Danas je Prvi april ( nemrem reći Prvi travanj, zvuči ko bez kurca), ali tema nije nužno u revijalnom tonu. Može biti, svakako postoji more momenata, pogotovo ako se ne događaju nama, koji mame osmijeh na lice pa čak i suzu u oku od smijeha, ali, velim, nije nužno sve kroz pjesmu i šalu. Ne znam kako je drugima, ali ja upoznajem novog sebe, kroz izrazito puno vremena provedenog doma, u odnosu na vrijeme prije korone.
Situacija je za svijet izvanredna, a nama, na brdovitom Balkanu, imam feeling, izvanredno je samo kad nije - izvanredno...
Pridjev koji koristim objašnjava pojave " van reda", nešto nenadano, šokantno, upozoravajuće, ali, kažem, ne nužno izvanredno dobro i uspješno, uz koje najčešće vežemo smisao tog pridjeva.
Ne treba puno ponirati u prošlost da se prisjetimo ratova, stabilizacija, afera, čudnih i samo nama razumljivih događaja, standarda ponašanja, pogotovo javnih osoba, raznoraznih društvenih ekscesa i političkih vratolomija, rječju, pojava koje su nepoznate i neobjašnjive uljuđenim sredinama.
Neda mi se kenjat o teorijama zavjere, bilo koje provenijencije, teorijama kaosa i užasa, vjerujem da je svima puna kapa kontradiktornih informacija, tipa virus mutirao pa ubija ki manit, e, za razliku od Korone 1.0, od koje opstipirani nisu mogli ni prdnut', a kamoli se usrat...
Mislim da je i osnovni smisao kontradiktornosti izrečenog o broju oboljelih, stopi smrtnosti, nespremnosti zdravstvenih sustava all around the world da zbrinu ugrožene, upravo u tome da panikom promjenjenom umu većine ljudi (ovaca, magaradi...) lakše snime film neke nove paradigme u procesor na šufitu, ali ni to nije tema...
Ja ću danas, ko slipa kokoš, prihvatiti da je izolacija #ostanidoma nužna, zdravo za gotovo uzeti u obzir činjenicu da je samo naš put, pravi put, i da nemamo drugih puteva povrh ovijeh naših...i onda, kad mi bosanska dječja enciklopedija znanja na mojih " iljadu zašto?" odgovori s " iljadu neznam, pizda ti materina radoznala", ostat će mi reći koju o životu našem svakodnevnom, u doba (ko)korone, kako ju je nazvao naš dobri čovik, hik, Bevanda...
Dvojim, dali početi s pozitivnim ili negativnim spoznajama, nastalim u karanteni, no, zapravo, nema loših...ima samo ugodnih, kad osvijestimo činjenice koje postoje, samo smo ih ludilom svakodnevice strpali u ćošak i onih, malo manje ugodnih, koje nam, međutim, ako ih želimo vidjeti, a ne gurnut pod tepih, mogu omogućiti promjene na bolje.
Živio sam u uvjerenju da je doma dosadno. Da krenem u glavu. Prespavat. Pojest. Obavit sve servise i fijuuu...Drugarica K. me navela da otkrijem čitanje i pisanje u nekom drugom obliku. Kakvom drugom? Reći da nisam čitao i prije bi bilo neoprezno i neistina. No, razlika je, barem meni, u tempu. Sad čitam mirnije i detaljnije, ne preskačem, ne gutam slova. Zastanem, razmislim, pročitam ponovno, ako treba. Druga stvar u tome su sadržaji. Rekoh već da sam antiprotivan u izboru. Ne znam dali podsvjesnim odbijanjem aktualnih katastrofičnih sadržaja gradim unutarnji, ljepši svijet, ali moji su izbori bili, npr., i to je veliki utjecaj Barby, neurolingvistično programiranje i djece, i reprogramiranje nas odraslih (da, i nas sa sindromom Petra Pana), kao tema kroz koju sam, a ne pod tuđim utjecajem, stvaraš svoje nove paradigme. Nevjerovatno kakav mi je to osjećaj moći dalo, jer sam shvatio da sam ja kreator svoje stvarnosti, a ne netko drugi, s upitnim motivima.
Nadalje, ne znam koliko je to uopće različito od čitanja, no, ajde, meni lovačkom psu, kojem ceste mirišu drugačije (i dižu kurac, u prenesenom značenju), slušanje dosta pažljivo odabranih sadržaja s neta, osnovnog kriterija da me ne otruju, da me otvaraju, a ne zatvaraju, da nisu nasumice, histerično odabrani, već promišljeno, tipa, a, vidiš, u ovom mogu nešto novo naučiti, to prolazi, za razliku od, jebote, vidi već u naslovu zabrinutost, ne može, preskačem, su, uz čitanje, kreirala fakat super stvarnost.
Ne znam, ponavljam, kako to drugim ljudima funkcionira, no meni, očito, odmak, mir i mašta, uz uspomene, evocirane pročitanim, poslušanim i opet prerađenim, stvaraju novu svijest.
Veliki utjecaj na mene ima i slušanje glazbe. I tu postoji razlika. Meni je bilo normalno da stalno nešto svira, kao kulisa. Doma, u autu, nema veze, samo da udara, da nije tišina, radio, glazbeni programi na tv, svejedno....
