Gledam u drvena vrata. Vidim drvena vrata. Hvatam se za kvaku. Dobro dihta. Ulazna vrata moje kuće postavio je još moj ded Joso 1941, ili 1942, piše na ulazu.
Kad gledam u drvena vrata, ona su tako masivna, tako stvarna, konkretna. Pa jos ih je moj ded Joso tu postavio. U obiteljskoj kući. Na Korzu. Nulta tačka, kako voli reći jedan veliki srpski trener.
Na kući se od te 1941, ili 1942, nisam siguran, ali piše na ulazu, koješta promijenilo. Nadogradilo. Prenamijenilo. Ta je kuća odhranila i podigla mnoge od nas. Ali, ta su vrata ostala.
Kad je stigao moj red da malo kuću obnovim, nisam preskakao obavezu. Ali, vrata sam ostavio. Teska, masivna, drvena vrata. Takvih danas više nema.
Premazao sam sasušeno drvo oko deset puta u nekoliko godina. Dok se žedne pore nisu napile. Iznutra prema van. Napokon, vrata sjaje.
Kao da vidim zadovoljna lica mog deda i oca. Mali je to dobro obavil. Teška vrata je sačuval. Pritegal je pante. Prominil je i kvaku. Jebenti, klal je i nikakovu zujalicu, ča odpire bravu zdaleka. To mi nismo bili videli, ali, da je nas pital, svojeglavac, bil bi ključ ostavil, a ne ov isti, nevidljiv...takovo delo ni sigurno, ki zna ki će s'e moć pasivat? Mulac, promenadu od kuće dela...
Dugo, dugo, predugo sam vjerovao da postoji samo ono što mogu vidjeti okom. Dodirnuti rukom. Okusiti. Pomirisati. Dugo, dugo, predugo ja bitno nisam vidio.
Tijelo mi je bilo ispred duha. I, duše. Duh i duša su mi bile za tetu Andrinu, koja mi drhtavom rukom, Precrikvom (ispred crkve), zastićenom rukavicom i s obaveznom krunicom, daje bombonicu...
Sve ove godine, sad ih je više od pedeset, tijelo je sjalo...maltretirao sam ga i zloupotrebljavao, jeb'o sam mu mater, ali, nije me ostavljalo...zakašljucalo bi privremeno, ali se onda, poput Feniksa, ponovno izdizalo iznad tih teškoća, još jače i još sjajnije.
Brinuo sam i zlostavljao to tijelo u ciklusima krajnosti. Od najtežih pijanstava do isposništva i treninga na rubu izdrzljivosti. Nikad mjere, ali, to sad nije tema.
Deda Josu nisam vidio, otišao je mlad, a svi kažu da je bio pojava. I, nevjerovatan duh. Moj otac mu nije bio slika i prilika, koliko sam uspio pohvatat dnk igru, fizicki je vise nalikovao materi, mojoj babi Vilmi, ali, duh i odgoj si mogao rezat zrakom...tu se red znao i bez izgovorenih riječi. Red uspostavljen pogledom i bojom glasa. Demokracije i debatnog kluba je bilo. Ali, u nekim drugim kućama. Franjo je bio Ra. Bez puno mogućnosti da se to promijeni. Njegov otac, Joso, je također imao status Bog Oca Stvoritelja. Nije to bilo upitno. Nije tu bilo prostora, ni snage da bude bilo kako drugačije.
Ta vrata, teška i masivna, danas sačuvana, i taj duh i poza, taj sustav patrijarhata - to su samo fasade...
Ispod njih čuči duboki strah i zabrinutost za materijalnu egzistenciju svojih obitelji.
Neću negirati činjenice, vremena su im bila olovna. Glave su se gubile za krivu riječ. O, kako to samo poznato zvuči. Drugi moj ded, Ivan, druga strana mog dnk reda, je otjelovljenje te istine...
Niti Ivana nisam vidio, kako i bi, kad ga nije vidjela ni moja mater. Moja mater svog oca nikad nije vidjela. Ona je samo, kao nerođena beba, osjetila užas svoje mame, moje bake Ane, dok je gledala, trudna 8 mjeseci s mojom majkom, kako joj na kućnom pragu ubijaju muža.
Baka Ana se kasnije preudala, a ulogu mog djeda je preuzeo njen drugi suprug, Mate, idol mog djetinjstva i mog života, moja najveća ljubav i čovjek na kojeg pomislim svaki dan i to će tako biti dok budem disao.
Dok je tijelo dosezalo svoje vrhunce moći, dok je istovremeno bilo i paženo, i gaženo, moj duh i moja duša su spavali u zapećku.
Daleko od toga da nisam čitao, učio, putovao, upoznavao ljude i običaje, gradio, često vrlo vrludavim cestama (autoput je dosadan, lako se zaspi) svoj život u više smjerova, ali, svojom se dušom nisam bavio. A, ona je već kao starica ušla u mene rođenjem i kontinuirano zbunjivala mene malog i sve oko mene, sve do danas...
