Dođe tako svatko od nas u neke godine, a neki ( ja) to rade i prije, odnosno stalno, kad se nešto svode računi, pokušava se zaokružiti poneki ciklus, pokušavaš otkriti neki smisao svojih akcija, dati smisao životu, možda opravdati samog sebe za neka učinjena sranja, a pogotovo je teško ako je tih sranja puno...
Ponekad poželim imati dvojnika pa da se mogu vidjeti sa strane, da se razočaram do kraja, ili da, možda, uočim i pokoju dobru stvar kod sebe. Nisam do kraja siguran odakle ta potreba da budem smislen i učinkovit, zašto jednostavno ne mogu voljeti samog sebe baš onakvog kakav jesam i dali sam se već trebao prihvatiti, ili sam stvarno toliko grozan, da uz sav narcizam i trud, to nikako ne uspjevam? Volio bih imati nekoga dovoljno ludo iskrenog, da s njim mogu podijeliti tok svijesti od djetinjstva do nekih srednjih godina, u kojima sam sada, volio bih dobiti širu sliku međuodnosa očekivanja, koja su od nas prvo imali roditelji i neka uža okolina, a kasnije i sami od sebe, s realnim dostignućima i, posebno, stupnjem unutarnjeg osjećaja ispunjenosti i zadovoljstva, nekog mira, sreće, čega li?
Često zaboravim biti zahvalan. Jebiga. Moj primarni fokus je govno, odnosno razmišljanje što ( još; sve) ne valja.
Ono što je dobro je, nekako, samorazumljivo i, oprosti mi Bože, dosadno...Zato se intenzivno trudim, podsvjesno, sve razjebat. Nosim taj gen od malena, s posebnim guštom i strpljenjem sam znao napraviti ogromne kule od niza karata, do mjere divljenja i odraslih, ali osjećaj unutarnje sreće kad bi ih rušio je bio toliko intenzivan i opčinio bi me, da sam ostajao zbunjen samim sobom i pomalo posramljen, jer, eto, uživam u rušenju, više nego u stvaranju.
Vrlo rijetko su me roditelji hvalili. Iskazivanje ljubavi riječima i pohvale su bile tretirane kao prenemaganje, kao nešto suvišno, kao nešto što i tako, kao, znaš sam o sebi.
Prilično se intenzivno sjećam mlake reakcije staraca kad sam prvi put prošao s pet u trećem razredu. U prva dva nisam, naime, imao sam trojke iz likovnog, glazbenog i tjelesnog (eto, treneri moji, zašto neke stvari nisu funkcionirale).
Velim samom sebi, ok, nije bilo 5.0, već " samo" 4.5 pa im se možda činilo nategnuto, ili su možda mislili da sam nažicao (imam fuj osobinu da kad nešto hoću...znate već dalje), uglavnom, reakcija nije bila puna oduševljenja. Krenem ja u četvrti razred i nabijem si presing da moram imat 5.0...kakvi pogrešni motivi, u tri pičke materine, dakle, nije bilo bitno, meni, koliko ću naučiti i šta, nego broj...
I, kako to već bude, kad juriš po krivoj cesti, završim ga s 4.8...e, sad me mama stvarno bila pohvalila, ali ja sam se osjećao posrano...nisam ispunio svoj cilj...
Pa je došao peti razred, iskristalizirala se već u razredu grupa odlikaša, kojoj sam pripadao. No, i dalje me nije zanimalo znanje, kao primarni fokus, nego rezultat. Budi najbolji u razredu, odgovaraj na hrvatskom svo gradivo prije Sandre ( djevojčica koja je slovila kao najbolja učenica), razvali matematiku, a ako se moja školska zadaća nije čitala pred svima - koji sam ju kurac uopće pisao?? Moj lav u podznaku je divljao puno prije tridesete, kad, kažu, podznak preuzima vlast nad znakom ( dvoje starije djece su u podznaku lavovi, najmlađa u znaku, tako da...samo veselo).