Eeee, kume, nije svejedno. To skužiš tek kad usporiš. Dok juriš kroz dan i život dvjesto, nema šanse da to dopre do tebe...naime, nema šanse da skužiš razliku, dopire itekako, samo što nisi svjestan da te truje...ok, možda je trovanje preteška riječ, ali, recimo da sam, baš sinoć, slušajući neku muziku iz Maroka, kojeg smo posjetili pred godinu i pol, evocirao uspomene, ili, možda baš tek sad, s odmakom ( o, mama, moraš li uvijek ti umiješati prste) zapravo doživio njegovu energiju, preradio sjećanje u doživĺjaj, koji mi na licu mjesta i nije bio nešto...odmak daje drugu perspektivu, samo moraš usporiti i isključiti šumove...pa mi njihovi podovi nisu zmazani, nego prirodniji, pa mi ručno oslikani, keramički servis za jelo, u jebačkoj, nebeskoplavoj nijansi, tada jebotipasmater što to moram teglit na avion ( veća - manja Rajane, oćemol dole u komadu ili rasuti), danas, kad s njega njupam čizkejk s preljevom ( bolje nego proljevom) od ustaške Nutele (Linolade), imam osjećaj, ako još zažmirim, da sjedimo uz bazen našeg rijada usred ničega, u Fesu...samo ako zažmirim i usporim, samo ako ne slušam Narodni (kaj, seljo, ne slušaš Otvoreni, reko bi mi sin, dok se ćera i ja raspamećujemo nad Kraljem dijaspore, a mama im, kroz Lukino tijelo, koluta očima)...možda, načas (Bobijev glas) i vi ugledate štrumpfove...ako ste dobri...
Iduća savršena pojava je kontakt, naime razgovor s nekim dragim ljudima, s kojima me život razdvojio. Znate onaj osjećaj kad nekog ne čuješ godinama, a samo nastavite razgovor, ko zna kad prekinut...posebno sam na to osjetljiv, jer svatko ko oboli od sindroma " gubitka doma", a to nije samo fizička kategorija, već učestalim promjenama praktički izgubiš pojam odakle si, od svud i od nikud...takvi te razgovori prostorno i vremenski redimenzioniraju, kao da te vrate u tračnice, kao kad nadjes zadnju sličicu za album ili pazlu za mozaik...
Svejedno je dali se samo zajebavate, tračate, načnete i koju ozbiljnu priču...na kraju, ostane energetska razmjena, s ljudima pozitivnog predznaka.
Osvješćujem, nadalje, koliko mi je duuugo trebalo da spakiram neke ljude u ropotarnicu povijesti, ili bolje rečeno prošlosti. Povijest pamti junake, doduše i antijunake, ali ja uglavnom mislim na bezlične pojave, koje, marom emotivnog vampira, isisavaju našu mentalnu, emocionalnu i svaku drugu energiju.
Zahvalnost. Kakva ( meni) izgubljena kategorija. Kakvo blago. Novootkriveni svijet. Zaigrati prije spavanja igricu, u kojoj vasioni zahvaljujete na onom dobrom što vam se u životu dogodilo, ili što imate.. kad sam krenuo prvi dan, bilo mi je neugodno...naime, kad u međuodnos stavim stupanj životnog zadovoljstva i stvari, bića & pojave, koje obilježavaju moj život, a svjestan okruženja, ispadam nerealno nezadovoljan. Nezahvalan. To je tragedija širih razmjera našeg unutarnjeg života i jedna od glavnih klopki kapitalizma, za tehnokraciju još ne znam...nisam zahvalan za ono što imam ili mogu, samo još, još...
Ako sam u zadnjih deset godina pogledao pet filmova, puno sam rekao. Počeo bih pa zaspao, ili izgubio fokus. To je, u biti, jedno ozbiljno upozorenje o stanju mozga. Puno ozbiljnije nego što smo spremni priznati. Hranom, tempom života i upotrebom elektroničkih naprava smo sjebali svoj mozak. Izgubili smo krucijalnu vještinu strpljenja ( hoću sad i odmah) i sposobnosti odgode prijema nagrade. Ključnih pojmova za sve veće životne dosege. Jesmo li ih slučajno izgubili, ili smo takvi bolji nekome? Trening. Mozak se trenira. Kao i svi drugi prokrvljeni organi, koje želimo u dobroj formi i funkciji. Pogledajte film do kraja, bez premotavanja i ubrzavanja.
Osim razgovora, svakodnevno porukama komuniciram s dvadesetak prijatelja, razmjenjujući poruke za upišat se od smijeha. Puno više i puno češće nego inače. Hvala korono.
Našao sam vremena posložiti stare stvari, slike i još koješta zaostalo...nije bilo samo tehničko slaganje, bilo je puno zametnutih emocija...zar mi stvarno treba korona, za revitalizirati tako fine osjećaje i uspomene?
Što radim, čime se bavim, koliko me to ispunjava, koja je moja misija, ili smisao ovog dijela života? Koliko sam dosad naučio, u čemu griješio, na šta mogu biti ponosan? Šetnja na morskom zraku čini čuda....i fizički me odvaja od friždera....
Suma sumarum, toliko finih radnji, toliko dobrih stvari...nemam namjeru ispirati mozak, ali, postavljam pitanje:
JESMO LI SIGURNI DA NAM BAŠ OVAKO NEŠTO NIJE TREBALO?
No comments:
Post a Comment