Glavna boja te starice je - strah. On, sam po sebi nije ništa posebno. Svi, osim budala, ga imaju...
No, mi ovdje ne pričamo o tom strahu, moj strah je usađen u mene, u moju dušu, još davnih dana. Daleko prije mog fizičkog dolaska. Ta starica od moje duše je dobila ovo mlado i moćno tijelo s nekim razlogom.
Svi mi životom preuzimamo razne uloge, bavimo se kojekakvim aktivnostima, nebi li ispunili svoj dan, svoju znatizelju, a rijetki svjesno - i svoju svrhu...
Čudni su putevi Gospodnji pa su do ovog kakav sam danas vodile baš nesvakidašnje i često nelogične staze. Ako se gleda izbliza, malo je tu smisla i kontinuiteta.
No, zato i postoji promjena perspektive. Da se malo udaljimo, da pogledamo sebe izdaleka. Da izašavši iz sebe- bolje vidimo sebe...
I, kad tamo odem, šta vidim?
Vidim da se generacijama prenosi isti strah. Samo je, shodno trenutačnim uvjerima, drugačije upakiran. Ovoj najmlađoj generaciji muskih Šamanića je došao kao melankolija i nedjelovanje. Energija na 1%. Samo je pitanje vremena kad će se mobitel ugasiti. A, trebali bi se baš sad maksimalno izložiti, boriti, raditi, riskirati, biti muškarci. Kad ih gledam sa strane, da, vas, Luka, Dino, Matej i Branimir, a i ti Lucijane, vidim velika tijela, sputana siromašnom energijom. Jednostavno i iz aviona je vidljivo da nemate muda. Da sam žensko, ne bih vas ni pogledao. Takve, apaticne, melankolične, dobre mamine dečke. Nabijem vas sve nakurac. Umjesto da izjebete sve što hoda, više jebemo Silvano i ja u svojim pedesetima. Pa ko je tu lud?
No, to je samo posljedica. Uzrok je nerasciscen odnos sa generacijski prenesenim strahom od propasti, neuspjeha, bilo kojeg oblika stradanja. I, da, mi smo vam ga prenijeli. Samo su naši prgavi karakteri iskoristili taj strah da iz njega crpimo snagu, a iz naše generacije, oni koji to nisu mogli - nisu preživjeli, jer je nezadovoljstvo samima sobom bilo prejako. Kad imaš jaku familiju, a ti si pička - nije lako preživjeti, jer te doma grizu sa svih strana. Tako je bilo nama. A, mi, u želji da zastitimo djecu, umjesto da ih gurnemo niz stepenice, stvaramo od njih nesposobne idiote, koji ne znaju posteno ni pasti, ni razbit nos, kamo li nesto vise. Samo pipanje i igra na sigurno. A, sve zbog straha.
Sto uciniti, kako to prekinuti, kako poceti zivjeti u skladu sa svojim potencijalima, a ne podjebavati život zbog straha?
Prvo je osvijestiti ga. Sve one fasade i lazne veličine baciti u tri picke materine. Da, ranjivi smo. Da, bojimo se. Cega god...da, ne znamo i nemamo se energije suočiti, lakse se sakriti....
Ili, mi stariji, da, i mi se bojimo. Da cemo ostati bez svega, da ce se netko posrati na nas trud, da smo prolazni i da nemamo mogucnost trajno kontrolirati i zastititi napravljeno. Da se mi i sve oko nas bas stalno mijenja i okrece i da nema mehanizma da konzerviramo ista. Imovinu, zdravlje, utjecaj...svaki dan iznova u boj, svaki dan je neki novi izazov. I, kad mislimo da je kraj, to je samo novi pocetak. Nova runda straha.
Spomenuo sam svrhu. Postizanje svoje svrhe. Dugo sam spavao i takva si pitanja nisam postavljao. Bilo je bitno porušiti sve što je stajalo na putu. Sve žene, svu janjetinu, sve protivnike, čak i svoje suigrace, sve što je bilo fiktivna ili stvarna prijetnja svim zeljama i ambicijama. No, je li to bila moja stvarna svrha? I, sta sam tom jurnjavom dobio?
Sta vidim danas?
Strah mijenja košulje i kuće, ali, dok mu ne zavrnemo vratom, nažalost, to je potrebno učiniti svaki dan, najbolje ujutro, da nam dan ostane za dobre stvari, nemamo priliku niti za drugacije djelovanje, niti drugaciju perspektivu.
Rijec je o svakodnevnom radu na sebi. Na svakodnevnom suocavanju sa strahom. I, njegovim oblikom bas taj dan. I, borbi s njim. To ne mozemo transferirati.
Strah smo uspjeli prenijeti generacijama. Ono što mi se čini dobrom i smislenom svrhom je da budem model u kojeg se gleda, kako na dnevnoj bazi, again and again, day by day, jebem strahu mater...
Ako to ne ucinim - nema me...ili, me nema onakvog kakav bi sobom bio zadovoljan....
No comments:
Post a Comment