Što još nisam naučio? Nikako ne znam živjeti i ne mirim se s neuspjehom. Što je uspjeh stvarno, koji je dublji smisao, poanta, ja to sve znam, ali njegovo veličanstvo rezultat je za mene svetinja prilikom samovalorizacije.
I, onda ti se dogodi život. Nije sve kako si zamislio, život nije 5.0 ( nije bio, vidi kurca, niti u četvrtom osnovne, samo to slijepi glavonja nije vidio).
Uđeš u pubertet, naglo narasteš, na licu Institut Hrvoje Požar, ali ide lavić, zaletava se na starije cure, razbija se ko prazna kanta na stepenicama, đe si, reko, pošo, jarane, s cvijetom u kosi? Ostavilo je traga, dugo sam se sabir'o...al' odustao - nisam...ajde, bar nešto, makar odustajanje danas smatram vrlinom, jer što ne ide lakoćom, možda s velikim M, Možda kažem, je bolje da se i ne desi?
Izbor srednje škole je također bio biser u kruni. Htio sam studirati medicinu pa ajde ti Šamana u medicinsku školu. A, to je jedina škola koju ne smiješ upisati ako želiš na studij medicine, jer te tamo spremaju za brata, a ne za liječnika, čast iznimkama. Skrivao sam se po ostavama bolničkih odjela u prekratkim hlačama i bijelim starkama, jedinom što je od " uniforme" bilo prispodobivo mojoj visini. Kako i ćorava kokoš nađe zrno, dogodile su mi se tridesetidvije šulkolegice, redom divna stvorenja ( dobro, neke su bile divnije), bez čije pomoći, utjecaja na mene kretena tada (ok, i sada) i pokojeg verbalnog šamara, sigurno nebi završio srednju školu, pogotovo ne "lišo", poput mene tada, u predvorje rata...stvarno, kad pogledam, sve najbolje u životu mi se dogodilo kad sam ja bio izuzet od biranja i odlučivanja...
Sredinom srednje škole (kako drugačije, upitao bi se Minimax u nedeljno popodne, jer ako Milena Dravić puši Dravu, što puše Ceca Kitić i Ana Karić? Bog da mu dušu prosti, ludu, genijalnu, hrabru) prste je, dakako slučajno (ako slučajno postoji, Barbie), upleo sport.
Normalno, odluku nisam donio ja, nego moj dobri Ilija (Matijević), koji me nije pustio da izađem iz dvorane prvi dan, bez da sam potpisao pristupnicu kultnom klubu Maksimir. On je toliko lud, toliko svoj, toliko pametan, toliko drugačiji, toliko izvana drzak, a u duši pekmez, da je postao najvažnija figura mog odrastanja, nakon djeda. Samo mi, koji smo s njim živjeli, jer igrati tada u Maksimiru je značilo biti u Alan Fordu live, znamo o čemu pričam, to se neda opisati, to je nadrealno životno iskustvo. Miš, Gogo, Skala, Cifreki, Nikica, Pajzla, Brko, Ban, Đuro, Kruno, Stoja, Jenko, Patekarius & comp. su jedini koji o tome mogu i smiju pričati. Šta je bilo u Vegasu, ostaje u Vegasu...
Njegove riječi i pogled iznad brkova: " Visok si, žut si, ljevak si, brzo misliš i drugima čitaš misli i, normalno, nisi normalan, ima vremena da ti kažem da si kreten...kao takav si izuzetan, i molim te, do kraja života se ponašaj i igraj s tim u skladu".
Čini mi se da sam ga malčice predoslovno (skupina neobukvalist, shvaćam sve kako je rečeno plus pdv, po tome u kojem mi smjeru paše) shvatio.
Sportska karijera je bila, onako, od kurca...niti sam igrao NBA, niti sam zaradio deset milijuna, podjebao sam potpuno sve svoje potencijale. To je, zapravo, prava istina, sranja o dijabetesu i tome kako je bilo teško su priče za Moju tajnu ili slične tiskovine...pravi je fakat da sam smrdljiva ljenčina, često nezainteresirana za bilo što liči na trening...naime, obožavam igrati i natjecati se, ali svi sastanci, individualni rad, a pogotovo fitnesi, su mi smrdili ko kuga...proračunavao sam procesorom Steva Jobsa dali mi se isplati trčati kontru, ako ju ja, vjerovatno, neću stići završiti...pa bih stao...pa me jednom Big Head Coach pitao zašto ne trčim, a kad sam lakonski iznio razlog, globio me s 500 eura, uz " pička ti materina neodgojena, bezobrazna...".
