Veli moj najbolji frend Krešimir (ne kreše Miru!): "stari, kad nas ne bude, netko će drugi spavati u tvom krevetu". Obzirom na višedesetljetni, sretan brak, koji konzumira sa svojom suprugom Adrijanom, sva je prilika da ga ne mori ljubomora pomisli da će kao muž biti zamijenjen u svom krevetu, već konstatira da sve što danas, kao, imamo, sutra sigurno neće biti naše....
Čudna je ta naša želja za posjedovanjem, kad smo tako lako zamjenjivi. I, nije to pretpostavka da se može dogoditi, naprotiv, to će se sigurno dogoditi. Jedino je pitanje - kad?
Tom logikom ne bi trebali ništa raditi, niti stvarati, jer, jednom nas neće biti, ali, ne, ne želim se time baviti na taj način...
Poanta priče je da, ako znamo da sve naše - nije naše, barem ne ono materijalno, zašto s tom sviješću pristajemo na život usmjeren ka stjecanju, a ne ka stvaranju?
Koji to dio naše ličnosti pristaje na žrtve identiteta, sve u ime stjecanja? Koliko je to samo kratkovidno...
Ovo je priča o vremenu, svrsi, smislu i odabiru.
Dakle, jedino što stvarno imamo je vrijeme. Neko određeno vrijeme našeg boravka u ovom obliku, na ovom mjestu. Danas ne bih o našoj duši, njenoj povijesti, selidbama iz tijela u biljku, mrava, kita, kukuruz, magnoliju, feferon pa nazad u majmuna, stakora, plijesan na siru, madakaskarskog lemura, sve do natrag u nekog Peru s pumpe i na kraju niza dolazi Dimitrije, što te jebe sporo pa sve hitrije i hitrije....
Znači, pričam o ovoj jedinstvenosti tijela i duha, na planeti Zemlja, u ovo vrijeme sadašnje. To vrijeme je ograničeno i naše. Samo naše. Rijetko se ko rodi i ode točno kad i mi, a sve i da se to dogodi, naše je vrijeme - samo naše...
Kako ga ispuniti, sto s njim učiniti, što odabrati za svoju aktivnost da svrhovitost ne dosegnemo samo po legendarnoj alanfordovskoj " nisi beskorisan ako možes poslužiti kao loš primjer.."?
Odabir je vrlo intimna, rekao bih jos jedna od ekskluzivno samo nasih stvari koje posjedujemo i zato ju nema smisla komentirati u pozitivnom kontekstu. Dakle, zašto je netko odabrao biti slikar, a netko drugi zica euro kad ti na punom parkingu pronađe mjesto. Ne bih u to ulazio.
Zanima me zašto toliko ljudi juri imovinu, a ne razmišljaju o sreći? Svrsi. Smislu. I, na kraju, stvaranju i kreiranju nečeg samo svog, u čemu će uživati, osjećati se dobro i biti sretni? Gdje i tko nas je naučio da posjedovati pod cijenu gubitka identiteta, ili ne pronalaska svoje svrhe, toliko jurimo, ko muhe bez glave, samo da zaradimo i time nesto kupimo, što na kraju neće biti naše, a koštat će zdravlja, sreće, osjećaja ispunjenosti i svrhovitosti vlastitog života?
Da se razumijemo, postoje psihološki profili osoba poznatih po opisu lovac - sakupljac, no, ovo nije priča o njima. Zato jer oni sakupljanjem postižu svoju svrhu i prati ih osjećaj sreće i zadovoljstva kad promatraju kako se hrpa nečega povećava. Ali, sretni su.
Ovo je više prica o nesretnima, praznima, depresivnima, neispunjenima, koji u ime stjecanja rade ono što ne vole, dok im neki talenti ili sklonosti, čijim bi korištenjem i razvojem postigli svoj puni potencijal i posljedicno, vjerovatno, sreću, stoje u garaži, dok oni jure stjecati nešto što će i tako izgubiti, odnosno, što nikad stvarno i neće biti njihovo....
Kažu da samo oko 5% ljudi radi ono što voli. Kažu i da je najveća umjetnost i sreća pronaći posao koji volis, jer tada nećeš morati raditi. Odnosno, posao će ti biti hoby. Nemam ništa protiv da to pronađe samo tako malo ljudi, ali me čudi da veći broj nas to niti ne pokušava pronaći.
Onda dolazimo do još jedne samo naše kategorije. To je nas unutarnji život, naš intelekt, emocije, zdrav razum, mašta, upornost, otpornost na neuspjeh (btw, u školi se nikad ne uči o privremenom neuspjehu, koji je sastavni dio svakog (veceg) uspjeha).
Postavljam si pitanje zašto tako malo nas koristi svoje vrijeme i samo svoje, gore pobrojane, kategorije za kreiranje boljeg života? Za biti sretan. Za biti ispunjen. Za tražiti i pronaći svoju svrhu. Svoj "zašto" sam se rodio. Svoj smisao....
Sredinom dvadesetih sam naivno zaključio da je otprilike 50% ljudi prosječno pametno, a da su ostatak - idioti...mislio sam i da sam jako strog u ocjeni.
No, grdno sam se zajeb'o. Naime, preko 90% nas smo ljuti idioti. U to ubrajam i sve prosječne, jer dozvoliti si ostati prosječan je idiotizam najkaznjivije vrste. Ne pronaći, odnosno, ne tražiti i ne pronaći baš ništa u sebi.
Idiotizam je zarazna bolest. I, genetska. Prenosi se s generacije na generaciju, a njime se zaraziti možemo i losim odabirom okruženja.
Ne raditi na sebi je najveći grijeh. Ne paziti na svoje tijelo, mozak, duh, znanje, misli i smjer kretanja i djelovanja. Ne čitati. Ne putovati. Ubiti vlastitu radoznalost. To je pouzdan način kako ćemo zaroniti u besmisao i depresiju, pogotovo kad prođemo fazu reprodukcije i zadovoljavanja osnovnih fizioloskih potreba.
Nažalost, upravo završetkom tih prirodno određenih faza, većina ljudi postaju živi mrtvaci i tumaraju tako do smrti. Zato što se idiotizam, nečinjenje i svaki drugi oblik samosabotaže toliko razvio da je maglom pokrio sve perspektive.
To je tužno za gledati. Ali, i tako logično, tako prirodno.
Nisu svi ugođeni da misle, da se razvijaju i da budu sretni. Fali potencijala za to.
Ali, zato ne fali predispozocije postati kvalitetan idiot.
Devet od deset nas tu priliku ne - propušta...
No comments:
Post a Comment