Ideja je stara 30 godina. Na svom putu je naišla na brojne objektivne i još brojnije subjektivne teškoće, a ni porođajne muke nisu zanemarive.
Imam skoro 47 godina, drugo sam dijete (od evidentiranih) roditelja intelektualaca, odrastao sam u Novom (Vinodolskom, ubuduće NVCY, op. M.Š.) do škole i u Zagrebu do kraja srednje. Otac sam troje djece, rođene u dva braka (2+1), uskoro ću, vjerujem, postati i djed (nije trudna), ali moje pravo djetinjstvo - tek počinje...
Bavio sam se ( i on samnom) profesionalnim sportom, s promjenjivim uspjehom, a kad su me mlađi kolege počeli lakše preskakati, nego zaobilaziti, nemaloj visini usprkos, odlučio sam postati još (ne)uspješniji sportski radnik, kako se kod nas uobičava nazivati sve nas koji se motamo oko sporta, dok glavne uloge igraju neki drugi heroji...
Blog sam osmislio kao formu osobnog dnevnika, kojeg mi se nikad nije dalo pisati, svim savjetima life coacheva i inih gurua usprkos.. No, kako me sve češće posjećuje vremešni njemački psihijatar, rođen u 19. stoljeću, koji je na kraju svog ovozemaljskog puta rezignirano ustvrdio: " A, mene, 'ko se sjeti, sjeti...", pisana forma u polujavnom obliku je postala slamka spasa kao back up izbrisane memorije.
Ambicija nemam. Pisat' ću kad i o čemu hoću. Pisat' ću o svemu. Jebe mi se što ćete, vi koji na ovo naletite, o blogu misliti. Raditi ću pauze po vlastitom nahođenju, bez standardizirane dužine teksta, riječju, ovo će biti prvenstveno za osobnu upotrebu, a polujavnu formu uzimam da bih, koliko - toliko profilirao misli i pazio na suvislost teksta.
Jedini kontinuitet mog života je - diskontinuitet. Živio sam u desetak država, bio sam u dva braka i još par dužih veza, tek u zreloj dobi sam si priuštio period samoće, tijekom koje sam, napokon, barem malo stao na loptu.
Impulzivne sam, lako zaljubljive prirode. Kao i svaka normalna osoba, imam nekoliko tjelesnih i preko nekoliko mentalnih dijagnoza, a perjanice su o inzulinu ovisan dijabetes tipa 1 i OKP (opsesivno-kompulzivni poremećaj), koji se, btw, kod mene najjače očituje u manijakalnom slaganju daljinskih upravljača, po veličini, boji i trenutačnoj važnosti.
Mišljenja sam (nema razlike između šupka i mišljenja, svi ih imamo) da je lijenost privilegija koju mogu konzumirati samo osobe kojima glava nije, jedino i isključivo, poklopac želuca. Spisak od lijenosti neučinjenih stvari bi kod mene mogao poprimiti formu kineskog telefonskog imenika, no živjet' ću dugo, sretno i veselo pa još nešto, možda, i stignem.
Obožavam svoju djecu i doživotni sam počasni predsjednik udruge Bolesni roditelj. To se, na prvu, ne kuži, jer sam radeći s mnoštvom ( također bubanih) roditelja, naučio prepoznati i sakriti simptome.
Hipersenzibilan sam od rođenja, vidim previše, a oslanjam se i na odličan njuh, kao kompenzaciju polugluhoći, i dodir. Pokojna mater me kupala u kamilici i oblačila ko curicu (srećom, jedan je Markica) pa sam imao sve predispozicije postati prava muška pičkica. Srećom, život me kasnije malo vratio u zonu van svih alergija, na tijelu i u duši.
Od šeste manijakalno čitam sve što mi padne pod ruke, osim zadanih štiva. Po tom sam pitanju vrlo antiprotivan. Ambidekster sam, totalno neprilagođen. Gaće ne nosim već više od dvadeset godina, općenito ne volim bilo koji oblik stege, što, obzirom na dvajst kila viška, nije ni čudno.
Hedonist sam i gurman (ta riječ označava nekog tko uživa u hrani, ali i požderuha, ja sam oboje), volim izlaziti, putovati, žderat', lokat' i sve drugo što normalan žitelj Balkana voli...O drogama i cigaretama nemam pojma, volim zapalit' cigaru, uz konjak, whiskey ili crno vino velikog tijela.
Kutnu garnituru u stanu nemam, jer nemam toliko prijatelja. Poznanicima bih mogao napuniti stadion. Životom sam bitno redefinirao imenicu " prijateljstvo", jer sam prenaivan i lako me zajebat'.
Zadojeni sam dinamovac, dok sam Cibonu kušao na prazan želudac pa mi je malo teže pala..
Odrediti nečiji, pa i svoj, politički profil mi se čini totalna smijurija u postojećim prilikama pa ću se toga kloniti. Domovinu sanjam čistom, osunčanom i s prosječnom plaćom hiljadu ipo eura neto. Kao ambidekster, svejedno mi je dali je to polulijevo, kroz sredinu, ili krajnje desno...pod gore navedenim uvjetima...
Vozim punoljetan auto, koji već zna sam za sebe brinuti, maksimalno koristim privilegiju da je ključ stalno u bravi pa ga ne mogu zametnuti. Moj jedini dosad na Ahiret preseljeni punac je jednom rekao da ako u fići nisi ličnost, nećeš to postati niti u Mercedesu.
Volim se kretati, duže mogu izdržati pod vodom, nego u kući, a u moru se kupam cijelu godinu; ljudi prolaze u jaknama, misle si " vidi budale", a ja ih vidim tisuću, jer ne koriste Raj na Zemlji, Jadransko more pa si sličim Muji kad vozi autoputom u krivom smjeru, voditelj urla na radiju: " Pazite, na A76 jedna budala vozi u kontra smjeru", a Mujo lakonski ustvrdi: " Da jedna, 'iljade..."
Partnerica mi je tako mlada, a već...iz Ljubljane doktorica prava, ljubav cvjeta; siromašna susretima, bogata sadržajem. Njena je Lala i moja Lala, kao i Antonio (sin druge supruge), Tara i Neven, djeca moje "seke"...uz moje Doru, Luku i Anu.
Obzirom da sam odgovorio na sva tri u Americi nepristojna pitanja: koliko zaradjujem, za koga glasam i koga jebem, red je za kraj prokomentirati etiologiju naslova: godina 1998., mjesto radnje zagrebačka Kutija šibica, ekipa s trenerom u svlačionici sastanči neposredno nakon poraza, moja, tada trogodišnja, kćer trčkara hodnikom, u samrtnoj tišini, iznervirana cjelodnevnim boravkom u dvorani, doziva oca, časteći ga pridjevom naučenim od mame u trenucima ludila:
" TATA MARKO, PEDERČINO, IZAĐI, ČEKAM TE.."
No comments:
Post a Comment