Postigrački dosezi u sportu su, također, za brzi zaborav, ne znam što mi je to trebalo, možda da se probudim i spoznam da su ljudi govna. A, naravno, kad se već natječemo i kad sam zainteresiran, teško će me netko pobjediti na duže staze....ja sam bio najveće govno...no, tu si dajem komadić oprosta, naime, ubio sam se za san i ideju, okrenuo svijet naopačke, a glave su me došli mediokriteti, naravno. A, kad nije po mom, postajem vrlo opasan po sebe i sve oko sebe...my way or no way...
Sve dosad izrečeno je goli kurac, ako usporedimo kolika sam industrija sranja u privatnom životu. Nestrpljiv, izložen utjecaju presnažnih nagona, potpuno nekontrolirano sam vrludao svijetom i, uglavnom, za sobom ostavljao pustoš...i danas mi dođe muka kad pomislim na neke situacije i moje ponašanje u njima...bio sam pička, bio sam i hrabar, Bog me voli i uvijek nekako, na kraju, sačuva, sačuvao je i one kojima sam ja u životu samo ružna - prošlost...
Ok, mislim da sam bio dovoljno jasan. I da se zna na čemu je fokus.
Jer, kad napišem na papir, to je savjet jedne frendice G., koja je do mene dopirala jer joj nisam tražio točku prvog slova imena, mogu se pročitati i ne tako loše stvari, poput troje predivne, zdrave djece, nekoliko fatalnih ljubavi za izrezat žile, predivnog brata, život ( ne putovanje, život je nešto drugo) u desetak različitih zemalja, na otprilike 30ak različitih adresa, 22 godine aktivne karijere, solidno obrazovanje i poznavanje jezika ( ogroman upside), solidan income (Marko, tvoj problem nije koliko zarađuješ, već kako raspolažeš novcem, rekao bi vizionar Franjo, moj otac, reinkarniran u ženskoj verziji kroz lik Barbie), neka prekrasna prijateljstva za cijeli život i neka, možda intenzivnija, ali kraća, jebiga, rekao je lijepo prof. Milanović: " nema istovremeno intenziteta i ekstenziteta", preko 2500 kontakata u mobitelu, neskromno ću reći da mogu dosta duboko doprijeti, stabilno - nestabilan karakter istovremeno i duboko, negdje jako duboko, dječje oči Petra Pana od stočetrdeset kila...
Protestiram jer svijet nije mjesto iz mojih snova. Došao sam spreman dati kap krvi više, pustiti suzu više, oprostiti sranje više, popiti čašu ( ili dvije) više, pohvaliti više, zlopamtiti manje, potrošiti više, lutati više, dati i dobiti ljubav...često sam bio sam, na kraju sam, ili sam onda kad sam trebao nekog...zahtjevan? Da, prezahtjevan...
Sjedim na terasi, vani je 25 i more nema brazdi, iz kuhinje mirišu jaja ( jeste probali griz i jaja, fantastično je), želim si mir za Uskrs. Želim si stanje u kojem stvarno razumijem igru. Želim si oprostiti. Shvatio sam da su sve bila prevelika očekivanja i nerealno nezadovoljstvo.
Život je lijep...
Pozdrav, postoji li hitna potreba za hitnim zajmom, plaćanjem računa, kupnjom nekretnina, poslovanja itd.? Pouzdana tvrtka za pozajmljivanje? Ovo je tvoja prilika. Nudimo zajmove s kamatnom stopom od 2%. Molimo pošaljite nam e-mail za posudbu: (inforamzanloan@gmail.com) Hitna ponuda zajma.
ReplyDelete