje od naše promjene.
Griješio sam u nervoznim reakcijama, deračini, tražio sam nerealno puno, nisam provodio dovoljno vremena s djecom, nisam znao s njima razgovarati. Najveću cijenu plati uvijek najstarije dijete, na njemu vježbate. Kasnije to ide, na kraju i samo od sebe...
Zašto?
Zato što naučimo razlikovati bitno od nebitnog. Zato što ocjena u školi postaje važna kao povod pohvale, a bila je povod kritike. Zato što nedostatak postaje prilika, a bio je katastrofa. Zato što naučimo da je i u najtežim situacijama bitno djetetu reći " volim te" i " uvijek ću biti tu", kao ultimativni prioritet inputa u njegov mozak. Sve će se drugo nekako posložiti.
Mozak, emocije, sve moguće edicije priručnika, sve to izgleda nedokučivo, komplicirano. A, tako je lako i jednostavno. Što god bilo, dijete mora imati osjećaj da ga volimo i prihvaćamo. To liječi sve traume i nedostatke, jer otvara mozak. A, otvoren mozak može primiti informaciju. Ona, tada, mora biti iskrena i direktna. Da ne stvaramo zablude. To je put, to je mehanizam. Loše je kad zamiješamo u djetetovoj glavi emocije sa događajima.
Stvarati loša ili kriva preduvjerenja je i stvar osobne zrelosti. Život funkcionira na bazi razlike potencijala, kao i energija. U mladosti imaš snove, zanos i to, a kasnije neke druge resurse. Koliko uspijemo preliti zanos u starost i mudrost u mladost, toliko imamo šanse biti bolji ljudi. I bolji roditelji.
No comments:
Post a Comment